PRIJE SEST GODINA MUSLIMANSKE SU POSTROJBE POCINILE MASAKR NAD HRVATSKIM CIVILIMA U SELU UZDOL KOD JABLANICE
Bosnjacki vrh znao za zlocine
Ivana Rora

RAZGOVOR: BOZE VUKUSIC, SAMOSTALNI ISTRAZIVAC SABORSKE KOMISIJE ZA ZRTVE RATA I PORACA
“Osobno bih Haagu prije izrucio cijelu Vladu RH, nego generale koji su zapovijedali “Bljeskom” i “Olujom”
V. Cutura i Z. Sincek

POVRATAK U BIH
“Presing” u ime hrvatskih interesa
Andjelko Perincic

KRVNICI I ZRTVE:
Tko ima pravo oprosta
V.C. i Z.S.

PRIJE SEST GODINA MUSLIMANSKE SU POSTROJBE POCINILE MASAKR NAD HRVATSKIM CIVILIMA U SELU UZDOL KOD JABLANICE

Bosnjacki vrh znao za zlocine

          Ovih je dana obiljezena sesta godisnjica masakra kojega su nad hrvatskim civilnim u selu Uzdol pocinile muslimanske ratne postrojbe. Usporedno s godisnjicom hrvatskih stradanja u Grabovici i Uzdolu, u javnosti su se pojavila nova svjedocenja o tome da je najvisi bosnjacki drzavni vrh znao za pocinjene zlocine. Tako je ovih dana zapovjednik zloglasnog logora Musala kod Konjica Edhem Zilic ustvrdio kako je Haris Silajdzic bio upoznat s postojanjem spomenutog logora. Podsjetimo da je tocno prije dvije godine u svojoj knjizi “Lukava strategija”, general Sefer Haliliovic, nekadasnji zapovjednik bosanskih muslimana, rekao da je za zlocine u Grabovici i Uzdolu znao sadasnji zapovjednik Armije Bosne i Hercegovine general Rasim Delic, ali i sam predsjednik drzave Alija Izetbegovic. Halilovic takodjer tvrdi da je zlocin u Grabovici koji se dogodio prije sest godina, kada je ubijen 31 hrvatski civil, ali i onaj u Uzdolu u kojem je ubijeno 29 hrvatskih civila i 12 vojnika HVO-a, bio planiran.
          No, unatoc tomu sto je nekada prvi covjek Armije Bosne i Hercegovine svoju knjigu objavio jos prije dvije godine i kao svjedok se ponudio Haaskom tribunalu, slucajevi Grabovica i Uzdol jos nisu dospjeli u haasku sudnicu. K tomu jos treba pridodati i cinjenicu da postoje i prezivjeli svjedoci dostupni Medjunarodnom sudu za ratne zlocine. I dok se Halilovic nudi Haagu kao svjedok, hrvatsko pucanstvo iz tog dijela Bosne i Hercegovine drzi kako bi Haag Halilovica trebao sam pozvati i ostaviti tamo, jer tesko je povjerovati da u cijelu pricu nije i sam upetljan. U strahu od mogucih tajnih haaskih optuznica, ali i tajne bosnjacke policije, progovorili su jos neki bosnjacki zapovjednici. Tako Ramiz Delalic zvani Celo, kojeg neki bosnjacki celnici optuzuju kao krivca za pokolj u Grabovici, krivicu prebacuje na generale Vehbiju Karica i Zulfikara Aluspagu, poznatijeg kao Zuku. Zanimljivo je da je i Delalic spreman ici u Haag, jer, kako tvrdi, nije kriv. Ni nakon Delalicevih izjava nema nikakvog poziva od Medjunarodnog suda niti reakcije na izravna svjedocenja koja se mogu dobiti od dvojice djecaka koja su masakr prezivjela, dok im je ostatak obitelji ubijen. Svjesni da ce kad-tad morati odgovarati za pocinjene zlocine, bosnjacki vojni duznosnici optuzuju jedni druge. Zapovjednik logora Musala kod Konjica, u kojem je bilo zatoceno i muceno vise od devet stotina Hrvata, Edhem Zilic tvrdi da je nepravedno optuzen jer je on samo izvrsavao naredbe. Za postojanje svih bosnjackih logora znao je i sam Silajdzic, jer bez njegovog odobrenja tamo nije mogao uci i Medjunarodni Crveni kriz, rekao je bosanskom tisku Zilic.
          No, cini se da Haaski sud ostaje “gluh” za sve ove dokaze koji imaju i svoje svjedoke. Ne zanima ih previse sto sarajevski tisak otvoreno pise o zlocinima koje je u sredisnjoj Bosni pocinila Sedma muslimanska brigada, kojom je zapovijedao Serif Patkovic. Da ironija bude veca, umjesto da se nadje kao optuzenik na Haaskoj klupi, Patkovic je svjedok u slucaju Blaskic. Ponovno se postavlja pitanje kada ce odgovarati oni koji su pocinili zlocine nad Hrvatima u Bosni i Hercegovini, i hoce li Medjunarodni sud konacno svojim djelima potvrditi nacelo koje stalno istice, da ga zanima samo pravo i pravda i da su za njega svi zlocini i sve zrtve jednake.

