Broj 347 || 16. srpnja  2001.   «««Povratak na sadržaj

GORAN IVANIŠEVIĆ, WIMBLEDONSKI PRVAK

Jedna od najljepših ludih priča...

Piše: Gordana Dujić

...gledana očima svijeta:

"Jedna od najljepših ludih priča u povijesti tenisa dogodila se na travnjaku 'All England Cluba' kad je pred manično zažarenom publikom Goran Ivanišević postao prvi wild card pobjednik jednog Grand Slam turnira", počet će svoje izvješće o pobjedi hrvatskog tenisača Washington Times.
USA Today objavljuje posebnu fotoreportažu pod naslovom "Divlji Wimbledon" i ocjenjuje da nakon Goranove pobjede "središnji teren više nikad neće biti isti."
Reuters će reći da je "po svemu to bio poseban finale. Svi su rekordi porušeni. Najljepše od svega - bio je to prvi pravi 'ljudski finale' u povijesti All England Cluba – ni po čemu sličan ostalima."
The Mirror ističe "Goran Ivanišević je vratio uzbuđenje na Wimbledon. Osvojio je mušku krunu i srce nacije. Zauvijek nas je ‘kupio’."
Slušatelji BBC-jevih vijesti su mogli čuti: "Čovjek si nije mogao dozvoliti da trepne – učiniti to značilo bi propustiti briljantni bljesak dijamanta", uz ocjenu da se ne pamti takav dramatičan wimbledonski finale.
Guardian naglašava da su "Pat Rafter i Goran Ivanišević odigrali pet setova dramatičnog tenisa od kojeg zastaje dah, tijekom tri iscrpljujuća sata u jednom od najboljih Grand Slam finala u povijesti."
Tenisač John McEnroe je, na kraju, priznao: "Ovo je najveće finale kojem sam u životu svjedočio."
Andre Agassi će poslati Goranu faks sljedećeg sadržaja: "Suosjećao sam i plakao s tobom. Osjećao sam se kao da sam ja osvojio još jedan veliki trofej. Najdraže od svega mi je što si pokazao da si pravi."
U klub Goranovih obožavatelja upisat će se slavni Jack Nicholson, Lara Flyn Boyle, Chris Evert, bračni par Ecclestone, Marat Safin i mnogi drugi.
The Times sa čuđenjem zaključuje: "U Wimbledon je došao kao 125 igrač svijeta, na izlaznim vratima svoje karijere. Nitko nije vjerovao u njega. U takvoj situaciji nitko normalan ne bi osvojio turnir, međutim i prije smo znali da Goran – nije normalan."
Tradicionalno hladni Englezi, unatoč činjenici da je Goran ispratio u gledalište dvojicu njihovih miljenika, pitat će se: Zašto smo toliko ludi za Goranom?...

...gledana očima Hrvata:

