Tragične pouke iz povijesti Prve hrvatske štedionice u Zagrebu

Među mnogim pomno prešućivanim i često krivotvorenim poglavljima hrvatske nacionalne povijesti jedno je od najvažnijih međuratno velikosrpsko zatiranje Prve hrvatske štedionice u Zagrebu, kao stoljetnog nositelja hrvatskog novčarstva i gospodarstva u razdoblju od 1846. do 1946. godine, koje je definitivno okončano 25. siječnja 1946. godine isto tako u javnosti malo poznatim sudskim zločinom - surovom likvidacijom te zaslužne i časne hrvatske novčarske institucije i njenih najuglednijih stručnjaka, te besprimjernom pljačkom njene ogromne imovine, uključujući tu i više od sto tisuća uloga malih hrvatskih štediša, kako u domovini tako i u iseljeništvu.
Budući da polustoljetni teror komunističkog jednoumlja preko svojih apologeta i renegata još uvijek baca mračne sjene na mnoge teme hrvatske historiografije, ne treba nikog čuditi što je još uvijek vrlo slabo poznata prava povijesna istina o tragičnoj sudbi Prve hrvatske štedionice (u daljnjem tekstu: PHŠ, Praštedionica), unatoč njenim iznimnim zaslugama za razvoj hrvatskog gospodarstva, njenom blagotvornom utjecaju na razvoj hrvatske kulture štednje i njenom golemom doprinosu ugledu hrvatskog novčarstva u svijetu. Što više, tu istinu je pokušao 1976. godine još jednom krivotvoriti Jakov Blažević, glavni boljševički tužitelj hrvatske Praštedionice 1945. godine, i čak glorificirati svoju ulogu u njenoj likvidaciji u svojoj memoarskoj knjizi Tražio sam crvenu nit u redakciji dr. Zdravka Tomca. (Blažević Jakov, Tražio sam crvenu nit, urednik Zdravko Tomac, Zagreb 1976., str. 170-200.) Zbog toga je nakon osvita hrvatske slobode na tu istinu prva ukazala prof. dr. Mira Kolar u drugoj knjizi bankovne edicije koju je 1994. godine tiskao Muzej Privredne banke Zagreb d.d. (Mira Kolar Dimitrijević, Dragutin Feletar, Kratka povjesnica Prve hrvatske štedionice, urednik Darko Mimica, Prvi hrvatski bankovni muzej PBZ d.d., Zagreb 1994.) U pripremi je i druga, mnogo obimnija monografija o istoj temi, kojom će ista banka obilježiti stotu obljetnicu znamenite zagrebačke bankovne palače Oktogon.

U bankovnoj palači Oktogon je gotovo pola stoljeća djelovala Prva hrvatska štedionica sa svojim znamenitim "Amerikanskim odjelom" za iseljeničku štednju, čiji je danas pravni i faktički slijednik Privredna banka Zagreb d.d. Bit će to prava prilika da se široj hrvatskoj i svjetskoj javnosti zorno predoči puna istina o kontinuitetu velikosrpskog terorizma nad gospodarstvom i novčarstvom hrvatskog naroda, a osobito o malo poznatom završnom sudskom komunističkom zločinu nad tom štedionicom, koja je dugo godina bila najvećim i najstručnije vođenim novčarskim zavodom jugoistočne Europe i gospodarskim temeljcem opstanka hrvatskog naroda. Kao čisto hrvatska ustanova ona je stotinu godina zapravo vršila ulogu središnje hrvatske banke i usmjeravala gotovo cjelokupni hrvatski gospodarski život, ne želeći se odreći svog hrvatskog imena ni u razdoblju najteže šovinističke diskriminacije pred drugi svjetski rat.
