U POVODU POKOPA POSMRTNIH OSTATAKA BRUNE BUSICA U HRVATSKOJ TE 21. OBLJETNICE SMRTI TOGA VELIKOG BORCA ZA HRVATSKU NEOVISNOST

BRUNO BUSIC - zivot za Hrvatsku!

Rad za Novu Hrvatsku
          U Hrvatskoj je ozivjela publicistika i Busic je postao suradnik mnogih revija i casopisa. Kad je 1968. bio pokrenut cuveni Hrvatski knjizevni list, Busic je ubrzo postao jedan od njegovih urednika. Nakon zabrane HKL-a otisao je u Pariz gdje je dobio francusku stipendiju i zivio vrlo skromno. Poput Matosa, zavolio je “grad svjetlosti” i njemu se otad uvijek vracao. Na poziv prijatelja vratio se u Hrvatsku u travnju 1971. i ubrzo postao clanom urednistva legendarnoga Hrvatskog tjednika, vodece intelektualne silnice Hrvatskoga proljeca. U HT-u je ostao sve do posljednjega broja.
          Nakon prevrata u Karadjordjevu i rusenja tadasnjega hrvatskog vodstva, Bruno Busic je medju prvima bio uhicen u Hrvatskoj (12. prosinca 1971.). U visemjesecnoj istrazi odbijao je odgovarati istrazitelju i osudjen je godinu dana poslije, u jesen 1972., na dvije godine zatvora. Kaznu je izdrzao u najtezem zatvoru, u Staroj Gradisci.
          Proganjan i nakon izlaska iz zatvora (bilo je to najmracnije politicko doba u Hrvatskoj), Bruno Busic je potkraj rujna 1975. ilegalno napustio domovinu i uz pomoc prijatelja dosao u Veliku Britaniju gdje je dobio azil. U Londonu je odmah poceo raditi u urednistvu Nove Hrvatske, (najveci i najugledniji list u hrvatskoj emigraciji), gdje nadahnuto i svjeze otvara nove teme i analize. U prvom clanku u NH “Zasto sam otisao iz Hrvatske” Busic poziva Hrvate da zajednicki usmjere svoju energiju.
          Rad u Novoj Hrvatskoj bio je zahtjevan, radilo se od jutra do mraka, a Bruno Busic plamtio je od zelje da ucini sto vise i izazove novi polet hrvatske politicke emigracije. Nesto prije dolaska Busica u emigraciju i meni je stigao poziv iz urednistva NH da mu se pridruzim. Moj emigrantski zivot zapoceo je u Parizu. Premda sam imao drukcije zivotne planove, odlucio sam otici zbog Nove Hrvatske u London. Dolazak Brune Busica jos je vise ucvrstio tu odluku. Zaljubljenik u Pariz, Busic je dolazio u francusku metropolu, a ja sam, pripremajuci odlazak, cesce putovao u London. Tako smo se susretali i u jednom i u drugom gradu. U proljece 1976. Busic je krenuo na putovanja po europskim zemljama i nije se vise vratio u Novu Hrvatsku iako je nastavio zivjeti u Londonu. Od tada se posvetio drukcijem politickom radu. Kandidirao se na izborima za II. sabor Hrvatskoga narodnog vijeca, krovne hrvatske organizacije u inozemstvu, i dobio najvise glasova.

