PRIJE SEST GODINA
MUSLIMANSKE SU POSTROJBE POCINILE MASAKR NAD HRVATSKIM CIVILIMA U SELU UZDOL KOD JABLANICE
Bosnjacki vrh znao za
zlocine
Ivana Rora
RAZGOVOR: BOZE VUKUSIC, SAMOSTALNI ISTRAZIVAC SABORSKE
KOMISIJE ZA ZRTVE RATA I PORACA
“Osobno bih Haagu prije izrucio cijelu
Vladu RH, nego generale koji su zapovijedali “Bljeskom” i “Olujom”
V. Cutura i Z. Sincek
POVRATAK U BIH
“Presing” u ime hrvatskih interesa
Andjelko Perincic
KRVNICI I ZRTVE:
Tko ima pravo oprosta
V.C. i Z.S.
PRIJE SEST GODINA MUSLIMANSKE SU POSTROJBE POCINILE
MASAKR NAD HRVATSKIM CIVILIMA U SELU UZDOL KOD JABLANICE
Bosnjacki vrh znao za zlocine
Pise: Ivana Rora
Ovih je dana obiljezena sesta
godisnjica masakra kojega su nad hrvatskim civilnim u selu Uzdol pocinile muslimanske
ratne postrojbe. Usporedno s godisnjicom hrvatskih stradanja u Grabovici i Uzdolu, u
javnosti su se pojavila nova svjedocenja o tome da je najvisi bosnjacki drzavni vrh znao
za pocinjene zlocine. Tako je ovih dana zapovjednik zloglasnog logora Musala kod Konjica
Edhem Zilic ustvrdio kako je Haris Silajdzic bio upoznat s postojanjem spomenutog logora.
Podsjetimo da je tocno prije dvije godine u svojoj knjizi “Lukava strategija”, general
Sefer Haliliovic, nekadasnji zapovjednik bosanskih muslimana, rekao da je za zlocine u
Grabovici i Uzdolu znao sadasnji zapovjednik Armije Bosne i Hercegovine general Rasim
Delic, ali i sam predsjednik drzave Alija Izetbegovic. Halilovic takodjer tvrdi da je
zlocin u Grabovici koji se dogodio prije sest godina, kada je ubijen 31 hrvatski civil,
ali i onaj u Uzdolu u kojem je ubijeno 29 hrvatskih civila i 12 vojnika HVO-a, bio
planiran.
No, unatoc tomu sto je nekada prvi
covjek Armije Bosne i Hercegovine svoju knjigu objavio jos prije dvije godine i kao
svjedok se ponudio Haaskom tribunalu, slucajevi Grabovica i Uzdol jos nisu dospjeli u
haasku sudnicu. K tomu jos treba pridodati i cinjenicu da postoje i prezivjeli svjedoci
dostupni Medjunarodnom sudu za ratne zlocine. I dok se Halilovic nudi Haagu kao svjedok,
hrvatsko pucanstvo iz tog dijela Bosne i Hercegovine drzi kako bi Haag Halilovica trebao
sam pozvati i ostaviti tamo, jer tesko je povjerovati da u cijelu pricu nije i sam
upetljan. U strahu od mogucih tajnih haaskih optuznica, ali i tajne bosnjacke policije,
progovorili su jos neki bosnjacki zapovjednici. Tako Ramiz Delalic zvani Celo, kojeg neki
bosnjacki celnici optuzuju kao krivca za pokolj u Grabovici, krivicu prebacuje na generale
Vehbiju Karica i Zulfikara Aluspagu, poznatijeg kao Zuku. Zanimljivo je da je i Delalic
spreman ici u Haag, jer, kako tvrdi, nije kriv. Ni nakon Delalicevih izjava nema nikakvog
poziva od Medjunarodnog suda niti reakcije na izravna svjedocenja koja se mogu dobiti od
dvojice djecaka koja su masakr prezivjela, dok im je ostatak obitelji ubijen. Svjesni da
ce kad-tad morati odgovarati za pocinjene zlocine, bosnjacki vojni duznosnici optuzuju
jedni druge. Zapovjednik logora Musala kod Konjica, u kojem je bilo zatoceno i muceno vise
od devet stotina Hrvata, Edhem Zilic tvrdi da je nepravedno optuzen jer je on samo
izvrsavao naredbe. Za postojanje svih bosnjackih logora znao je i sam Silajdzic, jer bez
njegovog odobrenja tamo nije mogao uci i Medjunarodni Crveni kriz, rekao je bosanskom
tisku Zilic.