Tragika tog prinudnog zaborava i najtežih tužiteljskih objeda za kriminal i izdaju svog naroda je tim veća što je povijest znamenite hrvatske Praštedionice uistinu tako blistava i velika, a poslovnost njenih čelnika tako međunarodno priznata da bi se njima ponosili i drugi mnogo veći i gospodarski jači narodi. Nema dvojbe da je glavni uzrok prešućivanja te tragične istine, bio ne samo negativan, inkvizicijski odnos prema hrvatskoj nacionalnoj povijesti, nego i sustavno boljševičko ispiranje mozgova tijekom pet desetljeća njihove školske edukacije, koje je rezultiralo strahom i oportunizmom pretežitog broja hrvatskih povjesničara, publicista i drugih javnih djelatnika, zbog čega se hrvatske istine i danas teško probijaju kroz nataložene naslage skojevskih boljševičkih obmana i krivotvorbi. Oni i danas pljuju po hrvatskoj nacionalnoj povijesti, tobože u ime slobode i kozmopolitske tolerancije, iako su baš oni do jučer bili tamničari takve slobode i protivnici svih europskih zalaganja za ljudska prava. Bit će da su svoju apologiju boljševičke hegemonije zamijenili apologijom kolonijalnog globalizma svjetskih velesila.

Dok su se drugi narodi jugoistočne Europe još uvijek gušili u ropskoj zaostalosti Osmanskog carstva, hrvatski narod je početkom 19. stoljeća, nakon četiri milenija stalnog krvavog vojevanja u funkciji obrane Europe od raznih osvajača s istoka, u slobodnom dijelu svoga kraljevstva koji je tada bio u ugovornoj uniji s habsburškom dinastijom, započeo odlučnu borbu za svoju političku i gospodarsku samostalnost na tradicijama liberalnih ideja francuske buržoaske revolucije. Na čelu te borbe bili su hrvatski preporoditelji, čelnici "ilirskog" narodnog pokreta koji su 1838. godine osnovali Narodnu čitaonicu u Zagrebu, a potkraj 1841. godine još učinkovitije Hrvatsko-slavonsko gospodarsko društvo. Slijedeće, 1842. godine utemeljili su Maticu ilirsku (hrvatsku), da bi ih ista domoljubna težnja dovela 1. prosinca 1846. godine do osnutka prvog novčanog zavoda (banke) na Slavenskom Jugu pod znakovitim imenom Prve hrvatske štedionice i još rječitijim geslom "Zrno do zrna pogača, kamen do kamena palača" koje stoji i danas uklesano nad ulazom u velebnu bankovnu palaču Oktogon. Time su jasno obznanili svoje plemenite nakane da neovisno od tuđinskih hirova iz prikupljene štednje malih i velikih štediša promišljeno pomažu podizanje hrvatske trgovine, obrta i industrije. Taj program ostvarivali su vrlo zdušno, s golemim domoljubnim žarom i nadasve uspješno, iako su im meteorski uzlet na srednjoeuropskom novčarskom nebu pokušavali ometati najprije obnovljeni habsburški centralizam, potom i preustrojstvo Austrije 1867. u dualističku monarhiju, s ekstremnim mađarskim hegemonizmom i Bachovim apsolutizmom. U tom razdoblju podesetrostručili su se ulozi njenih štediša, pružena je golema pomoć hrvatskoj trgovini i obrtu, a dividende ni jedne godine nisu bile manje od 30% ! Za takve rezultate bili su uz sposobnu upravu vrlo zaslužni i dioničari i štediše, jer su svi složno težili istom cilju - hrvatskoj gospodarskoj neovisnosti, znajući da je ona preduvjet svakom nacionalnom suverenitetu.
Drugo razdoblje razvoja Prve hrvatske štedionice od 1867. do 1896. godine bilo je još uspješnije, jer je popularna "Praštedionica" svojim promišljenim i poštenim radom osvojila povjerenje štediša i uhvatila tako čvrst korijen u hrvatskom narodu da je postala sinonimom nacionalnog poslovnog poštenja i bankovne sigurnosti. Zahvaljujući tom golemom poslovnom ugledu Praštedionica je uspješno amortizirala sve tadašnje gospodarske krize, uključujući i poznati "bečki krah" 1873. godine, kao i paniku štediša nakon razornog zagrebačkog potresa 1880. godine. Modernizacijom njenog poslovanja omogućen je daljnji rast svih poslovnih pokazatelja, a čisti dobitak bio je toliki da je često omogućavao godišnje dividende i preko 100% vrijednosti dioničkih uloga!

