Državni dužnosnici odgovaraju samo na tri posto naših pitanja

Naš je sugovornik hrvatski književnik Stjepan Šešelj i govori o problemima pri izlaženju s kojima se susreće hrvatski tjednik za kulturu.
•Kada je i kako nastalo "Hrvatsko slovo" te tko mu je vlasnik?
-Još 1989. godine, s prvim demokratskim inicijativama, spominjala se i demokratizacija medija, a među njima i obnova "Hrvatskog tjednika", odnosno tjednika za kulturu i politiku. Prvi broj "Hrvatskog slova" izišao je 28. travnja 1995. godine, dakle u slavnim vremenima "Bljeska" i "Oluje". Vlasnik "Hrvatskoga slova" je Hrvatska kulturna zaklada, ona je vlasnik tvrtke "Hrvatsko slovo" d.o.o., koja je nakladnik "Hrvatskom slovu", a sunakladnik je Hrvatski informativni centar.
•Nedavno je na predstavljanju knjige "Oklevetani narod" autor g. Čelan izjavio da je "Hrvatsko slovo", uz jedan dio "Slobodne Dalmacije", jedini oporbeni list u Hrvatskoj. Što vi o tome mislite – jeste li vi uopće oporbeni list?
-Pojavili su se plakati koje su radili studenti Sveučilišta u Zagrebu, sa sloganima "Kažu da smo jedini..." i "Kad svi šute, 'Hrvatsko slovo' govori uvijek za Hrvatsku" pa vjerujem da je taj glas mladosti potvrda da "Hrvatsko slovo" može nositi neku oznaku jedini. Jesmo li mi sada uistinu jedini oporbeni list? Vjerojatno. Danas je u oporbi svatko tko govori drugačije od vladajućih struktura. Budući da mi insistiramo na slobodi medija, iznošenju istina, činjenica, posebice u današnjim političkim i kulturnim odnosima u Hrvatskoj, vjerujem da u tome ima istine premda nikad nismo željeli u uređivačkoj politici biti oporbeni list. Mi smo od prvog broja isključivo željeli zagovarati hrvatski nacionalni interes. Ako nas se danas zbog iznošenja istine i činjenica o životu u kojemu živimo i putu kojim bi Hrvatska trebala ići prema sretnijim danima doživljava kao oporbu, onda jesmo oporbeni list. Ako biti oporba znači iznositi i zagovarati činjenice, otkrivati istinu koja ne može biti drukčija nego onakva kakva jest, pogotovo ako se ona sukobljava s hrvatskim nacionalnim interesima - onda mi moramo biti protiv, znači onda jesmo oporba.

•U naslovu vašeg lista piše Tjednik za kulturu. Međutim, u javnosti on sve više ima politički predznak. Je li to zato što branite nacionalne interese?
-Mi jesmo tjednik za kulturu, ali nas taj politički predznak prati već šest godina i vjerojatno će nas pratiti još dugo, dok svi mi ne shvatimo da je kultura život. Prije pedeset godina kultura se svrstavala u geto pa se nije smjela miješati u druga područja, posebice u politiku. Svi znamo kako su završavali kulturnjaci koji su se miješali u politiku: ostajali su bez radnih mjesta ili su robijali. Mi smo željeli nastaviti tamo gdje je stao "Hrvatski tjednik" 1971. godine, gdje je u kulturološkom smislu stao "Telegram". Namjeravali smo biti tjednik za kulturu i tako smo počeli. Ali od drugog broja zagovaratelji kulture kao nečega nedodirljivoga i gotovo izvan života prigovarali su nam: kako to da vi donosite izvješća s fronte? Veljko Barbieri je od prvog broja pisao ratni dnevnik koji je objavljen u "Hrvatskom slovu" i kao knjiga pod naslovom "Tko je sa mnom palio kukuruz". Donosili smo strašne ratne fotografije i izvješća, a danas u svakom broju obavezno tiskamo dvije stranice pod naslovom "Junaci Domovinskog rata", obrađujemo i probleme branitelja. Navodim to da biste vidjeli da je sve kultura, ne samo koncert, pjesma, ne samo kazališna predstava, sve je kultura i život je nerazdvojiv od kulture. Sveti Otac govori o kulturi ljubavi, kulturi mira, kulturi gospodarstva, znači, kultura je nerazdvojiva od života i "Hrvatsko slovo" zapravo želi govoriti, iz broja u broj, o kulturi svega onoga što čini hrvatski život - od najobičnijih dnevnih događaja do vrhunskih ostvarenja u kulturi.