No, cini se da Haaski sud ostaje
“gluh” za sve ove dokaze koji imaju i svoje svjedoke. Ne zanima ih previse sto
sarajevski tisak otvoreno pise o zlocinima koje je u sredisnjoj Bosni pocinila Sedma
muslimanska brigada, kojom je zapovijedao Serif Patkovic. Da ironija bude veca, umjesto da
se nadje kao optuzenik na Haaskoj klupi, Patkovic je svjedok u slucaju Blaskic. Ponovno se
postavlja pitanje kada ce odgovarati oni koji su pocinili zlocine nad Hrvatima u Bosni i
Hercegovini, i hoce li Medjunarodni sud konacno svojim djelima potvrditi nacelo koje
stalno istice, da ga zanima samo pravo i pravda i da su za njega svi zlocini i sve zrtve
jednake.
* * *
RAZGOVOR: BOZE VUKUSIC, SAMOSTALNI ISTRAZIVAC
SABORSKE KOMISIJE ZA ZRTVE RATA I PORACA
“Osobno bih Haagu prije izrucio cijelu Vladu RH, nego generale koji su
zapovijedali “Bljeskom” i “Olujom”
Razgovarali: V.
Cutura i Z. Sincek
Aktualna zbivanja oko suradnje
Hrvatske s Haaskim sudom pomalo su bacila u sjenu ostale dogadjaje. U vrijeme kada smo
zakazivali razgovor s Bozom Vukusicem, samostalnim istrazivacem saborske komisije za zrtve
rata i poraca, nismo ni mislili da ce temo o masovnim grobnicama zrtava Kriznog puta biti
na drugom mjestu, a da cemo razgovor zapoceti temom - Haaski sud i njegovi akteri.
Kako komentirate najnoviju
“guzvu” nastalu oko suradnje s Haaskim sudom?
-Kad je vec donosena odluka da
ce Hrvatska potpisati ugovor o suradnji s Haaskim sudom i tu suradnju regulirati ustavnim
zakonom, trebalo je voditi racuna da se s hrvatske strane u pripremu tog sporazuma i sve
kasnije djelatnosti vezane uz suradnju prema tom sporazumu ukljuce strucno i politicki
izgradjene osobe. Cak da se na samome pocetku nije pojavila sumnja kako bi se Haaski sud
mogao politicki instrumentalizirati protiv Hrvatske, s obzirom na razna povijesna iskustva
koja sada nema smisla nabrajati, moralo se racunati s takvom pretpostavkom. Sada se stjece
dojam da su neki s hrvatske strane, koji su sudjelovali u pripremi i realizaciji tog
sporazuma, upravo otvarali prostor nekim stranim centrima moci za politicku zlouporabu
Haaskog suda. Ocigledno je da su ove najnovije igre prvenstveno u funkciji predizborne
kampanje u Hrvatskoj, usmjerene na rusenje HDZ-a i predsjednika Tudjmana. Medjutim, u
citavom tom zlu ima i jedno dobro. Naime, oni svjetski krugovi koji su spremni na tako
drasticnu zlouporabu Haaskog suda te manipuliranjem njegovih aktivnosti zele utjecati na
izborne rezultate u Hrvatskoj, neposredno doprinose izgradnji svijesti hrvatskog covjeka o
moralu medjunarodne politike i namjerama odredjenih centara svjetske moci prema Hrvatskoj.
Mozete li prokomentirati
eventualno izrucenje Mladena Naletilica Tute tom Sudu i “nagovjestaje” od strane nekih
hrvatskih listova da bi u pitanje mogli doci i neki generali HV-a?
