Dis 287-razgovor

Broj 287. || 13. ozujka 2000. «««Povratak na sadrzaj

KRSTO PAPIC, FILMSKI REDATELJ

Svaki uspjeh hrvatskog filma duplo je veci od jednog iza kojeg stoji mocna organizacija

Kada ne budemo mijesali umjetnost i politiku vise nego sto je to potrebno da bismo ispricali neciju sudbinu, onda cemo praviti normalne filmove kakve prave i drugi / Mi nemamo moc, nemamo novac, nemamo organizaciju, mi nemamo nista osim filmova i svaki uspjeh hrvatskoga filma je duplo veci nego jednog francuskog, iza kojeg stoji mocna organizacija “Unifrance” ili mocni producent - kaze Papic

Razgovarali: V. Matokovic i Z. Sincek

          Krsto Papic je jedan od najistaknutijih filmskih redatelja, cetiri puta pobjednik Pule, dobitnik preko 60 nagrada i priznanja na stranim festivalima od cega pet grand prixja. Poznati su njegovi igrani filmovi: “Lisice”, “Predstava Hamleta u Mrdusi Donjoj”, “Izbavitelj”, “Tajna Nikole Tesle”, “Zivot sa stricem”, “Prica iz Hrvatske”, a u nedavnoj anketi hrvatskih filmskih kriticara o najboljim hrvatskim dokumentarnim filmovima svih vremena tri Papiceva dokumentarca usla su u prvih deset (“Mala seoska priredba”, “Kad te moja cakija ubode”, i “Nek se cuje i nas glas”. Njegov posljednji igrani film “Kad mrtvi zapjevaju” upravo dozivljava zvjezdane trenutke na filmskim festivalima diljem svijeta. Svjetsku premijeru imao je prosle godine na filmskom festivalu u Montrealu u sekciji “Svjetski velikani” i nakon izvanrednog prijema i odlicnih kritika dobio je poziv na preko 23 filmska festivala diljem svijeta. Na festivalu u Floridi dobio je Grand prix kao najbolji film ostavivsi iza sebe ovosezonske hitove kao sto su “Sve o mojoj majci” Almodovara i “Straight story” Davida Lyncha. Prije nekoliko tjedana na festivalu Comedy Art Festival u Aspenu (SAD), medju 420 kandidiranih filmova, Papic je proglasen najboljim redateljem. To je i povod nasem razgovoru s Krstom Papicem.- Festival u Aspenu je ekskluzivan. Radi se zapravo o radnom festivalu holivudske filmske industrije na kojem se drze seminari, raspravlja o problemima produkcije i buducnosti filma. Selekcija traje sest mjeseci u Hollywoodu gdje se donose i odluke o nagradama, ali se pobjednicke kuverte otvaraju na festivalu u Aspenu.
          • Kako nagrada nije novcana, sto ste zapravo dobili?
          -Prekrasnu skulpturu na kojoj pise da sam najbolji redatelj komedije 2000., u Aspenu naravno.
          • Filmu su hrvatski kriticari nasli niz mana, a on ide s festivala na festival i osvaja nagrade. Mozete li to objasniti?
          -Meni je to najteze objasniti. Recimo, nasi kriticari su pravili izbor deset najboljih filmova devedesetih u koji moj film uopce nije usao. To je jednostavno tako. Dogodi se da neki film ima valnu duzinu koju druga sredina prima bolje od one u kojoj je napravljen. Tko je bio u pravu pokazat ce vrijeme.
          • Nasi kriticari filmu zamjeraju zanrovsku nedosljednost, pisu da je cas komedija, cas tragedija. Proizlazi li to iz njihova nerazumijevanja strukture Vase rezije?
          -Mijesanje zanrova je normalna stvar u kinomatografiji. Ja sam i u ranijim svojim filmovima to radio, ni jedan moj film nije bez humora. Recimo, novi francuski val je mijesao zanrove sezdesetih godina, Truffaut, Chabrol i mnogi drugi. Pa, evo to je vidljivo i u Aspenu, u svim filmovima koje sam gledao skoro da i nije bilo ciste komedije u klasicnom smislu. Svaki dobar film ima i tragicne i komicne elemente, to nije od jucer. Covjek koji je genijalno izmijesao zanrove je Shakespeare. Kod njega, nakon najtragicnije scene dodje jedna koja je puna humora.