U trećem razdoblju svog rada između 1897. i 1924. godine Praštedionica je silno razvila svoje poslovanje ne samo diljem Hrvatske već i izvan njenih granica, postupno šireći mrežu svojih podružnica i djelokrug svog rada. Krajem tog perioda Prva hrvatska štedionica bila je najveća novčarska korporacija monarhije i jugoistočne europske regije, objedinjujući 16 drugih manjih banaka i štedionica, 41 filijalu i podružnicu, 51 tvornicu i 12 velikih trgovinskih i prometnih društava. Zahvaljujući takvom ukrupnjavanju svog kapitala Praštedionica je i u najkritičnijim novčarskim situacijama mogla pružiti učinkovitu kreditnu pomoć svojim i drugim tvornicama, bankama i štedionicama, trgovačkim i obrtničkim firmama, a često je kreditirala komunalne i vladine projekte. Zbog toga se čak i utjecaj financijskih kriza u newyorškom Wall Streetu osjećao na njenom poslovanju u mnogo blažem obliku i s vremenskom odgodom.
Ključnu ulogu u tom poslovnom uzletu hrvatske Praštedionice već od početka 20. stoljeća imao je upravo sve veći devizni kapital koji joj je pristizao kroz iseljeničku štednju hrvatske dijaspore u SAD, koja je u najboljim godinama donosila Praštedionici milijune dolara godišnje. Ta štednja je bila veliki uspjeh nove vrlo poduzetne uprave na čelu s grofom Miroslavom Kulmerom i Milivojem Crnatkom, koji su uspostavili uspješnu poslovno-bankovnu suradnju s hrvatskim iseljenicima u Americi. Nakon izgradnje vlastite bankovne palače u novom poslovnom središtu Zagreba, (u Ilici broj 5.), i učinkovite reorganizacije poslovanja, nova uprava je u istoj palači već 1902. godine osnovala poseban "Amerikanski odio", čije se poslovanje još više razgranalo nakon opće krize, koja je 1905-1907. godine zahvatila Ameriku, da bi se zatim proširila i na stari kontinent, žestoko pogađajući i hrvatske zemlje. Tako je bilo i u godinama nakon rata, kada je Prva hrvatska štedionica, za razliku od mnogih drugih banaka, još jednom pokazala veliku stabilnost i poslovnu pouzdanost u kriznim situacijama. Unatoč početnom paničnom podizanju štednih uloga, inflaciji i općoj poslovnoj stagnaciji Praštedionica je svojim poslovnim ugledom, uložnim i pričuvnim kapitalom većim dijelom uspjela zaštititi hrvatsko gospodarstvo, pokazujući na djelu golemu važnost neovisnosti nacionalnog novčarstva od tuđinskih političkih računica i materijalnih interesa. Što više, hrvatski novčari su u tom cilju tijekom rata vodili uspješnu borbu za novčarsku neovisnost od Ugarske i 1916. godine legalizirali vlastiti središnji novčarski zavod.
Taj ugled i novi, još povoljniji način ukamaćivanja uloga, uz kombinaciju sa životnim osiguranjem presudno su utjecali na daljnje povećanje uložnog iseljeničkog kapitala iz Amerike, osobito onih iseljenika koji su se sa svojom ušteđevinom vraćali u domovinu ili su iz domoljublja posredstvom štednje kod Prve hrvatske štedionice slali u domovinu svoj kapital, sa željom da na taj način pomognu gospodarski razvoj domovine i njenu stabilizaciju u vrijeme velikih financijskih kriza. Zbog toga je Praštedionica godine 1927. morala osnovati još jedan iseljenički odjel, jer su se sve većoj deviznoj štednji iseljenika iz SAD pridružili i mnogi hrvatski iseljenici iz Australije, Novog Zelanda i Južne Amerike, što se jedino moglo objasniti velikom ljubavi prema hrvatskoj domovini.

