TKO JE KRIV ZA GENOCID NAD PODUNAVSKIM NIJEMCIMA?

O SRBIJANSKIM PRIKAZIMA POVIJESTI I SUDBINE FOLKSDOJCERA U TITOVOJ JUGOSLAVIJI (V)

“Kakvi su to Nijemci koji ne misle kao Srbi?”

Pise: Vladimir Geiger
Pripremili: V. Cutura i Z. Sincek

          Knjiga sadrzava i ilustrativni materijal. Autorov izbor fotografija i faksimila dokumenata je zanimljiv i indikativan. Donosi nekoliko fotografija Adolfa Hitlera, Siegfrieda Kaschea, Alojzija Stepinca, Mile Budaka, zatim fotografije Folksdojcera predratnih clanova KPJ i(li) sudionika partizanskog pokreta. Vrlo su ilustrativne fotografije strijeljanja i vjesanja Srba u Drugom svjetskom ratu od strane njemacke vojske, ili fotografija katolickih svecenika s rukom uzdignutom na (fasisticki) pozdrav. Pretezito su to materijali koji s temom nemaju veze. Tek manji broj ilustracija (primjerice, nekoliko fotografija iseljavanja Folksdojcera iz vremena potkraj Drugoga svjetskog rata) sluzi pravoj svrsi.

          Kao strucni suradnik naveden je Zlatoje Martinov (Centar za dokumentaciju o vojvodjanskim Nemcima, Pancevo), kao konzultanti Heinz Neubacher (Frankfurt/Main) i Elizabeta Kosar-Ristic (Novi Sad), a kao recenzent Toma Devald (Beograd). Ukratko, imena koja u strucnom i znanstvenom podrucju o povijesti Folksdojcera ne znace nista!

          Ako je tocna autorova tvrdnja iz predgovora o nekoliko godina u istrazivanju i radu na knjizi, trud je uzaludan, a “Ono sto je ovde prvi put izneto u javnost dovoljno je recito /.../” (str.5).

          Od vremena raspada SFR Jugoslavije do sada, u SR Jugoslaviji je objavljeno oko stotinjak radova (knjiga, studija, clanaka, podlistaka, intervjua...) o povijesti i sudbini podunavskih Nijemaca razlicitih autora, i jos razlicitijih vrijednosti, korisnosti i namjena. Najopsezniji radovi, knjige dr. Petra Kacavende (Nemci u Jugoslaviji 1918-1945, Beograd, 1991.) i Slobodana Maricica (Susedi, dzelati i zrtve: Folksdojceri u Jugoslaviji, Beograd/Pancevo, 1995.), izrazito su losa ostvarenja, koja se nisu iskazala poznavanjem faktografije, niti su ispunila zadacu objektivnog pristupa problematici.

          Gotovo pola stoljeca nakon zavrsetka Drugog svjetskog rata, pokrenuta je akcija pomirbe vojvodjanskih Nijemaca i Srba. Inicijativa je dosla (dolazila je i ranije) s njemacke strane. U ime “Zemaljskog saveza podunavskih Nijemaca” (Landsmannschaft der Donauschwaben) sa sjedistem u Sindelfingenu kraj Stuttgarta, sredinom veljace 1994. glasnogovornik za tisak podunavskih Nijemaca (Pcessesprecher der Donauschwaben) prof. Friedrich Binder (rodjen u Budisavi u Backoj), apelirao je na jugoslavenske vlasti trazeci da se omoguci, da se podunavski Nijemci “prvi put na licu mjesta mole Bogu za duse nevino stradalih zrtava”.

          Uz tu, ljudsku potrebu da se obidju rodna mjesta i grobovi najblizih, u Vojvodini/SR Jugoslaviji se i dalje politiziralo jesu li Folksdojceri zrtve ili krivci.

          U tom ozracju, sa srbijanske strane, prvi je o potrebi pomirbe Srba i podunavskih Nijemaca progovorio svecenik Srpske pravoslavne crkve u Stuttgartu Slobodan Miljevic (rodom iz Futoga u Backoj). Sa srbijanske strane potporu i djelatno ucesce u svemu uzelo je “Drustvo za srpsko-nemacku saradnju” (Gesellschaft für serbisch-deutsche Zusammenarbeit) sa sjedistem u Beogradu (predsjednik prof. dr. Zoran Ziletic) i “Nemacko jugoslovensko drustvo” iz Tübingena (osnivac i predsjednik Joakim Dombek).

          Prvi znacajniji korak bili su razgovori vodjeni 11. ozujka 1994. u Tübingenu na temu “Odnosi izmedju Srba i vojvodjanskih Nemaca” /”Annäherung zwischen Serben und Donauschwaben”, reklo bi se s pozitivnim naglascima.

          Odjeci su bili podijeljeni. Od pretezito pozitivnih (primjerice napisi Ozrena Milanovica “Nisu svi peta kolona”, u “Ilustrovana politika World”, br. 12, travanj 1994. i Milosa Latinovica “Ucinimo akt izmirenja”, u “Komuna”, Kikinda, 28. srpanj 1994.) do izrazito negativnih (napose serijal Slobodana Kljakica “Povodom inicijative za pomirenje vojvodjanskih Nemaca i Srba”, u beogradskoj “Politici”, ozujak 1994.).

          Svi ti napisi (i pozitivni i negativni) u srbijanskom/jugoslavenskom tisku, privukli su pozornost podunavskih Nijemaca. Napose je medu Folksdojcerima duhove uzbudio serijal S. Kljakica. Tih dana, protunjemacki srbokomunisticki napisi iz “Politike” kruzili su u kopijama (i prijevodu na njemacki) medju podunavskim Nijemcima u Njemackoj i drugdje.

