Broj 310. || 18. rujna  2000.   «««Povratak na sadrzaj

ZAVALJE U RALJAMA POLITIKE

Vrhunac unistavanja zupe Zavalje bio je odcjepljenje od RH

"U posljednjih deset godina u zupi Zavalje samo se jedno dijete krstilo u crkvi u Skocaju, a nitko se nije vjencao. Pokopano je tridesetak Ijudi, a nitko se nije rodio. Nitko se nije vratio. 0vdje nije rijeseno geopoliticko pitanje, a ni najvaznije, pitanje granice. Po vjeri smo katolici Licani, po narodnosti Hrvati, a zemljopisno i politicki Bosanci”, kaze Mile Mlinaric

Pisu: Vlado Cutura i Damir Susac

          Brojni Zavaljani koji zive u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, Kanadi i drugim zemljama sirom svijeta u subotu 9. rujna okupili su se u Velikom Skocaju na proslavi blagoslova obnovljene podrucne crkve Majke Bozje Lurdske i blagoslova kipa “Bijele Gospe”. Svecanom misnom slavlju predsjedao je kancelar i generalni vikar gospicko-senjske biskupije Tomislav Rogic uz mjesnog zupnika Milu Ivancica te bosanske franjevce koji djeluju u Bihacu i druge svecenike slunjskoga dekanata, predvodjene dekanom Milom Pecicem. U prigodnoj propovijedi biskupijski vikar Rogic istaknuo je da je hrvatski narod uvijek imao uporiste u Bogu, koji ga je stoljecima cuvao od istrebljenja. Uz Bozju pomoc Hrvati vjernici uvijek su podizali crkve i u njima se molili i trazili cvrsto uporiste. Toga su bili svjesni i oni koji su hrvatski narod tijekom povijesti htjeli iskorijeniti. Zato su mu najprije rusili Bozje hramove kako bi ga obeshrabrili i unistili mu uporiste. Ali Hrvati vjernici nikad nisu ostajali na tim rusevinama, nego su iz­nova gradili i svome se Bogu molili da im zato da snagu. U vjernosti prema Bogu Marija im je bila uzor koji vodi Bogu, rekao je kancelar Rogic.

Odcjepljenje Zavalja nema pravno uporiste

          Kao i drugdje, posebice u lickom gorju, tu sudbinu prozivljavali su i Hrvati koji zive u unsko-sanskom kantonu uz obronke licke Pljesivice. Po svome teritorijalnom, odnosno “hibridnom” geopolitickom odredjenju zupa je smjestena u Bosnu, dok prema crkvenom ustroju pripada najmladjoj biskupiji u Republici Hrvatskoj, nedavno osnovanoj gospicko-senjskoj, sto se vecinom teritorijem proteze na podrucju drevne krbavske biskupije, zatrte prije pet stotina godina i od tada sustavno unistavane, posebice u obje Jugoslavije. Uz potpuno unistenje nekoliko lickih zupa, i zupljani Zavalja prozivljavali su agoniju partizanskog poraca. Vrhunac svoga unistavanja i odcjepljenja od Republike Hrvatske dogodio se nakon Drugoga svjetskog rata, kada je Zavalje s tada vise od tri tisuce stanovnika pripojeno opcini Bihac, a odcijepljeno od opcine Korenica kako bi ona postala opcina sa srpskim relativnim vecinskim stanovnistvom. Jer, pripojiti Bihacu tri tisuce Hrvata neznatan je broj za nacionalnu strukturu muslimansko-bosnjackoga stanovnistva u Bihacu, dok je odvajanjem od Korenice tolikoga broja Hrvata ucinjeno da mjesto ima relativnu srpsku vecinu. Ta podjela nacinjena je na politickoj osnovi, ali nikad nije ratificiran pravni akt, pa tako ne postoji pravno uporiste za odvajanje zavaljske zupe od Republike Hrvatske i od njezine maticne opcine Korenica.

Ubijen svaki sesti Hrvat
          Nakon podjele zupljani, po narodnosti Hrvati, kad su uvidjeli nepravdu a k tome prozivjeli partizansku torturu, poceli su napustati mjesto i raseljavati se po svijetu. Jer dolaskom takozvane oslobodilacke vojske i partizanskih, odnosno za te krajeve bolje receno cetnickih zlikovaca, mjestani su iz dana u dan zivjeli u sve vecem strahu za svoju sudbinu jer u poracu je iz zavaljske zupe ubijeno vise od 450 nevinih hrvatskih mladica, a iz samoga Skocaja oko 270 mladih zivota oduzeli su hrvatski mrzitelji. Tako je od vise od tri tisuce zupljana nakon Drugoga svjetskog rata do 1974., kako je navedeno u Sematizmu Katolicke Crkve, iselilo oko 1800 osoba. Svoj danak Hrvati su dali i u Domovinskom ratu: u toj enklavi poginulo je oko 120 mladica, dok ih je oko 200 ranjeno.