* * *

RAZGOVOR: BOZE VUKUSIC, SAMOSTALNI ISTRAZIVAC SABORSKE KOMISIJE ZA ZRTVE RATA I PORACA

“Osobno bih Haagu prije izrucio cijelu Vladu RH, nego generale koji su zapovijedali “Bljeskom” i “Olujom”

          Aktualna zbivanja oko suradnje Hrvatske s Haaskim sudom pomalo su bacila u sjenu ostale dogadjaje. U vrijeme kada smo zakazivali razgovor s Bozom Vukusicem, samostalnim istrazivacem saborske komisije za zrtve rata i poraca, nismo ni mislili da ce temo o masovnim grobnicama zrtava Kriznog puta biti na drugom mjestu, a da cemo razgovor zapoceti temom - Haaski sud i njegovi akteri.
          Kako komentirate najnoviju “guzvu” nastalu oko suradnje s Haaskim sudom?
          -Kad je vec donosena odluka da ce Hrvatska potpisati ugovor o suradnji s Haaskim sudom i tu suradnju regulirati ustavnim zakonom, trebalo je voditi racuna da se s hrvatske strane u pripremu tog sporazuma i sve kasnije djelatnosti vezane uz suradnju prema tom sporazumu ukljuce strucno i politicki izgradjene osobe. Cak da se na samome pocetku nije pojavila sumnja kako bi se Haaski sud mogao politicki instrumentalizirati protiv Hrvatske, s obzirom na razna povijesna iskustva koja sada nema smisla nabrajati, moralo se racunati s takvom pretpostavkom. Sada se stjece dojam da su neki s hrvatske strane, koji su sudjelovali u pripremi i realizaciji tog sporazuma, upravo otvarali prostor nekim stranim centrima moci za politicku zlouporabu Haaskog suda. Ocigledno je da su ove najnovije igre prvenstveno u funkciji predizborne kampanje u Hrvatskoj, usmjerene na rusenje HDZ-a i predsjednika Tudjmana. Medjutim, u citavom tom zlu ima i jedno dobro. Naime, oni svjetski krugovi koji su spremni na tako drasticnu zlouporabu Haaskog suda te manipuliranjem njegovih aktivnosti zele utjecati na izborne rezultate u Hrvatskoj, neposredno doprinose izgradnji svijesti hrvatskog covjeka o moralu medjunarodne politike i namjerama odredjenih centara svjetske moci prema Hrvatskoj.
          Mozete li prokomentirati eventualno izrucenje Mladena Naletilica Tute tom Sudu i “nagovjestaje” od strane nekih hrvatskih listova da bi u pitanje mogli doci i neki generali HV-a?
          -Niti u emigraciji, niti u domovini nisam bio blizak suradnik Mladena Naletilica Tute. Dapace, uglavnom sam bio kritican prema njemu. Ali, sukladno nacelnom stavu o hrvatskim dragovoljcima i braniteljima medju prvima sam izrazio zaljenje i negodovanje zbog nacina na koji je uhicen. Procesuiranje Tute samo je nacin za postizanje sasvim drugih ciljeva. Hrvatska vlast ne smije dopustiti da se preko pokusaja kriminaliziranja Domovinskog rata i borbe BiH Hrvata za svoju slobodu nastavi poznato problematiziranje same ideje hrvatske drzavnosti. U tom svjetlu treba gledati i na prijetnje haaskih izvrsitelja dr. Tudjmanu kao “ocu” ove hrvatske drzave. Osobno bih Haagu prije izrucio cijelu Vladu RH, nego jednog jedinog generala koji je sudjelovao u zapovijedanju “Bljeskom” i “Olujom”.

