Ljepota i smisao simbolike hrvatskoga novca

Monetarna tradicija europskih naroda od davnine bilježi pomni odabir simbolike motiva na nacionalnom novcu jer je novac imao, uz svoju pragmatičnu, gospodarsku, uporabnu vrijednost i važne značajke simbola državnosti i nacionalnog ponosa. Zbog toga je na njemu redovito isticano znakovlje državne suverenosti, a težnja za što atraktivnijim izgledom novca bila je odrazom nacionalnog prestiža, tijesno povezanog sa što afirmativnijim očitavanjem nacionalnog i kulturno-povijesnog identiteta. Takav je bio slučaj i s hrvatskom monetom kroz njenu višestoljetnu prošlost pa je sasvim prirodno da je stvaranje suverene hrvatske države oslobodilo veliku stvaralačku energiju i u kreiranju suvremenog hrvatskog novca. Zato on, kao malo koji u svijetu, svojim znakovljem i likovnim rješenjima vrlo uspješno prezentira specifičnosti kulturnog identiteta RH, ostavljajući mu dovoljno prostora za povratni utjecaj sa svojim širim ambijentalnim ozračjem. Doista zadivljuje kvaliteta tog umjetničkog i tehnološkog procesa kreiranja nove hrvatske monete nakon osamostaljivanja Republike Hrvatske, kao odraz želje da se omogući razvoj vlastite monetarno-financijske politike. Prvih godina (1991.-1994.) bio je to hrvatski dinar, popularni prijelazni "hrdić" što ga je kreirao Zlatko Jakuš, poznati švedski dizajner hrvatskog podrijetla, da bi ga za Dan hrvatske državnosti, 30. svibnja 1994. godine, zamijenila nova monetarna jedinica vrlo starog povijesnog pedigrea - kuna. Naime, kuna je zbog svoje viševjekovne prisutnosti u hrvatskom novčarskom sustavu (srebrni slavonski banovci, zagrebački denari) i u poreznom ustroju (kunovina, marturina) bila pravi odraz hrvatskog državnog kontinuiteta, ali i sukladnosti s europskim monetarnim identitetom, jer su upravo ti stari hrvatski srebrnjaci s likom kune još dva stoljeća prije Kolumbova otkrića Amerike bili cijenjena europska srebrna valuta, koju su zbog toga imitirali u više susjednih zemalja!
Te činjenice potvrđuje veliki broj arhivskih dokaza o krznu kune kao platežnom sredstvu u Hrvatskoj sve do kraja 17. stoljeća, a tečaj joj je tijekom stoljeća varirao od jednog do deset srebrnih banovaca u Slavoniji ili čak dvanaest srebrnih soldina u zadarskom zaleđu. Treba dodati da su u sjajnoj grivni te hrvatske srednjovjekovne monetarne tradicije bili i kvalitetni srebrnjaci koje su kovali hrvatski feudalni velikaši Šubići, Kotromanići, Hrvatinići, Zrinski, Iločki i drugi, a osobito Dubrovačka Republika čija je kovnica radila više od pola tisućljeća!
Prve nacrte i pokusne otiske za osam apoena novčanica hrvatskih kruna izradili su Miroslav Šutej i dr. Vilko Žiljak, da bi tijekom 1993. godine, na zahtjev nekolicine saborskih zastupnika iz Slavonije, došlo do zamjene naziva hrvatska kruna (sa sto banica) s nazivom kuna (sa sto lipa), uz objašnjenje da treba poštivati tradiciju, a da nazivi kruna i banica nikako ne odgovaraju jednoj mladoj republici! Bila je to neoboriva logika i nakon dužih rasprava na više sjednica, u Saboru je prihvaćena baš takva izmjena u onim člancima Zakona o Narodnoj banci Hrvatske u kojim se spominje naziv valute, da bi 30. kolovoza 1993. godine bila službeno objelodanjena i u Narodnim novinama br. 70.
Novi par naziva hrvatske valute kuna - lipa je bio posve u skladu sa suvremenim svjetskim trendom kovanja emisija kovanog novca s motivima iz faune i flore, pa je na temelju raspisanog natječaja akademski kipar Kuzma Kovačić sa suradnicima, ubrzao dizajnerski i tehnički proces prilagodbe novog kovanog novca toj zakonskoj izmjeni. Manje izmjena u svojim nacrtima imali su Miroslav Šutej i dr. Vilko Žiljak kod redizajniranja papirnih novčanica, jer je trebalo tek ponešto izmijeniti i dotjerati ranije odabrane motive za već dovršene krunske novčanice po odluci državne komisije.