-Niti u emigraciji, niti u
domovini nisam bio blizak suradnik Mladena Naletilica Tute. Dapace, uglavnom sam bio
kritican prema njemu. Ali, sukladno nacelnom stavu o hrvatskim dragovoljcima i
braniteljima medju prvima sam izrazio zaljenje i negodovanje zbog nacina na koji je
uhicen. Procesuiranje Tute samo je nacin za postizanje sasvim drugih ciljeva. Hrvatska
vlast ne smije dopustiti da se preko pokusaja kriminaliziranja Domovinskog rata i borbe
BiH Hrvata za svoju slobodu nastavi poznato problematiziranje same ideje hrvatske
drzavnosti. U tom svjetlu treba gledati i na prijetnje haaskih izvrsitelja dr. Tudjmanu
kao “ocu” ove hrvatske drzave. Osobno bih Haagu prije izrucio cijelu Vladu RH, nego
jednog jedinog generala koji je sudjelovao u zapovijedanju “Bljeskom” i “Olujom”.
Tko je ciji “covjek”?
Kako s motrista djelovanja tajnih sluzbi gledate na izjave dr.
Harisa Silajdzica koji proziva hrvatskog Predsjednika?
-U Sarajevu je javna tajna tko
je ciji covjek. Tako postoji prica i za Silajdzica, a njegovi istupi koji se podudaraju s
dogadjajima o kojima smo vec razgovarali upucuju na zakljucak da bi te price mogle biti
istinite.
Odakle nekim hrvatskim listovima
dokumenti s oznakom drzavne tajne i zbog cega se urednici koji takve dokumente objavljuju
nakon toga ponasaju tako nadmeno i nadmocno?
-U zapadnim zemljama takve
stvari su nemoguce, najvecim dijelom zbog rigorozne zakonske regulative o zastiti drzavne
tajne, ali i zbog izgradjene drzavotvorne svijesti drzavnih sluzbenika. Takodjer i zbog
straha od raznih drugih, vidljivih i nevidljivih vrsta sankcija koje dostizu sve aktere
koji se usude objavljivati i izdavati dokumente s oznakom drzavne tajne. Kod nas je
situacija drugacija. Ne moze se ocekivati od politicara tipa Hrvoja Sarinica i Miroslava
Separovica ili urednika i novinara s “Rebiceve liste” da preko noci pocnu razmisljati
nacionalno i drzavotvorno. Dapace, prije bi trebalo strahovati da ce ih netko uspjeti
angazirati da potkopavaju sigurnosni sustav hrvatske drzave. Osobno smatram da
objavljivanje dokumenata s oznakom drzavne tajne nije slucajnost, vec dio smisljene igre
cija smo prva dva cina jos prije dozivjeli. Prvi se zbio u medijskoj aferi, tocnije u
sveopcem kontaminiranju medijskog prostora, a drugi u ataku na bankarski i financijski
sustav.
Djeluju li u Hrvatskoj inozemne
tajne sluzbe i kako se manifestira njihova djelatnost?
-Naravno da djeluju. One
zavrsavaju naloge svih svojih vlada, pa od tih naloga ovisi i njihova djelatnost. O
metodologiji njihovog rada nema se posebno sto reci. Ona je u svijetu otprilike posvuda
ista. Mozda nije suvisno napomenuti da se strane tajne sluzbe u Hrvatskoj bave
prisluskivanjem, posebice raznih drzavnih institucija i Ureda Predsjednika. Da
“strucnjaci” iz nekih hrvatskih novina ne vide u tome problem, govori o motivima
njihovog bavljenja tom problematikom. Te motive su najbolje otkrili kad su pisali o
navodnom otkricu nizozemske tajne sluzbe da je SIS organizirao provalu u ured OSS-a u
Kninu. Problem je, dakle, navodna akcija SIS-a u Kninu, ali ne postavljaju pitanje sto
tamo radi nizozemska tajna sluzba.
Slucaj “Sindicic”
Dokle se stigao slucaj “Sindicic”?
-Istraga je zavrsena i optuznica je
stupila na snagu. Ocekuje se zakazivanje rasprave i na kraju presuda.
Jeste li zadovoljni dosadasnjim
razvojem toga slucaja?