Moze se srusiti crkva, ali ne moze se unistiti vjera
          Pun optimizma, zavaljski zupnik Mile Ivancic najavio je skori blagoslov obnovljene zupne crkve sv. Franje Asiskoga u Zavalju. A o svom djelovanju u zupi, u koju je dosao prije dvije godine, kaze: “Iako je sve sustavno unistavano, mi to moramo zaustaviti jer jednostavno netko to mora uciniti, a mi smo tu i na to smo pozvani. Zato moramo suradjivati na obnovi i uredjenju, koje ce biti na dobrobit hrvatskoga naroda i cijele Katolicke crkve. Oni koji su unistavali crkve morali su biti svjesni da mogu fizicki srusiti crkvu, ali im je moralo biti jasno da ne mogu unistiti vjeru. Ne mogu unistiti sveti prkos, sveti ponos koji se nalazi u svakom vjerniku. Mi krscani katolici ne smijemo zeljeti zla kao sto su rusitelji zeljeli. Zelimo da se vrati mir i suzivot u nasu obitelj i nas kraj. Na tome nam je najvise raditi jer to je temelj zivota ovoga kraja, hrvatskoga naroda i Crkve. To mora ciniti svaki pojedinac, sto bi onda svojom jednakoscu cinilo pravu zajednicu.”

Od dolaska zupnika vise se ne iseljava
          Od povratnika zasad nema nikoga, jer samo se vratio zupnik koji je rodjen u toj zupi. Bitno je da se od dolaska zupnika u zupu vise ne iseljava, dakle stanje je onakvo kakvo jest, nepromijenjeno u posljednjih nekoliko godina. Prema svjedocenju zupnika Ivancica, za mjesto je ohrabrujuce to da u posljednje vrijeme sve vise ljudi koji su raseljeni iz toga kraja vikendima i za vrijeme odredjenih svecanosti navraca i posjecuje svoje rodno mjesto, tj. zupu. To se posebno odnosi na zupne svecanosti, kad se okupi veci broj Zavaljana koji su rasprseni po svijetu. U vrijeme ljetnih i drugih skolskih praznika mjesto zivne jer dodju ucenici, roditelji i rodbina. Osobito bude svecano oko svetkovine Velike Gospe jer tada je veliko prostenje unatoc tomu sto je zupna crkva posvecena sv. Franji Asiskom.

Kakav je povratak bez osnovnih uvjeta za zivot?
          Neke velike aktivnosti oko povratka ne postoje. A sto se tice obnove, nesto je ucinjeno u pocetku i tu se stalo. U to je bio ukljucen njemacki Caritas, a nakon toga je svicarski Caritas obnovio nekoliko kuca. Pedeset kuca je obnovila i Hrvatska vlada, i tu se stalo. Najveci problem mjesta je taj sto nema nikakvih privrednih aktivnosti, cak ni pilane, iako je kraj vrlo bogat sumom. Nema djaka, nema skole, nema autobusa, nema telefona, nema asfalta osim onog koji su mjestani postavili jos za vrijeme komunizma o svome trosku. Odnos Bosnjaka Muslimana i Hrvata je sarolik. Zapravo, Muslimani starosjedioci imaju dobar odnos s Hrvatima, dok su oni doseljeni cesto negativno nabijeni i znaju biti neugodni, posebno po svojim provokacijama.
         
Na teritoriju zupe od Drugog svjetskog rata, kad je bilo vise od tri tisuce, ostalo je samo 290 osoba. Vecina ih je starija od sezdeset godina. Skolske djece je samo sestero. Sva su u samom Zavalju. Sprovoda u posljednju godinu-dvije bude cetiri do pet.
         
O problemima koji pogadjaju zupu, zasto se hrvatski narod ne vraca u Zavalje, zupnik Ivancic kaze: “Prije svega nepravda je ucinjena nasem narodu 1947. godine odvajanjem od Hrvatske, zapravo time da ono sto je zateceno tako mora biti. To je nas narod pogodilo i to je jedan razlog da se narod ne vraca. Nakon osnivanja nove biskupije, nadam se da ce biti lakse rjesavati stanovite probleme jer je bolja komunikacija naroda, svecenika i biskupa. Lakse je komunicirati kad je manje vjernika. To se vec pomalo i osjeca. U trideset i tri godine nisam se maknuo iz Jezerana, gdje sam bio zupnik, a za godinu dana u Zavalju mijenjao sam tri stana. I to nesto govori o slozenosti problema. Sto se tice obnove zupne crkve, ona ide po planu, a blagoslovljena obnovljena crkva u Velikom Skocaju treba jos vanjsku fasadu. U prvom redu, kad je obnova u pitanju, valja istaknuti zavicajni klub Hrvata Licke Pljesivice na celu s Milom Mlinaricem, koji djeluje u Zagrebu. Oni su najvise pridonijeli obnovi skocajske crkve. Trazili su donatore, veze, vezice, sve koji imaju osjecaj za svoje rodno mjesto i maloga covjeka, a takvih je puno u svijetu. I hvala Bogu, uspjeli su.”