Sve je kovanice iskovao Hrvatski novčarski zavod na Savskoj cesti 23., a sve papirne novčanice je tiskala njemačka tvrtka Giesecke & Devrient iz Muenchena. Kovničke matrice su rađene prvo u državnoj kovnici u Stuttgartu, a potom u britanskom Royal Mintu. Zamjena je izvršena tijekom 30. svibnja 1994. godine i još nekoliko dana, bez ikakvih poteškoća i incidenata, iako se zbog visoke stope inflacije mijenjalo 1.000 hrvatskih dinara za jednu kunu.

Odabir ikonografije novog hrvatskog novca bio je uvjetovan željom da njegova likovna rješenja emitiraju učinkovite poruke o kulturno-umjetničkom, filozofsko-etičkom i državno-pravnom statusu nove suverene zemlje. Zbog toga je tim osmislitelja likovnog sadržaja hrvatskog novca u Komisiji za pripremu prijedloga koncepcije monetarnog sustava i izradu novčanica Republike Hrvatske pod predsjedanjem akademika Dalibora Brozovića, imao pune ruke posla oko izbora motiva na novom kovanom i papirnom novcu, a osobito izbora motiva crteža zaslužnih ličnosti i značajnih mjesta u Hrvatskoj.
Komplet novog hrvatskog kovanog novca ima devet kovanica izrađenih od raznih kovina i slitina - nikla, aluminija, bakra, cinka i željeza te bronce i alpaka srebra. Lipe su dobile šest nominala (1, 2, 5, 10, 20 i 50 lipa) a kune samo tri nominale - za 1, 2 i 5 kuna. Njihova izrada dostigla je najvišu tehničku perfekciju, ali su još atraktivnije kreacije mnogobrojnih prigodnih zlatnika i srebrnjaka (do sada ukupno 42 otkova) niza vrhunskih hrvatskih autora, među kojima su bili i Želimir Janeš, Zdravko Brkić, Kuzma Kovačić, Kažimir Hraste, Damir Mataušić, Brane Crlenjak i drugi. Kovničke matrice i sami otkovi rađeni su uglavnom u zagrebačkom IKOM-u i Hrvatskom novčarskom zavodu. Osobito visoki rejting u svijetu numizmatike imaju bimetalni otkovi prigodnog optjecajnog kovanog novca od 25 kuna iz 1997. i 1998. godine autora Damira Mataušića, jer predstavljaju svjetsku tehničku inovaciju. Oni imaju dvanaesterokutni obruč od niklove slitine, a okrugla im je sredina od bronce. Prve četiri varijante te bimetalne kovanice posvećene su hrvatskom Podunavlju, Svjetskoj izložbi u Lisabonu, kongresu esperantista i obljetnici primanja Republike Hrvatske u OUN.
Međutim, najveću inovaciju u svjetskim monetarnim sustavima ipak predstavlja komplet redovitog kovanog optjecajnog novca sa svojim jedinstvenim i trostruko konzistentnim sustavom likovnih rješenja, jer su to prve kovanice na svijetu koje imaju uz grb i polukružni natpis imena naše države na naličju kao podlogu za brojnu oznaku nominale uvijek isti crtež lika iz faune prema kojem se novac i zove (kuna), a iz flore crtež cvjetne grančice one biljke po kojoj je prozvan stoti tio valute (lipe). Drugi, viši stupanj dosljedne sustavnosti takvog pristupa dizajniranja novca čine reljefni prikazi raznih životinja na licu kovanica s nazivom iz faune (kune), odnosno prikaza raznih biljaka na licu kovanica s nazivom iz flore (lipe). Tu dosljednu sustavnost dopunjava i treći stupanj ove jedinstvene inovacije, jer su nazivi biljaka i životinja na licu kovanica iz neparnih godišta ispisani hrvatski, a na onima iz parnih godišta - latinski, kao znak starine hrvatskog internacionalizma i europskog identiteta, ali i pažnje prema numizmatičkim kolekcionarima diljem svijeta.
To su, za hrvatsko podneblje, ove značajne biljke i životinje: na l lipi kukuruz (Zea mays), na 2 lipe vinova loza (Vitis vinifera), na 5 lipa hrast lužnjak (Quercus robur), na 10 lipa duhan (Nicotiana tabacum), na 20 lipa maslina (Olea europaea), na 50 lipa znamenita velebitska degenija (Degenia velebitica), na 1 kuni slavuj (Luscinia megarhynchos), na 2 kune tunj (Thunnus thunnus) i na 5 kuna mrki medvjed (Ursus arctos).