-Ne u potpunosti, iako je
postignut glavni cilj - sudjenje. Naime, nacinjeno je nekoliko krupnih grjesaka u istrazi
i prilikom postavljanja zahtjeva za izrucenje Sindicica iz Skotske. Netko ce prije ili
kasnije morati odgovarati zbog cega je politicki motivirano hladnokrvno i iz zasjede
izvedeno ubojstvo Bruna Busica ocijenjeno kao obicno, a ne kao kvalificirano ubojstvo.
Isto tako, moram napomenuti da smo mi u Komisiji vec nekoliko godina zrtve neistinite
tvrdnje iz pravosudnih krugova da se Sindicica ne moze goniti zbog sumnje da je sudjelovao
u atentatima na Branka Jelica, Josipa Senica i obitelj Stjepana Seve - jer je nastupila
zastara za te zlocine. Tek nedavno smo otkrili da to nije tocno, jer zakon jasno kaze da
se zastara prekida u slucaju da pocinitelj “pocini isto kazneno djelo ili neko drugo
teze kazneno djelo”, a Sindicic ga je pocinio 1988. godine u Skotskoj, pa od tada, a ne
od 1971. ili 1972., tece novi rok zastare. Danasnja postava u Drzavnom odvjetnistvu,
Zupanijskom sudu i Ministarstvu pravosudja imat ce pune ruke posla dok ispravi namjerne i
nenamjerne pogreske svojih prethodnika.
Hoce li se povesti istrage o
likvidacijama drugih hrvatskih emigranata?
-Prije nekoliko mjeseci
odvjetnik Franje Gorete postavio je Komisiji zahtjeva da mu dostavimo saznanja i
dokumentaciju o planiranju atentata na njega. Drzavno odvjetnistvo je pokrenulo istragu, i
mi smo im ostavili sve sto smo imali. Isti takav zahtjev dobili smo prije nekoliko dana od
odvjetnika Stjepana Bilandzica i Nikole Stedula pa pretpostavljam da i oni planiraju
podnijeti kaznene prijave u svezi atentata na njih. Mi cemo im odgovoriti, a Drzavnom
odvjetnistvu cemo dostaviti dokumentaciju ako pokrene istragu.
Svojevremeno se u hrvatskom
medijima pojavila tvrdnja da atentata na Stedula uopce nije bilo, da je bio insceniran?
-Takav nacin podmetanja
desetljecima je tipican za jugoslavenske tajne sluzbe koje su vrsile likvidacije. Na
zalost, bili smo prilicno naivni kad smo se ponadali da su ti ljudi iskreno prihvatili
ideju svehrvatske pomirbe i da su spremni na posten dogovor o stvaranju i izgradnji
hrvatske drzave.
Hoce li istrage zavrsiti na
egzekutorima ili ce se istrazivati tko su nalogodavci?
-Preskocili ste organizatore.
To je posao pravosudnih tijela po sluzbenoj duznosti. Izvrsitelji su vanjski suradnici
Udbe - profesionalni ubojice. Organizatori su Udbasi - profesionalni namjestenici Udbe, a
prema izjavama nekolicine visokih duznosnika Sluzbe drzavne sigurnosti, nalogodavci tih
zlodjela sjedili su u vrhu Saveza komunista u Zagrebu i Beogradu. U vrijeme Bruna Busica
predsjednik CH SHK bila je Milka Planinc, a generalni sekretar CKSKJ Stane Dolanc.
Je li vasa Komisija poduzela
nesto u svezi novootkrivenih masovnih grobnica u Sloveniji?
-Naravno. Podatke o tim
grobistima prikupljamo od prvog dana postojanja Komisije, a vrlo vrijedne informacije
nasli smo u dokumentaciji dr. Krunoslava Draganovica. Najveci problem do sada nam je
cinila nesuradnja slovenske strane, jer mi kao drzavna komisija ne mozemo u Sloveniji
nista raditi bez medjudrzavnog dogovora. Na zalost, odredjenu opstrukciju mogli smo
primijetiti i na hrvatskoj strani, kad se radilo o zadatcima koje su oko toga trebali
obaviti neki hrvatski duznosnici koji potjecu iz jugokomunistickog miljea. Nadamo se da ce
se ta situacija uskoro promijeniti te da ce ta masovna grobista napokon biti istrazena,
primjereno obiljezena i kosti tih zrtava dostojno pokopane.