S vrlo stabilnim temeljnim kapitalom, velikim poslovnim iskustvom i ugledom te razgranatim međunarodnim vezama Prva hrvatska štedionica je dugo bila otporna na sve valutne diverzije režimskih beogradskih bankara, pod čijim se udarom našla odmah nakon ishitrenog ulasku u Jugoslaviju po poznatom versajskom diktatu velikih sila. Tako je bilo i s velikom režimskom podvalom s poslijeratnom zamjenom valuta (krune s dinarom), kada su se srpski bankari poslužili mafijaškom krivotvorbom "žigosanih" kruna da bi srušili tečaj krune i dogovoreni paritet sa srpskim dinarom (1:1) te jednostrano devalvirali krunu za 400% na štetu hrvatskog pučanstva.
Želeći na miran način izbjeći sukobe i pridobiti beogradske šoviniste, uprava Praštedionice na čelu s grofom Kulmerom davala je preko svoje novoosnovane glavne filijale za Srbiju velika kreditna sredstva srpskom gospodarstvu. Ubrzo se pokazalo da je to bila velika zabluda, jer je ekstremistički velikosrpski režim i dalje svim silama nastojao poslovno uništiti hrvatsku Praštedionicu, budući im je i samo njeno hrvatsko ime bilo krajnje mrsko, a lakomost prema njenom bogatstvu i zavist prema njenom ugledu nisu imali granica. Svoje lažne "bratske osjećaje" prema hrvatskom narodu beogradski režim je tijekom cijelog razdoblja jugomonarhije dokazivao donošenjem dugog niza diskriminatorskih zakona i uredbi usmjerenih na uništenje Prve hrvatske štedionice i njene gospodarske osnove, počevši od uskraćivanje državnih narudžbi hrvatskim tvornicama u vlasništvu Praštedionice i stalnog povećavanja zateznih kamata na kredite središnje banke, preko uništavajuće porezne i carinske politike, do oduzimanja prava Praštedionici na devizni bankovni promet pa čak i na njegovu pravičnu konverziju u domaću valutu. Bio je to pljačkaški nasrtaj na golemu štednju hrvatskog iseljeništva kod Praštedionice, kako bi se rastjerali njeni štediše i tako minirali sami njeni temelji. Blagoslov tom teroru pružala je diktatura kralja Aleksandra i svi kasniji oblici srpske despocije, sve do paktiranja srpskog dvora s Hitlerovim Reichom. Praštedionica je izdržala sve udare, a takvo bezakonje je još više poticalo otpor hrvatskog naroda i jačalo njegovu težnju svojoj nacionalnoj nezavisnosti. Te podvale slijedio je dugi niz raznih valutnih prijevara u svezi inflacije, deviznog poslovanja i tečajnih razlika, da bi 1932. godine, u najtežoj godini velike krize, beogradska vlada Praštedionici nametnula svoju upravu i zaledila sve njene stare bankovne transakcije kao i "stare" štedne uloge oko 110.000 njenih hrvatskih malih štediša, uložene prije 23. rujna 1931. godine. Ta režimska uprava je za nove poslovne zajmove tiskala svoje dionice i dodijelila ih isključivo beogradskim režimlijama koji su tako postali vlasnici PHŠ i sami sebi isplaćivali velike dividende, dok stari dioničari PHŠ nisu dobijali ništa. To je bila podmukla velikosrpska diverzija protiv svih starih, vjernih štediša Praštedionice, a osobito protiv hrvatskih iseljenika i povratnika iz dijaspore, jer su im desetogodišnjim "zamrzavanjem" drsko otete ("zamrznute" životne ušteđevine, tako da su mnogi morali živjeti u bijedi i čak gladovati. Zbog toga su oni zatrpali beogradsko ministarstvo trgovine desetcima tisuća svojih alarmantnih molbi za isplatu ušteđevine, ali ih je malo bilo pozitivno riješeno, dok su štedišama srpskih banaka isplate bile redovite i prioritetne.
