JEDAN DRUGI PERU

Putopisni zapisi misionara Drage Balvanovica (XI)

CAJAMARCA
          Pisem ovaj tekst jedne nedjelje kada se u cijelom Peruu obavlja popis stanovnistva. Od ranog jutra do 5 sati poslije podne nema izlaska na ulicu nikome. Jedino sluzbene osobe, vojska i policija te njihova vozila. Niti autobusi, automobili, a niti ostala prijevozna sredstva ne mogu se kretati. I mi smo otkazali jutarnje mise. Grad kao da je zamro. Neobicna tisina. Visoku odgovornost pokazuje ovdasnji svijet. Tako da je u najboljem redu popisano vise od 97 posto stanovnistva, a nije to nimalo lako. Udaljenost je velika, mnogi zive u prasumi, mnogi u siromasnim cetvrtima.
          Grad Cajamarca udaljem je od Trujilla oko 6 sati voznje. Mi smo vozili puno vise. Nakon pustinjskog zemljista i raskrizja Pacasmayo redaju se plodna polja. Uz cestu se smjestio, gotovo stidljivo, mali restoran s lijepim imenom “Dios es amor” (Bog je ljubav). Umjetno jezero, dugacno vise od 30 km proteze se sve do naselja Tembladera. Bio je upravo Dan sv. Izidora, ratara. Skupine ljudi sjede uz glavnu cestu. Pitamo ih sto ocekuju. Svaki cas, a to je po nekoliko sati, treba naici procesija na cast svecu, a za njega imaju vremena. Tipicni su to ljudi ovoga kraja: skoro bijeli, muskarci u gumenim sandalama i mnogi s bradom; zene vecinom bose, u narodnoj nosnji, na glavi svih sesir karakteristican za ovaj kraj. Sesir je zastita od sunca, kise, komaraca, ali u isto vrijeme prikladan za torbu i sluzi za nosenje potrebnih stvari. Uvijek srdacno pozdravljaju.
Chilete. Nekoliko kuca, trgovine na trgu. Tri kilometra udaljeno od glavnog puta nalazi se seoce Huertas. Jedna od najstarijih crkava jos dobro ocuvana, ali zatvorena. Mjestani se trude da pronadju zvonara, ali nitko ne zna ni gdje je ni kada dolazi.
          Put se naglo penje uz vrlo ostre zavoje. Osjeca se hladnoca, dolazi s Anda. Vegetacija siromasnija. Jedino kaktusi svjedoce da ispod njih ima vlage i vode. Okruzen planinskim vrhovima u tamnim oblacima smjestilo se selo San Juan. Na trgu ukrasenom palmama malena crkvica s bijelim tornjem ocrtava se kao uzdignuta molitva medju planinskim lancem i nebom.
          Prelazimo visinu od 3.000 metara. Kahamarkinske Ande. Na drugoj strani iznenada se ukaze zeleno, neizmjerno polje s gradom koji kao da spava od uspomena i ljepote. Vrhovi zelenih bregova koji ga okruzuju kao da nad njima prave pokrivace od zelenog tepiha. Ulice siroke, kuce s nadstresnicama, tako da se cini kao da ce spojiti krovove kuca jedne i druge strane ulice. Ucinjeno je to zbog obilnih kisa koje padaju od prosinca do ozujka, a u to vrijeme ima mnogo bujica te odrona zemlje i kamenja. Znaju stradati i pojedina sela, a i glavna je cesta vise puta zatrpana.
          Oko 60.000 stanovnika zivi u ovom gradu koji je vise spanjolski nego inojanski. Sacuvane su zgrade u svoj svojoj raskosi i kao da su zalutale iz jednog drugog davnog vremena. Na stotinjak kuca - portali od umjetnicki obradjenog vulkanskog kamena. Gradski trg s katedralom, crkvom Sv. Franje Asiskoga i mjesto uhicenja posljednjeg imperatora Inak Atahualpe, zivi je muzej. Tu se odvija svakodnevni zivot. Iako se grad nalazi na nadmorskoj visini od 2.750 metara, svaki putnik zeli vidjeti Cajamarcu s brijega Santa Apolonija.
          Zvao se taj prijeg “Rumi-Tiana” sto znaci “stolica od kamena”. Odavde je imperator nadgledao grad i iskazivao pocast bogu - Suncu. Danas se tu nalazi mala, ali vrlo skladna kapelica na cast Fatimske Gospe. Djevojcica od kojih 8 godina prodaje suvenire od keramike i svakome tko kupi otpjeva pjesmu. Domaca radinost je razvijena a posebno predmeti od koze, kamena i gline. Loncarija je jedna od najstarijih u Peruu: konjici, vaze za cvijece, svijecnjaci, zvoncici nude se uz nisku cijenu, jer turista zapravo i nema.
