Broj 288. || 20. ozujka 2000.   «««Povratak na sadrzaj

Podjela Bosne i borba za cjelovitost

Pise: Anto Valenta

SEOBA ZEMALJA I GRANICE BOSNE
         
Povijest Balkana je, kako je to primijetio Ivo Banac, americki povjesnicar, podrijetlom i rodjenjem Dubrovcanin, u stvari povijest selidaba, “ne samo naroda nego i zemalja”. Prvobitna je Srbija bila daleko od Dunava. Politicko je srediste srednjovjekovne Hrvatske bilo na Jadranu u gornjem Pounju. Naziv Slovenija se kao geografska i nacionalna oznaka javio tek u 19. vijeku. Jedino je geopoliticko srediste Bosne bilo i ostalo oko izvora i gornjeg toka istoimene rijeke. U tom se smislu Bosna, za razliku od okolnih zemalja, nije tijekom povijesti cijepala, nego je u kontinuitetu, od vremena bosanskog kraljevstva do okupacije 1878. i kasnije egzistirala, bilo u svom uzem, bilo sirem teritorijalnom okviru i obimu. Tako je vec u vrijeme kralja Tvrtka, sudeci po njegovoj tituli iz 1390. godine, kralj “Srbije, Bosne, Dalmacije, Hrvatske i Primorja”, drzale mnoge okolne zemlje. Kasnije je pod osmanlijskom vlascu od bosanskog sandzaka formiranog na tlu maticne zemlje Bosne nastao krajem 16. vijeka, Bosanski ejalet (pasaluk), koji je prakticno obuhvatio sve okolne zemlje koje je jos kralj Tvrtko drzao.
          U austrijsko-turskim i mletacko-turskim ratovima krajem 17. i tokom 18. stoljeca formirane su danasnje granice Bosne i Hercegovine. One su prema tome rezultat visestoljetnog politickog, civilizacijskog i demografskog talozenja. Kao takve one su povijesno date i medjunarodno pravno priznate razlicitim medjunarodnim i unutrasnjim aktima, jos od odluka Berlinskog kongresa 1878., clan 135. Vidovdanskog ustava, Odluka ZAVNOBiH-a i AVNOJ-a do helsinskih i drugih dokumenata KEBS-a. Prema tome, postojanje Bosne i Hercegovine unutar njenih medjunarodno priznatih granica ne zavisi od toga da li je neki od jugoslovenskih politicara, priznaje ili ne priznaje.

PODJELA BOSNE PREMA SPORAZUMU CVETKOVIC-MACEK IZ 1939. GODINE
          1939. godine donijeta je Uredba o stvaranju Banovine Hrvatske. Prvi clan Uredbe glasio je: “Savska i Primorska banovina, kao i srezovi Dubrovnik, Sid, Ilok, Brcko, Gradacac, Derventa, Travnik i Fojnica spajaju se u jednu banovinu pod imenom Banovina Hrvatska. Sjediste Banovine Hrvatske je u Zagrebu. (Karta br. 11)
          Stvaranje Banovine Hrvatske doslo je nakon sporazuma izmedju predsjednika jugoslavenske Vlade Dragise Cvetkovica sa Vlatkom Macekom, predsjednikom Hrvatske seljacke stranke i Seljacko-demokratske koalicije.
          Stvaranje Banovine Hrvatske trebalo je biti prvi korak u konceptu nacionalnog preuredjenja drzave, pa se ocekivalo i skoro formiranje srpske banovine, ciji je naziv, prema sacuvanom Nacrtu uredbe o njegovoj organizaciji, trebao biti “Srpske zemlje”. Ova nova upravna jedinica trebala je biti sastavljena od teritorija preostalih banovina, izuzev Dravske (Vrbaska, Drinska Zetska, Dunavska, Moravska i Vardarska) i da ima sjediste u Skoplju. U nadleznosti banovine “Srpske zemlje” bili bi svi poslovi koji su stavljeni u nadleznosti Banovine Hrvatske, a predvidjena su i identicna rjesenja za oblasti upravne i zakonodavne vlasti. Nacrt uredbe o Srpskim zemljama i njegova provedba trebalo je da bude drugi korak u buducem preuredjenju zemlje. Ovako zamisljen koncept upravne reorganizacije nikad nije ostvaren, jer je izbio Drugi svjetski rat.
          Politicki predstavnici Hrvata, pa i sam Macek, nisu smatrali granice Banovine Hrvatske i definitivno odredjenim i ocekivali su da one to postanu nakon povlacenja granica izmedju srpske i hrvatske jedinice. Polozaj Bosne i Hercegovine, u tom se kontekstu razmatrao u vise varijanti koje su opet ovisile od daljeg razvoja dogadjaja u zemlji. U slucaju da se, pokraj hrvatske i srpske, stvori jos i slovenska banovina, podrzale bi se autonomije Vojvodine i Bosne i Hercegovine. Ako to ne bi bilo moguce, za ove bi se dvije pokrajine trazio plebiscit.

