Broj 348 || 23. srpnja  2001.   «««Povratak na sadržaj

HRVATI IZVAN DOMOVINE - PROJEKT HRVATSKOG SVJETSKOG KONGRESA

Hrvati i njihovi potomci u Makedoniji

Pišu: Dijana Mladenovska-Matošević i Marija Damjanovska-Barišin

Prema službenoj historiografiji, osnivač prve makedonske države, kralj Perdika vladao je u prvoj polovici VII. stoljeća pr. n. e. Svoj uspon ova drevna država doživljava pod vladavinom Filipa II. (359. - 336. pr. n. e.), a naročito za njegova sina Aleksandra Makedonskog (336. - 323. pr. n. e.) Nakon makedonsko-rimskih ratova, 167. pr. n. e. Makedonija pada pod Rimsko Carstvo, a nakon njegove podjele u četvrtom stoljeću na Zapadno i Istočno, pod Bizant.
Masovan prodor slavenskih plemena u sedmom stoljeću dovodi do promjene etničkog sastava stanovništva. Već u osmome stoljeću slavenska plemena prihvaćaju kršćanstvo. Da bi kršćanska načela učinili bližima puku, sveslavenski prosvjetitelji Ćiril i Metod iz Soluna na osnovu govora Slavena toga kraja stvaraju prvo slavensko pismo - glagoljicu i sa svojim učenicima prevode vjerske knjige s grčkog i latinskog na slavenski. Time se počinje širiti slavenska pismenost.
Prema brojnim povjesničarima, uključujući ruskog Vitalija Soporoškina, grčkog Homozijadisa i makedonskih Taška Belčeva, Angeline Markus, Vasila Iljova, Duška Aleksovskog i drugih, na osnovu povijesnih nalaza pronađenih na više lokaliteta kako cijele, tako današnje Republike Makedonije, posebno stijenaste umjetnosti, počeci makedonske kulture, pismenosti i nekog oblika državnosti datiraju iz 8. i 7. stoljeća pr. n. e. Iz tog doba pronađeno je pismo vrlo slično današnjoj ćirilici. Time se pobija tvrdnja da su Slaveni u Makedoniju došli s Karpata, već je riječ o antičkim Makedoncima, koji su se pod naletom tursko-mongolskih plemena s Istoka, masovno povlačili prema sjeveru i sjeveroistoku, da bi se kasnije kao plemena, nije isključeno neki i s Karpata, vraćali na ove prostore od kojih su stvoreni današnji slavenski narodi.
U desetom stoljeću, koristeći nestabilnost Bizanta, samostalni makedonski vladar, vojskovođa kneževskog podrijetla Samuil gradi svoju monarhiju. Osim što kontrolira veliki dio bizantskog teritorija, na zapadu zauzima i dio Zapadnog Rimskog Carstva uz Jadran. Stiže do zidina Zadra i to kao revolt prema savezništvu bizantskog imperatora Vasilija II. s Hrvatskom protiv njega, a ne zbog neprijateljstva između Hrvatske i Samuilove države. Da bi legalizirao ova osvajanja i stvorio protutežu Bizantu, papa Gligorije II. kruni Samuila i priznaje Ohridsku arhiepiskopiju, poslije čega se pojačavaju napadi Bizanta na Samuilovo carstvo. Nakon njegove smrti 1014. godine i lošeg vladanja njegovih nasljednika država se raspada.
U XI. stoljeću ponovo je uspostavljena bizantska vojno-administrativna uprava. Makedonski teritorij je, radi lakšeg vladanja, podijeljen. U ovom periodu česti su oružani ustanci makedonskog naroda protiv bizantskih vladara, kao i borbe susjednih država za prevlast u Makedoniji. Makedonijom jedno vrijeme vlada Bugarska, a sredinom XIV. stoljeća Srbija, no već koncem tog stoljeća dolaze Turci, koji će ostati sve do Balkanskih ratova 1913. god. Turci pristupaju kolonizaciji, dobrovoljnoj i nasilnoj islamizaciji Makedonaca. Do 1767. godine Ohridska arhiepiskopija uspijeva sačuvati autonomiju, no postepeno počinje gubiti svoje eparhije u korist Carigradske patrijaršije. Zanimljivo je da je, od same pojave kršćanstva, crkva (na prostoru koji je obuhvaćao današnju etničku Makedoniju, Srbiju i Bugarsku, pod imenom Istočni Ilirik sa sjedištem u Solunu) za vrijeme cijelog prvog milenija bila ili samostalna ili naizmjenično podložna utjecajima Rima ili Carigrada, što je - prema mišljenju povjesničara - jedan od glavnih razloga podjele kršćanske vjere na Zapadnu i Istočnu koja je izvršena 1054. godine. No, i tijekom turske vladavine česti su pokušaji stvaranja unije između Ohridske arhiepiskopije i Rimokatoličke crkve, posebno zbog nezadovoljstva crkveno-prosvjetnom propagandom carigradske patrijaršije, koja pokušava pogrčiti Makedonce. Odatle danas potječu mnogi katolici istočnog obreda u Makedoniji, Grčkoj i Bugarskoj.
