Numizmatičko blago Dubrovnika

Uz bogatu kulturnu povijest i raskošnu ljepotu primorskog krajolika sa starodrevnim kamenim biser-gradom na azurnom hrvatskom Jadranu, ovaj dragulj svjetske graditeljske i kulturne baštine može se podičiti još jednom riznicom blaga koje mu nisu mogli, niti će ikada moći uništiti, bilo koji barbari ili osvajači tako pohlepni na tuđa bogatstva. To je vrlo bogata i čudesno lijepa riznica dubrovačkog srebrnog novca, iskovanog u jednoj od najdugovječnijih europskih i svjetskih kovnica tijekom više od pet stoljeća, od 1270. do 1803. godine. Ta riznica se više čak i ne nalazi u gradu svog nastanka, već je rasuta po cijelom globusu, u bezbroj većih ili manjih numizmatičarskih kolekcija. U hrvatskoj domovini su među najkompletnijim dubrovačkim kolekcijama one u zbirci "Dolenec" Bankovnog muzeja Privredne banke Zagreb d.d., u numizmatičkom odjelu Arheološkog muzeja u Zagrebu i u privatnoj kolekciji mr. Bože Mimice, ali je najdragocjenija tzv. Rešetarova zbirka još uvijek u praškom muzeju na Waclavskim Namestyma, gdje je dospjela 1931. godine krivicom kralja Aleksandra Karađorđevića, koji je, iz poznatih protuhrvatskih razloga, odbio ponudu da je otkupi za njen domicilni grad.

Osnovicu brzog i sjajnog napretka Dubrovnika predstavljala je trgovina sa zaleđem i mediteranskim zemljama, a po dolasku Turaka na Balkan, dubrovačka diplomacija je već 1443. godine uspjela dobiti privilegirano pravo trgovačkog posrednika između kršćanskog i islamskog svijeta, što je Dubrovnik vrlo uspješno i vješto iskoristio. Brojnim sličnim ugovorima Dubrovnik je na cijelom Mediteranu osigurao slobodu trgovine, carinske povlastice i sigurnost svojih trgovaca, brodova i robe. Za te potrebe imao je, u doba svog najvećeg uspona u 15. i 16. stoljeću, diljem Mediterana čak pedeset svojih pomorskih konzulata !
U takvim prilikama kovnica je nastala kao nasušna potreba narasle trgovine i razvoja pomorstva, ali su njeni počeci pokriveni tamom davnine, dok je zadnja tri stoljeća radila u prekrasnoj dubrovačkoj palači Sponza. Ta krasotica najbolje govori o značaju kovnice, koja je ujedno vršila ulogu kontrole količine novca u opticaju, kakvoće dragocjenih kovina i mjera za težinu, te nekoliko novčarsko-bankovnih funkcija: izdavala vrijednosne papire (mjenice), primala i davala kredite, mijenjala strani zlatni i srebrni novac, te deponirala privatni kapital i blago dubrovačke riznice. Zbog ovih bankovnih funkcija kovnica je dugo imala posebnog namještenika ("minister", dok nije u Dubrovniku 1671. godine osnovana prva (i najstarija) hrvatska banka ove regije – Monte di Pieta.
Najstariji sačuvani arhivski spisi o redovitom radu kovnice potječu iz 1337., ali - prema analogiji s mnogo manjim i skromnijim Kotorom - njen početak morao bi biti mnogo stariji, duboko u 12. stoljeću. Važnost kovnice osobito je porasla nakon 1442. godine kada je Dubrovnik počeo plaćati sultanu godišnji danak kao cijenu mira i slobodne trgovine. Takav modus vivendi je zaštitio slobodu Republike, ali je taj poveliki "harač" (koji je dostigao 12.500 zlatnih dukata!) trebalo isplatiti Porti u turskim dukatima i srebrnjacima. Tada su se domišljati "gospari" dosjetili i dali turske dukate kovati u svojoj kovnici, a potom s istim ciljem i nizozemske dukate (arslane)! Istina, Dubrovčani su svoju samoupravu i slobodu već bili navikli plaćati na sličan način ugarskom kralju već u razdoblju pripadnosti Ugarsko-hrvatskom kraljevstvu od 1358. do 1526. godine... Kovnica je prestala s radom tek nakon 1803. godine kad je sebična politika europskih velesila ukinula tisućgodišnju Dubrovačku Republiku, ali je njena kovnica ostala u povijesti, u svakom pogledu, naša najznačajnija kovnica na Jadranu.

