Ambra - sličnosti namjerne, prepoznavanje poželjno

Na Frankfurtskom sajmu knjiga, u četvrtak 11. listopada u 13.30, na prostoru hrvatskog štanda Naklade Pavičić svim pričama unatoč, predstavit će se Ambra, roman Ivana Aralice. Taj roman, čije je prvo izdanje prodano u nepuna dva mjeseca, izazvao je nezapamćene napade novinara prorežimskih novina poput Jutarnjeg lista, Globusa, Nacionala, Slobodne Dalmacije, Vjesnika. Nas je interesiralo što sam pisac ima reći o svom romanu, o pozadini zbivanja na Frankfurtskom sajmu, o drugom izdanju romana i njegovu dodatku.
• Gospodine Aralica, prvo izdanje Vašeg najnovijeg satiričkog romana Ambra, rasprodano u nepuna dva mjeseca, uskovitlalo je prašinu ne toliko na samom književnom koliko na političkom nebu. Je li to dobro ili loše?
- Što se tiče romana, to je promidžba koja se ne plaća ničim, osim živcima, a to je za čovjeka koji je pripravan platiti ipak - najjeftinija cijena.
• Zašto je Ambra podigla toliko prašine?
- Ambra je, za jedan virtualni svijet, svijet privida, kojeg je izgradila vlast nadošla trećega siječnja, dakle, Ambra je za taj svijet eksplozivni materijal. Mislim da prave reakcije još nisu uslijedile. I moj izdavač Pavičić tvrdi da je Ambra knjiga s odgođenim djelovanjem, a ja nemam razloga ne vjerovati mu.
• Krije li se u naslovu i razlog zbog koga ste napisali roman, a koji bismo mogli svesti na rečenicu iz romana: Tko laže, Ambrom se maže.
- Ambra je miris, dobiva se iz žuči kita ulješure i sastojak je mnogih parfema. Dakako, značenje je simbolično. Svaka politika ima svoje lice i naličje, svoju fasadu i začelje. Ambra je figurativno ime za to fasadu koja se u romanu razobličuje. Otud dolaze te histerične reakcije.
• Ambru ste pisali od rujna 2000. do svibnja 2001. Roman ima oko 450 stranica. Je li to zato što ste Vi plodan pisac ili je to stoga što je inspiracija u našoj hrvatskoj svakodnevnici bila izuzetno snažna?
- Što se stvaralačkog procesa tiče, između te knjige i mojih ostalih knjiga nema bitne razlike. Uvijek sam prvo skupljao materijal pa kad mi je bilo jasno što imam reći, od prve do zadnje stranice, sjeo sam i pisao. Razlika je samo u tome što ovdje nisam skupljao materijal kao arhivist, kao skupljač, jer sam sve to sam proživio. Da nisam sudjelovao u tim zbivanjima, u našem političkom životu, nikad tu knjigu ne bih napisao. Možda otud revolt mojih neistomišljenika koji su smatrali da je moja bliskost s pokojnim predsjednikom na štetu moje književnosti. Ali, ja sam iz te "štete" stvorio knjigu koja, po mom sudu, ne zaostaje za drugim djelima.
• Kakva je kompozicija romana i zašto je to "roman s ključem"?
- Prije nego počnem pisati određujem formu romana poznatu iz povijesti književnosti, i unutar te sheme smjestim radnju svog romana. Ovdje sam bio suočen s nečim novim - da jednu političku, stvarnosnu građu, koju sam doživio i koju će svatko prepoznati, trebam pretočiti u roman. Sjetio sam se da u Americi postoji vrsta romana - novi žurnalizam, paraknjiževnost, paražurnalizam. Ta vrsta romana je jako prevođena kod nas sedamdesetih i osamdesetih godina. Osobina tog romana je da uzima kao građu stvarnost, a ja sam uzeo političku stvarnost i moje boravljenje u vrhu vlasti. Roman je pisan žurnalističkim jezikom i sofisticiranim metodama - radiom, TV-om, isječcima iz novina, dokumentima pojedinih institucija. Sve je to prelomljeno kroz jedan subjekt koji sudjeluje u njima i taj subjekt daje tome svoj pečat. Ono što ja pričam - moja je priča, moje viđenje. Netko to može vidjeti na drugi način, ja sam vidio na svoj. Tu formu novog žurnalizma primijenio sam na svoj roman. To je bilo neočekivano i za književne kritičare koji nisu znali što je to.