Koncem XIX. i početkom XX. stoljeća ojačana Europa počinje borbu protiv Otomanskog imperija, čime se otvaraju apetiti kako velikih sila tako i susjednih država za prevlast na prostoru Makedonije. Istodobno jača nacionalna svijest Makedonaca, dižu se ustanci protiv turske vladavine (Kresnenski i Razlovečki) i dolazi do pojave pokreta VMRO (Unutarnja makedonska revolucionarna organizacija). Kao odgovor na to pojačava se denacionalizacijska propaganda Grčke, Srbije i Bugarske. Bugarska, koja je vrlo često utočište makedonskih progonjenih intelektualaca i revolucionara, to koristi za svoje ciljeve involvirajući se u VMRO. Godine 1903. diže se Ilindenski ustanak i stvara Kruševska Republika, koja pod turskom opsadom opstaje samo deset dana. Smatra se da je ustanak bio preuranjen i prerano dignut pod utjecajem Bugarske, zbog čega je prije toga ubijen ideolog VMRO-a Goce Delčev.
Bukureštanskim mirom 1913. godine, nakon I. i II. balkanskog rata i potiskivanjem Turaka, Makedonija je podijeljena. Najveći dio, egejski, pripao je Grčkoj, vardarski Srbiji, a pirinski Bugarskoj.
Poslije I. svjetskog rata, odlukama Versajske mirovne konferencije, još jednom je potvrđena trojna podjela Makedonije. Vardarski dio ušao je u sastav novoformirane Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, čime je ponovo uspostavljena srpska vlast u Makedoniji, unatoč nastojanjima Jugoslavenskog odbora na čelu s Antom Trumbićem, a na osnovu silnih zalaganja makedonske političke emigracije za teritorijalnim ujedinjenjem i konstituiranjm autonomne države Makedonije, odnosno kako bi i makedonsko pitanje našlo svoje mjesto u Krfskoj deklaraciji, te da i makedonski narod bude priznat kao poseban narod. Hegemonističke aspiracije grčke, bugarske i srpske vladajuće strukture izražavaju se u raseljavanju i koloniziranju makedonskog prostora. Provodi se teror nad domicilnim stanovništvom, radi razbijanja nacionalne kompaktnosti. Razmjenjuje se stanovništvo, zabranjuje upotreba makedonskog jezika. U jugoslavenski dio Makedonije doseljavaju se uglavnom "zaslužni" Srbi i nešto Hrvata i Slovenaca.
U II. svjetskom ratu Makedoniju, kao i cijeli Balkan, okupiraju Treći Reich i Italija, koji administrativno političku upravu u vardarskoj Makedoniji prepuštaju svojim saveznicima Bugarskoj i Albaniji. Bugarska, koja dobiva istočni i dobar dio središnjeg dijela, proglašava se osloboditeljem i pokušava bugarizirati Makedonce. U zapadnoj Makedoniji provodi se teror nad makedonskim življem, pogotovo što ujesen 1941. godine u vardarskom dijelu počinje oružana borba za nacionalno i socijalno oslobođenje u sva tri dijela Makedonije. Narodnooslobodilačka vojska Makedonije povezuje se s partizanskim pokretom u Jugoslaviji. Na Drugom zasjedanju AVNOJ-a 1943. priznat je nacionalni identitet makedonskog naroda, a Makedonija je proglašena federativnom jedinicom Demokratske Federativne Jugoslavije. Na prvom zasjedanju ASNOM-a, 2. kolovoza 1944. u manastiru Prohor Pčinjski, konstituirana je vardarska Makedonija kao država NRM (Narodna Republika Makedonija) u federaciji jugoslavenskih naroda u kojoj egzistira kao takva sve do 1990. godine.
Pokušaj oslobađanja egejske Makedonije u građanskom ratu 1948. godine u Grčkoj nije uspio, nakon čega je uslijedilo još veće raseljavanje Makedonaca po svijetu. Naročito je poznat genocidni pokušaj grčke vlade da svu djecu raseli po otocima Grčke kako bi bila asimilirana, što je osujećeno, i oko sto tisuća djece prebačeno je dijelom u vardarsku Makedoniju, a najveći dio u istočno-europske zemlje, gdje mnogi i danas žive.
Nakon Drugog svjetskog rata Bugarska priznaje makedonsku posebnost i otvara škole na makedonskom jeziku u Pirinskoj Makedoniji, ali - poslije ubojstva predsjednika Bugarske Georga Dimitrova i poznate Rezolucije Informbiroa - vraća se na stav da su Makedonci Bugari, što traje do današnjih dana.
SR Jugoslavija za sada odbija međunarodno obilježavanje granice s Makedonijom i pretendira na neke dijelove.