Tko je ciji “covjek”?
          Kako s motrista djelovanja tajnih sluzbi gledate na izjave dr. Harisa Silajdzica koji proziva hrvatskog Predsjednika?
          -U Sarajevu je javna tajna tko je ciji covjek. Tako postoji prica i za Silajdzica, a njegovi istupi koji se podudaraju s dogadjajima o kojima smo vec razgovarali upucuju na zakljucak da bi te price mogle biti istinite.
          Odakle nekim hrvatskim listovima dokumenti s oznakom drzavne tajne i zbog cega se urednici koji takve dokumente objavljuju nakon toga ponasaju tako nadmeno i nadmocno?
          -U zapadnim zemljama takve stvari su nemoguce, najvecim dijelom zbog rigorozne zakonske regulative o zastiti drzavne tajne, ali i zbog izgradjene drzavotvorne svijesti drzavnih sluzbenika. Takodjer i zbog straha od raznih drugih, vidljivih i nevidljivih vrsta sankcija koje dostizu sve aktere koji se usude objavljivati i izdavati dokumente s oznakom drzavne tajne. Kod nas je situacija drugacija. Ne moze se ocekivati od politicara tipa Hrvoja Sarinica i Miroslava Separovica ili urednika i novinara s “Rebiceve liste” da preko noci pocnu razmisljati nacionalno i drzavotvorno. Dapace, prije bi trebalo strahovati da ce ih netko uspjeti angazirati da potkopavaju sigurnosni sustav hrvatske drzave. Osobno smatram da objavljivanje dokumenata s oznakom drzavne tajne nije slucajnost, vec dio smisljene igre cija smo prva dva cina jos prije dozivjeli. Prvi se zbio u medijskoj aferi, tocnije u sveopcem kontaminiranju medijskog prostora, a drugi u ataku na bankarski i financijski sustav.
          Djeluju li u Hrvatskoj inozemne tajne sluzbe i kako se manifestira njihova djelatnost?
          -Naravno da djeluju. One zavrsavaju naloge svih svojih vlada, pa od tih naloga ovisi i njihova djelatnost. O metodologiji njihovog rada nema se posebno sto reci. Ona je u svijetu otprilike posvuda ista. Mozda nije suvisno napomenuti da se strane tajne sluzbe u Hrvatskoj bave prisluskivanjem, posebice raznih drzavnih institucija i Ureda Predsjednika. Da “strucnjaci” iz nekih hrvatskih novina ne vide u tome problem, govori o motivima njihovog bavljenja tom problematikom. Te motive su najbolje otkrili kad su pisali o navodnom otkricu nizozemske tajne sluzbe da je SIS organizirao provalu u ured OSS-a u Kninu. Problem je, dakle, navodna akcija SIS-a u Kninu, ali ne postavljaju pitanje sto tamo radi nizozemska tajna sluzba.