Pet dugih stoljeća su u međunarodnoj trgovini na Mediteranu, Bliskom Istoku i diljem Europe dubrovački srebrnjaci bili među najcjenjenijim i najrađe primanim novcem. Unatoč dugotrajnom vrhovništvu Venecije, dubrovački novac je kovan bez mletačkih obilježja, jedini od svih hrvatsko-dalmatinskih gradova. Svoje uzore su našli u najboljim rimskim, grčkim i talijanskim novcima, ali su njihova kakvoća, izgled i poslovna pouzdanost bili takvi da su dubrovački kovničarski alati i kalupi postali svojevrsni izvozni proizvod, budući su ih kupovale druge države i gradovi (Ulcinj, Kotor, Bosna, Poljska), dok su nekima od njih tim alatima Dubrovčani kovali i kompletnu novčanu emisiju. Sve zlouporabe su vrlo strogo kažnjavane.
Strogo pazeći na propisanu finoću srebra, težinu kovanica i njihovu lijepu izradu, dubrovačka kovnica je tijekom šest stoljeća otkovala milijune prekrasnih srebrnjaka, ali i manje atraktivnog sitnog bakrenog novca u 18 vrsta kovanica, koje se ipak svode na devet različitih moneta u više nominala ili varijanti, pa su tako znameniti veliki dubrovački srebreni taliri (od 30 grama) kovani u pet podvrsta: kao bradani, polubradani, stari vižlini, novi vižlini i poluvižlini, a srebrni dinari u četiri nominale (dinar, poludinar, dinarić i poludinarić), dok su škude i perpere kovane u po dvije nominale. Samo po jednu nominalu imali su: bakrenjaci minca i solad, te srebrnjaci artiluk, dukat i libertina. Većina tih moneta kovana je u mnogo varijanti, kao što je slučaj s dubrovačkim dinarom (47 varijanti), koji su po starosti prvi dubrovački srebrni novci. Tako je i s mincama (24 varijante), poludinarima (9 tipova), dinarićima (8 varijanti) i sl. Po svojoj ljepoti neusporedivo su najatraktivniji dubrovački taliri iz svih pet varijanti, a osobito taliri-bradani, koji su dobili ime po bradi svetog Vlaha, promjera 45 mm, težine od 28 do 29 grama. Sličnu popularnost kod numizmatičara imaju vižlini, dukati i libertini. Stari Dubrovčani su očevidno s velikim zadovoljstvom kovali te velike srebrnjake jer su voljeli prikupljeno bogatstvo pretvoriti u kvalitetan, umjetnički izrađen kovani novac.
Zbog svega toga su novci Dubrovačke Republike i danas vrlo brojni numizmatički eksponati, ali su rijetke kompletne kolekcije, jer su neki njihovi otkovi (dukati iz 1723., poluvižlini i polubradani) među najrjeđim novcima hrvatske numizmatike, a da se o probnim i čak zlatnim otkovima i ne govori!

Poznato je da numizmatika nije samo ugodna dokolica pasioniranih kolekcionara, već mnogo više od toga – ona je pomoćna povijesna znanost koja često daje kapitalne povijesne podatke o dataciji događaja, izgledu ljudi i objekata, njihovoj umjetnosti i tehnologiji pa su zbog toga vrlo dragocjena kulturno-povijesna baština. Trgovački i numizmatički vjetrovi odnijeli su dubrovačke srebrnjake na sve četiri strane svijeta pa su oni tako u svjetskoj kulturi i numizmatici već tri stoljeća veliki propagatori hrvatskog kulturnog identiteta, njegove europske povijesti i njegovog europskog smisla za ljepotu i sklad, za poslovnost i komunikativnost, demantirajući zlobne neutemeljene objede o hrvatskoj balkanskoj (ne)kulturi. To rječito svjedoče i ove numizmatičke atrakcije neprolazne ljepote koje ostaju ne samo trajnim umjetničkim djelima bogatog kulturnog stvaralaštva hrvatskog naroda, već i važni svjedoci njegove časne i ugledne uloge u povijesti zapadnoeuropske civilizacije. To su više nego dovoljni razlozi da se povede odlučna akcija za otkup i povrat domovini Rešetarove zbirke iz Praga.