          Kao izraz pozitivnih nastojanja, zasigurno je i osnivanje u travnju 1994. u Pancevu “Centra za dokumentaciju o vojvodjanskim Nemcima” (direktor Zlatoje Martinov).

          Uslijedio je niz napisa koji angazirano propituju i reinterpretiraju (s razlicitim rezultatima) povijest i sudbinu Nijemaca u Vojvodini. Do toga vremena, tesko je bilo naci u SR Jugoslaviji autora koji bi pozitivno pisao o Folksdojcerima.

          Napose su bili zapazeni napisi o sudbini vojvodjanskih Nijemaca mr. Gorana Nikolica i prof. dr. Zorana Ziletica u novosadskom polumjesecniku “Nezavisni (vojvodjanski gradjanski list)” i glasilu Udruzenja knjizevnika Srbije polumjesecniku “Knjizevne novine”.

          Istodobno, uslijedila je histericna, a pomalo i smijesna hajka srbijanskih prorezimskih medija. Tako primjerice, u rujnu 1994. novosadska televizija i jedne dnevne novine otkrivaju “veliku aferu”. U humanitarnoj pomoci koja je vojvodjanskim Nijemcima (udruga/savez vojvodjanskih Nijemaca osnovan je 1992. u Novom Sadu pod imenom “Nemacki klub Dunav”/ “Deutscher Klub Donau” stigla od sunarodnjaka iz Njemacke, pronadjeno je navodno, automatsko naoruzanje (tipa ”Hakler” i nacisticke uniforme iz vremena Treceg Reicha. U srpnju 1995. beogradska “Politika ekspres” senzacionalno “raskrinkava” sve planove Njemacke BND (tajna sluzba), odnosno plan za “komadanje SRJ”. Tvrdilo se, naime, da uz planove stvaranja Cetvrtog Reicha - prema anonimnom “dobrom poznavaocu raspolozenja medju jugoslovenskim Svabama” - da je vec godinama poznato kako ce Bonn poslati svoje trupe na Balkan, a sve to u sklopu operacije “Veliki povratak”. Iza toga krije se, prema istim izvorima, povratak svih protjeranih Nijemaca iz bivse Jugoslavije odnosno Vojvodine.

          Bez dvojbe, postojanje, djelatnost i nastojanja “Nemackog kluba Dunav”, “Centra za dokumentaciju o vojvodjanskim Nemcima” i “Drustva za srpsko-nemacku saradnju” u nepovoljnom politickom ozracju za Nijemce i njemacko u SR Jugoslaviji, mnogima je (bilo) nepotrebno, sumljivo, i krajnje opasno.

          U kontekstu navedenih dogadjanja, treba sagledavati jugoslavenski / srbijanski pristup problematici sudbine Nijemaca u Jugoslaviji napose Vojvodini, u historiografiji, publicistici i knjizevnoj literaturi posljednjih nekoliko godina.

          U dvojezicnom srpsko-njemackom izdanju kragujevackog casopisa “Koraci” (sv. 1-2/1997.) naslovljenom “Drugi nemacko-srpski susret u Kragujevcu”/ “Zweite Deutsch-Serbische Begegnung in Kragujevac”, Peter Gerlinghoff u prilogu “Razmisljanja o nemacko-srpskim odnosima u buducim vremenima - aktuelni prikaz knjiga-“ / “Nachdenken über deutsch-serbische Beziehungen im stürmischen Zeiten - eine aktuelle Bücherschau-” (str. 17-23 / 16-21) navodi kako se u Srbiji u godinama od 1990., koje su se iskazivale konfliktima i novostvorenim nacionalizmom, ponovo govori o problematici podunavskih Nijemaca i cine ozbiljni pokusaji nove povijesne procjene njihove sudbine, sto je pojava, misljenja je, vrijedna spomena.

          Da bi srbijanski stavovi, odnos naspram Nijemaca i nastojanja bila razumljivija, nije naodmet podsjetiti se sa srbijanske strane izrecenog govora Nijemcima 20. listopada 1995. povodom otvaranja izlozbe “Nemacka i ‘njeni’ Srbi” (“Deutschland und ‘seine’ Serben” u Sveucilisnom klubu (Universitätsclub) u Bonnu: “Nepobitni dokumenti govore, sa jedne strane, o pozitivnim rezultatima miroljubive saradnje u miru a, sa druge strane o destruktivnim efektima pogresne politike Nemacke. /.../ Simptomaticno je: uvek kada je Nemacka posezala za velikom moci, smetali su Srbi, a na kraju je dolazila velika nesreca! /.../ Iako su ciljevi danas kompleksniji, a metodi tesko dokucivi, ipak jedna cinjenica sebi polako utire put u javnost: kao nekada Hitler, danasnja zvanicna Nemacka stiti - u ime nemackog naroda - neofasisticku drzavu Hrvatsku /.../. Mi pak necemo dozvoliti niti da pokleknemo pred megalomanijom velikih niti da nas obmanu fobije progonjenih. Umesto toga molimo sve liberalno - demokratski nastrojene Nemce da nam pomognu da ponovo otkrijemo Nemacku pesnika i mislilaca.” Itd., itd., itd. (dr. Verica Bojic - dr. Vladimir Umeljic, “Nemacka i ‘njeni’ Srbi. 50 godina posle rata - apel za razumevanje” / ”Deutschland und ‘seine’ Serben. 50 Jahre nach Kriegsende - ein Aufruf zur Verständigung”, “Koraci”, sv. 1-2/1997., str. 62-68/60-65).

          Zaista, trebalo bi etnopsihijatre zapitati, kakvi su to Nijemci koji ne misle kao Srbi?

«««Povratak na sadrzaj