Površina

Republika Makedonija nalazi se na jugoistočnom dijelu Balkanskoga poluotoka i danas ima površinu od 25.713 četvornih metara, a ukupna dužina njenih granica iznosi 849 km. Do podjele Makedonije 1913. njena ukupna površina iznosila je 67.741 četvornih kilometara. Skoro cijeli ovaj teritorij leži između 40 i 42 sjeverne geografske širine i predstavlja prijelazno područje između mediteranske i kontinentalne klime, što omogućava uzgoj poljoprivrednih kultura karakterističnih za oba klimatska područja. Reljef Makedonije je bogat različitim mineralima i nemetalima.

Broj stanovnika

Prema podacima iz 1994. u RM živi 1.945.932 stanovnika, odnosno 76 stanovnika na četvorni kilometar, a smatra se da oko milijun živi izvan Republike Makedonije. Prosječan godišnji prirast je 9,7 promila, ali ovako visoki prirast odnosi se uglavnom na Albance. U zemlji živi 64 posto Makedonaca, 22 posto Albanaca, 4,8 posto Turaka, 2,7 posto Roma, 2,2 posto Srba i 5,3 posto ostalih. Hrvati su zbog nedovoljne zastupljenosti svrstani u kategoriju "ostali". Vjerska pripadnost stanovništva približno odgovara nacionalnoj strukturi, pa je najveći dio pravoslavne vjeroispovijesti, zatim muslimanske i katoličke, većim dijelom istočnog obreda.