• Jedan od likova Ambre je prvi hrvatski predsjednik. Dva mjeseca nakon što ste ga upoznali, Vi ste proročki predvidjeli njegov kraj.
- Ne bih se nazivao prorokom, jer kad "proričem" radim to na osnovu analogije. Ja sam pročitao previše biografija velikih ljudi da bih vjerovao da njegov kraj može biti drugačiji. Mojsije je paradigma kraja svake veličine. Pročitajte Plutarha koji opisuje biografije velikih Rimljana i Grka pa ćete vidjeti kako završavaju svi ti ljudi. Međutim, u njihovom porazu na kraju života, zapravo se nalazi njihova veličina i oni iz tog procesa izrastaju. Mi smo godinu i pol dana svjedoci najogavnijih riječi izrečenih na račun pokojnog predsjednika. Sada se, odjednom, iz narodnih slojeva, diže glas, pa imamo fenomen da tom istom predsjedniku posvuda dižu spomenike, daju ulicama njegovo ime, dok se vrh hrvatske države još uvijek drži načela da obezvređuje njegovu povijesnu ulogu. To će skupo platiti. Medvedgrad će opet biti Oltar domovine.
• Kao čovjek iz njegove blizine, kao jedan od prijatelja i suradnika, nije li - na neki način - ta njegova sudbina i Vas opekla?
- Ja sam samo jedan od suradnika i ne treba moju sudbinu stavljati u paralelu s njegovom. Ali, istina je - ono što je on doživljavao dobrim dijelom je i mene zapeklo. Moji kritičari su Ambrom iznenađeni, jer su mislili da ću se svrstati među one razočarane pokajnike koji napadaju deset godina stvaranja države, uz žučne kritičke osvrte na predsjednika.
• Nenad Ivanković je - u svojoj knjizi Predsjedniče, što je ostalo? - prikazao predsjednika Tuđmana kao čovjeka snažna, nepokolebljive ljubavi i vjere u narod, ali usamljena u toj ljubavi, okružena ljudima kojima je glavna ambicija bila da postanu njegovi nasljednici, ali ne po ljubavi za narod, već po moći nad narodom. Čini mi se da ste u Ambri došli do sličnog zaključka.
- Ja sam surađivao na toj knjizi kao neka vrst konzultanta, što je posljedica mog dugogodišnjeg druženja s Nenadom. I ja sam na tom tragu gradio lik predsjednika u svom romanu. On jest bio izuzetno usamljen, ali - to nije njegova osobna sudbina, to je sudbina svih velikih ljudi koje vodi ideja koja ima kolektivno porijeklo. Ideja stvaranja hrvatske države je kolektivna i ona je njega u potpunosti obuzimala. Međutim, čovjek je kvarna roba i malo ih se zadovolji samom idejom. Ako ih oduševljenje drži - drži ih kraće vrijeme i oni traže nešto opipljivije od tog zanosa - zasluge, položaje, materijalne probitke. On je to doživljavao kao veliku, veliku nesreću. Ja nisam vidio čovjeka koji je toliko glorificirao narod kao on. I zato je iznevjerenje naroda doživljavao stotinu puta tragičnije nego što ga, recimo, ja doživljavam.
• Rekli ste da bi Ambri više odgovarala napomena da su sve sličnosti namjerne, a svako prepoznavanje poželjno. Zašto biste voljeli, recimo, da se predsjednik Mesić prepozna u Žepi Bevandi, koji ima vanbračno dijete, koji laže i izdaje svoje?
- Ova vrsta romana računa na prepoznavanje. Ona se na tome zasniva. Ali, te činjenice, koje su objavljenje u obliku romana, garnirane su dodacima romaneskne prirode, pa su vjerojatno zbog toga dojmljivije. Gradio sam likove na temelju prauzora uzimajući činjenice od njih samih, nekada kontaminirajući različite sudbine, ali sam uvijek dodavao romanesknu građu. Začuđuje da ti blasfemičara nikada ne napadaju činjenicu, već uvijek "garnirung" romanesknog. Nitko ne osporava je li neka političarka, koristeći metode starlete, došla do položaja. O tom se uopće ne dvoji. Ali što? Jako se raspravlja o tome jesam li ja trebao govoriti o njenim tjelesnim osobinama! O tome se spori, a to je samo garnirano uz činjenicu da u politici postoji takva metoda probitka. Nakon izbora doživio sam neugodno iznenađenje kad mi je jedan akademik rekao za zastupnike jedne stranke: Znate, među njima ima najviše ljubavnica političara. Ako je činjenica da se i tako napreduje u politici, zašto je literatura ne bi uzela u obzir?