Autor “Hrvatske deklaracije” i lazne gerile
           Bruno Busic vodio je Ured za promidzbu HNV-a. Okupljajuci druge ljude iz Hrvatskoga proljeca i mladju generaciju emigranata, Busic je pokrenuo Hrvatski list i stvarao je jednu novu skupinu u hrvatskoj emigraciji smatrajuci da ce mladje i politicki svjezije snage povesti ostalu emigraciju u dinamicniju borbu za hrvatsku neovisnost.
          Medjutim, Bruno Busic se nije bavio samo onim vidljivim politickim radom. Drzeci se nacela da ce “intenziviranje borbe i njezini rezultati probuditi i usmjeriti svu hrvatsku energiju”, Busic je na odredjeni nacin sudjelovao u otmici americkoga zrakoplova TWA, kojom je 1976. bila izborena objava “Hrvatske deklaracije” u americkim novinama. U planu je bilo i ispustanje letaka nad Hrvatskom. Otmicu zrakoplova je izveo Brunin rodjak Zvonko Busic, s americkom suprugom Julijen i jos cetvoricom prijatelja. Bruno je bio autor “Hrvatske deklaracije” koja je upozoravala medjunarodnu javnost na neravnopravan polozaj hrvatskoga naroda u Jugoslaviji i na hrvatsku borbu za neovisnost. Otmica je imala svjetski odjek, a zavrsila je u Parizu gdje je tamosnja policija pucala u gume na kotacima odmah nakon slijetanj zrakoplova onemogucivsi tako ponovni uzlet. Da bi zahtjevi otmicara bili ozbiljno shvaceni, u garderobi newyorske postaje bila je ostavljena bomba na koju su otmicari upozorili policiju. Pri demontiranju bombe izbila je eksplozija i poginuo je jedan americki policajac. Bio je to nesretan slucaj, a ne namjera otmicara. Premda se na sudjenju mnogo govorilo o politickim i domoljubnim motivima hrvatskih otmicara, oni su bili osudjeni na duge kazne, a Zvonko Busic jos izdrzava kaznu dozivotnoga zatvora.
          Emigracija, pa tako i ona hrvatska, heterogena je i nesredjena sredina u kojoj postoji malo pravila, a cesto i premalo logike. U takvim se okolnostima sirila “tajna” da je Busic autor “Hrvatske deklaracije” i jugoslavenska je Udba to takodjer doznala. Nekoliko mjeseci prije pogibije Bruno Busic je izveo spektakularan pothvat koji je izazvao velike potrese u Jugoslaviji. Svedski TV novinar Bengt Goeransson snimao je dokumentarni program o Hrvatima i borbi za neovisnost. Busic je s njim suradjivao. Smatrajuci da bi nesto spektakularno u tom programu moglo pogubno djelovati na hrvatsku emigraciju i na jugoslavenski rezim, Bruno Busic je organizirao u jednoj sumi u Njemackoj “vjezbe” hrvatske gerile. No, gerilci odjeveni u “hrvatske vojne uniforme” i s oruzjem u ruci bili su samo statisti.
          Svedski dokumentarac pod naslovom “Hrvati - teroristi ili borci za slobodu”, u kojem su sudjelovali i istaknuti hrvatski disidenti iz domovine, bio je prava senzacija. Jugoslavenski rezim i njegov cjelokupni aparat iskakao je iz vlastite koze. Tjednima su pljustala otrovna reagiranja na Svedsku i na Hrvate. Strasna galama izazvala je veliku znatizelju gradjana u domovini i potajno su se sirile pojedinosti iz TV dokumentarca. Svojim je reagiranjima jugorezim zakuhao takvu kasu da je situaciju morao neutralizirati objavom cijeloga sadrzaja TV dokumentarca u njihovim medijima.
Bruno Busic je donio fotografije “gerilaca” u urednistvo Nove Hrvatske. Priznao je da je vjezba bila namjestena i s kakvim razlogom. Ucinak je i na Hrvate bio velik jer su mnogi povjerovali da Hrvatska ima gerilu koja ce osloboditi domovinu. Doduse, bio je to ucinak kratka daha, ali jugoslavenski je rezim smatrao Brunu Busica iznimno opasnim, u prvom redu zbog njegova golema politickog utjecaja i sposobnosti animiranja hrvatskih ljudi. Cak dvije godine prije ubojstva, nakon samo nekoliko mjeseci u emigraciji i prije otmice americkoga zrakoplova i snimanja “gerile”, francuske su vlasti vec 1976. upozorile Busica da su dva jugoslavenska atentatora poslana da ga ubiju. Busic je uvijek bio na oprezu. Mijenjao je adrese po Londonu, ali je imao jednu slabost koju je neprijatelj iskoristio. Kao covjek iz hrvatski cvrstog imotskog kraja, Bruno Busic najvise je vjerovao svojim lokalnim sugradjanima koji su ga i okruzivali. Pero Gudelj, jedan od njih, sjedio je u urednistvu Busiceva Hrvatskog lista. Nakon sto je Busic ubijen, Gudelj je, navodni politicki emigrant, odletio u Jugoslaviju...

Kobna noc
          Udba je dugo planirala atentat na Busica. Kobne veceri, 16. listopada 1978., Busic je bio u Parizu. Tri dana prije nekamo je putovao izvan Francuske, a uoci ubojstva otisao je na neki sastanak. S kime se Busic sastajao tih dana, nije ustanovljeno. Pretpostavka je da su i ti sastanci bili dio plana o ubojstvu. Busic je u Parizu odsjeo kod starog i pouzdanog Hrvata Petra Brnadica, u pariskoj cetvrti Bellevilleu. Busic se vracao poslije 23 sata. Ubojica je cekao u blizini i kada je Bruno zakoracio u mracno dvoriste, jugoslavenski je atentator pucao u Busica s ledja, iz pistolja, kako je u istrazi ustanovljeno, kalibra 7,65, standardna naoruzanja jugoslavenske vojske.
Okolni stanari culi su pucnjeve i tiho zapomaganje. Jedna stanarka, Hrvatica po imenu Cacko, vidjela je ubojicu - “onizu osobu u koznom kaputu kako se povlaci na ulicu i nestaje iza neosvijetljena ugla”. Busicev domacin Petar Brnadic dotrcao je u dvoriste, kleknuo do njega, podigao mu glavu i, osjetivsi krv na rukama, upitao: “Bruno, tko te ubi?” Busic je pokusao nesto reci, ali ga je snaga napustala. Umro je desetak minuta poslije.
          Busicev pogreb u Parizu podsjecao je na oprostaje od drzavnika. Na ispracaj je doslo tisuce Hrvata iz cijeloga svijeta. Njegov je grob bio prekriven stotinama vijenaca u nacionalnim bojama. No, njegova uspomena u svijesti Hrvata i njegovo mjesto u hrvatskoj borbi za neovisnost veci su od materijalnih obiljezja. Busiceva je smrt, koliko je god tesko pala svakome hrvatskom domoljubu, toliko bila poticaj da se za pravedan cilj nikada ne posustaje i ne predaje.

«««Povratak na sadrzaj