          Veseo je to narod, i kad radi i kad se odmara. Znali su to stari misionari te su s glazbom sirili evandjelje. U doba evangelizacije fra Mateo de Jamilla i sv. Franjo de Solano s violinom je obilazio i sela i Ande. Glavni glazbeni instrument je clarina. Napravljena je od bambusove cijevi duge vise od 3 metra. Upotrebljava se i kao prijenosna flauta prilikom svecanosti, defileja i posebno u posljednje vrijeme za karneval. Folklor je vrlo bogat zbog mjesavina rasa i kultura. Pjeva se o svemu. U improviziranim versima pjevaju o ljubavi, domovini, nadi, boli i smrti. Tako je i krscanski nauk iz godine 1987. napisan u 635 stihova za pouku seoskog svijeta. Imali smo nesto slicno u Bosni za vrijeme nasih dobrih franjevaca “ujaka”.
          Danju se izmjenjuje suho vrijeme, oblacno i suncano, a po noci vedro i hladno. Dnevno prosjecna temperatura +13, najvisa +21 C, a najniza +5 C. Davno je neki kronicar zapisao: “Ova je provincija bogata na isti nacin kao Sicilija, te u njoj ima zita, blaga, kukuruza, voca...” Poznat je kraj po bogatima farmama krava i konja. Govori se da je to jedino mjesto gdje svaka krava dobiva svoje ime, te se odazivaju i dolaze i kad ih je i vise od 300. Glasovit je sir proizveden od kravljeg mlijeka.
          Iako je hortenzija podrijetlom iz Japana, ovdje je nasla bolju klimu te je prisutna u svim bojama. Raj je i za voce a posebno za chirimoyu, “najbolje voce na svijetu”. Osvajaci su je zvali “bijela poslastica”. Raste i na visini vecoj od 2.000 metara u svim velicinama. To je loptasti zeleni plod u sredini bijel i vrlo sladak.
          Biskupija obuhvaca 600.000 vjernika a proteze se na vise od 15,333 kilometara kvadratnih. Svecenika ima samo 41, a od toga 8 stranaca, 3 redovnika. Kontemplativnih redovnica 30 i ostalih 50. Zbog manjka svecenika, te zbog teologije oslobodjenja i u samom gradu se osjeca velika potreba duhovne obnove. Na mnogim zupama laici obavljaju sluzbu zupnika. Kako su se pripadnici teologije oslobodjenja bavili vise socijalnim rado, tako je vjernicki svijet trpio i danas se osjecaju posljedice. Religiozni duh izrazen je duboko u procesijama po selima i gradovima. Posebno se slavi blagdan Sv. Ivana Krstitelja, te poboznost sv. Krizu. Medjutim, najstarija svecanost je na cast Tijela Kristova, a to je ujedno i zastitna svetkovina grada. Skupljaju se tada iz provincije ljudi u svojim sarenim odjecama s karakteristicnim glazbalima i pjesmom i molitvom izrazavaju vjeru u presvetu eurharistiju.
          U gradu nema mnogo crkava. San Francisco je jedna od prvih podignuta od Spanjolaca. Stil je renesansno - spanjolski, a fasada barokna. Hram je smatran draguljem gradjevinarstva, prve klase. Mnostvo prekrasnih slika od kojih mi oko zastaje na onoj koja prikazuje sv. Antu. Tornjevi te crkve Sv. Franje dovrseni su prije 18 godina. Ostale crkve nemaju tornjeve i djeluju nedovrseno. Zasto? Spanjolski kraljevi odredili su pomoc za crkve u gradnji, sve dok se ne dovrse. Tako su mnogi odgadjali gradnju tornjeva i pomoc je stizala i dalje, jer crkva nije zavrsena dok tornjevi nisu izgradjeni. Na desnoj strani crkve nalazi se kapelica na cast Zalosne Gospe, a casti se s najvecom poboznoscu u gradu i okolici. Prema predaji, Gospa cesto silazi s oltara i nocu obilazi svoju djecu, tjesi, hrabri i pomaze.
          Na cvjetnom trgu katedrala iz 17 stoljeca. Fasada ucinjena s osjecajem za detalje, a sve od vulkanskog kamena. Crkva i samostan Belen (Betlehem) prekrasna su zdanja. Bogata fasada, reljefi, kupola s neobicnim ornamentima a sve obojeno zivopisnim bojama. Uz crkvu je bila bolnica za muske (1773.), a na drugoj strani za zenske. Taj ogromni prostor, gotovo mali grad, danas je muzej cijenjen i posjecivan.

