Broj 293-94. || 24. travnja 2000.   «««Povratak na sadrzaj

UZ “HRVATSKI KALENDAR 2000.”

Drustveni i kulturni zivot Hrvata u Madjarskoj

Valja obratiti pozornost na snagu visestoljetne hrvatske korjenike u Madjarskoj koja na hrvatskome jeziku ima svoju knjizevnost, svoje medije, svoje skolstvo na svim razinama i uspjela je, donekle, oduprijeti se naravnim procesima asimilacije

Pise: Vesna Kukavica

          Hrvatska drzavna samouprava iz Budimpeste objelodanila je pocetkom godine svoj tradicionalni godisnjak “Hrvatski kalendar 2000.”, koji donosi najzanimljivije dogadjaje iz drustvenog, duhovnog i kulturnog zivota Hrvata u Madjarskoj tijekom prosle godine u izboru urednice Milice Klaic-Taradjija i nakladnika Mije Karagica. Na 208 stranica citatelj moze naci 47 razlicitih naslova s cetrdesetak fotografija.

Iz pera vrsnih poznavatelja
          U uvodu Karagic pise kako je najvaznija duznost Hrvata u Madjarskoj ocuvanje materinskog jezika - sto im, kako danas stvari stoje, i uspijeva. Hrvatska je manjina u Madjarskoj, koja broji oko 90.000 zitelja, geografski nepovezana jer Hrvati tamo zive od madjarsko-austrijske do madjarsko-srpske granice pa nije jednostavno u vecinskoj jezicnoj madjarskoj sredini ocuvati manjinski hrvatski govor. Valja stoga obratiti pozornost na snagu visestoljetne hrvatske korjenike u Madjarskoj koja na hrvatskome jeziku ima svoju knjizevnost, svoje medije, svoje skolstvo na svim razinama i uspjela je, donekle, oduprijeti se naravnim procesima asimilacije. U govorima tamosnjih Hrvata pojavljuju se sva tri organska narjecja hrvatskoga jezika: cakavsko (u madjarskom dijelu Gradisca), kajkavsko (u madjarskom dijelu Pomurja i nekoliko naselja u madjarskoj Podravini) i zapadnostokavsko (dijelom u Podravini, u Baranjskoj zupaniji, oko Pecuha, u selima u madjarsko-srpsku granicu te u nekoliko sela oko Kaloce i Budimpeste) - uz opcu napomenu da vecina Hrvata u Madjarskoj govori stokavski.

          Od cetrdesetsedam razlicitih priloga, iz pera ponajboljih poznavatelja hrvatskih tema u Madjarskoj kao sto su Djuro Sarosac, Djuro Frankovic, Ernest Eperjessy, Ladislav Heka, Zivko Mandic, Stjepan Blazetin, Ladislav Gujas, Miso Mandic te Leona Sabolek i Zvonimir Bartolic..., nije potrebno izdvajati niti jednu jer ova vrst publikacije nastoji obuhvatiti reprezentativni izbor manjinskih drustvenih, kulturnih i duhovnih ostvarenja.

          S jednakom pozornoscu valja citati “O vjerskoj zajednici santovackih Hrvata” (Stjepan Balatinac), o ugarskom zastitniku “Svetom Stjepanu kralju I.” ((Djuro Frankovic), o “Rimokatolickoj crkvi u Kacmaru” (Anica Matos), zapise “Iz nasega molitvenog blaga” (Zivko Mandic), o “Legradskoj crkvi Sv. Mihajla” (Ernest Eperjessy), o “Jubilarnom ljetu 2000.” (fra Stefan Dumovic) ili o tradicionalnom hodocascu Gradiscanskih Hrvata Majci Bozjoj Celjanskoj na putu u novo tisucljece. “Hrvatski kalendar 2000” iz Madjarske nastao je na desetljetnoj tradiciji slicnih serijskih publikacija namijenjenih najsiroj citalackoj publici. Tako su medju hrvatskim autohtonim manjinama u Europi osobito veliku citanost postizali hrvatski kalendari, aklmanasi i razni godisnjaci pa ih mozemo bez ikakve dvojbe smatrati najpopularnijim iseljenickim knjigama posljednjih desetljeca. Naime, oni su u pravilu prakticni, poucni, zabavni, saljivi, ali i informativni, te povijesni i aktualni za svakoga kao pucko stivo s mogucnoscu biljezenja vlastitih dogodovstina prema gradjanskom i liturgijskom kalendaru.

Skolstvo kao temelj
          Djuro Sarosac pise zanimljivu povijesnu natuknicu o pecuskom biskupu Dubrovcaninu Matiji Ignji Radanicu (1630. - 1699.), a Leona Labolek objavljuje cinjenice “Iz rudarske povijesti Bosne”. Ladislav Heka pise o “Latinskom jeziku u Hrvata” i njegovu znacaju za razvitak nacionalne kulture - kako su Hrvati u onodobnoj Europi drugi narod po broju objavljenih knjiga na latinskom jeziku.

          S mnogo podataka obiluje pregledni clanak Stjepana Blazetina mladjeg, koji obradjuje “Djecju knjizevnost Hrvata u Madjarskoj od 1945. do danas” i donosi “Malu antologiju djecje poezije iz Madjarske”. Prve tekstove iz djecje knjizevnosti (knjizevnosti uopce) Hrvata u Madjarskoj, pise autor, valja traziti na stranicama tamosnjih novina i kalendara jest su oni sve do prije tridesetak godina bili jedino mjesto objaelodanjivanja knjizevnih radova Najplodniji djecji pjesnik sezdesetih i sedamdesetih godina je Marko Dekic, mada djecju poeziju pisu jos Mate Sinkovic i Stipan Blazetin. Pet sest objelodanjenih zbirki djecje poezije, ocjenjuje Blazetin ml. svjedoce o golemom napretku i na planu knjizevnog izraza i na planu sadrzaja djecje knjizevnosti Hrvata u Madjarskoj. Ta se grana nacionalne knjizevnosti danas osuvremenjuje i priblizava se maticnoj hrvatskoj djecjoj knjizevnosti, ponajvise u poeziji, ali i u ostalim zanrovima.

          Skolstvo je temelj ocuvanja autohtone hrvatske etnicke zajednice i postivanja vrijednosti prijateljskog vecinskog naroda u Madjarskoj o cemu svjedoce tekstovi “Hrvatski ucitelji na tecajevima madjarskoga jezika” vrsnog poznavatelja hrvatskog skolstva u Madjarskoj Marina Mandica i prikaz “Hrvatske osnovne skole, gimnazije i ucenickog doma Miroslava Krleze u Pecuhu” njezina ravnatelja Gabora Gyorvaria kao i tekst ravnateljice budimpestanske “Hrvatske osnovne skole i gimnazije” Marije Petric.

«««Povratak na sadrzaj


|| Povratak na pocetnu stranicu || Stari brojevi || O nama ||

E-Mail:dom@hic.hr
Copyright © 1998, 1999 all rights reserved
Croatian Information Centre