MOZE LI VANJSKA POLITIKA RIJESITI UNUTARNJE HRVATSKE
PROBLEME
Nedostizna EU
Pise:
Zeljko Rebic
Tresla se brda, a rodilo nam se Partnerstvo – tako je jedan student
prokomentirao euforiju koju su pokazivali novinari i hrvatski politicari
u Firenci tijekom formalnog prijema Hrvatske u Partnerstvo za mir. Ubrzo
su uslijedile i izjave na TV-u pune rijeci pohvale novom hrvatskom kursu
i najave kako ce sada Hrvatska postati uzor drzava za svoje okruzenje,
kao i to da je ovo signal svim stranim ulagacima da pohitaju u Lijepu
nasu. No, je li to bas tako. Svakako da je dobro da Hrvatska ima svoje
mjesto za stolom u jednoj medjunarodnoj instituciji, medjutim najveci
znacaj ulaska u Partnerstvo za mir je upravo u tome sto se dogodio. Ono
ne obvezuje medjunarodnu zajednicu ni na kakvu materijalnu pomoc niti je
garancija da ce se zahvaljujuci njemu skratiti vrijeme za nas ulazak u
– za Hrvatsku puno interesantniju – asocijaciju - EU. To je pojasnio
i povjerenik EU-a za vanjsku politiku Chris Patten koji je pohvalio
Hrvatsku, ali i istovremeno naglasio da se ne zna ni priblizni rok kada
bi Hrvatska mogla pristupiti EU-u.
Od Hrvatske se
naime ocekuje, prema rijecima ministra Picule, da bude uzor svojim
istocnim susjedima koji bi, eto, uvidjevsi kako nam se politicke
promjene isplate, trebali napraviti isto u svojim drzavama. Drugim
rijecima, namijenjena nam je Don Quijotska uloga preobrazavanja Balkana
kako bi on bio spreman poloziti prijamni ispit za ulazak u Europu. U
ovoj zgodno srocenoj pa i pomalo laskavoj frazi krije se medjutim
opasnost da se ne priblizimo, vec udaljimo od europskih asocijacija jer
nas se trpa u isti kos, a time i u istu sudbinu s drzavama nastalima na
podrucju bivse Jugoslavije. Utopisticka zelja da se Srbiju preobrazi u
europsku demokraciju i da ju se otrgne iz bizantsko-despotskog i
nacionalno – mitomanskog politickog naslijedja stara je koliko i ideja
o Jugoslaviji. Isto su zeljeli i Strossmayer i ilirci jos u proslom
stoljecu. Zbog ove ideje dogodile su se strasne tragedije u ovom
stoljecu da, na kraju, europski politicari opet ne bi izvukli nikakvu
pouku. Postoje i misljenja da Europa nema vizije, pa i da je pomalo
frustrirana neuspjehom da rijesi balkansku krizu te da joj je zbog toga
uvijek lakse odgovornost prebacivati na drugoga.
Prijam u
partnerstvo za mir jest prva stepenica prema svim asocijacijama, ali
nigdje nema rokova niti garancija za daljnje integracije. Zbog toga je
dio promatraca sklon povjerovati da je cijena za ulazak Hrvatske u
Partnerstvo bila prevelika. Izglasavanje zakona o manjinama i najava
novog zakona o obnovi jedan su od uvjeta koji bi Hrvatsku trebali
pribliziti zapadnim integracijama. Nova Vlada se tako nasla izmedju
cekica i nakovnja, domaceg opravdanog negodovanja zbog davanja istih
prava onima koji su razarali i napali Hrvatsku kao i onima koji su je
branili. S druge strane, medjunarodna zajednica pritisce i trazi svoje.
U nedostatku stvarnih rezultata u prvih sto dana nove Vlade kada je
podijeljeno nekoliko desetaka tisuca otkaza a radnicko nezadovoljstvo
prijeti opcim buntom, prijam u Partnerstvo je novoj Vladi dosao kao
narucen jer joj je to jedini opipljivi rezultat.
U medjuvremenu su
zagrebacki izbori pokazali rezignaciju i nezadovoljstvo biraca novom
vlascu a pogotovo SDP-om koji je na kraju ispao glavni krivac za
iznevjerena ocekivanja gradjana. Vodstvo SDP-a s pravom negoduje da ga
se poistovjecuje sa svim negativnim dok istovremeno nekim koalicijskim
partnerima raste popularnost na stetu SDP-a. Opravdan je strah
novovladajucih da im je manevarski prostor sto se tice ekonomskih
reformi mali i da se bez vecih stranih izravnih ulaganja u proizvodni
sektor nece moci smanjiti nezaposlenost. Da bi se oslobodila pritiska,
Vlada povecava svoje uloge na vanjskopolitickom planu kako bi privukla
strani kapital i priblizila se europskim fondovima. Treba li pri
ostvarivanju toga cilja raditi pazljiviju selekciju u domacoj politici
neupitno je za vecinu gradjana. Kao i uvijek najveci pomaci naprijed
dogadjaju se impulsima iznutra a ne izvana. Ako se nekriticki nastavi
prihvacati svaka sugestija izostat æe nuzni ekonomski progres i
stvoriti se nezadovoljstvo koje æe zasjeniti sve – eventualne
– vanjskopoliticke uspjehe.
«««Povratak
na sadrzaj
|