Osporavanja
          Negodovanje postignutim Sporazumom i nagovjestajima daljeg preuredjenja zemlje, u svojim su proglasima istakli i clanovi naprednog radnickog i omladinskog pokreta Bosne i Hercegovine. Svojim protestom oglasila se i bosanskohercegovacka akademska omladina, koja se nalazi na studijima u Beogradu i Zagrebu, i pokraj ostalih istakla i zahtjev za autonomijom Bosne i Hercegovine.
          Sporazumom Cvetkovic-Macek ne samo da nije ponudjeno trajno i za sve zadovoljavajuce rjesenje nacionalnog pitanja, nego je otvoren i citav niz drugih problema, pa i problem Bosne i Hercegovine. Medu njene narode uvukao se nemir i pozivima “na okup” zbijali redovi u nastojanju da se zastite ugrozeni nacionalni interesi. Tesko je pretpostaviti kako bi se proces nacionalnog preuredjenja drzave dalje odvijao i kakva bi rjesenja konacno ponudio. Izbijanjem aprilskog rata 1941. godine taj proces je prekinut.

Najslabija tocka sporazuma Cvetkovic-Macek
          Banovinsko teritorijalno rjesenje bilo je najslabija tocka sporazuma. Hrvatska politika izmedju dva rata, odnosno HSS kao njezin glavni predstavnik, nije shvatila bit hrvatskog problema u Bosni i Hercegovini.
          Aksiom hrvatske politike trebao je biti tada, kao i prije, a isto tako moze biti i u buducnosti: muslimani su vecina u Bosni i Hercegovini i njihovo vodstvo trebaju potpomoci i slijediti Hrvati-katolici.
          Najgora moguca usluga hrvatskom narodu i njegovoj buducnosti bila je napravljena ovakvim teritorijalnim cijepanjem Bosne i Hercegovine. Za vrijeme pregovaranjem s Cvetkovicem, Macek, izgleda, uopce nije pokusao razgovarati sa Spahom, i poslije njegove smrti, koja je uslijedila 29. lipnja 1939. s njegovim nasljednikom Kulenovicem.
          Zanimljivo je, daje bas nakon najveceg Macekovog osobnog uspjeha, potpisivanje Sporazuma i osnivanje Banovine Hrvatske, zapocelo opadanje njegove popularnosti. Dijeljenje Bosne, ogranicenost kompentencija banske vlasti, a najvise bojazan, da je Macek ipak prihvatio jugoslavensku koncepciju - sve je to stvaralo stanovitu nelagodnost i zbunjenost. Kad je ban Subasic, za koga se znalo da je iskreno odan srpskoj dinastiji otvorio u Kruscici kod Viteza logor za hrvatske nacionaliste, mnogi su bosanski seljaci po prvi put saznali, da postoji u Zagrebu i radikalnija politicka grupa, pa su se oni sve vise zanimali za nju, a neki poceli naginjati prema njoj.
          U redovima srpskih politicara i ostalih javnih radnika doslo je do niza protesta, kojima je sa raznih strana pobijana valjanost Sporazuma Cvetkovic-Macek Uredbe o Banovini Hrvatskoj. Naglasavano je da je Sporazum sklopljen bez pitanja Srba, pa da zbog toga nije rijec o sporazumu, nego o nesporazumu...
          Naime, Nacrtom, uredbe nisu od “Srpske zemlje” izuzeti oni srezovi koji su po uredbi od 26. ozujka 1939. pripali Banovini Hrvatskoj. Iz ovog bi se moglo zakljuciti da Nacrtom nije uzeta u obzir teritorij Banovine Hrvatske kao hrvatski minimum, vec je njime Uredba od 26. kolovoza “predana zaboravnosti” i postavljena osnova za nove predgovore. Novi pregovori su mogli voditi samo novim razmiricama, pogotovo kad se ima u vidu da je Nacrtom uredbe o Srpskoj zemlji predvidjena jaka centralna vlast, a da su prvaci Hrvatske seljacke stranke trazili vlastite vojne formacije u vidu domobranstva, ili da Hrvati sluze vojnu obavezu u Hrvatskoj pod komadom hrvatskih casnika. Pred otporom koji je centralna vlast pokazala “hrvatskoj pusci o hrvatskom ramenu”, zamjena je nadjena u stvaranju hrvatske seljacke i gradjanske zastite, koja je po nekim brojala 200.000 ljudi. Ova poluvojna formacija trebalo je da brani steceno. U ratu koji je naskoro zahvatio i jugoslavenski prostor, granice su krojene po zelji okupatora.
          Treba spomenuti i to da su najekstremnije snage u Hrvatskoj bile protiv Sporazuma sa Srbima. Macek spominje “aktivnost pete kolone”, koja se ocitavala u podmetanju i eksploziji bombi na raznim mjestima u Zagrebu, pocevsi s prvom eksplozijom 30. studenog 1940. Radi toga su neke ustase bili zatvoreni i poslati u logor Krusicu kod Viteza. I danas postoji zgrada tog bivseg logora koju mjestani nazivaju “crna kuca”. Treba pozaliti takve teroristicke akte, osobito ako su kod toga zivotom stradali nevini ljudi. Ekstremni pokret nije bio tvorevina osovinskih vlasti, nego samonikli hrvatski odgovor na srpsku diktaturu i srpske zulume u Hrvatskoj.