Slucaj “Sindicic”
          Dokle se stigao slucaj “Sindicic”?
          -Istraga je zavrsena i optuznica je stupila na snagu. Ocekuje se zakazivanje rasprave i na kraju presuda.
          Jeste li zadovoljni dosadasnjim razvojem toga slucaja?
          -Ne u potpunosti, iako je postignut glavni cilj - sudjenje. Naime, nacinjeno je nekoliko krupnih grjesaka u istrazi i prilikom postavljanja zahtjeva za izrucenje Sindicica iz Skotske. Netko ce prije ili kasnije morati odgovarati zbog cega je politicki motivirano hladnokrvno i iz zasjede izvedeno ubojstvo Bruna Busica ocijenjeno kao obicno, a ne kao kvalificirano ubojstvo. Isto tako, moram napomenuti da smo mi u Komisiji vec nekoliko godina zrtve neistinite tvrdnje iz pravosudnih krugova da se Sindicica ne moze goniti zbog sumnje da je sudjelovao u atentatima na Branka Jelica, Josipa Senica i obitelj Stjepana Seve - jer je nastupila zastara za te zlocine. Tek nedavno smo otkrili da to nije tocno, jer zakon jasno kaze da se zastara prekida u slucaju da pocinitelj “pocini isto kazneno djelo ili neko drugo teze kazneno djelo”, a Sindicic ga je pocinio 1988. godine u Skotskoj, pa od tada, a ne od 1971. ili 1972., tece novi rok zastare. Danasnja postava u Drzavnom odvjetnistvu, Zupanijskom sudu i Ministarstvu pravosudja imat ce pune ruke posla dok ispravi namjerne i nenamjerne pogreske svojih prethodnika.
          Hoce li se povesti istrage o likvidacijama drugih hrvatskih emigranata?
          -Prije nekoliko mjeseci odvjetnik Franje Gorete postavio je Komisiji zahtjeva da mu dostavimo saznanja i dokumentaciju o planiranju atentata na njega. Drzavno odvjetnistvo je pokrenulo istragu, i mi smo im ostavili sve sto smo imali. Isti takav zahtjev dobili smo prije nekoliko dana od odvjetnika Stjepana Bilandzica i Nikole Stedula pa pretpostavljam da i oni planiraju podnijeti kaznene prijave u svezi atentata na njih. Mi cemo im odgovoriti, a Drzavnom odvjetnistvu cemo dostaviti dokumentaciju ako pokrene istragu.
          Svojevremeno se u hrvatskom medijima pojavila tvrdnja da atentata na Stedula uopce nije bilo, da je bio insceniran?
          -Takav nacin podmetanja desetljecima je tipican za jugoslavenske tajne sluzbe koje su vrsile likvidacije. Na zalost, bili smo prilicno naivni kad smo se ponadali da su ti ljudi iskreno prihvatili ideju svehrvatske pomirbe i da su spremni na posten dogovor o stvaranju i izgradnji hrvatske drzave.
          Hoce li istrage zavrsiti na egzekutorima ili ce se istrazivati tko su nalogodavci?
          -Preskocili ste organizatore. To je posao pravosudnih tijela po sluzbenoj duznosti. Izvrsitelji su vanjski suradnici Udbe - profesionalni ubojice. Organizatori su Udbasi - profesionalni namjestenici Udbe, a prema izjavama nekolicine visokih duznosnika Sluzbe drzavne sigurnosti, nalogodavci tih zlodjela sjedili su u vrhu Saveza komunista u Zagrebu i Beogradu. U vrijeme Bruna Busica predsjednik CH SHK bila je Milka Planinc, a generalni sekretar CKSKJ Stane Dolanc.
          Je li vasa Komisija poduzela nesto u svezi novootkrivenih masovnih grobnica u Sloveniji?
          -Naravno. Podatke o tim grobistima prikupljamo od prvog dana postojanja Komisije, a vrlo vrijedne informacije nasli smo u dokumentaciji dr. Krunoslava Draganovica. Najveci problem do sada nam je cinila nesuradnja slovenske strane, jer mi kao drzavna komisija ne mozemo u Sloveniji nista raditi bez medjudrzavnog dogovora. Na zalost, odredjenu opstrukciju mogli smo primijetiti i na hrvatskoj strani, kad se radilo o zadatcima koje su oko toga trebali obaviti neki hrvatski duznosnici koji potjecu iz jugokomunistickog miljea. Nadamo se da ce se ta situacija uskoro promijeniti te da ce ta masovna grobista napokon biti istrazena, primjereno obiljezena i kosti tih zrtava dostojno pokopane.
          Hoce li se voditi istraga protiv pocinitelja tih zlocina s obzirom na tvrdne da se antifasiste ne smije progoniti zbog ratnih zlocina i zlocina protiv covjecnosti?
          -Zlocini oko Maribora, u Kocevskom Rogu, na Macelju, u Bjelovaru, Karlovcu itd. nemaju nikakve veze ni s fasizmom niti s antifasizmom. Pocinitelji tih zlodjela su najobicniji zlikovci kakvih je malo u povijesti ljudskog roda. Vjerujem u izreku “Pravda je spora ali dostizna”!