• Osim sadašnjeg predsjednika, u plejadi negativnih likova ima mnogo javnih osoba koje bi se mogle prepoznati. Možete li očekivati odmazdu?
- Odmazda je već uslijedila. Mogla je imati i druge oblike.
• Vi jeste žestoko napadnuti, ali - ne napadaju Vas osobe koje bismo mogli prepoznati kao predloške za pojedine likove u romanu. Kako to tumačite?
- Kad bi me napao netko od tih glavnih likova, automatski bi priznao sve činjenice koje su ugrađene u roman i koje su romaneskno interpretirane. Toj osobi to ne bi išlo u prilog. Kad bi netko rekao: Ja se iza tog lica krijem, sud bi ga pitao koji su dokazi. Kaže li - dokaz je taj i taj, on bi te činjenice priznao i samim tim sebe osudio. Stoga takvih reakcija nema, nego se reagira na način da se kaže - nisam čitao, to je blasfgemija. S druge strane, nema pisca koji se tom metodom ne služi. Život je izvor likova, o čemu pisati ako ne o životu?
• Koji su Vam napadi Vaših kritičara bili "najzgodniji"?
- Bilo je dosta "zgodnih", ali izdvojio bih prilog jednog povjesničara književnosti koji je izjavio da svi drugi imaju pravo kritizirati vlast, jer je vlast tu da je se kritizira, ali da jedan akademik to ne bi smio učiniti i da bi ga isti trenutak trebalo izbaciti s Akademije. Među svim tim kritikama - ta je na poseban način izvan pameti. Prvo zbog toga što ne postoji nikakva institucija izbacivanja akademika, to biskup Strossmayer nije predvidio, drugo - kao da je to što ja primam dodatak kao akademik iz džepa nekog tko je na nekom položaju. To plaća hrvatski narod svojim muževima koji su utrošili cijeli svoj život da u različitim znanostima i umjetnostima doprinose konstituiranju tog naroda, a ne netko tko je trenutno na vlasti, pa se on sad hoće osvetiti tako da će me izbaciti iz Akademije.
• Da ste očekivali, logično je, ali objasnite zašto ste priželjkivali ove orkanske napade na vas i Ambru?
- Ako vi oko knjige nemate galamu - ta će knjiga teško doprijeti do čitatelja. Možda sam priželjkivao da živim mirno do kraja svog života i, dok su se događala ova dramatična zbivanja koja opisujem, ja sam se bavio preradom svoje novele i napisao roman Svetišni blud. Roman je smješten u predkršćansko doba i govori o prirodi vlasti kroz niz priča. Kad je ta knjiga izišla, pojavile su se kritike i mišljenja da sam ja razočaran onim što sam radio, da sam se povukao, pojavile su se kritike i mojih stranačkih kolega da sam izdao predsjednika i stranku. Sve te kritike su me snažno oneraspoložile. I onda sam rekao: E, kad tako mislite, i jedni i drugi, dat ću Vam roman koji će biti nedvojben - što se tiče moga opredjeljenja u svezi onoga što sam radio, znajući da to ne može proći bez žestokih reakcija. Metoda prešućivanja je metoda uništavanja i mislio sam - ako netko pročita knjigu i prosudi da bi je bilo najbolje prešutjeti, ništa o njoj ne reći, to bi bilo najgore. Ali, ako se ne budu mogli savladati pa kažu ono što misle, onda će to biti vrlo, vrlo dobro!
• Gledajući Vas na tiskovnoj konferenciji povodom drugog izdanja, nisam mogla, a da ne zamijetim s kojom ste nonšalancijom govorili o svim napadima na djelo i Vas. Uistinu - što Vam mogu? Članci i autori članaka past će u zaborav vrlo skoro. Možda ih netko bude pamtio kao što je povijest upamtila Einsteinovu učiteljicu koja se proslavila izrekom: Od tebe (Einsteina) nikad neće biti ništa. Ali, Ambra i Aralica će ostati.
