VRIJEME ZA PARKIRANJE – ISTEKLO! (III)

Nekoliko razmisljanja o mogucnostima, granicama i uvjetima (vjerskoga) odgoja hrvatske mladezi u Njemackoj

Kako mladi dozivljavaju Crkvu i svoju obitelj?
          Odgovor na to pitanje, koje u sebi sadrzava zapravo dva upita, naime, kako mladi vide svoju obitelj i kako gledaju na ulogu Crkve, osnova je za procjenu stanja i sanse za uspjeh u odgoju mladih, bilo da je rijec o roditeljima ili o Crkvi. Zasto? I roditelji i Crkva i suvise iz pozicije zadace nastoje postici svoj (odgojni) uspjeh. To je krivo polaziste. Jer mlade tako stavljaju u poziciju objekata odgoja, kojima treba nesto (svjetonazor, vrijednosti i sl.) nametnuti. Iz toga nastaju brojni nesporazumi u komunikaciji izmedju mladih i tzv. odgovornih za odgoj.
          Stoga je vazno uociti da odgoj, a posebice odgoj mladih, nije i ne smije biti jednosmjerna ulica kojom koracaju “odgovorni” do mladih, ili, sto je jos gore, gdje bi mladi na odredjen nacin bili shvaceni kao “odgojni materijal” koji bi se pedagoski oblikovalo.
          Bojim se da prebrzo i bez znacajnijeg investiranja truda i vremena, ne samo roditelji, nego i Crkva olako i neodgovorno ocekuju od ljudi u mladosti, kad zivotne oluje ozbiljno potresaju njihovu cijelu osobnost, da oni posjeduju vec potpuno izgradjenu svijest o sebi, svom zivotnom pozivu odnosno poslanju – i u Crkvi. I onda se na to potpuno pogrjesno reagira. Stoga, ako Crkva i roditelji prema mladima nastupaju iskljucivo kao “korektor”, zaboravljaju da to tzv. pravilo odgojne utakmice mladi a priori odbacuju. Mozda odredjeno vrijeme neki od njih to i prihvate, no dugorocno promatrano – sto mnoga iskustva pokazuju – uspjeh izostaje, dapace mladi postaju i za Crkvu, a i za obitelj, (u doslovnom smislu rijeci) izgubljeni.
          Stoga, kao prvo – obiteljima i Crkvi – trebalo bi prema mladima zaustaviti monolog i ‘predike’ i poceti vjezbati sutnju kao prvu odgojnu mjeru.
          Crkva, prije nego se upusti u pustolovinu odgoja mladih, mora pokusati jasnije negoli do sada odgovoriti na pitanje s kim ona pri “jednoj od primarnih zadaca Crkve” zapravo ima posla. Zadaca se sastoji u tome da se dobije sto opsezniji uvid u svijet mladih, sa svim njihovim losim i dobrim stranama. Odgovor na pitanje tko su nasi mladi ne bi smio biti samo plod “kabinetskog” proucavanja svijeta mladih, a jos manje prejudicirajucih prosudbi ili pausalnih diskvalificiranja moralne provenijencije.
          Ima jos jedno nacelno pitanje koje glasi: Sto je odgoj mladih? Odnosno, je li odgoj mladih uopce zadaca Crkve? Ako jest, je li Crkva u stanju ispuniti tu zadacu? Polaziste je odgovor na pitanje: Kako mladi dozivljavaju Crkvu? Odnosno, kako vide svoju obitelj? Odlucujucu ulogu igra odgovor mladih – po mogucnosti bez ikakvih pokusaja davanja instrukcija sa strane kako bi taj odgovor, odnosno odgovori trebali izgledati. Bojim se pak da Crkva precesto, jos vise nego obitelji, ocekuje diskusiju upravo s predznakom imperativa “mora”.
          A kako izgleda Crkva u svijesti mladih?