* * *

POVRATAK U BIH

“Presing” u ime hrvatskih interesa

          Alija Izetbegovic stao je ovih dana otvoreno na stranu nelegalno useljenih muslimana u hrvatskim i srpskim stanovima u Sarajevu. Hoce li muslimani na pitanju povratka ne-muslimana u Sarajevo konacno slomiti zube na svojim grijesima? Jesu li se konacno okliznuli na politicku bananu? Hoce li mirovni posrednici shvatiti kako u proteklom ratu muslimani nisu bili samo zrtve, nego i te kako snose svoj dio grijeha i odgovornosti, pa i zlocina koji bi se mogao podvesti pod ime - genocid?
          Premda su gotovo svi sudionici u bosanskohercegovcakom mirovnom procesu nazalost zaboravili na izvorni mirovni sporazum iz Daytona, sedmi aneks govori o pravu svih koji su izbjegli ratnim strahotama, koji su nasilno prognani i raseljeni da se vrate svojim domovima. Jednako kao sto je Sarajevo bilo simbol patnji i stradanja obicnog covjeka, stotina tisuca gradjana, tako je trebalo biti i primjer humanosti i siroko rasirenih ruku kada je rijec o povratku onih koji su uspjeli pobjeci a sada se hoce ponovno vratiti u svoje Sarajevo.
          Treba podsjetiti da je prije rata Sarajevo imalo pola milijuna stanovnika, od cega je polovica bila iz redova Muslimana, 28 posto Srba i 7 postotaka Hrvata, te 15 posto takozvanih “ostalih”. Poslije rata Sarajevo ima 145.000 stanovnika manje nego prije rata, ali i 58.000 Muslimana vise nego prije rata, sto u postotku iznosi visokih 87%. Lani u veljaci odrzana je glasovita medjunarodna Konferencija o povratku u Sarajevo. Dogovor je bio da se omoguci svakome pravo na povratak, ali je odluka bila da se - kao ogledni primjer - treba vratiti najmanje po 20.000 Hrvata i Srba. Nekoliko mjeseci kasnije, svi su shvatili da od dogovora i odluke nema nista. Stanare koji su toboze privremeno, a zapravo po danasnjim zakonima nelegalno uselili u stanove bivsih, izbjeglih stanara nitko nije mogao istjerati. A nelegalni stanari su bili uglavnom Muslimani, koje je dovodila njihova Stranka demokratkske akcije. Premda su u opcinama donosena rjesenja o delozaciji bespravnih i povratku pravih stanara, ni policija - a njezina opstrukcija je bitna - nije mogla a ni htjela istjerati pravdu. Nova prepreka bila su radna mjesta, jer Hrvatima i Srbima nije bilo moguce zasnovati radni odnos, a svatko, pogotovo povratnik, zeli zivjeti od rada. Da se etnicka struktura u Sarajevu nece lako promijeniti dao je jos lani u ovo doba, uoci opcih izbora, naslutiti ondasnji predsjedatelj drzavnog predsjednistva Alija Izetbegovic, rekavsi kako nema moralno pravo istjerati obitelji muslimanskih boraca iz stanova u koje bi se uselile - citiram - neke babe!
          Godinu dana poslije, kada je pritisak na provedbu Sarajevske deklaracije postao jaci, Izetbegovic ponovno govori kako “u nekim slucajevima treba zanemariti Zakon o deloziranju” onih koji su u Sarajevu uselili u tudje stanove. Izetbegovic je tako uz, nedavno otkrivenu aferu s korupcijom u koju je cak upleten i njegov sin, a pitanje je nije li i on sam, po drugi put ucinio politicku grjesku u koracima i sada je ocito da muslimanski image zrtve agresije - puca po bitnim savovima. Otkrivaju se njihove namjere da promijene etnicku strukturu stanovnistva, na racun Hrvata, pa i Srba, te da korupcijom osvoje financijsku moc poslijeratne Bosne i Hercegovine. Kada je rijec o korupciji, koju je otkrio novinar “New York Timkesa” Chris Hedges i koji tvrdi da ima dokaze, ocekivalo se da bi svijet mogao sustegnuti pomoc ili cak investicije Bosni i Hercegovini. A to bi pred iduce izbore moglo narusiti ugled sada vladajucih stranaka. No, upravo potkraj proslog tjedan ministar vanjskih poslova Jadranko Prlic - treba li reci i to da je on Hrvat - boravio je u najmocnijoj europskoj drzavi radi lakseg svladavanja problema u obnovi.
          Ovo i ukupno stanje u Bosni i Hercegovini daje zato za pravo celnicima NATO saveza koji su odlucili za trecinu smanjiti broj pripadnika mirovnih saga. Ne treba Bosni i Hercegovini vise jakih vojnih snaga koje ce cuvati mir, nego Ustavu odane policije koja ce provoditi odluke o delozacijama, te financijske policije koja ce otkrivati sprjecavati korupciju.
          Svojim potpisom u Daytonu i Hrvatska je postala vazan cimbenik mirovnog procesa. Kada je rijec o inzistiranju na provedbi sedmog aneksa Sporazuma, aneksa o pravu na povratak, i kada je rijec o Ustavu Hrvatske, gdje se govori o brizi za Hrvate izvan Hrvatske, ocekuje se intenzivniji presing u ime hrvatskih interesa. Ne jednom opravdano ili cak i neopravdano prozivana od Muslimana, trebala bi ovoj put biti beskompromisna u ime nacela o pravu na povratak i borbe protiv kradje i korupcije.

