EKSKLUZIVNO - REPORTAZA IZ SR JUGOSLAVIJE

“Tko u Srbiji nije poludio
taj stvarno nije normalan!”

Nakon prelaska medjudrzavne granice docekala nas je i Sluzba drzavne bezbednosti. Cetvorica policajaca u crnom “mercedesu” koji podsjeca na Titovo doba bili su zaduzeni za nasu sigurnost tijekom cijelog boravka u Vojvodini, da bi ih kasnije tijekom posjeta Beogradu i Sumadiji zamijenili kolege s viseg nivoa

Dok Hrvati u Crnoj Gori zbog svojevrsne demokratizacije te jugoslavenske republike uzivaju kakva-takva prava, vojvodjanski Hrvati zive vec godinama u iznimno losim uvjetima. Oni su u posljednjem desetljecu izlozeni sikaniranjima, prozivanjima, zametanju vlastitog identiteta i raseljavanju. Sto prisilno, sto od straha - do danas se iz Vojvodine iselilo vise od pedeset tisuca Hrvata

Cijena taksija za prijevoz s jednog na drugi kraj Beograda iznosi 50 dinara ili samo dvije njemacke marke, koje su iznimno popularne u ovoj zemlji. Mozete obilato rucati za samo 100 dinara ili 4 marke u jednome od najluksuznijih restorana, koje obicno posjecuju stranci ili dobrostojeci Beogradjani, koji obicno zaradjuju na dva nacina - bliski su ili vlasti ili mafiji

Tekst i snimke: Božo Skoko

          Oni koji su to pokusavali tvrde da je dobivanje vize za Saveznu Republiku Jugoslaviju uistinu prava sreca. Iako je hrvatski gradjani srpske nacionalnosti dobivaju bez problema, kod svih ostalih taj proces traje prilicno dugo, a vrlo cesto zavrsava negativnim ishodom. Novinari i slicna slobodna zanimanja spadaju u posebnu kategoriju, koja se dodatno provjerava u Beogradu. A uobicajene kriterije ovog su ljeta poostrile pripreme za srbijanske izbore, koji bi se trebali odrzati polovinom rujna. Poznato je da se u svakoj zemlji uoci izbora osjeca nervoza i napetost, a u Srbiji je to posebice izrazeno pa se svaki ulazak sa zapadne strane tretira kao potencijalna opasnost za drzavni poredak. Vazno je napomenuti da kardinal Franjo Kuharic, kojeg u Srbiji smatraju nacionalistom, posljednjih godina uopce nije uspio dobiti jugoslavensku vizu, a nadbiskup Bozanic ju je dobio tek u drugom pokusaju, vjerojatno na inzistiranje Srpske pravoslavne Crkve.

          Kada je uspijete dobiti za samo dva dana, dakle, trebate se osjecati uistinu pocascenima. U veleposlanstvu SRJ u Zagrebu naisli smo na prilicnu ljubaznost ali i dobronamjernu uputu kako Beograd ipak odlucuje o svemu, a iz Beograda pak porucuju kako je ovo ipak “verska poseta” i ne bi bilo pametno da se tijekom dopustenog jednotjednog boravka mijesamo u unutarnja politicka zbivanja. Pametnome dosta!

          Na malom granicnom prijelazu Nestin na krajnjem krilu Hrvatske hrvatski i srbijanski pogranicni policijski punkt dijeli nekoliko stotina metara. Nakon dobrih zelja hrvatskih policajaca, koji se prze na ljetnom suncu - na srbijanskoj strani sluzbenost i ozbiljnost na nivou. Nakon provjere prtljage i osoba, vlasnici automobila s hrvatskim registracijskim plocicama moraju platiti 150 njemackih maraka dodatnog autoosiguranja. Nakon prelaska medjudrzavne granice docekala nas je i Sluzba drzavne bezbednosti. Cetvorica policajaca u crnom “mercedesu” koji podsjeca na Titovo doba bili su zaduzeni za nasu sigurnost tijekom cijelog boravka u Vojvodini, da bi ih kasnije tijekom posjeta Beogradu i Sumadiji zamijenili kolege s viseg nivoa. Iako smo pretpostavljali da bi slucajni prolaznici mogli izazvati nezeljeni incident kada uoce toliku koncentraciju automobila sa zagrebackim registracijama, osim cudjenja i tri prsta u zraku, doista nismo imali nikakvih problema.