          • Njihovo zamjeranje mozda proizlazi iz toga sto se premalo bave onim sto vide, a previse onim sto misle da bi trebalo vidjeti?
          -Kazu da je prvi znak slabog redatelja polemiziranje s kriticarima. Neka kriticari pisu. Njihov odnos prema nekom filmu se s vremenom mijenja, a svako vrijeme prosudjuje kinematografiju iznova. Dobar je onaj film koji izdrzi kusnju svakog vremena. Ono sto me zaista smeta kod domace filmske kritike je to sto je ona cesto klanovska. Pojedini kriticari, umjesto da budu neovisni i slobodni, iz raznoraznih razloga sluze pojedinim redateljima za napadanje drugih redatelja, koji njima nisu po volji ili na koje su ljubomorni. To me smeta, ne zato sto sam zrtva toga, nego zato sto to nasu sredinu cini provincijalnom. Ustvari, redatelj se treba koncentrirati na pravljenje filmova, a ne na to sto pisu kriticari. Kad film uspije on je kao stijena u koju udaraju razni valovi, ali on sve izdrzava i stoji na svome mjestu.
          • Ne cini li Vam se da nasi filmovi koji su napadani polemiziraju s onima koji tvrde da se kod nas umjetnost, bez obzira na tzv. drustveni kontekst umjetnosti i umjetnika, izolirala i odvojila od naroda?
          -To je previse generalna konstatacija. Umjetnost je individualni cin i svaki je umjetnik, ukoliko je umjetnik, potpuno sam i sam stvara. Cak i mi filmski redatelji smo potpuno sami iako radimo film sa 60 ljudi, najmanje. Na zalost, sto su ljudi talentiraniji imaju manje smisla i moci za manipuliranje i probijanje u drustvu. Oni samo osjecaju bilo drustva bolje od samog kolektiviteta. Recimo, u nekim razvijenim sredinama, gdje su razvijene kinematografije, jako su cijenjeni ljudi koji ne moraju imati nikakav stvaralacki talent, ali imaju moc procijeniti tko taj talent ima. I onda oni, bilo kao agenti, bilo kao menadzeri ili producenti, vode talentirane ljude. Kod nas onaj tko ima menadzerske sposobnosti odmah pocne praviti film, umjesto da uzme darovitog redatelja i da skupa rade.
          • Hrvatski i srpski film nasi kriticari stalno usporedjuju. Zasto?
          -Po nekoj inerciji, dosta je tu stvari koje su izvanfilmske. To je dosta kompleksno. Gledao sam neke srpske filmove, nisam gledao “Bure baruta”, ali sam gledao “Rane” koji je kod nas bio jako hvaljen. Ali kada vidite Tarantinove filmove, onda vidite da je taj film nastao pod vrlo jakim utjecajem Tarantina. Recimo, kompletan kraj iz tog filma, zadnji dio, penesen je u srpsku sredinu, u Beograd, istina vrlo uspjesno, ali u biti to je kopija kraja Tarantinova filma “Rezervoar Dogs”. Nasi filmski kriticari su taj film hvalili i hvalili, ali zanimljivo je da nitko od njih to nije vidio.
          • Znaci li dobar scenarij i dobar film?
          -Da. Samo treba znati sto je dobar scenarij. Kad bi ljudi znali sto je dobar scenarij ne bi bilo slabog filma.
          • Ipak ima dobrih scenarija od kojih su napravljeni slabi filmovi. I obrnuto?
          -Svakako. Scenarij je samo dio posla, jako vazan i bez njega ne mozete, ali imate jos milijun stvari od cega se sastoji jedan film. Film je misterij, neobjasnjiva stvar. Postoji neka teorija da je film mjesavina i knjizevnosti i slikarstva i arhitekture i glazbe i ne znam cega sve ne. Ali dobrog filma ne moze biti ukoliko redatelj nema viziju filma i ukoliko nije u stanju sublimirati slike u transcedentno. Nesto sto ce prijeci granicu normalne realnosti i, nazovimo to tako, prijeci u sferu umjetnosti.
