JEDAN DRUGI PERU

Putopisni zapis misionara Drage Balvanovica (X)

IYUITOS - GLAVNI GRAD PROVINCIJE LORETO, RIJEKA AMAZONA
          Mnogi ga zovu “biser Amazone” radi njegove ljepote, a nalazi se u srcu prasume. Zivi dva zivota; jedan u egzotici dzungle, a drugi moderan s neobicnim ritmom.
          Put iz Lime traje nesto vise od dva sata, a iz zrakoplova se naziru iznenadjujuci krajevi: obala - pustinjska, na kojoj se pojavljuju zelene pruge plodnih dolina; nakon toga planinski lanac sa slikovnim naseljima i snjeznim vrhuncima, i konacno beskrajni tepih zelene povrsine, prasume. Divimo se velikoj rijeci, koja kao da oslikava grad. Sve je zeleno od bogate vegetacije. Na izlasku iz zrakoplova jak udar toplinskog vala, tropskog suhog ali cistog zraka. Kise su ovdje ceste i iznenadne i zato je svjezina unatoc vrucini. Kao da je sav grad na kotacima. Bezbrojno mnostvo motorkotaca i mototaksija vrlo prikladnih za ovu klimu, a uz to i cijena im je mnogo povoljnije nego drugdje. Iznenadjen sam radi malih vrlo lijepih trgova i velikih kuca nadahnutih europskim graditeljstvom. Jedna u barcelonskom stilu, a druga nazvana “zeljezna” jer joj je sva konstrukcija, od balkona do stupova, od umjetnicki izradjenog celika.
          Iquitos je dobio ime po indijanskom plemenu koje je obitavalo ovdje u vrijeme dolaska prvih misionara, otaca isusovaca, 1737. godine. Francuski istrazivac Charles M. de la Condamine zapisao je godine 1745: “Nasao sam se u jednom novom svijetu, na moru slatkovodnom, labirintu rijeka, laguna i kanala, a sve u jednoj beskrajnoj sumi. Bio sam zadivljen onim sto sam vidio.”
          Nakon sto su isusovci bili protjerani, u gradu ostaje vrlo mali broj stanovnika (1814.). Vec godine 1869. nagli je prirast radi proizvodnje kaucuka. Nikle su mnoge tvornice, trgovine i povecao se promet. Domoroci su poznavali i upotrebljavali kaucuk i prije dolaska Europljana. Medjutim, naglo bogacenje stranaca bilo je uzrokom iskoristavanja domaceg stanovnistva, koje se polako pretvara u prave robove. Tako je, prema jednom podatku, ubijeno u vrijeme “groznice kaucuka” vise od 40.000 stanovnika. Stranci su iskoristavali i prirodu i ljude. Mnogi su svecenici ustali u obranu domorodaca i slali izvjesca o kriminalu poslodavaca - stranaca.
          Nakon sto su Englezi poceli uzgajati drvo kaucuka u Maleziji i Cejlonu, ovdje dolazi do gospodarske krize. Od godine 1918. nastavljeno je drugo iskoristavanje ovoga kraja preko trgovine: kozom, zlatom, drvetom, petrolejem i drugim.
          U to vrijeme trguju i neki hrvatski iseljenici: Piskulic, Maric, Pavletic, Bakula, Kukuljica.
          Apostolski vikarijat osnovan je u gradu 1921., a obuhvaca 100.014,75 kilometara kvadratnih. Danas na ovom terenu rade 3 dijecezanska svecenika, 18 redovnika i 18 redovnica. Velika je vjerska svecanost na cast svetog Ivana Krstitelja. Tada i grad i rijeka ozive i od glazbe i od plesa i procesija. Domoroci su posebno ponosi na hodocasnicka mjesta na cast Blazene Djevice Marije. U 19. stoljecu uvedeno je stovanje “Senor del Perdon” Gospodina od Prastanja, a zapravo se radi o vrlo lijepom liku Krista izrezbarenom na drvetu narance.