Hoce li se voditi istraga protiv
pocinitelja tih zlocina s obzirom na tvrdne da se antifasiste ne smije progoniti zbog
ratnih zlocina i zlocina protiv covjecnosti?
-Zlocini oko Maribora, u
Kocevskom Rogu, na Macelju, u Bjelovaru, Karlovcu itd. nemaju nikakve veze ni s fasizmom
niti s antifasizmom. Pocinitelji tih zlodjela su najobicniji zlikovci kakvih je malo u
povijesti ljudskog roda. Vjerujem u izreku “Pravda je spora ali dostizna”!
* * *
POVRATAK U BIH
“Presing” u ime hrvatskih interesa
Pise: Andjelko
Perincic
Alija Izetbegovic stao je ovih
dana otvoreno na stranu nelegalno useljenih muslimana u hrvatskim i srpskim stanovima u
Sarajevu. Hoce li muslimani na pitanju povratka ne-muslimana u Sarajevo konacno slomiti
zube na svojim grijesima? Jesu li se konacno okliznuli na politicku bananu? Hoce li
mirovni posrednici shvatiti kako u proteklom ratu muslimani nisu bili samo zrtve, nego i
te kako snose svoj dio grijeha i odgovornosti, pa i zlocina koji bi se mogao podvesti pod
ime - genocid?
Premda su gotovo svi sudionici u
bosanskohercegovcakom mirovnom procesu nazalost zaboravili na izvorni mirovni sporazum iz
Daytona, sedmi aneks govori o pravu svih koji su izbjegli ratnim strahotama, koji su
nasilno prognani i raseljeni da se vrate svojim domovima. Jednako kao sto je Sarajevo bilo
simbol patnji i stradanja obicnog covjeka, stotina tisuca gradjana, tako je trebalo biti i
primjer humanosti i siroko rasirenih ruku kada je rijec o povratku onih koji su uspjeli
pobjeci a sada se hoce ponovno vratiti u svoje Sarajevo.
Treba podsjetiti da je prije rata
Sarajevo imalo pola milijuna stanovnika, od cega je polovica bila iz redova Muslimana, 28
posto Srba i 7 postotaka Hrvata, te 15 posto takozvanih “ostalih”. Poslije rata
Sarajevo ima 145.000 stanovnika manje nego prije rata, ali i 58.000 Muslimana vise nego
prije rata, sto u postotku iznosi visokih 87%. Lani u veljaci odrzana je glasovita
medjunarodna Konferencija o povratku u Sarajevo. Dogovor je bio da se omoguci svakome
pravo na povratak, ali je odluka bila da se - kao ogledni primjer - treba vratiti najmanje
po 20.000 Hrvata i Srba. Nekoliko mjeseci kasnije, svi su shvatili da od dogovora i odluke
nema nista. Stanare koji su toboze privremeno, a zapravo po danasnjim zakonima nelegalno
uselili u stanove bivsih, izbjeglih stanara nitko nije mogao istjerati. A nelegalni
stanari su bili uglavnom Muslimani, koje je dovodila njihova Stranka demokratkske akcije.
Premda su u opcinama donosena rjesenja o delozaciji bespravnih i povratku pravih stanara,
ni policija - a njezina opstrukcija je bitna - nije mogla a ni htjela istjerati pravdu.
Nova prepreka bila su radna mjesta, jer Hrvatima i Srbima nije bilo moguce zasnovati radni
odnos, a svatko, pogotovo povratnik, zeli zivjeti od rada. Da se etnicka struktura u
Sarajevu nece lako promijeniti dao je jos lani u ovo doba, uoci opcih izbora, naslutiti
ondasnji predsjedatelj drzavnog predsjednistva Alija Izetbegovic, rekavsi kako nema
moralno pravo istjerati obitelji muslimanskih boraca iz stanova u koje bi se uselile -
citiram - neke babe!