Jezik, političko uređenje i stranke

Makedonski jezik je u službenoj upotrebi od 1943. godine, ali osim njega se, na lokalnoj razini - ovisno koja je manjina u većini, koriste i jezici nacionalnosti.
Poslije referenduma održanog 8. rujna 1991., Makedonija je konstituirana kao suverena, samostalna, građanska i demokratska država parlamentarnog sustava. Zakonodavna vlast "Sobranie" ima 120 zastupnika. Od 1990. do 1998. na vlasti je bila koalicija lijevih stranaka na čelu s najbrojnijim Socijaldemokratskim savezom, kojoj je pripadao i predsjednik države Kiro Gligorov. U ovu je koaliciju bila uključena i stranka Albanaca, Partija demokratskog prosperiteta.
Na izborima u jesen 1998. godine, najviše mjesta u parlamentu osvaja nacionalno orijentirana stranka VMRO-DPMNE (Unutrašnja makedonska revolucionarna organizacijaDemokratska partija makedonskog nacionalnog jedinstva), koja je od svog osnivanja 1990. snažan korektor prethodnoj garnituri vlasti u njenim prvobitnim lutanjima za osamostaljivanje Makedonije. VMRO-DPMNE je osvojila vlast u izbornoj koaliciji sa strankom građanske provenijencije Demokratska alternativa, koja je osnovana početkom 1998. Prilikom osnivanja vlade, iako su ove dvije stranke imale dovoljno zastupnika, u vlast uključuju i drugu po veličini stranku Albanaca, Demokratsku partiju Albanaca.

Gospodarstvo

Makedonija je bila jedna od nerazvijenih republika u bivšoj Jugoslaviji. Komparativne prednosti su u poljoprivredi i u industriji nemetala i metala, međutim industrijski kapaciteti uglavnom su zastarjeli i neprofitabilni. Slično je stanje i u tekstilnoj industriji koja je dosta zastupljena. Do 1992. bilo je zaposleno 500.000 ljudi, međutim zbog neučinkovite tranzicije društvenog kapitala, broj zaposlenih je pao na 300.000, a isto toliko ljudi traži posao. Inozemni kapital je minimalno zastupljen - 1,4 posto. Prosječna mjesečna plaća iznosi 300 DM. Država konstantno ostvaruje negativni saldo vanjske razmjene.
Zato nova vlada poduzima više mjera za stabilizaciju ekonomije, posebno na privlačenju inozemnih ulaganja. U tu svrhu međunarodno je priznala Republiku Kinu - Taiwan.

Egzotičnosti i posebnosti Makedonije, glavni grad

Koloritan izvorni folklor, koji se zadržao do današnjih dana, još uvijek snažno živi u narodu. Na mnogim svjetskim festivalima folklora, makedonska kulturno umjetnička društva, izvođenjem izvornih narodnih pjesama i kola, dobivaju prve nagrade.
Glavni grad Republike Makedonije je Skopje, koji ima oko 600.000 stanovnika. U Skopju je rođena Majka Tereza.

Nacionalni blagdan i valuta

Nacionalni blagdan je 2. kolovoza "Ilinden", datum kada je dignut Ilindenski ustanak 1903. i kada je održano prvo zasjedanje ASNOMA 1944. g. Kao državni blagdan slavi se 8. rujna kada je, nakon uspješnog referenduma 1990. godine, proglašena samostalna država Republika Makedonija.
Nacionalna valuta je "denar" koji je od svog uvođenja 1992. relativno stabilan. Nacionalni dohodak po glavi stanovnika iznosi 1.500 dolara.

Prvi hrvatski tragovi na prostoru današnje Republike Makedonije

Bugarski vladar Asen II. još 1230. godine dozvoljava Dubrovčanima slobodno kretanje i trgovinu u skoro svim makedonskim oblastima, čak su im bile potvrđene i neke trgovačke privilegije. U XIV. stoljeću osnivaju se u trgovačkim i rudarskim središtima stalne naseobine Dubrovčana koje potpadaju pod jurisdikciju dubrovačkih vlasti, a njihovi međusobni odnosi u ovim kolonijama regulirani su dubrovačkim zakonima. Kasnije se njihovi odnosi (prava i obveze) s Turskom uređuju osnovnim ugovorima između Dubrovačke Republike i Porte. Prema Sultanovom fermanu iz 1516. Dubrovčani se dijele na dvije kategorije: oni koji su stalno nastanjeni na turskim prostorima, pa trebaju davati "harač, spenču i ostale dadžbine", i oni koji tu samo posluju, te su oslobođeni svih "nameta". Najstarija poznata dubrovačka kolonija na ovim prostorima nalazila se u Zletovu, ali za razliku od kosovskih, Letnice i Janjeva, koje su se održale do danas, ova je vremenom asimilirana od strane domaćeg stanovništva i sasvim je nemoguće precizno identificirati eventualne potomke. Kada je koncem 19. stoljeća izgrađena prva željeznička pruga, iz Hrvatske u Makedoniju, zbog nedostatka odgovarajuće radne snage u ovoj zemlji, stiže veliki broj radnika i službenika, ali većina boravi tu samo privremeno.