- Na moju mirnoću djeluje nekoliko elemenata. Jedan je taj što sam uvjeren da knjiga predstavlja vrijednost i da će nadživjeti sve objede. Drugo, ja sam navikao na ovakav "tretman". Prije nego sam se priključio predsjedniku Tuđmanu i ljudima oko njega koji su stvarali hrvatsku državu, bio sam blaćen kao neprijatelj države broj jedan, čega se - vjerujem - mnogi sjećaju. Kad sam se priključio Predsjedniku, bio sam blaćen kao državni pisac, pisac s predsjednikovog noćnog ormarića. Sada sam blasfemičar nove vlasti, ali - u biti - uvijek je to bio isti "tretman". Sigurno da ta rutina pomaže, ali ni jedno ni drugo ne bi bilo dostatno da nisam duboko pomiren sa svojom savješću. Kažu mi kritičari: Što je meni ta knjiga trebala? I doista, kad se gleda u materijalnom smislu - nije mi trebala, ja živim običnim životom, nemam prohtjeva, a prodaja mojih knjiga omogućuje mi pristojan život i nisam imao potrebe trčati za materijalnim. Što je to meni, dakle, trebalo? Došlo je u modu da se blati deset krvavih godina stvaranja države, da se blati tvorca te države i sve one koji su krenuli za njim. Ja u toj modi nisam želio sudjelovati, jer bi to onečistilo moju savjest. Da sam šutio i da mi se prigovara da sam pobjegao, sumnjam da bih mogao biti sretan. Ali, svoj ovoj graji usprkos, ja sam sada sretan!
• Zapravo, zahvaljujući tim napadima nastao je i dodatak drugom izdanju Ambre - kako ste sami rekli "roman o romanu". Nije li taj dodatak zapravo samo nastavak romana, s tim da se u njemu koriste autentična imena i prezimena?
- U tom imate pravo. Neuobičajeno je kod nas da se proznoj knjizi dodaje povijest te knjige. Ja sam iz literature znao za određene primjere poput knjige "Čovjek koji je sadio drveće", gdje mi se nastavak o sudbini priče više svidio od same priče. I - ako pročitate neke druge tekstove koji govore o sudbini nekog romana, vidjet ćete da mogu biti isto tako zanimljivi. Stoga sam odlučio da, uz svoje intervjue i urednik interpolira svoje radove i da navede sve one blasfemičare kako ne bi ostali izvan toga. Neka jasno kažu što imaju reći, a vrijeme će prosuditi...
• I uz drugo izdanje Ambre vezan je skandal. Što je u pozadini napada na promociju Ambre na Frankfurtskom sajmu i što to govori o vremenu u kojem živimo?
- U našoj javnosti postoji zabluda što je to Frankfurtski sajam. Obično se misli da je to promocija hrvatske knjige pred strancima i da se mi tu prezentiramo pred svijetom, što je samo dijelom točno. Frankfurtski sajam je jedno veliko tržište knjiga. A kako su najveći kupci tih knjiga naši ljudi koji žive tamo u Njemačkoj, sajam je zapravo servis tim ljudima da se upoznaju s izdavaštvom protekle godine u domovini. Lani je promijenjena koncepcija pa se tamo predstavila grupa od dvadesetak "opozicionih" pisaca. Učinak je bio porazan. Ove godine je koncepcija promijenjena prema zajednici izdavača i to tako da jedan dio pripada ministarstvu, kako bi ono moglo predstaviti neke svoje sadržaje, a ostalo se prepustilo izdavačima da sami predstave što su tijekom godine proizveli. Sada dolazi do reakcije onih koji su mislili da su lanjskim načinom oni promovirani kao jedini prezentanti hrvatske književnosti. Očekivali su, ne samo prezentaciju, nego i veliku pomoć u izdavanju knjiga. Naime, presušili su im izvori financiranja, jer smjenom vlasti oni prestaju biti opozicija, pa im dosadašnji donatori, koji su ih financirali na osnovu njihovog opozicionizma, uskraćuju financijske dotacije. Sva bit je u tome. A Frankfurtski sajam, sad se konačno raščistilo, pruža mogućnost svim hrvatskim izdavačima da izlože svoje knjige, da ih plasiraju i prodaju. Ako je netko prijašnjih godina, zbog probitaka u očima svojih donatora, pravio svoje štandove - to je zapravo bila njegova politička manipulacija, ali ga nitko nikad nije isključivao iz nacionalnog štanda. Međutim, sada su došli na misao da bi druge trebalo isključiti iz tog štanda. I nisu u tome uspjeli. Zašto? Zato, jer je njihova predodžba da se 3. siječnja dogodio povrat na staru komunističku politiku, što je zapravo dio virtualne stvarnosti koju roman Ambra razara. Toga povratka nema - nit će ga biti!
