Da je Puhovskom stalo do istine...

U hrvatskom tisku objavljen je niz članaka na osnovu otvorenog pisma Nenada Puhovskog meni, koje ja nisam nikad dobio, što zapravo upućuje na zaključak da meni pismo nije ni bilo namijenjeno, nego se radi o jalovom pokušaju gospodina Puhovskog da opravda sramotni film u očima javnosti.
I dalje sam, kao i većina Hrvata, duboko razočaran i potresen činjenicom da je film Oluja nad Krajinom, a radi se prvenstveno o ubitačnoj antihrvatskoj propagandi najgore vrste, financiran sredstvima poreznih obveznika i to u vrijeme kad se štedi i na socijalno najugroženijim stanovnicima Hrvatske.
Ako je organizator Filmskog festivala u Hamptonu, nakon što je pogledao film, zaključio da u tom filmu sami sebe optužujemo za zločine - znači da je film na njega ostavio takav dojam, kao što je, uostalom, ostavio na sve nas ovdje, i kao što će ostaviti na sve koji ga budu gledali. Pritom je nebitno što Puhovski kani napisati u reklami tog filma: da je "Oluja značila konačno oslobođenje svih okupiranih hrvatskih teritorija".
Konačni zaključak onih koji budu gledali film će ipak biti ono što je napisao organizator filmskog festivala: "Operacija Oluja bila je ime za etničko čišćenje 500 tisuća Srba iz Krajine", te dalje - "ovim filmskim otkrićem producent svoj vlastiti narod optužuje za zločin".
Savo Štrbac, bivši zadarski odvjetnik i "ministar" u tzv. SAO Krajini i sadašnji predsjednik srpske udruge "Veritas" u Beogradu nedavno je izjavio: "Jer ako se u Haagu dokaže krivica komandanata najznačajnijih hrvatskih vojnih operacija, na čemu mi radimo, onda će ti komandanti zvanično sloviti za ratne zločince (Gotovina i ostali generali - op. a.), a akcije koje su vodili bit će zvanično zločinačke akcije. Rat koji čine zločinačke akcije nije 'domovinski' i obrambeni, već zločinački i agresorski. Samim tim država koja je nastala na zločinu ne može nastaviti postojati, već se njeno ustrojstvo mora redefinirati. To je prilika za nas Srbe da se legitimnim i legalnim sredstvima izborimo za pravo državnosti Republike Srpske Krajine."
Ako neki Srbi, kao što kaže Savo Štrbac, prepoznaju ova događanja oko Domovinskog rata kao kriminalizaciju na osnovu koje će tražiti svoje pravo na "Krajinu", tvrdeći da Hrvatska, kao zemlja nastala na zločinu, nema pravo na samostalnost, ako film - koji potpisuje hrvatsko Ministarstvo kulture - u svijetu izaziva reakcije kod nepristranih kao pokušaj samooptuživanja vlastitog naroda za zločin, ako u Hrvatskoj hrvatski branitelji osjećaju potrebu da se organiziraju kao Stožer za obranu digniteta Domovinskog rata, onda je uistinu krajnje vrijeme da se neki u vlasti zapitaju: ne radimo li, ipak, nešto strahovito pogrešno?
Jesmo li mi Hrvati zaista najmazohističniji narod na svijetu kad sredstvima vlastitih poreznih obveznika financiramo laži o vlastitoj genocidnosti, pa i onda kad je sasvim jasno da se radi o obrambenom ratu, koji su kao takav prepoznali svi relevantni čimbenici u svijetu, kao i svjetski mediji?
Gospodin Puhovski se u tom filmu poziva na istinu. Ali, da je gospodinu Puhovskom stalo do istine, onda bi prikazao cijelu istinu, a ne samo jedan njen segment koji - izvađen iz cjeline, uz zamjenu teza o uzrocima i posljedicama - ostavlja potpuno drugačiji dojam na cjelinu. Slike Vlaka slobode popraćene "monstruoznim hrvatskim zločinima" jasno govore o propagandnom karakteru i zadaći filma. Zašto se u filmu ne navode događanja (osnivanje raznih "Srpskih autonomnih oblasti" i zločini na tom području od 1990. do 1995. godine? Zašto se nisu navele zapovijedi "krajinskih vlasti" za povlačenje srpskog pučanstva iz Hrvatske i proglasi predsjednika Tuđmana tim istim ljudima da ostanu u Hrvatskoj?