          Prosle godine, 12. veljace, navrsilo se 450 godina kako je don Francisco de Orellana na svom trazenju “Zemlje zlata” dosao u dodir s najvecom rijekom naseg planeta.
          Racuna se da rijeka Amazona obuhvaca u svom toku mnoge rijeke, a njeno uviranje u more siroko je u delti 400 km. Zna se da joj porijecje sadrzi 50 posto raspolozive pitke vode na nasem planetu. U svom porijecju bogata je, a neki kazu i najbogatija rijeka sa svojim obalama. Beskrajna rijeka izvor je zdravlja, gospodarstva i komunikacija. U njoj zivi vise od 2.000 vrsta riba, a to je vise nego ih se nalazi u Atlantiku. Vise od 153 vrste jestivih biljaka, bezbrojne vrste cvijeca, drveca kvalitetnog i visokog i do 40 metara, zivotinje, ptice... Jos godine 1964. jedna je znanstvena ekipa zakljucila da su vode Amazone najcistije na svijetu i bolje za pice od mnogih depozita pitke vode u SAD. Ali, sve se mijenja! Amazona nije vise tako cista, kao i kraj oko nje. Neodgovornost ribara, peraca zlata, kemijske tvari, petrolej, proizvodnja droge - pomalo unistavaju ljepotu i bogatstvo kraja. I rijeka treba vise ljubavi, kako bi se sacuvala pluca svijeta.
          Vozeci se u barki “Chuchuhausi” ostajemo zadivljeni gledajuci sto je ovdje priroda po Bozjem planu ucinila. U srcu prasume puno komaraca i drugih nametnika. Njih se ne moze otjerati, oni ovdje zive! Upoznajemo pleme Jaguas koji boje lice i na njemu ostavljaju crvenu tocku, znak dobrodoslice. Tirjanas, drugo pleme. Krvolocni su samo u pricama za strance. Prije dolaska Spanjolaca bilo je ovdje vise od 2.000 plemena, a danas se govori o samo 200.
          U blizini Iquitosa nalazi se rezervat Quistacocha 13 kilometara prema mjestu Nauta. Radi se o malom prostoru, vrlo dobro uredjenom, i zivotinjama koje borave u skoro prirodnom okolisu. Posebno je potrebno istaknuti selo Bele, kao da je mala siromasna Venecije, kuce na rijeci povezane kanalima, jednom rijecju: ploveca trgovina...
          Povijest Amazonije mozemo pratiti svega 2.000 godina, jer je teren neprikladan za ocuvanje arheoloskih ostataka. Svakako je najpoznatiji mit o zemlji “El Dorado”, a zbog njega je ubijeno mnogo domorodaca od strane lakomih Europljana i bezbrojnih avanturista koji su dolazili iz cijeloga svijeta. U prasumi Perua umro je godine 1913. Mirko Seljan, Hrvat, poznati svjetski putnik i istrazivac, kao sto je bio i njegov brat Stjepan. Augusto Kardic, sin hrvatskih iseljenika, istrazivao je rijeku Amazonu, posebno kraj oko jezera Lauricocha, te iznio novu teoriju u prapovijesti Perua. German Stiglic, znanstvenik i sin Hrvata, kao mlad covjek, na pocetku 20. stoljeca organizirao je ekspedicije u Amazoniju. Napisao je vise djela o tome i izradi prvi geografski leksikon Perua u 4 sveska.
          Bilo je i nasih svecenika misionara u ovom dijelu Perua. Manuel Biedma, svecenik Dubrovcanin, nazvan “Genio de la Selva” zbog svoga rada blizu rijeke Perene. Ubili su ga domoroci 1686. Znanstvenik Raymondi u svojo povijesti cesto citira svecenika Amica. Radi se zapravo o vrlo sposobnom sveceniku koji je istrazivao mnoge krajeve prasume. Anton Malnersic, rodjen u Ljubljani, Slovenac, radio je u kraju Cuspicanchis i posebno se brinuo oko morala i nastojao ostvariti ljudski odnos s Indiosima. “Uzor je dostojan na nasljedovanje” (Portilla). Otac Nikola Susic, isusovac, rodjen u Rijeci a radio je medju plemenom Majnos. U novije doba o. Tomo Remigio Mlinaric i o. Gerardo Zarden radili su vise godina skupa na misijskim postajama. O. Tomo zbog bolesti je dosao u Limu i sada je kapelan u bolnici, a o. Gerado pastoralno djeluje u zupi Atalaya. Oni bi trebali vise i govoriti i napisati o svome misijskom radu. Mozda to uskoro ucinimo zajedno.