INKA ATAHULAPA
          Ujutro 16. studenoga 1532. posljednji imperator, Inka Atahualpa, vratio se iz termalnih kupelji udaljenim 6 km od grada. Na gradskom trgu susreo se prvi put sa Spanjolcima. Bio je uhvacen i zatvoren. Obecana mu je sloboda ako napuni svoju sobu do visine ruke dvaput srebrom i jedan put zlatom. Cini se da je to najveca otkupnina u povijesti svijeta. Po cijelom imperiju skupljale su se dragocjenosti, ali mnoge nisu stigle do Cajamarke. Tako je, prema legendi, oko 400 lama nastalo, potopljene u jezerima ili zatrpano u pijesku, a s njima i blago. Ipak su Spanjolci ugrabili dosta zlata, srebra i dragocjenih predmeta, na primjer nosiljku imperatora koju je prisvojio za sebe Francisco Pizarro, osvajac Perua. Iako je Atahualpa ispunio obecanje, nastavio je camiti u zatvoru. Osudjen je na smrt 26. srpnja 1533. Kod domorodaca i danas zivi predaja da se na kamenu na kojem je pogubljen vide svjeze kapi krvi koje se ne mogu izbrisati. Doista, kamen ima crvene tocke ili od vrste kamena ili kako predaja govori. Tijelo vladara sakrise podanici i do danas se ne zna gdje je sahranjen, ali uspomena na njega ziva je medju stanovnistvom. Indiosi govore da spomen na Atahualpu zivi i u pjevu pijetlova koji u zoru ponavljaju njegovo ime.
          S neobicnim postovanjem posjetili smo vrlo dobro sacuvanu “sobu otkupnine”, molili uz kamen smaknuca za pobijene, porobljene, osvajace i prognanike, ovdje i u svijetu.
          Dok sam trazio vezu s prosloscu po crkvama i zgradama, dotle me je nekoliko sati trazio po Cajamarki hrvatski iseljenik Mario Andrabak. Dosao je iz Bosne u Peru kad je imao 15 godina. Ozenjen je i ima troje odrasle djece. Bio je jedno vrijeme posjednik velike farme. Nakon nacionalizacije dosta je toga propalo. Ipak i danas i on i njegova obitelj vrlo su ugledni u ovom kraju. Susret sa svecenikom iz domovine bio je radostan dogadjaj koji on jos radosnijim ucini svojom gostoljubivoscu.
          Nije mi vrijeme dopustalo obici okolicu Cajamarke a niti sve ono vidjeti i opisati sto bi trebalo o ovom kraju izvanredne povijesne vrijednosti.

SVETI KVIRIN SISACKI
          U Biskupskom ordinarijatu nalazi se mala, ali vrlo dobro opremljena knjizara. Pronadjoh u malom misalu “De la vida cristiana” (1973.) misu na cast sv. Kvirina Sisackoga, mucenika. Kako li je taj svetac dosao u ovaj misal kad se u njemu nalaze samo mise na cast nekoliko svetaca: sv. Petra i Pavla, sv. Ivana Krstitelja, Sv. Ante i Sv. Franje Asiskoga? Odgovor je doista iznenadjujuci. U gore spomenutoj crkvi Sv. Franje nalazi se sacuvano tijelo ovoga nasega mucenika. Trebalo bi dosita traziti vjerodostojnost toga otkrica jer skoro je nevjerojatno da je to tijelo sv. Kvirina koji je zivio u 4. stoljecu i bio biskup u Sisku.
          Ako mi sile dopuste, pozabavit ce se tim pitanjem i poslije i vama o tome javiti. Dobro je i za sve nas spomenuti prekrasne rijeci sveca iz njegova sudjenja: “Bog koga stujemo moze nam pomoci gdje god bili... Muke nece skrsiti moje svjedocenje vjere. Ja sam od Gospodina naucio ceznuti za vjecnoscu... Vasim se zakonima ne povijam, jer odrzavam zakone Krista Boga koje sam vjernicima propovijedao.” Tada glavar (rimski) osudi Kvirina na smrt. Dogodilo se to u lipnju godine 309.

«««Povratak na sadrzaj