* * *

KRVNICI I ZRTVE:

Tko ima pravo oprosta

          Postoji prica o tome kako su dva janjeta blizanca odvojili, pa jedno stavili na livadu - samo, a drugo stavili na livadu, ali pregradjenu, s cije je druge strani bio vuk. Premda su bili tretirani na isti nacin, hranjeni istom travom, janje, koje je bilo samo na livadi, raslo je i vidno napredovalo, dok je ono u susjedstvu vuka, rapidno propadalo i na kraju uginulo.
          Znanstvenici koji su taj pokus izveli, konstatirali su da je uginulo od stalnog straha i nervoze, gledajuci svakodnevno u svog krvnog neprijatelja, premda je znalo da mu se ovaj ne moze pribliziti toliko da ga ugrozi.
          Nije nam poznato radi li se o necijem surovom pokusu, ali svakodnevno slusao o neprilikama koje dozivljavaju prognanici - povratnici u svoja sela, u koja se vracaju nakon nekoliko godina. Kao primjer nesretnog rjesenja, sluzi selo Berak, u kome se dogodilo i ubojstvo.
          Naime, mjestani Berka hrvatske nacionalnosti su nakon povratka iz progonstva u selu su zatekli mjestane Srbe, iste one koji su se prikljucili agresiji na Republiku Hrvatsku i u ime stvaranja etnicki cistog teritorija “SAO Krajine” presli na stranu agresorske JNA, oformili jednonacionalnu (srpsku) vlast, a svoje susjede Hrvate i druge nesrbe poubijali ili poslali u logore iz kojih se mnogi nisu vratili.
          Da bi “zapecatili” svoj sadizam, u mjesnoj crkvi su otvorili nocni bar, a u zupnom dvoru javnu kucu u koju su rado svracali i pripadnici UNPROFOR-a, mandat kojih je prema Povelji UN bio nesto sasvim drugo od slatkog zivota u srpskoj organizaciji. Poanta price je u tome da danas hrvati iz Berka pokusavaju doznati sudbinu svojih nestalih clanova obitelji (za koje mnogi vjeruju da vise nisu medju zivima), ali odgovora - nema. Premda svakodnevno susrecu one koji su ih pocetkom 1991. godine zarobljavali, te su osobe i danas u premocnoj poziciji, jer su zasticene Zakonom o oprostu, amnestijom, nad njima “bdi” medjunarodna zajednica, a tu je svakodnevno konzultiranje s maticnom drzavom Jugoslavijom, poglavito Srbijom, koja i danas u prekodunavskim Srbima ima svoje najodanije pristase.
          Oni ne prave niti korak a da se njihovo vodstvo o tome ne konzultira s “maticom”. Oni svi odreda mrze hrvatsku drzavu i hrvatsku vlast, jednako kao i susjede Hrvate koji se sada vracaju, a bili su ih se “rijesili”. Srbi prijete kolektivnim odlaskom, a bilo je pokusaja stvaranja lose slike o Hrvatskoj tako sto su masovno odlazili u skandinavske zemlje trazeci politicki azil. Postupak je bio sljedeci: organizirano, iz zracne luke u Budimpesti, s hrvatskim putovnicama koje su dobili nakon sto je zapocela mirna reintegracija, ti su ljudi organizirano - treba se upitati od koga, ciljano dolazili u drzave koje su nam potom uvodile vize.