          • Scenaristi su Vam bili knjizevnici - Ivan Aralica, Ivo Bresan i Mate Matesic. Je li Vam garancija pri pisanju scenarija to sto je netko knjizevnik?
          -Garancija mi je talentiran covjek. Oni su svi daroviti. Jos sam suradjivao sa sjajnim piscima Ivanom Kusanom i Mirkom Kovacom. S Matom Matisicem izvanredno suradjujem. To je covjek s vise talenata i mislim da ce jednog dana biti filmski redatelj. Kao sto vidite, stalno imam knjizevnike, ali izvanredne knjizevnike i nikad nitko od njih kod mene nije bio slab scenarist.
          • Na drugim mjestima i nisu se pokazali bas uspjesnima?
          -O tome ne bih sudio.
          • Cesto spominjete viziju filma, sto je to?
          -Vizija filma je autorovo vlastito osjecanje filma, onako kako ga on vidi. Obicno se racionalno ne moze definirati i ne moze se nauciti. To je intuicija za film koju posjedujete ili ne. S tim stvarima se ne treba hvaliti. Ako to netko ima, to se vidi u njegovom filmu. Po meni redatelji najvece intuicije su: Luis Buñuel, Orson Welles, Alfred Hitchcock, John Ford i jos mnogo njih koji su film ucinili velicanstvenom umjetnoscu, jednom od najljepsih.
          • Zasto ste izjavili da se kod nas ne smije snimiti film o ratu?
          -Nisam bas tako rekao, to je naslov urednika Globusa. Otprilike sam rekao da je kod nas snimljeno puno slabih filmova o ratu gdje je rat tretiran na crno-bijeli nacin, pa su kritika i publika postali alergicni na ratne filmove. A kako su nasi mediji jako mocni stvorili su psihozu koja ne ide u prilog domacem filmu. To je tako. Recimo, sada je druga psihoza, i vi cete uskoro kod nas imati poplavu filmova koji ce se jako kriticki odnositi na sustav koji je vladao zadnjih deset godina, sto opet moze odvuci neke autore u socrealisticki prosede.
          • Psihoza je samo dio zivota i ne vidjeti sav zivot oko sebe znaci, na neki nacin, biti autist, znaci zivjeti izvan konteksta i stvarnosti?
          -Umjetnost nije politika, tesko je u umjetnosti izdvojiti pojedinca ili grupu i optuziti ih za promasaj politike. Cjelokupno drustvo se mora demokratizirati. Recimo danas se smatra Ameriku velikom demokratskom zemljom i ona sluzi, na neki nacin, kao uzor demokracije, a jos sezdesetih godina crnci su se u Americi vozili u posebnim autobusima. Ali Amerika je zemlja koja napreduje u demokraciji. U tome je stvar. I kad to jednom shvatimo, kad ne budemo mijesali umjetnost i politiku vise nego sto je to potrebno za ispricati neciju sudbinu, onda cemo praviti normalne filmove kakve prave i drugi. Film nije soljenje pameti, film je i zabava i umjetnost, on mora ponuditi pricu koja ce uzbudjivati i biti zanimljiva. Svaka sredina ima svoje probleme i svaki covjek u svojoj sredini, ukoliko ima dara, moze filmom ispricati price koje se ticu te sredine i koje ce biti univerzalne.
          • Zato su neke Vase filmove kao svoje prepoznali na Korzici, Italiji...
          -Jer pripadam tom mediteransko-dinarskom mentalitetu. Pa i moje podrijetlo je s tromedje triju drzava: Crne Gore, Hrvatske i BiH, sve ja to negdje nosim u sebi. Ali ne znaci da bih trebao stalno to snimati. Recimo “Izbavitelj” je pravljen po prici jednog rusko-poljskog pisca koju smo osuvremenili i ucinili je autenticnom.