Pomoću takvih ucjenjivačkih manipulacija beogradski režim je planski gurao hrvatsku Praštedionicu u propast, pretvarajući najbogatiju banku ovog dijela Europe u svog prezaduženog dužnika. Takvu diskrimaciju provodili su organi beogradske vlade i režimske Narodne banke, često bez i jednog Hrvata i Slovenca, osim grofa Kulmera i ponekog jugoslavenskog idealista, koji su bili tek puke alibi-lutke tih podvala, pomoću kojih je Praštedionici oteta gotovo sva imovina i veći dio njenog bankovnog poslovanja u Hrvatskoj pa i u samom Zagrebu. (Narodne novine br. 16. od 21.1.1928. – Godišnjak Compass za 1928., str. 106.) Uzaludni su bili protesti hrvatskih iseljenika iz Amerike, kako putem tiska, tako i sa svojih javnih skupova, u kojim su prema sebi tražili od Beograda isti odnos kao prema privilegiranim štedišama srpskih banaka. Protesti su ipak pomogli da se spriječi potpuna likvidacija Praštedionice, koja je prestala biti konkurent srpskim bankama, ali je ponovno pokazala svoju poznatu izdržljivost i istrajnost koju je crpila iz domoljubne vjernosti svojih štediša i stvaralačke snage hrvatskog narodnog gospodarstva, iz velike potpore mnogobrojnih uglednih poslovnih partnera iz Europe i svijeta, a osobito iz koncentracije velikog uložnog kapitala hrvatskog domoljubnog iseljeništva u Americi i golemog deviznog prometa putem njihovih iseljeničkih doznaka obiteljima u domovini.
Praštedionica je 1937. godine konačno počela isplaćivati dio zaleđene stare štednje malih štediša, da bi se već 1938. godine izvukla iz krize i pokazala vrlo ohrabrujuće poslovne rezultate i slijedeće 1939. godine još više ublažila teške uvjete nametnute blokade. Tada se njenom potpunom oporavku ispriječila nova kriza zbog početka drugog svjetskog rata između svjetskih velesila za podjelu interesnih sfera, kada su se i hrvatski narod i njegova Praštedionica odjednom našli u velikim dvojbama. Bez mogućnosti da svojim snagama utiče na razvoj događaja, upravi Praštedionice je jedino preostalo da pokuša ublažiti goleme nevolje svojih štediša i svog naroda zbog ratnih razaranja, usklađujući svoj rad s njegovim vjekovnim težnjama da ostvari svoju državnu samostalnost. Praštedionica je u tom razdoblju Nezavisne Države Hrvatske nakon nestanka diktature velikosrpskog režima u Hrvatskoj ponovno mogla slobodno disati, poslovati i samostalno odlučivati, te nakon deset godina beogradskog moratorija na staru hrvatsku štednju konačno skinuti tu zabranu, uključujući tu i štednju hrvatskog iseljeništva. Ona je uz velike poteškoće zbog ratnih razaranja nastavila servisirati rad hrvatske industrije i sve druge egzistencijalne potrebe domovinskog pučanstva i gospodarstva. Međutim, vrlo je začudno da su Praštedionici i dalje u njenom radu najveće teškoće stvarale stare, jugoslavenski orijentirane strukture koje su se većim dijelom zadržale u drugim hrvatskim bankama, tako da PHŠ uopće nije bila favorizirana banka u NDH niti je uspjela obnoviti svoju mrežu podružnica i nekadašnju bogatu i raznovrsnu strukturu novčarskog poslovanja. Na drugoj strani, velikosrpska hegemonija je iskoristila rat da uništi što više imovine tog hrvatskog gospodarskog giganta. Iz osobnog iskustva mi je poznato koliko je radnih mjesta, radničkih plaća i životnih perspektiva otvarala moćna i trudoljubiva PHŠ, jer je njena radišnost hranila između 1922. i 1941. i moju obitelj u svojim dioničkim poduzećima Doberlin, Sana i Lješljani. Sva tri bila su u stopostotnom vlasništvu PHŠ. Osobno sam doživio strahote partizanskog barbarskog spaljivanja lokalnog gospodarstva, tih pogona u vlasništvu PHŠ 1941. godine koji nisu imali nikakav vojni značaj, ali su zato nosili ukupni razvoj u donjem Pounju i hranili više tisuća (većinom srpskih!) porodica. U svojoj bestijalnoj mržnji prema svemu što je hrvatsko, rulja srpskih "ustanika" ubijala je i spaljivala sve pred sobom, ubijala malobrojne Hrvate, pa su i mom dobrodušnom i nedužnom ocu ti "heroji" zabili rudarsku sjekiru u zatiljak. Ti "rodoljubi" nikad nisu obnovili spaljene pogone goleme moderne gipsare i velikog ugljenokopa kao ni dobrljinsku pilanu sa čak 144 "gatera" (tračnih pila) zbog kojih je dugo slovila kao najveća na europskom jugoistoku .