Hrvatska prisutnost do 1945. godine

Novoformirana Kraljevina SHS, u okviru planova za kolonizaciju i asimilaciju makedonskog življa poslije Prvog svjetskog rata, uz veliki broj "zaslužnih" Srba (među kojima i Punišu Račića, ubojicu braće Radić u beogradskoj skupštini), naseljava i određeni broj Hrvata. Hrvati koji su u to vrijeme naseljavani bili su uglavnom iz Srednje Dalmacije i ostali su poznati na ovim prostorima kao pioniri u kultivizaciji poljoprivrede. Jedan od njih je gospodin Ante Barišin iz Kaštel Staroga, čije ime zauzima počasno mjesto u arhivima Makedonskog instituta za voćarstvo i poljodjelstvo. Tu je i grupa Hrvata - prosvjetnih i industrijskih radnika, časnika i žandara koji su slani ili po kazni u takozvanu "Južnu Srbiju" ili na vlastitu inicijativu prije svega radi nedostatka kvalificiranog kadra u Makedoniji između dva svjetska rata.

Hrvati u Makedoniji od 1945. godine

Poslije Drugog svjetskog rata postojala je ustaljena praksa da se Hrvati, koji bi bili okarakterizirani kao nelojalni komunističkim vlastima, šalju po kazni u takozvani "jugoslavenski Sibir" Makedoniju. Mnogi su došli i po službenoj dužnosti ili na poziv Vlade Makedonije. Za samo nekoliko poslijeratnih godina u Makedoniju je stiglo preko tisuću tehničara, umjetnika i znanstvenika. Tu je i cijeli niz "kadrovika i direktivaca" iz vojničke i policijske branše. Većina njih nesebično nastavljaju ostvarivati maksimum u svojim profesijama, tako da su - najčešće tih poslijeratnih godina - Hrvati u velikom dijelu bili pokretači kulturnih, gospodarskih i znanstvenih tijekova u Makedoniji. Među istaknutijim su: maestro Lovro Matačić, jedan od osnivača i dugogodišnji ravnatelj Opere Makedonskog narodnog teatra; Ana Lipša Tofović, primadona makedonske opere; Stanko Lipša, koji je -uz briljantnu solističku karijeru- postigao izvanredne pedagoške rezultate; Ljubomir Brandolica koji je u svojoj glazbenoj karijeri komponirao preko 400 djela, najviše za baletnu umjetnost, od kojih su mnoga izvođena u cijelome svijetu; dr. Veljko Bujan došao je početkom pedesetih godina na poziv makedonske vlade, kao stručnjak za sudsku medicinu i patologiju, da bi formirao katedru na Medicinskom fakultetu u Skopju; prof. dr. Glavaš osnovao je Kliniku za otorinolaringologiju pri državnoj bolnici u Skopju; Marin Katalinić je prvi rektor skopskog sveučilišta; Gilberr Flimijani je dekan na Filozofskom fakultetu u Skopju; Ivo Puhan je dekan i dugogodišnji profesor na Pravnom fakultetu u Skopju; profesori Petar Lisičar i Stjepan Antoljak su istaknuti povjesničari koji su značajno pridonijeli rasvjetljavanju povijesti makedonskoga naroda.
To je samo jedan dio značajnih Hrvata koji su u poslijeratnom razdoblju dali svoj doprinos strukturiranju Makedonije kao države sa svim svojim kulturnim, znanstvenim i drugim institucijama.