          Koliko je pokretacka snaga za mnoge strance san o zemlji zlata i blagostanja, toliko je za Indiosa vrijedan mit o “zemlji bez zla”. “Tierra sin mal”. Stalno je spominje u pricama. I misionari su zabiljezili da narod trazi zemlju srece. Svecenici su ostajali u ovim krajevima kroz sve vrijeme i dizali svoj glas protiv grabezljivosti stranaca, te dijelili s narodom nadu u Zemlju bez zla. To nije samo nada u mjesto srece, nego je to jedno utociste na kraju svijeta.
          Poboznost tih plemena je vise misticna, temelji se na izravnom kontaktu s nadnaravnim. Vise puta to se ostvaruje preko snova, meditacija. Siromasni znaju da smo pred Bogom svi jednaki, ali razlicite su posljedice nepravdi. Ocekuju izravnu Bozju intervenciju. Zato i zive u stalnoj nadi; uci u zemlju bez zla. Puno vaznosti daju snovima, vizijama i halucinacijama. Nekad upotrebljavaju i posebne biljke da dozive ta stanja. Vide Boga i svece u vidjenjima, a djeca im prorokuju. Njihovo iskustvo poistovjecuje se s izraelskom vjerom gdje se stari imali vidjenja Boga u snu, prorokovali i cinili cuda.
          Bio je to posjet Iquitosu i rijeci Amazoni. Medjutim, veliki prostor Amazonije (60 posto cijelog teritorija Perua), nemoguce je opisati a jos manje obici u kratkom vremenu, jer povrsina mu je 736,445 kilometara kvadratnih. Dolazilo je ovdje dosta hrvatskih iseljenika. Mnogi su ostavili svoje kosti radeci ili razeci srecu i bogatstvo. Jedan od njih, Anto Crnjac iz sela Hrvaca kod Sinja, godinama je trazio zlato. Razbolio se od amazonske groznice, ali nakon visegodisnjeg oporavka opet se s obitelji vratio rijeci i nastavio traziti srecu i smirenje.
          Zavolis dzunglu i vracas joj se. U snu cujes njene cudne glasove. Ona se upija u tebe, polako te jede i da i nisi svjestan nestajes u njoj - rece mi Europljanin bez imena i bez igdje ikoga, a sretoh ga u Iquitosu.

Krscanska nas nada potice da se do kraja zalozimo oko nove evangelizacije i sveopce misije, te da molimo kako nas je Isus naucio: “Dodji kraljevstvo tvoje! Budi volja tvoja kako na nebu tako i na zemlji” (MT 6,10)

MOLITVA
Molio sam Boga
za jakost,
a On me ucinio slabim
da bih bio
skroman i ponizan.
Molio sam
za Njegovu pomoc
da bih ucinio velika djela,
a On me ucinio malenim
da bi cinio dobra djela.

Molio sam za
bogatstvo i dobra
da bih bio
sretan i bezbrizan,
a On me ucinio
siromasnim
da bih bio mudar,
samostalan i slobodan.
Molio sam za sve stvari
ovog svijeta
kako bih uzivao zivot,
a On mi dade zivot
da bih se radovao
stvarima u svijetu.

Nista nisam dobio
od onoga sto sam
trazio,
ali sam dobio sve ono
sto je bilo dobro
za mene.
Moja je molitva bila
uslisana,
iako nisam molio dobro,
jer me Bog
neizmjerno voli
i daje ono sto mi treba.

«««Povratak na sadrzaj