Projekt
"Zapadni Balkan" ili relativizacija suvereniteta
Pise:
Alexander Orsic (Vjesnik)
Postaje
sve jasnije da bi tzv. balkanski pakt trebao posluziti kao »eksperimentalna
radionica«, a stanovnici drzava koje obuhvaca kao pokusni kunici za
iskusavanje globalizacijskih modela multinacionalnog funkcioniranja
vlasti
Projektom Zapadni Balkan europski cimbenici zele stvoriti
eksperimentalnu politicku radionicu iz koje bi izlazili futuristicki
modeli vlasti cija bi osnovica bila relativizacija suvereniteta.
Valja
podsjetiti da EU u danasnjoj formi nije rezultat vizija jednog Jeana
Monneta, Adenauera, Roberta Schumana ili pak Helmuta Kohla, koji su
stvaranju Europe posvetili svoje zivote. Unija danas predstavlja prije
svega odgovor na izazove globalizacije, i upravo taj globalizacijski
koncept cini osnovicu strategije prosirenja na istocne zemlje. Iste
korijene, s doduse malo drukcijim predznacima, nalazimo i u odnosu
prema drzavama bivse Jugoslavije.
Nenadano
prosirenje kandidacijske liste, koju bi sefovi drzava trebali
potvrditi u Helsinkiju, stoga nije samo pojacana teznja za sigurnoscu
nakon rata na Kosovu. U krugovima multionacionalnih koncerna i
njihovih lobista u Bruxellesu ocito je prevladalo misljenje da je
projekt Zapadni Balkan najucinkovitija globalizacijska poluga.
Stabilizacijski
pakt za Balkan radjen je po tim kriterijama, s tim sto on u
medjunarodnim odnosima dodatno dobiva na snazi jer se otkidanjem
Hrvatske od njenoga prirodnog srednjoeuropskog okruzja zadovoljava i
osnovna angloamericka teznja o uspostavi "ravnoteze na
kontinentu".
S druge strane
zapadni cimbenici imaju s paktom dugorocne planove, koje po svaku
cijenu zele provesti, i bilo bi naivno misliti da bi promjena stranke
na vlasti u bilo kojoj od zemalja obuhvacenih paktom, pa tako i u
Hrvatskoj, mogla dovesti do ulaska u EU. Iz dobro obavijestenih
krugova saznaje se da su carinska (ili monetarna) unija dio cvrstoga
europskog stajalista, i takvi se dugorocni projekti ne rade samo zato
da bi se smijenila neka stranka na vlasti.
Stratezi su
procijenili da Dayton nije donio zeljene rezultate te da u interesu
sveopce europske sigurnosti, kao prvog preduvjeta globalizacije, na
Balkanu treba stvoriti tzv. multikulturalne modele vlasti. Znakovito
je da u takvim futuristickim razmisljanjima prednjace neka njemacka
sveucilista i zaklade. Osnovna je zamisao da u novom pristupu doduse i
dalje treba postovati "Internationale Politik" ili "Der
Staat" pa predlazu da se u drzavama obuhvacenima balkanskim
paktom stvore takvi multinacionalni modeli vlasti da bi, na primjer,
dvije ili vise nacionalnosti koje zive u jednoj drzavi ili regiji
stvorile zajednicke strukture vlasti, koje bi u toj regiji obnasale
politicku vlast, ali koje bi mjestimicno imale i transgranicni
karakter. Njemacki strucnjaci za Balkan takve modele nazivaju
"Konkordanzdemokratie", anglo-americki balkanolozi to
nazivaju "power sharing".
Ulrich
Schneckener sa Sveucilista u Bremenu, koji inace djeluje i kao
znanstveni savjetnik nekih europskih institucija, u casopisu
Internationale Politik (broj 9, rujan 1999), pisuci o hrvatskim
problemima, redovito rabi rijec "Krajina" ne precizirajuci
sto kao znanstvenik pod time misli. Ulrich Schneckener doslovno pise:
"Akteri u Hrvatskoj trebali bi srednjorocno razmisljati o
uvodjenju federativnog sustava vlasti. To osobito vrijedi za
multinacionalnu Krajinu, za istocnu i zapadnu Slavoniju. Medjutim, jos
bi svrsishodnije u Hrvatskoj bilo razmisljati o uvodjenju
subnacionalnih struktura vlasti, na primjer u Dalmaciji ili Istri,
koje imaju svoje posebnosti. Te se subnacionalne strukture ne moraju
nuzno temeljiti na postojanju nacionalnih manjina na tom
podrucju". (Internationale Politik, rujan 1999. str. 17)
Postaje sve
jasnije da bi balkanski pakt morao posluziti kao »eksperimentalna
radionica«, a stanovnici drzava tzv. "Zapadnog Balkana" kao
pokusni kunici za iskusavanje globalizacijskih modela multinacionalnog
funkcioniranja vlasti. Istovremeno vecina politicara u europskim
drzavama odbacuje takve "modele" ili o njima uopce ne zeli
ni razmisljati.
