NETOCNOSTI I PREDRASUDE KOJIMA SU SE NJEMACKI MEDIJI OBRUSILI NA MRTVOGA HRVATSKOG PREDSJEDNIKA VRIJEDJAJU ISELJENIKE I USMJERENE SU PROTIV INTERESA HRVATSKOGA NARODA

Zasto nas ne vole?

Ovih je dana bilo tragikomicno slusati kao dobronamjerne poruke sucuti nekih europskih i americkih politicara, u kojima su se Hrvatskoj i Hrvatima zapravo dijelile lekcije uz spominjanje sanse za novi pocetak, prekretnice na putu u demokraciju itd. Komentator FAZ-a Rueb te poruke naziva besmislenima jer je “Hrvatska odavno odabrala put povratka Europi, kojoj i pripada”

Je li itko, primjerice, F. Mitteranda nazvao diktatorom i nedemokratom iako je Francuskom cvrsto vladao punih 14 godina?! Je li tko H. Kohla ikada nazvao diktatorom i nedemokratom iako je Njemackom „(drmao” punih 16 godina?! Nikome to ne pada na pamet jer su oni bili demokratski birani od naroda. A Tudjman je, u mnogo tezim okolnostima, vladao puno manje, dvaput demokratski izabran od naroda

Pise: Anto Batinic

          I nakon povrsne analize medijskoga pracenja vijesti o smrti i pokopu prvoga hrvatskog predsjednika Franje Tudjmana u Njemackoj, pa i sire, moze se najblaze reci da nas Europa ne voli. Agencijske, radiotelevizijske i novinske vijesti i komentari bili su vise-manje slicni kao jaje jajetu, puni arogancije, ignorancije, nepoznavanja cinjenica, predrasuda i osnovnoga neprofesionalnog pristupa poslu i temi. Tako je druga njemacka javna TV kuca ZDF uporno emitirala negativisticke vijesti i komentare, kako iz studija, tako i od dopisnika iz Zagreba. Nekoliko Hrvata je toj kuci odmah poslalo prosvjede (oko 250.000 Hrvata placa TV pretplatu u Njemackoj), ali to ocito nije djelovalo. “Berliner Zeitung” je oznacio Tudjmana “ocem hrvatske nezavisnosti”, ali i “nacionalistom”. “Frankfurter Rundschau” smatra Tudjmanovu smrt “pozitivnim signalom za cijelu regiju” te ga istodobno naziva nacionalistom i “zastitnikom hrvatskih tvrdolinijasa u BiH” i aspiratorom na prikljucenje Hrvatskoj onih bosanskohercegovackih krajeva koji su vecinski naseljeni Hrvatima. “Sueddeutsche Zeitung” iz Muenchena pisao je vrlo sramno i tendenciozno. Tako i vecina drugih njemackih dnevnika, a silom inercije i ostali mediji. Nije rijec o paranoji (u srpskom stilu da se cijeli svijet urotio protiv njih) nego o cinjenicama.

Sinkronizirana kampanja
          Ali, poput melema na ranu, ili poput svjetla u potpunom mraku, djelovao je na Hrvate u Njemackoj, a ocito i u Hrvatskoj, udarni komentar Mathiasa Rueba na naslovnoj stranici uglednoga dnevnika “Frankfurter Allgemeine Zeitung” od 14. prosinca. Kao da je Rueb progovorio uime svih nas koji smo tih dana bili javno ponizavani i postidjivani - a gotovo nista nismo mogli uciniti. Bijes je uistinu bilo tesko suzdrzati. U komentaru “Hrvatska nakon Tudjmana” M. Rueb, dopisnik FAZ-a iz Budimpeste (odakle pokriva i Hrvatsku), pise da je Europska zajednica bojkotirala Tudjmana ne samo za zivota nego i na dan njegova sprovoda, kao da je rijec o nekom “despotu balkanske drzave”. Europska unija, medjutim, time ne samo da nije odala pocast samome Tudjmanu nego je propustila priliku odati pocast cijelome hrvatskom narodu, koji je tih dana, bez obzira na sve razlike i misljenja, ipak stao iza utemeljitelja svoje drzave i nezavisnosti. “To je bila uvreda hrvatskome narodu”, istice Rueb osudjujuci “glupi konsenzus” EU-a o tome, a osobito slaganje s takvom odlukom njemackoga kancelara G. Schroedera i ministra vanjskih poslova J. Fischera.
          To Njemackoj nije na cast, pise Rueb, koji istodobno objektivno nabraja odredjene Tudjmanove pogreske i propuste. “Tudjman je bio autokrat ali nije bio diktator”, protivi se Rueb svima onima koji su tih dana na sav glas vikali o Tudjmanu kao velikom diktatoru i tiraninu. U Hrvatskoj je, pise dalje Rueb, bila “ostecena demokracija”, ali Hrvatska nije bila despocija. Komentator FAZ-a potom je nabrojao neke teske okolnosti u kojima se stvarala hrvatska drzava i neovisnost (rat, prognanici, okupacija jedne trecine teritorija itd.), ali i istaknuo da je Hrvatska vrlo brzo, cak prebrzo, prevladala najvece ratne nedace, da se u njoj zivi europskim stilom i duhom zivota, osobito mladi, da je ratne rane uklanjala uglavnom vlastitim snagama, a istodobno se i izgradjivala (infrastruktura). On nadalje otvoreno pise da Europska unija nije htjela zastiti Hrvatsku od Miloseviceve agresije pa je hrvatski narod morao platiti visoku cijenu svoje samostalnosti.
          Ta ista Europa zaboravlja da bez hrvatske uloge, snage i odlucnosti ne bi bilo ni oslobodjenja hrvatskih okupiranih podrucja, kao ni onih u BiH, te da bez toga ne bi bio moguc ni Daytonski sporazum. Hrvatska je bila zrtva agresije, ali je stalno ponizavana i jos je ponizavaju. To pokazuje i suradnja s medjunarodnim sudom u Den Haagu, pise Rueb, jer Hrvatska ipak nije izrucila samo “sitne ribe”, a glavni ratni zlocinci i dalje uzivaju svoje krvave mirovine i slobodno se krecu Beogradom, kao i S. Milosevic. Ovih je dana bilo tragikomicno slusati kao dobronamjerne poruke sucuti nekih europskih i americkih politicara u kojima su se Hrvatskoj i Hrvatima zapravo dijelile lekcije uz spominjanje sanse za novi pocetak, prekretnice na putu u demokraciju itd. Rueb te poruke naziva besmislenima jer je “Hrvatska odavno odabrala put povratka Europi, kojoj i pripada. Europskoj uniji bi prilicilo da napokon Hrvatskoj poravna taj put”, zakljucuje M. Rueb.

«««Povratak na sadrzaj