• Pa, kakvo je sadašnje stanje u Hrvatskoj?
- Vrlo fluidno i vrlo konfliktno. Zahvaljujući sukobu između realnosti i tih virtualnih stvari koje je nova politika donijela. Odricanje od deset godina kontinuiteta stvaranja hrvatske države i hrvatske demokracije za tu politiku je katastrofalno. Bez tog kontinuiteta nijedna se vlast u Hrvatskoj neće moći konstatirati. Nakon godinu i pol, oni su proživjeli svoj vijek. Zašto to kažem? Zato što u toj vlasti nema više erosa, nema zanosa i njoj bi bilo najbolje da raspiše nove izbore i dovede novu vlast koja će nastaviti na kontinuitetu nove države i na tom graditi svoju stabilnost, uz kritički odnos prema svim promašajima. Izjaviti da je prethodnih deset godina stvaranja države izgubljeno, isto je što i staviti eksploziv pod most suverenosti te države i aktivirati ga.
• Kažete, pri predviđanjima koristite se analogijom. Kakva su Vaša politička predviđanja: prijeti li budućnost Hrvatskoj ili joj se smiješi? Kuda ide Hrvatska?
- Svakoj naciji se i smiješi i prijeti budućnost. Ipak, mislim da je ono što je stvoreno kroz tih deset godina toliko jako da, uz sva nastojanja, nije moglo biti bitnije oštećeno. Jest da su čitave skupine ljudi doživljavale neugodnosti i teškoće, ali ono što je stvoreno - ostaje.
• Mnogi Vas smatraju najvećim živućim hrvatskim književnikom. Znači li to da ste ostvarili hrvatski san? Ili je Vaš uspjeh postao Okvirom za mržnju?
Govoreći o postignućima u književnosti, imam osjećaj da sam izvršio misiju koja je bila moj san i to me ispunja zadovoljstvom. Međutim, s aspekta čovjeka moj san je bio da imam skladnu obitelj, užu i širu, što -hvala Bogu - i imam. To me ispunjava zadovoljstvom i -brigom. Mislim da, ukoliko čovjek traži ispunjenje snova izvan tih okvira, unatoč tomu što to u jednom trenutku može izgledati vrlo zanosno, sve te potrage završavaju tragično.
Roman Ambra završava u jednom malom zabačenom mjestu, u kom se Sebastijan, odnosno pisac, nalazi u kafiću koji realno postoji, a na čijim zidovima je vlasnik ispisao stihove iz Balade Petrice Kerempuha:
V kmici, v pivnici, brez ikakšne luči
Čul se je veter kak v praznini huči...
A nas je, poslije razgovora, u mislima proganjala slika pisca koji pjeva s omčom oko vrata, u vremenima praznine.

Jesu li uistinu mediji u Hrvatskoj slobodni? Ostavljamo svojim čitateljima na prosudbu. Donosimo neke od naslova i tekstova iz novina, ali i nekoliko ulomaka sotoniziranog romana:
Ministar Vujić nazvat će roman "političkim pamfletom", u Slobodnoj Dalmaciji smatraju da se Ambra "izravno i jeftino izruguje aktualnom hrvatskom predsjedniku, nazivajući ga čak i majmunom". "Nijedna objeda iz Araličine perspektive nije tako niska da se ne bi beletrizirala, naravno uvijek u ključu i uz brigu da zabludjelo čitateljstvo dozna ono što se u piščevu društvu već odavno zna, primjerice da je Mirjana Rakić zabranila voditeljicama televizijskog dnevnika da oko vrata nose križ" saznat ćemo u Globusu. Aralica je "poput najgoreg pamfletista iz Staljinove ere" (Nacional); "Ambra je najbizarnijha hrvatska knjiga posljednjih nekoliko godina." (Jutarnji list); "Govor mržnje... Količina primitivizma koju iz sebe izbacuje te civilizacijske bijede koju pokušava promovirati teško je probavljiva" (Vjesnik); "Roman Ambra literarni je otrovni iscjedak" (Slobodna Dalmacija).