          Pod patronatom Drzavne bezbednosti cak smo preko kilometarskih redova na benzinskim crpkama dolazili do toliko zeljenog benzina. Kao pravi gosti nismo morali placati ni prilicno skupu “drumarinu”, a nismo morali ni postovati prometne znakove ni signalizaciju, sto je, cini se, u Srbiji postalo pravilo.

Desetljece sikaniranja vojvodjanskih Hrvata
          U cijeloj SRJ najvise Hrvata zivi u Vojvodini i Boki Kotorskoj. Dok Hrvati u Crnoj Gori zbog svojevrsne demokratizacije te jugoslavenske republike uzivaju kakva-takva prava, vojvodjanski Hrvati vec godinama zive u iznimno losim uvjetima. Oni su posljednje desetljece izlozeni sikaniranjima, prozivanjima, zametanju vlastitog identiteta i raseljavanju. Sto prisilno, sto od straha - do danas se iz Vojvodine iselilo vise od pedeset tisuca Hrvata. Oni koji su se odlucili boriti za opstanak prozivljavaju tragicnu sudbinu zatiranja identiteta, politicku diskriminaciju i neimastinu.

          “Lako je biti Hrvat u Zagrebu i u Hercegovini, ali, gospodo, izvolite ovdje reci ono sto mislite!” - ostro nas je upozorio jedan Imocanin koji vec trideset godina zivi u Vojvodini, u okolici Petrovaradina. Sto je sve prozivio zadnjih deset godina ne zeli se ni sjecati. No, zasigurno ce dugo pamtiti 5. kolovoza 1995., kada su mu procetnicki orijentirani sugradjani htjeli zapaliti kucu u znak odmazde zbog oslobodjenja Knina. No, on se, kao ni ostali Hrvati koji su ostali zivjeti u Vojvodini, ne zeli odreci svog identiteta. A njega je ovdje uistinu vrlo tesko sacuvati.

Petrovaradin - hrvatski grad
          Da je Petrovaradin nekada bio izvoran hrvatski grad, potvrdili su nam i tamosnji Srbi, a o tome svjedoce, sto nas je ugodno iznenadilo, i jos ocuvani nazivi ulica u uzoj gradskoj jezgri - Strossmayerova, Lisinskoga, Nazorova... U Petrovaradinu je danas tik uz zupnu crkvu smjesteno i sjediste pomocnoga djakovacko-srijemskog biskupa i generalnog vikara za srijemski dio te biskupije msgr. Djure Gasparovica, koji je nakon imenovanja dosao ovamo kako bi bio potpora katolickom puku. “Uz njega se ovdje osjecamo nekako sigurnije!” - potvrdili su nam mnogobrojni zupljani. A o vjerskom zivotu ovdasnjih vjernika mozda najslikovitije govori tradicionalna proslava blagdana Gospe Snjezne u svetistu Tekije kod Petrovaradina. U ovo tri stotine godina staro svetiste, podignuto u cast cudesne pobjede nad turskom vojskom, kada je usred ljeta pao snijeg, danima su se slijevale kolone vjernika iz cijele SRJ. Mnogi od njih dosli su cuti i pastirsku poruku prvog covjeka Crkve u Hrvata. A on ih je pozvao na ocuvanje vjerskog i nacionalnog identiteta uz istodobno postivanje svoga bliznjega. Bozanic je vojvodjanske Hrvate pozvao i na ciscenje pamcenja od neprijateljstva i mrznje te oprost. Vjernici su taj poziv prihvatili s odusevljenjem. Kazu da su svjesni da im je ovdje ostati i zivjeti, a to se moze samo ako se oprosti.

Niske cijene a novca nema
          Hrvati u ostalim dijelovima SRJ prilicno su razasuti. Dosta ih zivi u Beogradu, gdje ih okuplja samo Katolicka crkva, na cijem je celu beogradski nadbiskup Frane Perko. “Tko u Srbiji zadnjih godina nije poludio taj stvarno nije normalan!” - popularna je umotvorina ovog simpaticnog i uistinu cijenjenog nadbiskupa, inace Slovenca.

