Vjerojatno se još sjećate da je stvaranje hrvatske države među
hrvatskim iseljeništvom dočekano s velikim oduševljenjem, radošću i
nadama. Zacijelo se sjećate i velikog vala povratnika iz iseljeništva
i još većih ulaganja u hrvatsko gospodarstvo. Prva hrvatska vlada
1990. godine imala je i poseban resor zadužen za hrvatske iseljenika.
Pitanje jačanja odnosa domovinske i iseljene Hrvatske postalo je
državni prioritet. Takva politika proklamirana je i idućih 10 godina
vladavine Hrvatske demokratske zajednice. U međuvremenu je Ministarstvo
iseljeništva postalo Ministarstvo povratka i useljeništva, a kasnije
je potpalo i pod resor razvitka i obnove, kako bi se - isticali su
mjerodavni - pokazao prioritet tih programa. No, unatoč željama,
iseljenici se nisu masovno vratili, a iseljenička ulaganja nisu ni
blijeda kopija onih koja su ostvarili, primjerice, iseljenici u Irskoj.
Svakako da su tome pridonijele objektivne okolnosti poput obiteljskih
obaveza, razbijanja iluzija i susreta s realnošću... No, s druge
strane, željeni proces zaustavile su i birokratske prepreke u Republici
Hrvatskoj. Prilično komplicirana tehnika za dobivanje dokumenata,
birokratska zavrzlama pri otvaranju poslova ili gradnji doma, često
podmićivanje i korupcija pri ulaganju u gospodarstvo - dodatni su
problemi koji su udaljavali hrvatske iseljenike iz njihove drage
domovine. No, i nije sve bilo tako crno. Ipak se vratilo pedesetak
tisuća ljudi. Vratio se velik broj mladih koji su u Hrvatskoj nastavili
školovanje. Iskustvo onih koji su se odvažili uložiti u hrvatsko
gospodarstvo, unatoč svim teškoćama, bilo je prilično pozitivno.
Također, iako nijedna vlada nije imala cjelovit program povratka ili
useljavanja, rado se sjećamo carinskih povlastica, prihvatnog centra u
Velikoj Gorici, stipendija za mlade useljenika, okruglih stolova i
stručnih rasprava o toj tematici. Ukratko rečeno, iako je bilo
nesnalaženja i nestručnosti, bilo je i dobre volje, odnosno želje za
povratkom. Ne bih želio da ovaj osvrt bude nostalgično prisjećanje na
prošla vremena, ali proteklih deset godina ipak se nešto zbivalo kada
je posrijedi hrvatska dijaspora! Nedavno je protekla godina dana od
parlamentarnih izbora i promjene vlasti u Hrvatskoj. Stara uzrečica
kaže da je svaka promjena dobrodošla jer se od nje, ako ništa drugo,
očekuje nešto novo. Mnogo se očekivalo i od odnosa s dijasporom. Tako
se sjećamo prvog cirkularnog pisma Hrvatske vlade, u kojem se
nagoviješta nova razina suradnje matične domovine i njezinih
iseljenika, odnosno ponovno uspostavljanje tih odnosa. Sjećamo se,
zatim, revizija "iseljeničke politike" protekle vlasti i svih
"grijeha" ravnatelja Hrvatske matice iseljenika Ante Belje.
Sjećamo se velikih obećanja i najava svih ispravki pogrešne politike
prethodne vlasti prema dijaspori... No, godinu dana kasnije, hrvatsko
iseljeništvo kao da se ponovno vratilo "u emigraciju". O
iseljenicima se vrlo rijetko govori u medijima, o njima se više ne
raspravlja na sjednicama Vlade, oni su postali rijetka tema i u
Hrvatskom saboru. Želi li se netko uistinu vratiti u domovinu,
prepušten je sebi i svojim mogućnostima snalaženja u birokratskim
zavrzlamama. Nekoliko naslijeđenih programa "iz prošlog
režima" Hrvatsku maticu iseljenika održava na životu. Hrvatski
informativni centar "u izgnanstvu", trčeći ukorak s
nemogućim, još radi na informiranju dijela dijaspore! A kroz
diplomatsko-konzularnu mrežu iseljeničkim problemima bave se tek
rijetki entuzijasti. Na ljetošnju zavrzlamu s produženjem putovnica
hrvatskih državljana iz zapadne Europe, kada su mnogi čekajući tri
mjeseca "odgovor" iz Zagreba propustili odmor već su mnogi
upozoravali pa ne bismo trošili riječi. No, osim laganog posipanja
pepelom zbog toga, u "mjerodavnom" Ministarstvu vanjskih
poslova malo je toga učinjeno kako bi se izbjegli slični slučajevi!
Zašto se tako lako odričemo potencijala koje pruža hrvatsko
iseljeništvo? Zašto je iseljena Hrvatska tako brzo nestala iz naše
svakodnevice?