Nije bilo lako odabrati motive na novim hrvatskim novčanicama, jer je od svih hrvatskih povijesnih gradova i hrvatskih velikana - znamenitih ljudi trebalo izabrati samo po osam motiva, jer toliko papirnih novčanica čini komplet novih hrvatskih banknota - od 5, 10, 20, 50, 100, 200, 500 i 1000 kuna. Komisija stručnjaka se odlučila za sustav po kome se na licu svake novčanice nalazi lik jednog velikana iz hrvatske povijesti i kulture, (osim na novčanici od 5 kuna na kojoj su zajedno dvojica žrtava za slobodoljublje iz 1671. godine), dok se na naličju svih novčanica prikazuju panorame ili tipični motivi jednog od znamenitih hrvatskih gradova. Njih dopunjuju obavijesni natpisi i karakteristični detalji, tako da se preko tih izvrsnih grafičkih prikaza doista može upoznati mnogo najvažnijih informacija o Hrvatskoj, njenom narodu, državnosti, civilizacijsko-kulturnim dometima i europskom identitetu.
Postupilo se po logici prikaza znamenitih gradova na četiri krajnje točke Republike Hrvatske, pa je odabran Varaždin na sjeverozapadu, Pula na jugozapadu, Vukovar na sjeveroistoku i Dubrovnik na krajnjem jugoistoku. Unutar tog velikog četverokuta izabrana su još četiri najveća grada - Rijeka, Zagreb, Osijek i Split. Nema dvojbe da su to bile preskromne mogućnosti za prezentaciju bogate hrvatske kulturno-povijesne baštine, ali je teško osporiti izbor komisije.
Doista nije potrebno dokazivati opravdanost motiva iz sjeverozapadne Hrvatske na zelenkastoj novčanici od 5 kuna, jer je dobro poznat golemi značaj viteških velikana borbe za hrvatsku suverenu državu Petra Zrinskog i Krste Frankopana, koji su još 1671. godine pali kao žrtve borbe za hrvatsku slobodu i suverenost. Na njenom reversu (naličju) je crtež i tloris za hrvatsku povijest vrlo značajnog baroknog Varaždina, nekadašnjeg sjedišta Hrvatskog sabora. Na sličan način su na zlatnosmeđoj novčanici od 10 kuna prikazani motivi iz istarske regije: tu je grafika znamenite Arene u Puli, tloris istarskog gradića Motovuna i plemeniti lik narodnog borca za hrvatsku Istru i istarskog biskupa Jurja Dobrile. Bez takvih velikana Istra bi odavno bila već dekroatizirana i asimilirana, onako kako se već dogodilo sa Bokom kotorskom, turskom Hrvatskom, Srijemom, Bačkom i starom Bosnom.
Narančasto-crvena novčanica od 20 kuna promovira lik grofa i bana Josipa Jelačića, mučeničkog istočnohrvatskoga grada Vukovara i detalje njegove bogate kulturne baštine - vučedolsku golubicu i dvorac velikaške obitelji Eltz. Grof Jelačić je bio potomak hrvatske plemićke obitelji iz Bužima kod Bihaća, koji je uspješno predvodio hrvatsku vojsku 1848. godine protiv stranih hegemonista, ukinuo kmetstvo i uspješno promicao političke, crkvene i kulturne interese hrvatskog naroda. Zbog toga je u suverenoj Republici Hrvatskoj vraćeno, njemu u čast dano, ime središnjega zagrebačkoga trga, kao i sam monumentalni brončani spomenik (rad Antuna Dominika Fernkorna iz 1866. godine) što ga je jugoslavenski režim skinuo 1946. godine.
Na plavoj novčanici od 50 kuna dominiraju dubrovački motivi, jer se uz majstorski mikrocrtež tog grada na južnohrvatskom moru daje i crtež Kneževa dvora te portret velikog pjesnika i dubrovačkog gospara Ivana Gundulića (1589.-1638.) koji je najveći pjesnik hrvatskog baroka i sveukupne dubrovačke književnosti. Osobito su poznati njegov domoljubni ep Osman, pastorala Dubravka, poema Suze sina razmetnoga i neke od desetak nekoć vrlo popularnih melodrama. Rado je obrađivao biblijske i povijesne teme iz dubrovačke i šire europske prošlosti.
Motivi iz riječko-primorske regije ukrašavaju svjetlosmeđu novčanicu od 100 kuna: to su riječka katedrala sv. Vida, njen tloris i valovito kvarnersko more, a na aversu (licu) novčanice je lik velikog pjesnika i državnika, hrvatskog bana Ivana Mažuranića i znamenita Baščanska ploča iz druge polovice 11. stoljeća, kao najstariji epigrafski spomenik na hrvatskom jeziku, koja je nađena na otoku Krku, a sada se čuva u palači HAZU u Zagrebu. Ivan Mažuranić (1814.-1890.) se rodio u Novom Vinodolskom, a tijekom studija u Zagrebu pridružio se ilirskom pokretu i počeo se baviti političkim i književnim radom. Godine 1846. objavio je svoje životno djelo, ep Smrt Smail-age Čengića, a godine 1873. postao je prvi hrvatski "ban pučanin".