PODJELA BOSNE PO NADOPUNJENOM SPORAZUMU CVETKOVIC-MACEK (I VARIJANTA)
          Nadopune Sporazuma iz 1939. na temelju suvremenih saznanja, morale bi obuhvatiti sljedece teritorije kao dijelove Hrvatske:
          - nesto suzeni okvir Bosanske Posavine;
          - prosireno podrucje Sredisnje Bosne (ukljucivisi tu Sarajevo, Focu, Zenicu, Jajce itd.), te
          - dio zapadne Bosne (dio "Turske Hrvatske”.
          Ovakve ispravke omogucile bi dobru prometnu povezanost Bosanske krajine sa Srbijom (koridor Zvornik-Tuzla-Doboj-Banja Luka). Hrvatski dio Bosne i Hercegovine bi, prema ovom planu, obuhvatio 47,5 posto povrsine i 53,8 posto ukupnog stanovnistva Bosne i Hercegovine (1981 godine). Po sastavu stanovnistva: Hrvati 25,9 posto, Muslimani 41,9 posto, a Srbi 21,6 posto.
          Ovaj prijedlog neizostavno trazi i da se razmatra pitanje bunjevackog dijela Backe koji je do 1918. godine bio prvenstveno hrvatsko-madjarsko narodnosno podrucje. Hrvatska s punim pravom racuna i na taj teritorij.
          U takvoj razdiobi, Hrvatska bi imala sljedeci narodnosni sastav: Hrvati 57,10 posto, Muslimani 13.36 posto, Srbi 15,43 posto te ostali 14,1%. Ova alternativa teritorijalne razdiobe polazi od povijesnih prava Hrvatske. Srbija bi time prekoracila svoja povijesna prava. Iako, dakle, ovakvo rjesenje izgleda prihvatljivo za Hrvatsku, to bi zapravo znacilo prihvacanje srpske etnicke penetracije u povijesni hrvatski prostor.

PODJELA BOSNE PO NADOPUNJENOM SPORAZUMU CVETKOVIC-MACEK (II VARIJANTA)
          Ovaj prijedlog podjele Bosne i Hercegovine znaci bitno smanjenje udjela Hrvatske i omogucava Srbiji da se domogne teritorije (cijelog bosanskog Podrinja, Sarajeva i dijela doline Bosne) koji joj nikad nije pripadao. Srbija time dobiva kompaktan drzavni teritorij koji bi zadovoljio apetite Velike Srbije.
          Hrvatska bi po ovoj podjeli dobila Brcko, Gradacac, Derventu, Bosanski Brod, Odzak, Bosanski Samac, Orasje, Cazinsku krajinu (Kladusu, Cazin, Bihac, Krupu).
          Sarajevo bi pripalo Srbiji, kao i druga podrucja skladno Sporazumu iz 1939. godine. Po ovoj varijanti Bunjevacki dio Backe ostaje sporan kao i pitanje Sida i Beocina.
          Po ovoj podjeli Bosne i Hercegovine Hrvatskoj bi pripalo 32,1 posto povrsine i 31,8 posto stanovnistva. Pucanstvo bi bilo sacinjeno od 38,1 posto Hrvata, 37,9 posto Muslimana i 16,5 posto Srba. Ukupna takva povrsina Hrvatske imala bi u svom sastavu 66,9 posto Hrvata, 8,8 posto Muslimana, 12,7 posto Srba i 11,6 posto ostalih.
          Ovakva razdioba bila bi izuzetno nepovoljna za Hrvatsku jer bi Sporazum iz 1939. godine bio ponisten na stetu Hrvatske, a Srbija bi dobila, bez ikakvog cvrstog etnickog ili povijesnog prava, gotovo 70 posto sadasnjeg teritorija i stanovnistva Bosne i Hercegovine.