Završnu stranicu te surove i politički tendenciozne likvidacije PHŠ ispisali su jugoboljševički ekstremisti 1945. godine kada su se nakon završetka drugog svjetskog rata dočepali vlasti nad hrvatskim narodom. Bili su to istovremeno vrlo neumjereni tužitelji i vrlo nemilosrdni suci, predvođeni zloglasnim Jakovom Blaževićem, koji je suđenje pretvorio u političko-ideološki linč i sudsku lakrdiju, suprotnu svakom pravnom redu i međunarodnim konvencijama o ljudskim pravima. Jugokomunisti su se kao najveći protivnici hrvatske suverene države rukovodili jedino željom da unište svaki pokušaj njenog stvaranja ali i osvetničkom ideologijom lumpen-proleterijata, po kojoj su svi vlasnici novca i imovine bili izdajnici, štetočine i neprijatelji radničke klase. Tužitelj je temeljio optužbu na čudovišnim barbarskim tezama po kojima je terorističko spaljivanje hrvatskih naselja, tvornica i rudnika bilo napredno i plemenito, dok je zločinom i služenjem fašizmu proglašavao njihovu izgradnju, uporabu i održavanje ! Takav lažni sud je upravu Praštedionice, njene namještenike i sve hrvatske štediše proglasio suradnicima fašizma i odredio im drakonske kazne! To se moglo i očekivati, jer su već zadnjih dana rata, unatoč proklamiranoj amnestiji, u općoj protuhrvatskoj histeriji, boljševički likvidatori udruženim snagama s dojučerašnjim četnicima, velikosrpskim hegemonistima, pobili kod Bleiburga i na križnim putevima na stotine tisuća hrvatskih građana. Oni su požurili zaplijeniti kompletnu privatnu i crkvenu imovinu, a osobito dokrajčiti svoju staru žrtvu - zagrebačku Praštedionicu zbog njenog "zločinačkog rada" u ratu, "dokazujući" da je sav njen rad bio čisti fašistički zločin, uključujući sve napore uprave štedionice da sačuva imovinu dioničara, štednju malih štediša, kreditiranje rada prehrambene industrije, humanitarnu pomoć za stotine tisuća gladnih izbjeglica, proizvodnju cigaret-papira, cigle, crijepa, octa, obuće, konoplje, popravak mosta, pa čak i uspješno zauzimanje te uprave za oslobađanje nekih radnika-sabotera u vukovarskoj kudeljari. Zapravo, po njemu je PHŠ bila kriva zbog samog svog postojanja, kao i svi Hrvati izvan boljševičkih redova, osobito oni koji su željeli samostalnu hrvatsku državu, a ne obnovu balkanskog pakla u obliku zajedničke države šest različitih naroda. (Arhiv PHŠ u Hrvatskom državnom arhivu, Kz.490/1945, kut. 181.)
