UV(B)ODNIK
Novinari - ratni
zločinci?
Pise:
Vesna Kljajic
Novinar ne smije saslušavati ratne zarobljenike. Novinar i fotoreporter
ne smiju “aranžirati” scene za fotografiranje. Novinar ne smije širiti
rasnu, vjersku ni nacionalnu mržnju. Novinar ne smije postajati
sudionikom događaja. Novinar ne smije...
Ovo su pravila
koja se uče u svakoj ozbiljnijoj novinarskoj školi, čak i na
novinarskom tečaju. Da se ova zlatna pravila ne usvajaju, svjedoči slučaj
belgijskog novinara Georgesa Ruggiua koji je zbog huškanja na ubijanje
u ratu u Ruandi pred Međunarodnim sudom za ratne zločine osuđen na 12
godina robije.
Kako se na našim
prostorima još liječe ratne rane, ovaj je primjer dobrodošao da se
preispitaju i “zasluge” novinara za ubijanje “perom i kamenom”.
Kako je autorica ovog teksta za vrijeme rata živjela u Srbiji, u tekstu
će se uglavnom govoriti o primjerima novinarskog neprofesionalizma iz
te države, a koja je poslanike javne riječi upregla u stroj ratne
propagande, pa od primjera novinara koji su došli iz Hrvatske -
stavonitih Mile Štule (koja se pojavljivala na ekranu obučena u
maskirnu uniformu), pa do Krste Bijelića, preko niza imena ratnih huškača
koji su bljuvali vatru, zaprepašteni valjda što im se u najelitnijim
emisijama daje bezgraničan prostor. Bilo je novinara i fotoreportera
koji su se javno hvalili kako su na ratištu mrtva tijela “malo
dotjerivali” za snimanje - režući im prste ili zabijajući im
sjekiru u glavu, e da bi pojačali željeni efekt kod gledatelja. Mnogi
od njih su uzimali i oružje, pa je tako javna tajna da je vukovarskog
novinara Sinišu Glavaševića osobno ubio kolega - novinar Mirko
Stanković, Srbin iz Vukovara, da se i ne govori o novinarskim saslušavanjima
zarobljenih civila kojima zapijenjeni novinar gura mikrofon pod nos i
urla: “Priznaj da si ustaša!” ili kad novinarka Milijana Baletić
pred kamerom odvaja hrvatske žene i djecu od srpskih uz komentar “Ima
ovdje i onih koje nije trebalo spašavati! Gdje su vam muževi?”.
Dobro je što se
napokon počelo suditi i novinarima koji su ratni zločin počinili huškajući
na mržnju i ubijanje. Oni su zloupotrijebili snagu medija i upregli se
u kola politike, većina upitanih izjavila je kako je sve radila s
namjerom, i po vlastitoj savjesti. Nitko se ne kaje, niti u svom
djelovanju nalazi elemenata za takve “trice”. Jedna kolegica iz
popularnog hrvatskog medija, a čija se ni ratna ni poratna izvještavanje
ne mogu pohvaliti širenjem ozračja ljubavi i mira među narodima,
izjavila je kako je njena matična kuća “iskoristila njenu mladost i
neiskustvo, pa su je puštali da govori što je govorila!”?! Ono,
usput je dobila šesteroznamenkasti kredit za kupnju stana, automobila,
a o odjeći poznatih kreatora da se i ne govori. Usput budi rečeno, u
vrijeme njenog izvještavanja imala je - 30 godina, pa se o mladosti i
neiskustvu ne može govoriti, osim ako još uvijek ne slijedimo duh
socijalizma, kada si predsjednik omladine mogao biti s četrdeset
godina. Dobro je, dakle, što se počela ispitivati odgovornost novinara
u ratu. Nije, pak, dobro što su se u “istragu” o novinarima-ratnim
zločincima uključile njihove kolege, pa ozbiljna namjera prijeti da se
pretvori u huškanje na neistomišljenike. Već su u nekoj međunarodnoj
radio-emisiji neki navodno nezavisni novinari prozivali neke svoje
kolege - imenom i prezimenom, a bez da su podastrli i uvjerljive dokaze
o zločinu. Ako Biblija kaže “Ne sudi, da ti se ne sudi”, onda bi
najbolje bilo da oni koji se danas pretvaraju u beskompromisne
progonitelje analiziraju svoje novinarsko djelo u proteklih deset
godina, pa će se tako vidjeti tko je sve saslušavao ratne
zarobljenike, tko i danas pravi “šaljive” radio-emisije iz kojih
kipi šovinizam i rasizam, kao i koje su “ispravne” novine pisale,
primjerice, o etničkom podrijetlu američkog odvjetnika Davida Rivkina.
«««Povratak
na sadrzaj
|