OSPORAVANJE PODJELI BOSNE (I. i II. varijanta)
          Ako se nekome, i pokraj svega navedenog, bilo koja od predocenih varijanti cini prihvatljivom, pogledajmo onda i jos jednu stranu medalje: ako bi se pogledalo kroz povijest, onda ideja o podjeli Hrvatske ili Srbije nije nista manje legitimna i realna (ne samo povijesno vec i etnicki) od ideje o podjeli Bosne i Hercegovine. Ako je, recimo, tocno da jedna trecina stanovnistva BiH nije suglasna sa postojanjem drzave u kojoj zive (sto nitko, pa ni SDS ne moze tvrditi) i ako Hrvatska i Srbija smatraju da posjeduju neko povijesno pravo na bosansku teritoriju, onda se mora imati u vidu da ni oko 40 posto stanovnistva Srbije ne misli da je neka velika sreca zivjeti u Srbiji (Albanci, Madjari, Muslimani, Hrvati, Bunjevci, Makedonci, Rumunji, Bugari...) i da povijesno gledajuci Madjarska, Albanija, Hrvatska, Bosna i Hercegovina, Rumunjska, Bugarska i Makedonija (pa ako hocete i Turska) imaju pravo traziti “svoje” teritorije od Srbije. Promatrajmo takodjer i Hrvatsku. I na dijelove “suverene”. Hrvatske drzave mogu u tom slucaju. polagati pravo: Srbija, Bosna i Hercegovina, Italija, Austrija, Madjarska. Dio stanovnistva Hrvatske bi vrlo rado ostvario vlastite secionisticke planove.
          Takva legalizacija srpskog prosirenja i prodora postaje za Hrvatsku izuzetno osjetljivom. Politicki trusna podrucja u Hrvatskoj povezala bi se sa cvrstim i velikim srpskim zaledjem, pa ne postoje nikakve garancije da ce na tom podrucju zavladati mir.
          Migracijski i politicki prodor Srbije na Zapad sve do rijeke Une, s gotovo cijelim Povrbasjem, za Hrvatsku je, u tom smislu, neprihvatljiv.

PODJELA BOSNE NA KANTONE
          Zagovara se podjela Bosne na kantone po uzoru na Svicarsku. Pretpostavlja se da je i o tome bilo govora u drzavnickim pregovorima na najvisem nivou, izmedju Hrvatske, Srbije i Bosne. Navodno je jos dvojbeno samo na koliko ce kantona biti podijeljena Bosna i Hercegovina i hoce li se kod njihova odredjivanja postivati sadasnje opcinske granice ili ce se ici na zaokruzivanje nacionalnih cjelina i po cijenu podjela opcina. Prijedlog koji ima najvise sansi da prodje jest podjela Herceg-Bosne na po dva muslimanska, srpska i hrvatska kantona. Srpski bi kantoni bili Bosanska krajina i sredisnja Bosna, a hrvatski zapadna Hercegovina i Posavina.
          Tako stvoreni kantoni imali bi dominantnu prisutnost jednog od triju bosansko-hercegovackih naroda. U “Zapadnoj Hercegovini” (Livno, Visoko, Busovaca i Donji Vakuf, Tomislav-grad, Posusje, Grude, Listica, Ljubuski, Citluk, Capljina, Neum, Mostar, Prozor; Travnik, Pucarevo, Bugojno, Gornji Vakuf, Fojnica, Vitez, Kiseljak i Kresevo), Hrvati bi cinili oko 70 posto stanovnistva. U Staroj Hercegovini (Trebinje, Bileca, Gacko, Nevesinje, Ljubinje, Rudo; Cajnice, Kalinovik, Pale, Sokolac, a mozda zbog prostorne vezanosti - i Foca) Srbi oko 70 posto; Bosanskoj Krajini (Bosansko Grahovo, Titov Drvar, Bosanski Petrovac, Sipovo, Mrkonjic-Grad, Banja Luka; Bosanski Novi, Bosanska Dubica, Bosanska Gradiska, Srbac, Prnjavor, Celinac, Laktasi, a mozda i Kupres) Srbi oko 65 posto, u Posavini (Derventa, Bosanski Brod, Odzak; Bosanski Samac, Orasje, Brcko) Hrvati oko 70 posto; u Cazinskoj krajini (Cazin, Velika Kladusa, Bosanska Krupa, Bihac, Sanski Most i Prijedor) Muslimani oko 80 posto; a sredisnju Bosnu cinile bi sve ostale opcine i na tom prostoru sa oko 65 posto zastupljenosti dominirali bi Muslimani.
          Kantoni bi cinili male drzavice koje bi na svom teritoriju odlucivale o mnogim pitanjima iz podrucja kulture, obrazovanja, informiranja... Mogle bi, na primjer, za sluzbeni jezik i pismo odrediti jezik i pismo vecinskog naroda (hrvatski, srpski i bosanski), propisati obavezno nosenje nacionalnih uz drzavnu bosansko-hercegovacku zastavu, proglasavati ne­radnim danima vjerske blagdane vecinskog naroda i slicno.

