U SJENI HRVATSKE METROPOLE

Dobrodošlica i autizam

Riječ “autizam”, koju nudi dr. Hrvoić, jako dobro opisuje taj odnos: molim vas, nemojte nam dolaziti, nemojte ništa nuditi, ostavite nas na miru. Hrvatskoj zaista kao da ne treba izvandomovinstvo. Problem je u tome da Hrvatska treba izvandomovinstvo isto tako kao što izvandomovinstvo treba Hrvatsku. Zašto se prezire ispružena ruka?

Silno me raduje kad prijateljski posjetitelji poput gospodina Peresa osjete ljepotu, pa i uljuđenost hrvatske zemlje i naroda. Zašto to ne možemo osjetiti i mi, koji smo dio iste te zemlje, naroda i kulture? Dobrodošlica Gershonu Peresu, hrvatskoj dijaspori autizam? Zar ćemo zaista ponovo postati “emigranti”?

Pise: Vladimir P. Goss

          Prošlog tjedna u Zagrebu je boravio uvaženi izraelski poslovni čovjek Gershon Peres. Razgovarali smo kasno navečer, u ugodno praznom lobbyju Hotela “Esplanade”, nakon Madame Butterfly u HNK-u. Gospodin Peres, koji kaže uz smiješak da je “njegova obitelj ponešto poznata u Izraelu” ( njegov brat, Shimon Peres, je legenda izraelske povijesti), je građevinski poduzetnik, visoko obrazovani i kulturni svjetski čovjek i duhoviti sugovornik. Kao građevinar, upozorava da ima jasna i vrlo određena mišljenja o graditeljstvu i urbanizmu. Što nam je s tim u svezi rekao o Zagrebu, vrijedno je zapisati i prenijeti našem čitateljstvu.

Komplimenti
          Gospodin Peres je dosta čest posjetitelj. Voli Hrvatsku, voli Zagreb. “Zagreb je proizvod bečke kulture 19. stoljeća u najboljem smislu riječi. Kad hodam kroz Zagreb doživljavam čarobno ozračje 19. stoljeća u arhitekturi, umjetnosti, glazbi, prirodi - ukratko u ljepoti”. I u stanovnicima grada. “Prijazni su, nisu indiferentni. Kao da kažu: 'Vi ste stranac? Što možemo za Vas učiniti?' I onda se više ne osjećate strancem. Time vam izražavaju dobrodošlicu u zagrebačko društvo. Nadisao sam se zagrebačkog zraka, i taj je kao kod kuće”.

          Zaista, lijepo i poetično. “Oprostite što sam zaglibio u poeziju, no tako se osjećam”, zaključuje naš simpatični sugovornik.

          Nakon komplimenata Zagrebu i Hrvatskoj koje su mi pred dva tjedna izrazili istaknuti gosti iz Washingotona Jim Harff i Ed Damich, vesele me riječi gospodina Peresa. Vesele me, a ponešto i rastužuju. Zato se mi, Hrvati izvan domovine u ovom času ne osjećamo baš osobito dobrodošli u toj za strance magičnoj Hrvatskoj, čarobnom Zagrebu?

          “Osjećam kao neki autizam”, kaže uvaženi kanadski intelektualac i poslovni čovjek dr. Ivo Hrvoić, dok pijuckamo pivu u kavani u Bogovićevoj. “Nisam zapazio neki socijalni bunt, niti mi se čini da je zemlja na rubu propasti. No autizam kao da se uvukao u hrvatsku vlast. Ne žele ni s kim razgovarati”.

          Prije nekoliko tjedana osvrnuli smo se na taj fenomen, koji sam tada nazvao “bahatošću” utemeljenoj na strahu. Riječ “autizam”, koju nudi dr. Hrvoić, jako dobro opisuje taj odnos: molim vas, nemojte nam dolaziti, nemojte ništa nuditi, ostavite nas na miru. Hrvatskoj zaista kao da ne treba izvandomovinstvo. Problem je u tome da Hrvatska treba izvandomovinstvo isto tako kao što izvandomovinstvo treba Hrvatsku. Zašto se prezire ispružena ruka?

          “Doma znadu da smo mi previše efikasni, da ne podnosimo prijevare i skandale, da se ne mirimo s netočnostima”, kaže dr. Hrvoić. Da smo, ukratko, navikli da se držimo ugovora i dogovora, da postojanje i funkcioniranje pravne države smatramo nečim svakodnevnim i normalnim. Ne tražimo ništa više nego da nam se dopusti da ta iskustva podijelimo s domovinom.
U tom sam okviru doživio i nedavni opširni osvrt Vjesnika na odljev mozgova. Tu strašnu sam činjenicu dalje verificirao u razgovoru s nizom ljudi koji dobro poznaju problem. Da, desetine tisuća mladih, visokoobrazovanih ljudi odlazi. Ovo nije lako reći, no izgleda kao da oni umjesto Hrvatske izabiru ovaj “naš”, izvandomovinski svijet. Nama, a premalen nas je broj, koji bi željeli učiniti upravo obrnuto, to jako teško pada.

«««Povratak na sadrzaj