Postavlja se
pitanje kako bi reagirala vlada u centralistickoj Francuskoj kada bi
raznorazni cinovnicki "stratezi" iz Bruxellesa, primjerice,
u gradu Bayonneu predlozili osnivanje nekoga
franucusko-baskijsko-spanjolskog modela vlasti, koji bi imao i
"trasnsgranicni" karakter? Ako i postoje pokusaji
relativiziranja drzavnog suvereniteta u EU, istovremeno postoje i
snazni otpori takvoj praksi. Francuska trenutno vodi pravi trgovinski
rat protiv Europske unije radi zastite svojih nacionalnih interesa.
Vec sama
cinjenica sto je predsjednik Europske komisije Romano Prodi u svojem
govoru upotrijebio sintagmu "europske drzave", trazeci da
nacionalne vlade neke dodatne kompetencije prenesu na europske
strukture u Bruxellesu, izazvala je kod zemalja-clanica burne
reakcije. Primjerice, predsjednik bavarske vlade Edmund Stoiber takav
je Prodijev zahtjev potpunoi odbio izjavivsi: Moja ce se vlada takvim
nakanama svim silama oduprijeti. Ovakve najave iz Bruxellesa idu u
pravcu da ce nacionalne vlade mozda predlagati neke teme, a da ce o
njima odlucivati cinovnicki organi u Bruxellesu. Jedino parlament
jedne suverene drzave ima demokratsku legitimaciju odlucivanja,
naglasio je Stoiber u svojem intervjuu za münchenski tjednik Focus.
Na pitanje da li drzave kao na primjer Bugarska, Rumunjska, Litva ili
Letonija uopce ispunjavaju tzv. Kopenhaske kriterije kao sto su
institucionalna stabilnost, demokracija i funkcionirajuca trzisna
privreda, Stoiber odlucno odgovara: Apsolutno ne.
Medjutim u
intervjuu se po tko zna koji put ponavlja da bi Michael Verheugen,
zaduzen za prosirenje na Istok, pregovore zapoceo odmah, i to sa svih
dvanaest zemalja, dok bi oni oprezniji jos dugo cekali. Dakako,
Stoiber, koji govori kao premijer zemlje koja bi prosirenjem podosta
bila ugrozena zbog dotoka jeftine radne snage, predvidja rok za
prikljucenje od deset do petnaest godina".
Na zemlje bivse
Jugoslavije plus Albanija primjenjuje se model "Zapadni
Balkan", kojim se takodjer predvidjaju medjusobna povezivanja po
uzoru na EU i s "regulacijskim kvotama" za protok roba i
radne snage. Siri je projekt "Stabilizacijski pakt", u koji
se ubraja i Slovenija i u kojemu predsjednik Milan Kucan (u dogovoru s
Washingtonom i sa Socijalistickom internacionalom, koja paktu pruza
ideolosku potporu) igra jednu od kljucnih promotivnih uloga.
Treci je
projekt zapadnoeuropsko-americki plan pod radnim nazivom
"Transatlantsko djelovanje" i u ciji djelokrug pripadaju i
Rusija i Ukrajina. Tako se, na primjer, Ukrajina, koja je sa svojih
600.000 cetvornih kilometara i sa 53 milijuna stanovnika jedna od
najvecih europskih zemalja, odbija od Europske unije i upucuje na »institucionalno
povezivanje« s Rusijom.
Sve ukazuje na
to da se tranzicijskim zemljama itekako osjecaju, trebali bi zapravo
samo ubrzati potragu za ekipama politicara koji ce to sve ispuniti.
«««Povratak
na sadrzaj
|