          Onaj tko se bavi odgojem mladih treba imati u vidu sljedece cinjenice: Mladost je obiljezena kriticnoscu prema tradicionalnim vrijednostima i nepovjerljivoscu prema jakim ustanovama. Ako kritiziraju Crkvu, onda primarno iznose primjedbe na institucije Crkve, odnosno kritiziraju u njoj subjektivne ljudske manjkavosti. Crkva im se svidja kao zajednica, ali ih odbija sto je hijerarhijska. Nepovjerenje i odbijanje mladi pokazuju posebno onda kada Crkva pocinje sklapati “saveze” s drustvenim cimbenicima i politickim vlastima. Prihvacaju i za uzor priznaju Crkvu koja posteno i bez arogancije skromno zivi, te vlastitim primjerom ostvaruje Evandjelje. Ocit raskorak izmedju propovjedaonice i konkretnog zivota jest jedan od prvih “odvlacitelja” mladih od Crkve.
          Rijetko se dogadja da mladi unaprijed ne prihvacaju Crkvu. Dapace, ocekivanja mladih prema Crkvi (pa cak i nade!) mnogo su veca nego sto Crkva to uopce moze zadovoljiti. To je pohvalno, ali ujedno vrlo zahtjevno za Crkvu! Stoga Crkva koja svodi komunikaciju na moralni pritisak, a posadasnjenje Radosne vijesti na anakronizme, te daje jeftine odgovore, nema sanse, ne samo kod mladih.
          Mladi zele nadasve Crkvu koja ih pokusava razumjeti, a to znaci da poduzima prvi korak. To zapravo zahtijeva pomno i ponizno proucavanje svijeta, tj. tema i izricaja mladih, kako bi pastoralni djelatnici dobili pravu predodzbu o njihovim problemima, pokusali ih razumjeti i na osnovi tih preduvjeta uopce mogli stupiti u dijalog s njima. Tek takav stav prema mladima dopusta upucivanje rijeci, te davanje savjeta i konacno zivotnog usmjerenja. Stoga rad svecenika i pastoralnih djelatnika s mladima ne smije biti samo “nauciteljski”, nego prvenstveno rad zajednistva, uzajamno osluskivanje, odnosno dijaloski susret.
          Crkveni djelatnici – a djelomicno i roditelji – trebaju prestati gledati mlade iz crno-bijele perspektive moralnih naocala, jer mladi nisu samo hipici, skinsi, pankeri, anarhisti, destruktivci, protivnici autoriteta, nego se rado organiziraju, vole grupni rad, trazenje “viseg smisla”. Sto im je, kako im je, gdje su “kod kuce” i gdje vide svoju buducnost? – na ta pitanja oni u svakom narastaju iznova traze odgovore, dakle, autenticno i legitimno mogu i smiju samo oni odgovoriti. Jesu li njihova vidjenja, stavovi i usmjerenja “ispravni”, o tome se moze i treba raspravljati. Prije toga mora im se pruziti prilika da dodju do rijeci o sebi. Ne cekati da “situacija eskalira”, da se dogoditi sok, razocaranje, pa da tek onda upoznamo svoje mlade. A kad se zeli saznati nesto vise o njihovu privatnom zivotu, svakako se moraju izbjegavati javna mjesta, opci forumi, bilo cijele obitelji ili zupne zajednice.
          Isto tako vrijedi i za obitelj: pustiti mlade da kazu roditeljima svoje misljenje o vlastitoj obitelji i sebi u njoj. Sve to pak ima smisla i koristi ako se odvija u atmosferi bez pritiska i ako roditelji ne inzistiraju na tome da cuju odgovore koji njima odgovaraju i poklapaju se s njihovim ocekivanjima. To nije zato da bi se naslusali zelja mladih, nego da bi uopce znali s kakvim narastajem imaju posla, odnosno da bi bolje upoznali svoju djecu.
          Sve dok se roditelji ne potrude strpljenjem i otvorenoscu doci do sto temeljitijeg i istinitijeg odgovora na to pitanje, neka ucine (a i crkveni pastoralni djelatnici) debelu odgojnu pauzu.

«««Povratak na sadrzaj