          • Radili ste ga i kao politicku provokaciju?
          -Neki su ga tada tako shvatili, ali nije pravljen s tom namjerom. I Bresan i ja zamislili smo i pravili film fantastike u kojem ce se sublimirati totalitarizam nekog rezima. Bio taj totalitarizam lijevi ili desni, nama je bilo svejedno. Svi su zapravo mislili da cemo napraviti antifasisticki film, a onda su odjednom shvatili da bi film mogao biti i antikomunisticki. Nije zapravo bio nista anti, bio je samo jedan film.
          • Buduci su se komunizam i fasizam u mnogim stvarima preklapali?
          -Svi totalitarni rezimi dodju na isto. Samo su znakovi drukciji.
          • Sto mislite o napadima na Jakova Sedlara i njegov film “Cetverored”? Cak je jedan student rezije Sedlara tuzio sudu za izazivanje nacionalne mrznje.
          -O filmu ne mogu govoriti, jer ga nisam vidio, a o kolegama i njihovim filmovima, ako ih ne mogu hvaliti, ne zelim ih ni kuditi. Malo sam pratio atmosferu koja je stvorena oko filma, pa mi se cini da je taj film platio ceh za sve promasaje hrvatske kinematografije u posljednjih deset godina.
          • Je li trebalo snimiti film o bleiburskoj tragediji?
          -Mislim da je krivo pitanje treba li snimiti film o ovome ili onome. Ne postoji ni jedna tema na ovome svijetu medju ljudima o kojoj se ne bi mogao i trebao snimiti film. O svacemu treba snimiti film, ukoliko umjetnik osjeti poriv da ce snimajuci taj film imati sto reci publici, imati sto ispricati.
          • Biste li snimili povijesni film o Hrvatskoj i iz koga razdoblja?
          -Naravna stvar da bih snimio, kad bih mogao. Snimio bih film o tragediji Zrinskih i Frankopana. Tko to ne bi snimio! To je prica koja tako puno govori, ne samo o Hvatima nego o svim malim narodima Srednje Europe da bi bila fascinantna.
          • Koji Vam se Vas film najvise svidja?
          -Nikada svoj film ne gledam na nacin da li mi se svidja ili ne svidja, nego slusam sto o njemu drugi kazu. Gledam te filmove kao da ih je netko drugi napravio.
          • Meni se jako svidja Vas posljednji film i “Lisice”, pa i zato sto su u filmu “Kad mrtvi zapjevaju” zadnji kadrovi isjecak “ukraden” iz “Lisica”?
          -Pa i nije ukraden. I jedan i drugi su moji filmovi. To je na neki nacin citat u potpuno drugoj prici i drugim okolnostima. Ali moglo bi se reci da krajolik povezuje ta dva filma.
          • Hoce li taj kraj biti i pocetak nekog buduceg filma?
          -To je tesko reci.
          • Sto sada spremate?
          -Spremam jedan film fantastike, slican “Izbavitelju”. Dok ga ne snimim ne znam kakav ce biti.
          • Nemate viziju?
          -Imam, ali je jos ne mogu racionalno objasniti.
          • Po svemu sto ste rekli, cini se, da je hrvatski film u krizi zato sto je cjelokupno drustvo u krizi?
          -Da. Film je jako dobro ogledalo cjelokupnog drustva. I njegova kriza je zapravo na neki nacin slika drustva. Ali i slika nase vitalnosti. I zato u toj krizi neki filmovi uspijevaju na stranim festivalima. Znate, kakvi god bili ti festivali, mogu tu ljudi u provinciji pricati sto god hoce, nitko ne bi zvao hrvatske filmove, a pogotovo ih ne bi nagradjivao, da ne vrijede. Mi nemamo moc, nemamo novac, nemamo organizaciju, mi nemamo nista osim filmova i svaki uspjeh hrvatskoga filma je duplo veci nego jednog francuskog, iza kojeg stoji mocna organizacija “Unifrance” ili mocni producent.

«««Povratak na sadrzaj