          Nakon Skandinavije, “na red” je dosla i Engleska, pa se govorilo cak i o tome da ce i ta drzava uvesti vize za gradjane Hrvatske. Englesko ministarstvo vanjskih poslova demantiralo je takve glasine, ali je ipak dalo naslutiti da je i Hrvatska svrstana medju zemlji iz kojih je pojacan priljev potencijalnih politickih azilanata.
          Sto je sa Srbima koji zele zivjeti od svoga rada, u Hrvatskoj, zemlji koja im to moze omoguciti? Sto je s ljudima koji zele raditi a ne politizirati? Na zalost, prema izjavama mahom Srba starosjedilaca, oni su pod stanovitim pritiskom ekstremista, koji ima daju do znanja kako ih “imaju na oku”. Za vrijeme okupacije, oni su bili svrstani u “Srbe drugog reda”, pa su morali davati novac i poljoprivredne proizvode, i to u kolicinama kako se to lokalnoj vlasti prohtjelo, jer nisu “dobri Srbi”. Pokusaj da se takvi ljudi reintegriraju u hrvatsko drustvo obicno nailazi na tihi otpor - ne zbog njihove zelje da bojkotiraju hrvatsku drzavu, vec zbog straha od jos prisutnih ekstremista i od optuzbi za “izdaju srpstva”.
          Medju osobama koje traze politicki azil u inozemstvu nalaze se i baranjski Romi, koji izjavljuju kako su ugrozeni od Hrvata povratnika, stvarajuci time sliku kako je u Hrvatskoj jos prisutan rasizama i netrpeljivost prema gradjanima drugih nacionalnosti. Ta prica, medjutim pada u vodu ako se pogledaju ulice i naselja Zagreba ili drugih gradova Hrvatske, u kojima Romi, ni od koga ometani, zive. Vecina ih prima socijalnu pomoc, a veliki dio njih stvara ruznu sliku organiziranim prosjacenjem.
          Autorica ovog teksta dugo se dvoumila da li da uopce napise ovaj pasus, jer cak i kad se s puno obzira i najdobronamjernije skrece pozornost na negativne pojave, obicno ispadne da se to cini iz niskih pobuda. Zanimljivo je da su Romi koji su zivjeli u okupiranom dijelu Hrvatske sijali strah i trepet medju nesrpskim pucanstvom i da su sluzili za odradjivanje prljavih poslova srpskoj paravlasti.
          Sada se protjerani stanovnici hrvatskih mjesta vracaju i medju svojim sugradjanima prepoznaju svoje krvnike. Postavlja se pitanje je li hrvatska mozda pod pritiskom donijela Zakon o oprostu i ima li itko pravo oprastati zlocine koje je netko pocinio nekom drugom, pa makar i zarad nekih visih politickih interesa.

«««Povratak na sadrzaj