•Ni za vrijeme HDZ-a na "Hrvatsko slovo" se nikad nije gledalo kao na prohadezeovski list, međutim, ova nova vlast, mu je, u odnosu na HDZ, dala samo jednu desetinu sredstava. Što zapravo smeta novoj vlasti u "Hrvatskom slovu"?
-Pripadnost nekoj stranci ili možda vlasti nikad nam nije bio kriterij za odabir suradnika. Kriterij je tekst koji zagovara interese naroda. Posljedica toga je da nas proglašavaju ovakvima, onakvima, čak i desničarskim listom. Sredstva koja smo dobili od Ministarstva kulture i grada bila su dovoljna za dva broja. Očito je vladalo uvjerenje da ćemo s takvim novcem vrlo brzo nestati i s kulturne i s političke scene u Hrvatskoj. Mi smo preživjeli, a kad su nam lijepili etiketu desni, odgovorili smo da je vrag crveniji nego što smo mislili. Danas vidimo da opasnost može doći samo s lijevoga, samo s crvenoga. Mi, ukratko, želimo biti za Hrvatsku, za sve njezine vrijednosti, za sve ono što smo baštinili, za sve ono što danas uživamo, za sve ono što nam može jamčiti sigurnu, dobru budućnost ravnopravnog naroda među ravnopravnim narodima, zato nismo za radićevsko srljanje kao "guske u maglu" ni prema istoku ni prema zapadu. Naravno da smo mi Europa, ali politički srljati u bilo kakvu Europu, mislim da to "Hrvatsko slovo" ne može zagovarati, može zagovarati samo ulazak u društvo europskih naroda i političkih udruga i svega onoga što će Hrvatima omogućiti da budu na pozicijama koje im povijesno pripadaju. Da ne nabrajam kulturološke, politološke i sve druge činjenice koje nam sigurno omogućuju da idemo naprijed uzdignuta čela pred svakim. Mislim da sva takva mišljenja treba podupirati i osvijestiti se, napokon, da - zbog toga što smo brojčano mali narod - nismo minoran narod. Mi imamo svoje mjesto u svijetu. Uostalom, naši ljudi vani na svakom koraku potvrđuju da su ravnopravni s drugima i da sigurno ne mogu zbog toga u svojim novim domovinama imati bilo kakvog kompleksa jer znamo da su uspješni, a po postotku onih koji participiraju u kriminalnim radnjama u zemljama svog doseljenja uvijek su na donjoj polovici ljestvice.

•Usporedite, molim vas, medijsku slobodu danas u Hrvatskoj i proteklih deset godina?
-Proteklih deset godina prikazivano je kao deset godina strašne tuđmanovske diktature, hrvatskog mraka, natražnjaštva, desničarstva itd. To su govorili prije deset godina slobodno, anarhično slobodno, oni koji su danas režimski listovi u Hrvatskoj i koji nastavljaju tu priču, ali nitko pametan ne treba se na to posebno osvrtati. Oni razotkrivaju svaki dan crvenilo tog žutog tiska. Uistinu je proteklih deset godina bilo anarhične slobode u hrvatskim medijima. A kad se interveniralo i kad su se podizale najnormalnije tužbe protiv takvih ponašanja, dočekali su nas zapravo nedirnuti komunistički sudovi koji su učinili sve kako bi takve tužbe danas bile zastarjele, drugim riječima - ne možete uopće utjerati pravdu! A te i slične novine i danas izlaze u Hrvatskoj i mogu lijepiti "Hrvatskom slovu" sve što im padne na pamet. "Hrvatsko slovo" ima jedno takvo iskustvo: uredno smo platili visoke pristojbe da bi se vodili sudski procesi, tražili odštete za uvrede itd. vjerujući u potpunu uspostavu hrvatske države i njezinih tijela. Ali, svako zlo za neko dobro pa kako nemamo novca ni sponzora koji bi nam platili silne tisuće maraka i dolara za reklamu, onda takvi napadi na "Hrvatsko slovo" dobro dođu umjesto reklame. Slobode medija mora biti, nikome se ne smije ništa dogoditi ako iznosi činjenice i istinu. Neka kriterij bude čitanost, a ne koliko je netko blizu onome što službena politika propagira. Mi vjerujemo da ćemo uspjeti kod čitatelja.