Godinu dana poslije, kada je
pritisak na provedbu Sarajevske deklaracije postao jaci, Izetbegovic ponovno govori kako
“u nekim slucajevima treba zanemariti Zakon o deloziranju” onih koji su u Sarajevu
uselili u tudje stanove. Izetbegovic je tako uz, nedavno otkrivenu aferu s korupcijom u
koju je cak upleten i njegov sin, a pitanje je nije li i on sam, po drugi put ucinio
politicku grjesku u koracima i sada je ocito da muslimanski image zrtve agresije - puca po
bitnim savovima. Otkrivaju se njihove namjere da promijene etnicku strukturu stanovnistva,
na racun Hrvata, pa i Srba, te da korupcijom osvoje financijsku moc poslijeratne Bosne i
Hercegovine. Kada je rijec o korupciji, koju je otkrio novinar “New York Timkesa”
Chris Hedges i koji tvrdi da ima dokaze, ocekivalo se da bi svijet mogao sustegnuti pomoc
ili cak investicije Bosni i Hercegovini. A to bi pred iduce izbore moglo narusiti ugled
sada vladajucih stranaka. No, upravo potkraj proslog tjedan ministar vanjskih poslova
Jadranko Prlic - treba li reci i to da je on Hrvat - boravio je u najmocnijoj europskoj
drzavi radi lakseg svladavanja problema u obnovi.
Ovo i ukupno stanje u Bosni i
Hercegovini daje zato za pravo celnicima NATO saveza koji su odlucili za trecinu smanjiti
broj pripadnika mirovnih saga. Ne treba Bosni i Hercegovini vise jakih vojnih snaga koje
ce cuvati mir, nego Ustavu odane policije koja ce provoditi odluke o delozacijama, te
financijske policije koja ce otkrivati sprjecavati korupciju.
Svojim potpisom u Daytonu i
Hrvatska je postala vazan cimbenik mirovnog procesa. Kada je rijec o inzistiranju na
provedbi sedmog aneksa Sporazuma, aneksa o pravu na povratak, i kada je rijec o Ustavu
Hrvatske, gdje se govori o brizi za Hrvate izvan Hrvatske, ocekuje se intenzivniji presing
u ime hrvatskih interesa. Ne jednom opravdano ili cak i neopravdano prozivana od
Muslimana, trebala bi ovoj put biti beskompromisna u ime nacela o pravu na povratak i
borbe protiv kradje i korupcije.
* * *
KRVNICI I ZRTVE:
Tko ima pravo oprosta
Pisu: V.C. i Z.S.
Postoji prica o tome kako su dva
janjeta blizanca odvojili, pa jedno stavili na livadu - samo, a drugo stavili na livadu,
ali pregradjenu, s cije je druge strani bio vuk. Premda su bili tretirani na isti nacin,
hranjeni istom travom, janje, koje je bilo samo na livadi, raslo je i vidno napredovalo,
dok je ono u susjedstvu vuka, rapidno propadalo i na kraju uginulo.
Znanstvenici koji su taj pokus
izveli, konstatirali su da je uginulo od stalnog straha i nervoze, gledajuci svakodnevno u
svog krvnog neprijatelja, premda je znalo da mu se ovaj ne moze pribliziti toliko da ga
ugrozi.
Nije nam poznato radi li se o
necijem surovom pokusu, ali svakodnevno slusao o neprilikama koje dozivljavaju prognanici
- povratnici u svoja sela, u koja se vracaju nakon nekoliko godina. Kao primjer nesretnog
rjesenja, sluzi selo Berak, u kome se dogodilo i ubojstvo.
Naime, mjestani Berka hrvatske
nacionalnosti su nakon povratka iz progonstva u selu su zatekli mjestane Srbe, iste one
koji su se prikljucili agresiji na Republiku Hrvatsku i u ime stvaranja etnicki cistog
teritorija “SAO Krajine” presli na stranu agresorske JNA, oformili jednonacionalnu
(srpsku) vlast, a svoje susjede Hrvate i druge nesrbe poubijali ili poslali u logore iz
kojih se mnogi nisu vratili.