OSPORAVANJE IDEJI KANTONIZACIJE BOSNE
          Kantonizacijom Bosne i Hercegovine nestalo bi jednom zauvijek drzavnosti ove Republike. Muslimani ne bi mogli racunati na bilo kakvu nacionalnu drzavu u bilo koje vrijeme. Kantonizacijom Jugoslavije bi naime, bilo udovoljeno srpskoj politici: njezinom temeljnom zahtjevu da svi Srbi trebaju zivjeti u jednoj drzavi. Republike bi nestale. Regionalizacijom BiH, Hrvati bi u toj Republici dobili neki veci osjecaj “drzavotvornosti” ali bi vise izgubili.
          Kantonizacija Bosne i formalno bi otvorila istovjetan problem u Hrvatskoj. U Hrvatskoj vec postoji ne kanton nego drzava. Vec po analogiji, ono sto bi se priznalo Hrvatima u BiH, moralo bi se priznati Srbima u Hrvatskoj. Izgubile bi se granice nacionalnih drzava. O kantonizaciji Bosne i Hercegovine po uzorn na Svicarsku, Safet Halilovic, docent na Fakultetu politickih nauka u Sarajevu, pise:
          “Svaki iole ozbiljniji uvid u drustveno-povijesnu genezu i ustavno­politicke funkcije institucija svajcarskih kantona cini apsurudnim njihovu iznenadnu i “velikodusnu” implementaciju na tlo Bosne. Nesuvislo je npr. institucije kantona, koji su bili specificne forme realizacije pravno-politicke drzavnosti i suverenosti naroda Svicarske u posebnim uslovima njenog geostrateskog polozaja i istorijskog razvoja, mehanicki presadjivati na bosanskohercegovacku stvarnost, gdje bi prema nakanama nekih zamjesatelja posluzili kao “inovirano” evropsko sredstvo razgradnje visestoljetne pravno-politicke drzavnosti Bosne i njenog teritorijalnog integriteta.
          Kantoni takode nisu nikakvi rezervati nacionalno-religijskog okupljanja, koji bi trebalo da budu zgodno upotrebljavani za destrukciju finih niti multikulturnog tkanja sto su ga stoljecima narodi BiH producirali svojim zajednickim suzivotom. Demokratski karakter kantona inkopatibilan je i sa nedemokratski provodjenom “regionalizacijom” mimikrijskih politickih ciljeva, koju odredjene politicke snage provode u nasoj Republici, pa i sire. Majorizacija proglasavanjem, povreda procedure, mistifikacija cjelokupne akcije, ignorantska atmosfera provodjenja itd., dovoljno svjedoce same po sebi.
          Zanimljivo je da je kantonizacija (valjda u smislu neke vrste regionalizacije, razgradnje i cijepanja) ekskluzivno ponudjena samo BiH, iako nema nikakvog valjanog razloga da se isti recept ne ponudi Srbiji, Hrvatskoj, Crnoj Gori, Makedoniji, Kosovu, Vojvodini, Sandzaku itd., jer se radi o vrlo slicnim drustveno-politickim zajednicama, sa heterogenom socijalno-politickom, ekonomskom, kulturnom, nacionalnom itd... strukturom.
          Danas je Svicarska sastavljena od 26 federalnih jedinica, odnosno 20 kantona i sest polukantona, sa oko 300 opcina. Ona nije etnicki homogena, a strukturu stanovnistva cini 65 posto Nijemaca, oko 18 posto Francuza, oko 11 posto Talijana, 2 posto retoromanskog naroda i oko 4 posto ostalih.

«««Povratak na sadrzaj


|| Povratak na pocetnu stranicu || Stari brojevi || O nama ||

E-Mail:dom@hic.hr
Copyright © 1998, 1999 all rights reserved
Croatian Information Centre