•Pola čitatelja vašeg lista reklo mi je da čita samo vaš list. Kako to komentirate?
-Očito se susrećete s ljudima kojima je stalo do Hrvatske, a ne do njihovih osobnih interesa - kao što je i nama stalo. "Hrvatsko slovo" ima rubriku "Karte na stol", koju smo izravno preuzeli iz "Hrvatskog tjednika" iz 1971. godine. To je najčitanija rubrika. U njoj postavljamo pitanja svima onima koji su odgovorni za područje na koje se pitanje odnosi. Prema rastu interesa za "Hrvatsko slovo" i njegovu rubriku "Karte na stol" posljednjih jedanaest mjeseci lako je zaključiti da Hrvatskoj baš ne cvjetaju ruže.
•Vi postavljate pitanja odgovornima, a da li oni odgovaraju?
-Odgovoriti bio bi znak odgovornog obnašanja važnih dužnosti. Na žalost, tu se pokazuje razina demokratičnosti te naše društvene elite. Na pitanja koja smo postavili velikom broju dužnosnika dobili smo oko tri posto odgovora.

•Vaš list nema veliku nakladu. Unatoč tome što je list za kulturu, ona raste. Raste li dovoljno da biste mogli opstati?
-Ove godine, zbog rasta prodaje i pretplate te drugih vrsta pomoći uspjeli smo pokriti oko 60 do 65 posto vlastitih troškova. Kako se stvari razvijaju i ako nastavimo bez ikakvog pada iz mjeseca u mjesec, ufamo se da će negdje do Uskrsa biti takva situacija da ćemo prodajom moći pokrivati troškove "Hrvatskog slova". Danas prodajemo oko 10.000 primjeraka, 15.000 prodanih primjeraka bi nam pokrivalo troškove. Moram istaknuti, ima tu i pomoći našeg običnog puka iz domovine i svijeta. Nisu to neke velike svote, ali su nam dragocjene, bilo to 50 kuna ili 10 maraka. Takva pisma uvijek poprati neko pismo potpore i ono znači jednu živu spregu između onih koji rade "Hrvatsko slovo" i onih koji ga čitaju i koji mu žele dobro.
•Kako bi vam naši čitatelji mogli pomoći da uskrsnete na Uskrs?
-Čitajući "Hrvatsko slovo", promičući ga usmenom predajom drugima, govoreći istinu o njemu, znači kupnjom, pretplatom ponajprije. Hrvatski mediji i uopće hrvatska javna scena prepuna je utvrđivanja, upozorenja na probleme. A Hrvatskoj trebaju ideje, izlazak iz tih loših situacija. U tom smislu otvaramo stranice "Hrvatskog slova" za svaku pametnu ideju. A ako to ne bude prihvaćeno, dužnost nam je takva rješenja barem iznijeti u javnost. Pada mi na um Ante Starčević. Kao oporba onodobnom Hrvatskom saboru Ante Starčević je uvijek počinjao svoje govore riječima "Visoki Dome, znam da je uludo ovo što ću govoriti...", ali je uvijek iskazao svoje mišljenje govorima koje danas čitamo kao neke od najboljih političkih govora uopće održanih u Hrvatskoj. Na žalost, danas ulaže puno više energije za kidanje veza između Hrvata u domovini i onih izvan nje nego što se ulaže energije, dobre volje i ljubavi da se to nerazdvojivo tkivo hrvatskog naroda održi. Nastojimo pomoći da se sruše sve prepreke između Hrvata Hrvatske, BiH i iseljeništva. Ne zaboravimo, te su prepreke najmanje sto godina građene na vrlo perfidan način, što dobro znaju oni koji su iskusili danak iseljeničkog života.