Na aversu ružičaste novčanice od 200 kuna prikazan je lik znamenitog hrvatskog narodnog tribuna Stjepana Radića (1871.- 1928.), dok su na reversu tri simbola povijesne slave grada Osijeka: zgrada glavnog zapovjedništva, tloris osječke tvrđe i zavjetni spomenik Sv. Trojstva kao nebeske zaštite od nekadašnjih katastrofalnih epidemija kuge, tzv. “pestis Syrmiensis”. U sličnoj zaštitnoj funkciji bila je i politička borba Stjepana Radića kao velikog hrvatskog vizionara i vođe Hrvatske seljačke stranke protiv srljanja hrvatskih "gusaka u maglu", tj. u tuđinsku satrapsku monarhiju, ali je tu borbu platio svojim životom, preminuvši u 57-oj godini od posljedica monstruoznog atentata na dan 20. lipnja 1928. godine, usred takozvane beogradske Narodne skupštine, koja je na taj krvavi način izlazila u susret težnjama hrvatskog naroda parlamentarnoj demokraciji.
Na aversu svijetlozelenkaste novčanice od 500 kuna, s nadahnutom imaginacijom, Miroslav Šutej je grafički rekonstruirao portret najslavnijeg Splićanina renesansne epohe, pjesnika Marka Marulića, dok je na reversu grad Split predstavljen izvrsnim crtežima Dioklecijanove palače i lika hrvatskog vladara s mramornog pluteja iz Zvonimirove krunidbene bazilike u Solinu, pa ga neki ugledni povjesničari smatraju Zvonimirovim likom. Hrvatska upravo proslavlja pola milenijuma od nastanka Marulićeve Judite kao prvog tiskanog književnog djela na hrvatskom jeziku, tako da ga naša kulturna povijest s pravom smatra začetnikom i ocem hrvatske književnosti. Međutim, njegova djela povijesnog i religijskog sadržaja su diljem Europe objavljivana u latinskom originalu ili prijevodu na sedam europskih jezika u više od 40 izdanja, tako da je još za života postigao europsku književnu slavu, kao jedan od najistaknutijih stvaralaca mediteranske renesanse i prethodnik europskog prosvjetiteljskog doba.
Sasvim je opravdano što su lik oca domovine dr. Ante Starčevića (1823. - 1896.) i povijesni simboli Zagreba kao hrvatske metropole dobili počasno mjesto na najvećoj hrvatskoj novčanici, apoenu od 1000 kuna, s dimenzijama 150 x 75 mm. To su zagrebačka katedrala i spomenik prvom hrvatskom kralju Tomislavu. Njene temeljne boje crvena i modra kao da simboliziraju visoke ideale pune nacionalne slobode i nezavisnosti za koje se dr. Ante Starčević neustrašivo borio cijelog svog života u Hrvatskom državnom saboru i izvan njega, kao ideolog pravaške stranke, nasuprot svim epigonima tuđinske hegemonije nad hrvatskim narodom. Zbog toga mu pravo društvo na ovoj novčanici čini slavni prvi hrvatski kralj Tomislav, unatoč vremenskoj razlici od gotovo tisuću godina (okrunjen 925. godine), jer su im politički ciljevi i moralni ideali bili isti. Oba velikana povezuje i činjenica da u hrvatskoj metropoli imaju dostojne spomenike: kralja Tomislava je na Zrinjevcu ovjekovječio svojim izvrsnim radom akademik Robert Frangeš-Mihanović, dok je nestor hrvatskog kiparstva Bračanin Ivan Rendić autor majstorski isklesanog spomenika Starčeviću koji krasi njegovo vječno počivalište na romantičnom šestinskom groblju.
Opća je prosudba da visoki međunarodni umjetnički rejting hrvatskih novčanica skladno dopunjuju najsuvremeniji grafički dizajn i tehnološki način njihove izrade, budući su opremljene mnogobrojnim zaštitnim mjerama protiv mogućih krivotvoritelja, od ugrađene kovinske niti i mikrotiska do vodenih znakova i ultravioletnih boja za kontrolu njihove vjerodostojnosti.
Takvom vrsno kreiranom novcu treba još samo poželjeti dug vijek i stabilan tečaj!