"...Kad se osamdeset i devete našao uz bok pokojnog predsjednika, koji je kad i on tamnovao zbog 'nacionalističkog skretanja', ali je, za razliku od Žepe, znao za što robuje, Bevandi su potpisnici 'Deklaracije' o imenu hrvatskog jezika stavili pod nos besjedu o književnicima koji pijani pišu knjige i još pijaniji se bave lingvistikom.
- Što vi hoćete? Tada sam govorio onako, a sada govorim ovako. Što se tu promijenilo? Ništa! I tada i sada ja sam ostao isti. Ja! – odgovorio je na podmetanja.
Veće potvrde da se sebe sama može proglasiti politikom i ideologijom od ovoga nema. Još je samo trebalo reći da, dok on ostaje isti, mijenja se samo ambra, miris za umanjivanje neugodnih vonjeva, i sve bi bilo kazano.
Jovan Borić, predstavnik Srbije u Predsjedništvu Jugoslavije, kad je u tom istom Predsjedništvu sjedio i Žepe Bevanda, pošto im se država, za obojicu neočekivano, raspala, napisao je knjigu 'Jugini poslednji dani', koja može poslužiti kao dokaz koje su sve, i kakve su sve, slučajnosti sudjelovale u nastanku države kojoj će nakon desetak godina predsjednik postati Žepe Bevanda.(...)”

- - -

"...Predsjednik Tuebingenskog suda Gabriel Garadi - rekao je glasom Garadija, a meni je šapnuo: - I ovo je radi zapisnika! - Više nema nikakvih pitanja, zato zaključujem ovo svjedočenje, glumio je Žepe gordog predsjednika suda. - Zahvaljujem gospodinu Bevandi. Vaše je svjedočenje važno, povijesno. Mi istražujemo zapovjednu odgovornost u onome što se tamo zbivalo, i do sada nam tu odgovornost nije nitko bolje od vas prikazao. Vi ste to mogli učiniti jer ste bili na visokoj dužnosti i jer ste se odlučili pokajati i svjedočiti kako ste svjedočili. Mi se iskreno nadamo da se ovo svjedočenje neće okrenuti protiv vas i nauditi vašoj političkoj karijeri u budućnosti, jer smo poduzeli najveće mjere vaše zaštite. Dali smo vam status zaštićenog svjedoka. Objavili smo da niste bili svjedok optužbe protiv generala Blage Duliba, nego svjedok optužbe protiv Radojice Doždora, vukovarskog gradonačelnika u vrijeme srpske okupacije. Isto tako se nadamo da ni vi svoje svjedočenje nećete koristiti u političkim nadmetanjima i tako izmanipulirati ovaj sud. Obje strane moraju učiniti sve najbolje što mogu. Sud vam je dao najbolju moguću zaštitu. Vi također morate zaštiti ovaj sud.
Prestao je oponašati suca Gabriela Garadija. Skinuo je sa sebe bijeli šal. Nije više bio Žepe Bevanda koji glumi tuebingenske suce, bio je Žepe Bevanda, čovjek s napuklom savješću, i, bojim se, s napuklom pameću.
- Majčinu su oni zaštitili! - siktao je. - Mene nisu! Sve što sam rekao iscurilo je, sve se razlilo. I što sam ja sada, evo što sam! Ovaj mi je napisao pjesmu koju bih trebao recitirati!
Znala sam tu pjesmu naizust. Donijela sam je u torbici da je vidi. Prva je i Žepe ju je vidio čim je otvorio torbicu. Nosi naslov "Žepina pjesma" i, kako se čini, trebala bi biti pjesma koju je on spjevao i pjesma koju će on popijevati.
Ubit ću pticu rugalicu,
Ubit ću onu koja kaže:
"Ne slušaj tužnog izdajicu,
čim zine - laže".
- Zašto me od ovoga tuebingenski suci nisu zaštitili? - rekao je, poklopio oči s oba dlana i spustio glavu na list na kojem je pjesma bila napisana.
- Od toga te nitko nije mogao zaštititi. Tuebingenski suci najmanje - rekla sam, a da ni sama nisam znala što sam rekla..."

Roman Ambra (491 stranica)
se može naručiti čekom u iznosu od
 60 DM na adresu
Naklada Pavičić d.o.o.,
Svetog Mateja 57, 10 010 Zagreb.
Nakladnik snosi troškove poštarine.