Da bi “zapecatili” svoj
sadizam, u mjesnoj crkvi su otvorili nocni bar, a u zupnom dvoru javnu kucu u koju su rado
svracali i pripadnici UNPROFOR-a, mandat kojih je prema Povelji UN bio nesto sasvim drugo
od slatkog zivota u srpskoj organizaciji. Poanta price je u tome da danas hrvati iz Berka
pokusavaju doznati sudbinu svojih nestalih clanova obitelji (za koje mnogi vjeruju da vise
nisu medju zivima), ali odgovora - nema. Premda svakodnevno susrecu one koji su ih
pocetkom 1991. godine zarobljavali, te su osobe i danas u premocnoj poziciji, jer su
zasticene Zakonom o oprostu, amnestijom, nad njima “bdi” medjunarodna zajednica, a tu
je svakodnevno konzultiranje s maticnom drzavom Jugoslavijom, poglavito Srbijom, koja i
danas u prekodunavskim Srbima ima svoje najodanije pristase.
Oni ne prave niti korak a da se
njihovo vodstvo o tome ne konzultira s “maticom”. Oni svi odreda mrze hrvatsku drzavu
i hrvatsku vlast, jednako kao i susjede Hrvate koji se sada vracaju, a bili su ih se
“rijesili”. Srbi prijete kolektivnim odlaskom, a bilo je pokusaja stvaranja lose slike
o Hrvatskoj tako sto su masovno odlazili u skandinavske zemlje trazeci politicki azil.
Postupak je bio sljedeci: organizirano, iz zracne luke u Budimpesti, s hrvatskim
putovnicama koje su dobili nakon sto je zapocela mirna reintegracija, ti su ljudi
organizirano - treba se upitati od koga, ciljano dolazili u drzave koje su nam potom
uvodile vize.
Nakon Skandinavije, “na red” je
dosla i Engleska, pa se govorilo cak i o tome da ce i ta drzava uvesti vize za gradjane
Hrvatske. Englesko ministarstvo vanjskih poslova demantiralo je takve glasine, ali je ipak
dalo naslutiti da je i Hrvatska svrstana medju zemlji iz kojih je pojacan priljev
potencijalnih politickih azilanata.
Sto je sa Srbima koji zele zivjeti
od svoga rada, u Hrvatskoj, zemlji koja im to moze omoguciti? Sto je s ljudima koji zele
raditi a ne politizirati? Na zalost, prema izjavama mahom Srba starosjedilaca, oni su pod
stanovitim pritiskom ekstremista, koji ima daju do znanja kako ih “imaju na oku”. Za
vrijeme okupacije, oni su bili svrstani u “Srbe drugog reda”, pa su morali davati
novac i poljoprivredne proizvode, i to u kolicinama kako se to lokalnoj vlasti prohtjelo,
jer nisu “dobri Srbi”. Pokusaj da se takvi ljudi reintegriraju u hrvatsko drustvo
obicno nailazi na tihi otpor - ne zbog njihove zelje da bojkotiraju hrvatsku drzavu, vec
zbog straha od jos prisutnih ekstremista i od optuzbi za “izdaju srpstva”.
Medju osobama koje traze politicki
azil u inozemstvu nalaze se i baranjski Romi, koji izjavljuju kako su ugrozeni od Hrvata
povratnika, stvarajuci time sliku kako je u Hrvatskoj jos prisutan rasizama i
netrpeljivost prema gradjanima drugih nacionalnosti. Ta prica, medjutim pada u vodu ako se
pogledaju ulice i naselja Zagreba ili drugih gradova Hrvatske, u kojima Romi, ni od koga
ometani, zive. Vecina ih prima socijalnu pomoc, a veliki dio njih stvara ruznu sliku
organiziranim prosjacenjem.
Autorica ovog teksta dugo se
dvoumila da li da uopce napise ovaj pasus, jer cak i kad se s puno obzira i
najdobronamjernije skrece pozornost na negativne pojave, obicno ispadne da se to cini iz
niskih pobuda. Zanimljivo je da su Romi koji su zivjeli u okupiranom dijelu Hrvatske
sijali strah i trepet medju nesrpskim pucanstvom i da su sluzili za odradjivanje prljavih
poslova srpskoj paravlasti.
Sada se protjerani stanovnici
hrvatskih mjesta vracaju i medju svojim sugradjanima prepoznaju svoje krvnike. Postavlja
se pitanje je li hrvatska mozda pod pritiskom donijela Zakon o oprostu i ima li itko pravo
oprastati zlocine koje je netko pocinio nekom drugom, pa makar i zarad nekih visih
politickih interesa.
«««Povratak
na sadrzaj
|