          Na beogradskim ulicama zasigurno necete moci procijeniti pravo stanje u zemlji. A u zemlji uistinu vlada prava neimastina. Iako su cijene za zivotne potrepstine prilicno niske, ljudi jednostavno nemaju novca. Primjerice, cijena taksija za prijevoz s jednog na drugi kraj Beograda iznosi 50 dinara ili samo dvije njemacke marke, koje su iznimno popularne u ovoj zemlji. Mozete obilato rucati za samo 100 dinara ili 4 marke u jednome od najluksuznijih restorana, koje posjecuju stranci ili dobrostojeci Beogradjani, koji obicno zaradjuju na dva nacina - bliski su ili vlasti ili mafiji.

          Iako Srbi svaki dan na ekranu gledaju Milosevicevu promidzbu da zive u zemlji s najvecim gospodarskim rastom u Europi, oni to ne osjecaju. S druge strane, i ne nadaju se boljem jer su toliko izolirani da ne znaju kako se u susjedstvu zivi. No od rijetkih sretnika koji su uspjeli otici do Zagreba culi su kako Hrvatska napreduje, kako je Zagreb “veoma cist” ili kako “svetle” njegove ulice.

          Bez iznimke Beogradjanima je jedina zelja jos jednom se okupati “na nasem lepom moru”. Obicno ih stoga zanima sto Hrvati misle o njima.

          “Kad se vratite, kazite prijateljima da nismo zveri vec normalni ljudi” - zamolio me osobno jedan duznosnik sluzbe drzavne sigurnosti dok smo setali Beogradom, nakon poduzeg objasnjavanja da je bio prisiljen ici u rat protiv Hrvatske.

          Sto se vise udaljavate od Beograda, osjetit cete vecu zaostalost. Vozni park vecinom je popunjen stojedinicama, jugicima i ficekima. No, njihovi su vlasnici sretni - jer se to ne krade. Svako nekoliko desetaka metara na putu prema Sumadiji docekat ce vas sretnici koji su uspjeli docekati benzin na crpkama pa vam nude litru po dvostrukoj cijeni i tako zaradjuju za zivot. U Sumadiji ljudi nisu toliko optereceni zbivanjima proteklih godina. Oni danas razmisljaju kako prezivjeti, a izbjeglice za zapada uglavnom smatraju teretom.

          Od izbora uglavnom nitko ne ocekuje nista! Uvjereni su da ce opet pobijediti Slobodan Milosevic jer nakon svih oporbenih pokusaja jasno je da nema ozbiljne alternative. A dok je Slobodana, ocito nema ni svjetla u jugoslavenskom mraku.

                                        Od Zagreba ostavljeni i zaboravljeni


          “Nama Srbi vise nisu neprijatelji. Sada su se zabavili sami oko sebe. Od drzave SRJ vise nista ne ocekujemo jer ne pomaze ni svome narodu a kamoli nama. Mi samo od Zagreba ocekujemo potporu!” – kazuje nam jedan vojvodjanski Hrvat, koji je jos kao mladic doselio iz okolice Gruda. On je uvjeren da od izbora u Hrvatskoj vlast vise ne zanimaju Hrvati u Jugoslaviji. Kaze da ni dosad nisu dobivali nikakvu pomoc, ali ocekuju barem bratsko razumijevanje. On, ali i mnogi drugi Hrvati zale se da je najveci problem dobiti hrvatsku vizu, za koju pred konzulatom treba cekati i nekoliko dana. Mnogi stariji koji nemaju hrvatskih dokumenata poput majke biskupa Gasparovica nikako ne mogu dobiti vizu jer ne mogu dokazati da su Hrvati. Oni rijetki koji vizu ipak uspiju dobiti placaju je najmanje dvije jugoslavenske mjesecne place. A nas vojvodjanski Grudjanin tvrdi da kao kucni majstor u osnovnoj skoli prima jedva 50 njemackih maraka mjesecno. Uzdrzava jos cetvero clanova obitelji i ni sam ne zna kako spaja kraj s krajem. Najteze mu je, kaze, kad krene u Hrvatsku ili Hercegovinu. Kako nema drugog izbora, obicno krece svojim trosnim stojadinom novosadske registracije. A cim prijedje granicu, dozivljava neugodnosti. “Dok mi psuju cetnicku mater, i ne slute da sam veci Hrvat od njih!” - ljutito zakljucuje nas sugovornik.

«««Povratak na sadrzaj