POGLED S MAJNE

Rebus zvani Sveta zemlja

Pravi hodocasnici u toj zemlji kao da ne hode zemljom, kao da sanjaju. Bog je svakako svagdje i na svakom mjestu, ali je ovdje ipak najvise “kod kuce”. Istinski vjernik ovdje moze opipati Isusovu blizinu. A to donosi potresenost, radost i nadu

Zelja o pohodu Svetoj Zemlji, ostvaruje se ove godine i stotinama hrvatskih katolika u Njemackoj. Nekoliko skupina hrvatskih hodocasnika iz Njemacke bilo je vec tijekom posljednjih mjeseci na tom hodocascu (Frankfurt, Mannheim, Muenchen, Stuttgart)

Pise: Anto Batinic

          Papi Ivanu Pavlu II. se, ako ga zdravlje posluzi, ostvaruje uskoro jos jedan san: pohod Svetoj zemlji. I to u godini Velikoga jubileja, 2000 godina nakon rodjenja Isusa Krista. Time ovaj papa, krhka tijela ali snazna duha, elegantno preskace jos jednu prepreku i suocava se sa zasigurno najvecom zagonetkom ne samo povijesti nego i nasega doba, rebusom koji pretezito krscani zovu Svetom zemljom. O tom povijesnom dogadjaju sigurno ce se jos mnogo cuti i napisati.
          Ta zelja, taj san, o pohodu Svetoj zemlji, ostvaruje se ove godine i stotinama hrvatskih katolika u Njemackoj. Hrvatsko dusobriznistvo preporucilo je nasim vjernicima da u ovoj jubilarnoj godini masovnije odlaze na hodocasce u Svetu zemlju. Nekoliko skupina hrvatskih hodocasnika iz Njemacke bilo je vec tijekom posljednjih mjeseci na tom hodocascu (Frankfurt, Mannheim, Muenchen, Stuttgart). Vec su naime prvi krscani pohodili sveta mjesta, a osobito su to cinili zidokrscani, koji su tu tradiciju naslijedili od zidovske tradicije hodocascenja. Sam je Isus cesto hodocastio u Jeruzalem, i to od svoje 12. godine. S Isusovim grobom, Golgotom, Maslinskom gorom i dvoranom posljednje vecere Jeruzalem je i za najranije krscane bio i ostao “Bozji grad”, “sveti grad”, “srediste zemlje i svijeta”. Tu se vec od 2. stoljeca pojavljuju najstariji oblici kriza. Na tim su svetim mjestima krscani obnavljali uspomenu na zivot, smrt i uskrsnuce Isusovo. Krscani iz Europe hodocastili su u Svetu Zemlju vec od 3. stoljeca unatoc svim opasnostima i zaprekama.
U svijetu ima mnostvo proturjecnih i zamrsenih zemalja. Najproturjecnija i najzamrsenija od svih zemalja zasigurno je - danasnji Izrael (neki doduse i Bosnu nazvase “najkompliciranijom zemljom na svijetu”. Tako su tu zemlju sluzbeno nazvali njezini utemeljitelji 15. svibanj 1948., proglasivsi da nosi ime Erec Izrael - drzava Izrael. Suvremeni Zidovi daju prednost upravo tom nazivu. Ali, bilo bi suvise jednostavno da ta zamrsena zemlja ima samo jedno ime.

“Peto evandjelje”
          Samo se jedna zemlja na ovom svijetu zove svetom; tako je barem nazivaju krscani. Sveta zemlja medjutim ne zauzima samo ozemlje jedne nego vise drzava: Izraela odnosno nepriznate Palestine, Egipta (dio Sinaja), Jordana, Libanona, Sirije... Srediste Svete Zemlje nalazi se u danasnjoj izraelskoj drzavi, odnosno na palestinskim podrucjima. Nekada se ta zemlja zvala Kanaanom, Obecanom Zemljom, Judejom...
          Mnogo se toga moze nauciti i dozivjeti u Svetoj zemlji. Hodocascenje krscana u Isusovu domovinu ima prvotno religiozne motive. E. Renan je Svetu Zemlju nazvao “petim Evandjeljem”.
          Sv. Jeronim, koji je, prema predaji, rodjen negdje oko Sujice, i koji je dugo zivio u Svetoj zemlji, u jednome je pismu napisao: “Bibliju ce mnogo jasnije shvatiti oni koji svojim ocima vide sveta mjesta!” Oni koji su pohodili Svetu zemlju mogu to samo potvrditi.
          Usprkos svim proturjecima, nepoznanicima i nejasnocama iskren i pobozan hodocasnik dozivljava tu zemlju kao “peto evandjelje”. To je evandjelje satkano od osjecaja, dozivljaja i razmatranja koja nenametljivo nametne otajstvenost najsvetijih krscanskih pa i nekrscanskih mjesta. I sveti Jeronim ima pravo, jer nakon razgledanja Svete Zemlje vlastitim ocima, vjernik moze jasnije i bolje razumjeti Bibliju. Bez obzira sto je recimo od Isusova vremena proteklo vec 2000 godina i sto je danas dakako sve drugacije negoli u ono vrijeme. Ostaje medjutim ista fasciniranost Isusom. Ona je stovise jos veca kada se covjek nadje u Betlehemu, Nazaretu, Kafarnaumu, na Galilejskom jezeru, u Jeruzalemu... Pravi hodocasnici ovdje nisu bezbrizni i lakomisleni turisti. Pravi hodocasnici u toj zemlji kao da ne hode zemljom, kao da sanjaju. Oni sve vide drugacijim ocima, ocima vjere, te stoga zele i traze molitvu, ni ne znajuci da su vec samim tim pohodom postali molitvom. Bog je svakako svagdje i na svakom mjestu, ali je ovdje ipak najvise “kod kuce”. Istinski vjernik ovdje moze opipati Isusovu blizinu. A to donosi potresenost, radost i nadu.

«««Povratak na sadrzaj