Društveni život: vodeće hrvatske udruge i ustanove

Prvi pokušaj organiziranog povezivanja Hrvata i prijatelja Hrvatske u Makedoniji kao i artikuliranja njihovih ciljeva i potreba predstavlja osnivanje Makedonsko-hrvatskog društva, listopada 1993. godine. Društvo ima 250 članova sa sjedištem u Skopju i ogranke u Bitoli, Kičevu, Ohridu i Štipu. Pojava Društva veoma je povoljno djelovala na moral Hrvata u Makedoniji tijekom ratnih godina u Hrvatskoj, u čemu su im pomogli mnogi Makedonci uključeni u Društvo, koje je organiziralo tribine o višestoljetnom i tradicionalnom prijateljstvu hrvatskog i makedonskog naroda, kao i sigurnosnoj i političkoj situaciji u Hrvatskoj.
Uskoro se ukazala potreba i za zajedničkim okupljanjem samih Hrvata, prije svega zbog njegovanja hrvatskoga jezika. Tako se siječnja 1996. godine osniva Udruga Hrvata u Makedoniji. Udruga ima dinamičniji ritam rada, ali zbog nedostatka sredstava, nedovoljan da zadovolji potrebe članova. I Društvo i Udruga financiraju se samo od članarine i poneke donacije hrvatskih tvrtki u Makedoniji.
Zajedno s Makedonsko-hrvatskim društvom, Udruga redovno obilježava Dan državnosti Republike Hrvatske, kao i vjerske blagdane. Jednom tjedno okuplja i veći broj članova.
Na inicijativu Udruge i angažiranjem Veleposlanstva u Skopju 1998. godine osnovan je Lektorat hrvatskog jezika na Filozofskom fakultetu na sveučilištu "Ćirilo i Metod" u Skopju. Lektor je prof. Ksenija Šćuric, koja drži satove hrvatskog jezika i za Hrvate i njihovu djecu, čime je ostvarena jedna od njihovih glavnih težnji.

Hrvatski doprinos životu Makedonije, makedonski doprinos životu Hrvatske

Veze između Hrvatske i Makedonije traju više od jednog milenija, iz doba Ćirila i Metoda, čija se tradicija za očuvanje narodnog govora dugo održala kod oba naroda. Zatim uočljiv je interes književnika ilirizma za makedonsku usmenu narodnu književnost.
Nisu samo Hrvati, koji su živjeli u Makedoniji, pridonijeli njenom razvoju, već i neke značajne ličnosti i kretanja u samoj Hrvatskoj. U vrijeme preporoda 1862. godine Josip Juraj Strossmayer tiska Zbornik narodnih umotvorina makedonskih preporoditelja braće Konstantina i Dimitra Miladinova iz Struge, a 1939. godine u Samoboru se tiska prvi put na makedonskom jeziku zbirka pjesama "Bijela praskozorja" prvog suvremenog makedonskog pjesnika Koste Racina. Između dva svjetska rata u Zagrebu studira veći broj Makedonaca koji organiziraju društvo "Vardar" i uključuju se u progresivna kretanja u Hrvatskoj protiv srpske hegemonije. Poznata je i podrška hrvatske napredne javnosti Makedoncima u vrijeme Ilindenskog ustanka i njegove borbe za slobodu i samostalnost.
Kroz povijest poznata je i podrška mnogih Makedonaca kretanjima i pokretima za hrvatsku neovisnost. Pored veza i suradnje VMRO-a s ustaškim pokretom između dva svjetska rata, u Makedoniji je snažno podržan "Blok udružene oporbe" koji je vodio dr. Vlatko Maček u Kraljevini Jugoslaviji. Maspok u Hrvatskoj 1971. godine podržao je tada drugi čovjek u SFRJ Krste Crvenkovski. Makedonska stranka VMRO-DPMNE među prvima u svijetu osudila je agresiju Srbije na Hrvatsku 1991. godine. Više pojedinaca i makedonskih obitelji sudjelovali su u izvlačenju hrvatskih vojnika iz vojarni, te ih skrivali, materijalno pomagali i upućivali u domovinu 1991. godine, kada je JNA napuštala Makedoniju, i prebacivala se na Vukovar i u Bosnu.