Čelnike PHŠ, od reda najsposobnije hrvatske financijske stručnjake boljševički je sud 27. studenog 1945. godine bez oklijevanja (i bez krivice) osudio na smrt, tešku robiju i opću konfiskaciju imovine samo zato što su željeli hrvatsku državu i što su nastavili raditi svoj profesionalni posao, odgojeni u duhu hrvatskih kršćanskih tradicija kao radišni ljudi. Svi ti sudski zločini realizirani su bez ikakvih protesta zapadnih demokracija, ostavljajući desetine tisuća vrijednih i štedljivih građana bez životne ušteđevine. Europska politika se po tko zna koji put činila slijepom i gluhom kad je trebalo zaštiti prava i interese hrvatskog naroda, de facto priznajući legalitet boljševičkog terora i sramotno se ravnajući po kvazietičkim zakonima gospodina Makijavelija. Zbog te sramne kolaboracije i danas su nam nedostupni engleski i američki ratni arhivi o tim zločinima. (Šufflay pl. Milan, Izabrani eseji, rasprave i članci, Zagreb 1999., str. 61.67.)
Međutim, ipak se našao jedan hrvatski ljevičar iz partizanskih redova koji je našao moralne snage da protestira zbog zločina nad Prvom hrvatskom štedionicom sa svoje visoke funkcije u Beogradu, tražeći obustavu tog montiranog procesa protiv "štedionice malih dioničara", ali je J. Blažević drsko odbacio taj zahtjev, optužujući sve štediše PHŠ da su svojim ulozima pomagali fašizmu. Takav fanatizirani boljševički pristup tužitelja Blaževića dokazuje da se u cjelini radilo o ishitrenom političkom procesu i teškom gaženju ljudskih prava.

Povijesne pouke tragične epopeje Praštedionice nedvojbeno su vrlo dragocjene za hrvatski narod, jer zorno potvrđuju staru istinu o međusobnoj uvjetovanosti političkog i gospodarskog suvereniteta. Osobito su mu potrebne danas, kad ga neki novi lažni proroci bestidno uvjeravaju da je budućnost tek obnovljene hrvatske države u globalnom kozmopolitizmu i odricanju od nacionalnog suvereniteta! Zadojeni boljševičkim sluganskim mentalitetom oni se danas beskrajno dodvoravaju doskorašnjem "klasnom neprijatelju" i očito ne znaju ono što su davno spoznali naši stari ilirski preporoditelji, da slobodni možemo biti samo ako smo svoji gazde u svojoj kući – hrvatskoj domovini. Baš u tom kontekstu nemjerljiv je doprinos PHŠ stvaranju hrvatskog nacionalnog identiteta i cjelokupnom gospodarskom, političkom i kulturnom razvoju hrvatskog naroda. Njena tragična povijest potvrđuje svu težinu, bezobzirnu surovost i dramatičnost borbe za hrvatske nacionalne interese i suverenost, osobito kad je suprotstavljena interesima velikih sila i njihovih trabanata iz našeg okruženja, što se u slučaju hrvatskog naroda kontinuirano ponavlja već tisuću godina. Sve ostale idealističke teorije o jednakopravnosti naroda su puste tlapnje i iluzije.
Sretna je okolnost da je PHŠ kao gospodarska institucija omogućila tu borbu i onda kad za nju nije bilo političke tolerancije, pa je po ocjeni Branka Alexandera "hrvatski narod kojemu su ograničene političke slobode stavio gospodarstvo u službu politike i kroz njega pokazao svoje najdublje nacionalne težnje i osjećaje".