Da, uistinu, zašto? Zašto je njegova igra ujedinila sve naše političke razjedinjenosti, sve Hrvate diljem svijeta s Hrvatima u domovini i zašto ga je, po procjeni CNN-a, u Splitu dočekalo oko 200.000 navijača?
Gleda Teletubbiese. Praznovjeran je. Puno i ružno psuje. Zovu ga strojem za živciranje Hrvata. Prateći godinama njegove igre nikad nismo znali kada će pobijediti ili -točnije - uvijek smo znali da ne postoji nitko koga on ne bi mogao pobijediti i da ne postoji nitko od koga on ne bi mogao izgubiti. Otpisivali smo ga, u ljutnji, stotinu puta što nije znao obuzdati svoj temperament i što je dozvoljavao sebi poraze tamo gdje ih nije trebalo biti. A užasno je bolno vjerovati u nekoga tko se tako lako, premda nehotice, poigrava našim nadanjima.
A opet smo ga voljeli. Koliko je nacija željela njegovu pobjedu, vidi se i po broju onih koji su davali zavjete da će učiniti ovo ili ono, ako Ivanišević pobijedi. Kao Zvone Boban, koji se ošišao – bolje rečeno, obrijao.... Koliko je samo ljudi na raznim krajevima Hrvatske i BiH bilo na koljenima, pogleda uprtog u nebo, dok je on igrao...
Jel’ nam drag zato što je 1993., neposredno nakon tragične pogibije Dražena Petrovića, jednog od najvećih europskih košarkaša svih vremena, odlučio osvojiti wimbledonski naslov i posvetiti ga Draženu?
On dječački iskreno govori o onome o čemu drugi šute, priznaje svoje praznovjerje, koje svi tako mudro skrivamo, priznaje kad pogriješi, i griješi kad priznaje, ali zato postaje bliži, običan, zato se uvlači pod kožu, zato je lakše naljutiti se na njega, zato je lakše oprostiti mu.
Možda zato što ima snage biti slab, zato što se još lani, izgubivši u prvom kolu Wimbledona pitao: Pripadam li ja uopće tamo?
Jel’ nam drag što je ustrajao u posveti wimbledonskog trofeja poginulom prijatelju kog je svijet pomalo zaboravio?
Ili je drag što je, čim je dobio posljednji poen finala u Wimbledonu, utrčao u ložu i zagrlivši čvrsto uplakanog oca rekao: "Tata, imamo ga!"
Kako ga ne voljeti kad se tako otvoreno boji da mu se čini da je njegov wimbledonski trijumf samo san iz koga će ga netko probuditi? Simpatično je i njegovo nesnalaženje prigodom primanja trofeja, kad se zabunio i krenuo prvi, kao već tri puta dosada kad je primao tanjur. "Rekli su mi da nisam na redu" - zaustavili su ga – ovaj put je netko drugi trebao uzeti tanjur. Njegov je bio pobjednički pehar.
Dirnula nas je i njegova iskrenost kad je, iznenađen dočekom u Splitu, skromno rekao: "Sta san na binu i nisam moga virovat da je sve to samo za mene. Pomislija san da još netko dolazi. Dobro, ja san tu, sa mnom je još par ljudi, mislin: oni glavni tek mora doć..."

Priča sa sretnim završetkom

Za vrijeme svih njegovih nastupa, a pogotovo wimbledonskih finala, na koja je uvijek odlazio praćen velikim iščekivanjima hrvatske javnosti – ovaj put otišao je gotovo nezamijećeno.
Izgleda da je Goran ovaj put pobijedio upravo zato što nije imao što izgubiti. Organizatori su mu poslali pozivnicu vjerojatno samo zato što s temperamentnim Hrvatom nikad nije dosadno, dat će možda neku ludu izjavu, slomiti još koji reket, razveseliti raju, te će se Wimbledon na lijep način oprostiti s trostrukim finalistom i – to je to.
Došao je kao autsajder, nitko – pa ni on sam - nije vjerovao u njega, nije bio opterećen pobjedom, svaki korak naprijed na Wimbledonu značio je uspjeh, a poraz - ne bi bio iznenađenje.
Međutim, Ivanišević je u finalu pobijedio, postigao apsolutni rekord u broju asova na jednom turniru, ukupno 213, nadmašivši vlastiti rekord od 1992. i - ostvario "hrvatski san".
Sad svi govore da je ovo priča sa sretnim završetkom. A ipak, mnogima se čini da je Ivanišević mogao bar četiri puta pobijediti na Wimbledonu. Da se nije uvijek, kako to kaže Pete Sampras, borio s dvojicom protivnika – samim sobom i suparnikom. Ludi Konj – kako su ga nazvali u listu Repubblica – dobio je ime upravo stoga što su zaključili da samo o njemu samome ovisi rezultat meča koji igra. Nakon ulaska u finale Wimbledona talijanski mediji su pisali kako se zna kako će se ponašati njegov protivnik, no da ni sam Goran ne zna kako će se ponašati Goran.
Ipak, da je četvrta, možda nikada ova pobjeda ne bi bila ovako slatka, tako žuđena. Jer, došla je u pravo vrijeme. U vrijeme kad je hrvatsko nacionalno biće izranjeno pričama o pljački prethodne vlasti, sumnjama u izdaju sadašnje, kad je naš nacionalni ponos na nuli, nas pobjednika u obrambenom ratu, čiji jedan branitelji u Haagu dobiva kaznu višu od dva najbliža Hitlerova suradnika zajedno. Nenaoružani, teškim žrtvama smo izborili slobodu, a naši su branitelji u Haagu brojčano više zastupljeni od agresora, s daleko najvećim brojem godina robije. Kad se tome doda gospodarska kriza, nezaposlenost, kad se ne vidi izlaz svemu tome - Goran pobjeđuje.
Kad se tome nitko nije ni najmanje nadao. Otpisani Goran, otpisan baš kao što smo i mi sami u svojim očima "otpisani". S njegovom pobjedom u nama kao da je uskrsnula ona već ugašena nada da se i nama Hrvatima može dogoditi čudo, da mi možemo činiti čuda, da smo pobjednici kad se od nas to najmanje očekuje.
Goran je, kaže, prvo igrao s motivacijom da pomogne sestri koja je bolovala od raka, potom za svoju domovinu u ratu. Sad, kaže, igra za sebe.
Krivo. On nikad nije igrao za sebe. Ni sad, kad je stavio svoj potpis za hrvatske generale, nije igrao za sebe. Goran je uvijek, svjesno ili nesvjesno, igrao ZA HRVATSKU.
Rekao je da je njegova pobjeda Božja volja. Da mu se Bog, kome je on već toliko "dodijava molitvama i plaka" smilovao. Da mu je poslao pozivnicu za turnir, da mu je prije turnira poslao poster s likom pokojnog Petrovića da ga podsjeti na zavjet, da mu je u trenucima krize u igri s Henmanom poslao kišu...
Možda Bog nije sve to slao samo Ivaniševiću...
Hrvatska se opet nada...