Hrvatski pisci, izdavaštvo i publikacije

Kada su u pitanju hrvatske publikacije i izdavaštvo, treba imati na umu da su Hrvatska i Makedonija dugo bile u jednoj državi, pa se u Makedoniji moglo naći gotovo sve što je tiskano u Hrvatskoj. Već je napomenuto da su u Makedoniji svoj životni i radni vijek proveli mnogi Hrvati, stručnjaci iz raznih oblasti, sveučilišni profesori, umjetnici koji su se bavili i bave pisanjem, nemoguće je sve nabrojiti.
U cijeloj Makedoniji i danas se može naći tjedni, mjesečni i periodični hrvatski tisak, a -obzirom na srodnost jezika- najveći dio stanovništva ga može pratiti. Također se može dobiti i najveći dio stručnih knjiga iz svih oblasti kao i beletristika iz Hrvatske.
Izvjestan broj Hrvata iz Makedonije sudjelovao je u Domovinskom ratu. Poginuo je Petar Majstorović.

Najnoviji podaci o broju, dobi, ekonomskom i obrazovnom statusu Hrvata u Makedoniji

Prema popisu stanovništva iz 1994. godine, u Makedoniji živi 2.248 Hrvata, uglavnom u dobi od 35 do 70 godina. Treba reći da je vrlo malo kompaktnih hrvatskih obitelji, jer su se u vrijeme bivše Jugoslavije uglavnom sklapali miješani brakovi, iz kojih je nastala druga i treća generacija, koja uglavnom deklarira makedonsku nacionalnost, ali istodobno ima snažan osjećaj pripadnosti hrvatskoj naciji. Najveći dio Hrvata doselio se na ove prostore u razdoblju od 1946. do 1980. godine. Do devedesetih godina, Hrvati su kao gradski i uglavnom visoko obrazovan dio stanovništva, činili srednji i viši sloj na ekonomskoj ljestvici, no osiromašenje cijeloga društva nije zaobišlo ni ovu populacijsku grupu.
Hrvati u Makedoniji odlikuju se visokim stupnjem nacionalnog identiteta. Prema statističkim pokazateljima, 80 posto Hrvata u Makedoniji izjasnilo se za hrvatski jezik kao materinji, a 70 posto za katoličku vjeru. Hrvati su i najveća katolička grupacija u Makedoniji, zbog čega se i služba obavlja najčešće na hrvatskom jeziku (povremeno na albanskom). Katolika istočnog obreda ima oko 10.000.

Dogledna budućnost hrvatske prisutnosti

Kad su u pitanju perspektive prisutnosti Hrvata u Makedoniji, prije svega mora se imati na umu činjenica da se broj Hrvata u Makedoniji u posljednjih dvadesetak godina sveo na pola. Razlog tome je raspad bivše Jugoslavije, pad životnog standarda, socijalna nesigurnost i nestabilna politička situacija u cijeloj regiji. Povratak u Hrvatsku je želja mnogih Hrvata, međutim iz ekonomskih razloga većina to ne može ostvariti.
Otvaranjem Veleposlanstva RH u Skopju u svibnju 1995. godine te potpisivanjem ugovora o slobodnoj trgovini i suradnji između Hrvatske i Makedonije ponovo su aktivirana predstavništva hrvatskih tvrtki u Makedoniji, što otvara mogućnost angažiranja nezaposlenog dijela građana hrvatske nacionalnosti, čime bi im se s jedne strane omogućila određena ekonomska i socijalna sigurnost, a s druge strane bi oni sigurno najkompetentnije i najlojalnije zastupali hrvatske gospodarske i ostale interese u ovoj zemlji. Time bi se pomoglo i u stvaranju materijalnih uvjeta za razvijanje aktivnosti neophodnih za očuvanje nacionalnog identiteta Hrvata kao etničke grupe na ovim prostorima.

«««Povratak na sadržaj


|| Povratak na početnu stranicu || Stari brojevi || O nama ||

E-Mail:dom@hic.hr
Copyright © 1998, 1999 all rights reserved
Croatian Information Centre