Praštedionica je bila pravi medij za stvaranje čvrstih veza između svih hrvatskih zemalja kroz gospodarsku suradnju a osobito veza hrvatske dijaspore s matičnom zemljom i njenim nacionalnim institucijama. Taj poslovni pragmatizam ju je osigurao od svake isključivosti, tako da, unatoč jakom nacionalnom naboju, Praštedionica nije bila etnički zatvorena ustanova, već je, naprotiv, čak i među osnivačima imala dosta nehrvata i nekatolika, ali je tražila od njih da budu hrvatski domoljubi i iskreno prihvaćaju Hrvatsku kao svoju domovinu. Zbog toga PHŠ nije bila obična banka već velika uzdanica i nada hrvatskog naroda. Ona je bila protuteža tuđinskim bankama, osobito Khuenovoj hipotekarnoj banci s mađarskim kapitalom, koja je osnovana 1892. godine i Srpskoj banci, s osloncem na kapital iz Srbije, osnovanoj 1895. godine. Međutim, kada su se u doba jugomonarhije tom domoljublju svim prljavim sredstvima suprotstavili srpska megalomanija i isključivost, ne želeći ni s kim dijeliti političku i gospodarsku moć, velikosrpstvo je dobilo najveće protivnike osobito u hrvatskom malom štediši, čvrsto vezanom za svoju PHŠ, jer su propali svi mađarski i velikosrpski pokušaji da unište Praštedionicu. Dapače, oni su se vratili kao bumerang i Khuenu i šovinističkom zagrebačkom listu Srbobran, jer su ujedinili hrvatski narod, povećali ugled i popularnost PHŠ i podstakli PHŠ na još veću ekspanziju mreže podružnica.
Ona je uvijek djelovala u interesu svojih štediša i cijele Hrvatske, ostajući vjerna svojim štedišama. Zdušno je pomagala sve hrvatske projekte, sve dok je beogradska mafija 1932. godine nije podmuklo izgurala i gurnula na samo dno krize.
Zahvaljujući snazi tog uvjerenja, svome znanju, radišnosti i domoljublju, PHŠ je kroz stotinu godina svog opstanka pokazala osobitu vitalnost, jer je nadživjela vlast pet država i osmorice vladara, vlastodržaca, promijenila sedam raznih valuta i bila svjedokom mnogih ratova, preokreta i kriza, ali se uspjela ne samo održati nego i razviti do najveće banke ove europske regije. Takva Praštedionica silno je smetala Beogradu, pa su je zločinački progonili i napokon likvidirali. Zbog te nepravde i sudskog zločina 1945. godine rehabilitacija PHŠ je vapijuće pitanje pravne države, ali se od svih hrvatskih pravnika samo dr. Zvonimir Šeparović usudio još 1972. godine javno izjasniti o tome pitanju! Hoće li se, zahvaljujući hrvatskom mentalitetu olakog zaboravljanja protuhrvatskih zločina, osobito kada "viša" politika to nameće, taj sudski zločin i dalje zataškavati i istovremeno ponavljati priču o sigurnom prijemu u Europsku uniju? Još pred sedamdeset godina je najveći hrvatski povjesnik-vizionar Milan pl. Šufflay osvijetlio to farizejstvo, pa hrvatski narod nikad ne smije zaboraviti tko su i iz čijih redova su bili likvidatori PHŠ kao njegove gospodarske zaštitnice i uzdanice, jer su ti zatirači Praštedionice i tim činom dokazali da nikad nisu bili niti će ikad biti prijatelji hrvatskog naroda, ma koliko nas drugi pokušavali u to uvjeriti u Versaju, na Jalti u Daytonu ili negdje drugdje.
Svojom dugovječnošću, vitalnošću i širenjem poslovanja Praštedionica predstavlja velik dio povijesti hrvatskog gospodarstva, posebno industrije i trgovine, simbolizirajući neuništivost Hrvatske i hrvatskog naroda, kako u matičnoj zemlji, tako i u susjednim zemljama i prekomorskoj dijaspori. Slučaj Praštedionice je nepobitno potvrdio da se u krilu hrvatskog naroda uvijek može naći dovoljno domoljublja, razuma i odlučnosti koji svojom slogom i pameću mogu nadvladati davno nakalemljeni mentalitet sluganske pokornosti porobljivaču i idolatrije prema tuđincima na štetu svojih prirodnih i povijesnih prava na suverenu i snažnu Hrvatsku, čija je i sama ideja oduvijek smetala, kao i danas, europskim i svjetskim hegemonijama, a osobito onima koje su različitog kulturnog i religijskog identiteta i mentaliteta.