Zašto se nisu naveli bar neki iskazi srpskih izbjeglica, sada smještenih u Srbiji i BiH, o tome kako su bili prisiljeni od vojnih formacija tzv. "Krajine", napustiti domove, da bi se time inscenirala međunarodna intervencija, i kako su bili prisiljavani uništavati svoju imovinu da ne bi došla u posjed "ustaša"?
Gospodin Puhovski mi zamjera što ja, kao član Vijeća HRT-a, nisam govorio o dokumentarcima što ih je HRT emitirao za HDZ-ove "vladavine", a u kojima su navodno "činjenice sustavno izvrtane, prešućivane i falsificirane". Što time gospodin Puhovski pokušava reći?
Zar su zločini koji su se dogodili u Voćinu, Ćelijama, Dalju, Lipiku, Pakracu, Slavonskom Brodu, Iloku, Škabrnji, Kijevu, Novigradu, Osijeku, Dubrovniku, Vukovaru... - laž? Zar su ta događanja i ti filmovi - izmišljeni?
Filmovi poput Oluje nad Krajinom, koji se služe različitim isječcima snimaka pojedinačnih reportera s jasnim motivima, montirani prema nečijim prljavim dnevno političkim potrebama te nastojanjima "detuđmanizacije" i rashrvaćivanja Hrvatske, sustavno nameću krivnju hrvatskom narodu poput onih organizacija i pojedinaca koji su, u grozničavoj potrazi za "zločinima" hrvatskih branitelja u "Krajini", otkapajući grobnice u Kninu, našli samo kosti talijanskih vojnika iz Drugog svjetskog rata. Zar njihova optužba na račun hrvatskih branitelja nije - laž?
Gledajući ovaj film, neupućenima, kojih je i u Americi velika većina, nameće se zamjena teza o uzrocima i posljedicama rata; o žrtvi i agresoru.
Nijedan rat nije svet, ali je samo obrambeni opravdan. Stranu, koja je bila gurnuta u rat, koji nije htjela, koja je bila nenaoružana i koja je djelovala samo na teritoriju vlastite države i isključivo u samoobrani - ne može se optužiti za genocid.
U svakom ratu stradaju i nevine žrtve, događaju se i pojedinačni zločini, za koje su u Hrvatskoj već mnogi i odgovarali, ali - nije mi poznato da je ikad ijedna država, pa čak ni ona koja je na tuđim teritorijima vodila ratove, u ime bilo koje demokracije, svoju vojsku prikazivala na način na koji Hrvatsku vojsku prikazuje ovaj film.
Ono što se stalno prešućuje, za ne znam čije interese, jest činjenica da se hrvatski narod, obzirom na silinu srpske agresije i njenu težinu te okupaciju četvrtine svog teritorija, daleko s manje histerije i antisrpskog raspoloženja odnosio prema srpskom pučanstvu u vrijeme rata, nego što se u Americi nakon 11. rujna odnose prema svojim stanovnicima podrijetlom iz islamskih zemalja.
Hrvatski čovjek, gospodo propagatori filma, prepoznaje sve one koji za tuđe interese spremno barataju poluistinama, izjednačavaju naš obrambeni rat s jednom od najnehumanijih agresija što je Europa bilježi u prošlom stoljeću i time brišu svaki domoljubni, oslobodilački i humani značaj Domovinskog rata.
Nije li ovaj film nastavak iste propagande koja nam je poznata iz Magnum Crimena Viktora Novaka i Okupacije u 26 slika Lordana Zafranovića?
I, na kraju, par riječi o autoru filma jer o "Latinici" i njenom voditelju, kao i o "Faktum filmu - Zagreb" Nenada Puhovskog hrvatska javnost dovoljno zna.
Na prospektu Hamptons International Film Festivala, o autoru filma Božidaru Kneževiću, piše: "Rođen u Podgorici (tada Titogradu), Crna Gora, diplomirao je 1975. godine na Fakultetu političkih znanosti na Zagrebačkom sveučilištu. Dvije godine kasnije počeo je raditi na Zagrebačkoj televiziji, režirao više od trideset dokumentarnih i obrazovnih programa (u vrijeme Veljka Kneževića bio urednik sekcije za marksizam u sklopu Obrazovnog programa - op. a.). Bio je također urednik nekoliko djela o pojedinačnim ljudskim tragedijama u ratu u Hrvatskoj na Yutelu, a sada je slobodni reporter i kamerman."
Što se tiče onih koji floskulu o "govoru mržnje" olako naljepljuju svakome koji misli drugačije, trebali bi znati da etiketa ne može nadomjestiti argument.
A svi oni, koji iza filma stoje, znaju da se hrvatski narod može ugurati u treću Jugoslaviju jedino ako je na njemu etiketa genocidnosti.