Brojni Zavaljni primaju socijalnu pomoc
          “Pozvao bih sve koji znaju da smo teritorijalno uvijek pripadali Republici Hrvatskoj, ako je ikako moguce, tko nam god moze pomoci da o tome razgovaramo da se to vrati u sastav maticne drzave”, kaze zupnik Ivancic. U Zavalju se zivi vrlo skromno jer mirovina je, onima koji je imaju, 100 ili 120 maraka. Brojni Zavaljani primaju i golu socijalnu pomoc. Premda je kraj bogat vocnjacima, plodnom zemljom i sumama, u cijeloj zupi ima samo cetiri traktora. Drugih poljoprivrednih strojeva nema. Stoka se uzgaja iskljucivo za vlastite potrebe, i to se moze na prste izbrojiti.

Najveci problemi su s granicom
          Mile Mlinaric Piranov, predsjednik Zavicajnog kluba Hrvata Licka Pljesevica u Zagrebu, o ljubavi prema rodnom mjestu i djelovanju kluba svjedoci: “Idemo za tim da obnovimo ono sto su nasi stari radili, a ima vrijednost i znacenje za ovaj narod. Kao klub pokrivamo osam sela koja se nalaze u zupi i kad je neka svecanost, to mi iz Kluba organiziramo. Nastojimo siriti zajednicko druzenje Zavaljana kako bismo odrzavali medjusobnu vezu i tako se lakse vracali na rodna ognjista. Tako klub u najmanju ruku donira domjenak za svecanosti. Uz to odrzavamo vezu s mjestanima koji su raseljeni po svijetu. Ovo selo nekad je imalo vise od sedamsto kuca i tri tisuce stanovnika. Na zalost, moram reci da je u Drugom svjetskom ratu poginulo negdje oko 630 momaka, a u Domovinskom ratu puno je mladosti nastradalo i velika je materijalna steta. Mladost je otisla, a ostali su starci. Sada je u Velikom i Malom Skocaju negdje oko 200 osoba. U posljednjih deset godina samo se jedno dijete krstilo u ovoj crkvi, a nitko se nije vjencao. Pokopano je tridesetak ljudi, a nitko se nije rodio. Nitko se nije vratio. Ovdje nije rijeseno geopoliticko i najvaznije pitanje. Po Crkvi smo katolici Licani, po narodnosti Hrvati, a zemljopisno i politicki Bosanci. Zbog tih pitanja mislim da necu pogrijesiti ako kazem da su Licani najraseljeniji, uz Hercegovce i Zidove. Najvise nas iz ovih krajeva ima u Australiji, negdje oko 360 obitelji, zatim u Zagrebu, Njemackoj, Kanadi i drugdje. U Vukovaru ih je bilo puno, i tamo su izginuli. Kad se nabrajaju nasi problemi, najlakse je uociti onaj s granicom, koja je neprirodna i nelegalna, i mislim da bi Republika Hrvatska mogla to iskoristiti u ovom trenutku dok granice s Bosnom i Hercegovinom jos nisu potpuno definirane. Jer zelje su jedno, mogucnosti su drugo, ali cvrsto vjerujem: kad bi se ovo vratilo pod Republiku Hrvatsku, bilo bi napuceno Hrvatima. Ovako smo manjina i nista ne mozemo uciniti. Nekad je tu bilo razvijeno stocarstvo, zatim drvna industrija, pa vocarstvo i druge grane poljoprivrede. Zapravo, puno bi se toga i dalje razvijalo da ljudi znaju gdje su i kome pripadaju. Tu je nekad bilo mladosti. Obnova ide, ali ima puno nepravde. Muslimani Bosnjaci imaju prednost u svemu jer su u vecini i sve skrenu u svoju korist. Primjerice, struju smo dobili prije godinu dana. I je pitanje bismo li je dobili i danas da nije bilo urgencije iz Zagreba, nasih ljudi Skocajaca koji su na istaknutim polozajima. Stariji ljudi nemaju ambulante. Najbliza ambulanta je dvadesetak kilometara udaljena. Postavlja se pitanje je li to moguce u civiliziranoj Europi. Ali nasi Skocajci u svijetu imaju sluha i osjecaja za svoj rodni kraj. I to nas spasava. Tako je kip koji je blagoslovljen darovao Tome Mlinaric. On je u poracu Drugoga svjetskog rata darovao kip Bezgresnog zaceca, pa je opet kad se dogodilo ovo zlo darovao i ovaj kip koji je danas blagoslovljen. Takvih ima puno i oni nam najvise pomazu.”

«««Povratak na sadrzaj


|| Povratak na pocetnu stranicu || Stari brojevi || O nama ||

E-Mail:dom@hic.hr
Copyright © 1998, 1999 all rights reserved
Croatian Information Centre