                             Priča s Interneta koju smo prepričali za vas:
Nakon dugog i sretnog života umre Pete Sampras i dospije u Nebo. Sam Bog mu zaželi dobrodošlicu i kaže da je priredio za njega, kao najboljeg igrača, najljepše prebivalište te da je i za druge vrhunske tenisače pripremio luksuzan smještaj.
Prolazeći tako zajedno nebeskom teniskom četvrti, Bog mu pokaza prekrasnu vilu s australskom zastavom Pata Raftera. Malo dalje bila je još ljepša vila sa švedskom zastavom. U njoj je prebivao Bjorn Borg. Konačno dođu do lijepog dvorca s američkom zastavom i Bog reče Samprasu: Evo, ovo je tvoje prebivalište.
Međutim, nedaleko svog prelijepog dvorca ugleda Pete još ljepši, veći dvorac, sav od zlata, s hrvatskom zastavom.
Potuži se Pete Bogu: Kako Goran Ivanišević može imati ljepši dvorac od mene, kad je on samo jednom pobijedio na Wimbledonu, a ja sedam puta? I pokaže na najljepši dvorac u njegovoj blizini s hrvatskom zastavom.
"A, ne, reče Bog, nije to Goranov dvorac. To je MOJ dvorac."

 

OTVORENO PISMO HRVATSKOJ JAVNOSTI, VLADI RH I SABORU RH POVODOM ODLUKE VLADE RH O IZRUČENJU DVOJICE HRVATSKIH GENERALA
Zgrozila nas je vijest o tome da je Vlada RH donijela odluku o izručenju dvojice hrvatskih generala Haškom sudu. Naša ljudska i moralna dužnost prema ljudima koji su naši najveći heroji (iako katkad izgleda da smo to mi) ne dopušta nam šutjeti.
Politički smo laici, ali smo razumni ljudi i sportaši i boli nas nepravda. Smatramo smiješnim fraziranja o "individualizaciji krivnje" i tvrdnje da će se na taj način obraniti dignitet Domovinskog rata. Evidentno je da se zapravo želi promijeniti povijest - činjenica tko je žrtva, a tko agresor, a to je bit svega, Hrvatska je bila žrtva, a njeni generali i vojnici bili su heroji. To je istina. Razumijemo razloge zbog kojih je Hrvatska popisala sporazum sa Sudom, no tretman Hrvatske od strane Suda je nepošten. Ako volite Hrvatsku i ljude koji su vama i nama omogućili da budemo što jesmo, ne dozvolite da hrvatski narod zauvijek izgubi ponos.
Zaštitite naše, nadamo se i vaše, heroje.
Otvoreno pismo potpisuje jedanaest hrvatskih vrhunskih sportaša: Aljoša Asanović, Alen Bokšić, Davor Šuker, Franjo Arapović, Goran Ivanišević, Stojko Vranković, Slaven Bilić, Igor Štimac, Zvonimir Boban, Veljko Mršić i Dino Rađa.

«««Povratak na sadržaj


|| Povratak na početnu stranicu || Stari brojevi || O nama ||

E-Mail:dom@hic.hr
Copyright © 1998, 1999 all rights reserved
Croatian Information Centre