Broj 357 || 22. listopada  2001.   «««Povratak na sadržaj

RAZGOVOR: dr. ANDRIJA HEBRANG, BIVŠI MINISTAR ZDRAVSTVA

Ministrica zdravstva je ukinula naš Krizni stožer, a sada osniva novi - za 20 milijuna dolara!

Ministarstvo zdravstva je zatajilo i tu je odgovorno, jer da je Ministarstvo zdravstva funkcioniralo, ova bi se tragedija zaustavila na četiri ili pet umrlih, a ne na preko dvadeset. Znači, ako je "Baxter" odgovoran za prvih pet smrti, za ostale je odgovorno Ministarstvo zdravstva, jer nije organiziralo permanentnu službu obavještavanja.

To je jedna, rekao bih, rušiteljska ekipa, koja dobro ruši, ali ništa ne zna graditi. Na žalost, plaćena je ljudskim životima. Najveći pogrešan potez koji je ministrica napravila je da je u roku mjesec dana smijenila 270 članova upravnih vijeća i sve ravnatelje državnih zdravstvenih ustanova.

Razgovarala: Vesna Kljajić

• Kako komentirate tragične smrti dijaliziranih bolesnika i aferu koja je izbila zbog okolnosti pod kojima su se dogodile?
- Mislim da svaki proizvođač može pogriješiti, ali država je dužna zaštititi svoje građane da se ta greška ne pretvori u masovnu, što znači da mora imati sustav obavještavanja, da se kod prvog takvog znaka odmah spriječe daljnje nesreće. Ministarstvo zdravstva je zatajilo i tu je odgovorno, jer da je Ministarstvo zdravstva funkcioniralo, ova bi se tragedija zaustavila na četiri ili pet umrlih, a ne na preko dvadeset. Znači, ako je "Baxter" odgovoran za prvih pet smrti, za ostale je odgovorno Ministarstvo zdravstva, jer nije organiziralo permanentnu službu obavještavanja. Takva služba je postojala do siječnja 2000. godine i imala je desetgodišnje iskustvo, a ministrica ga je ukinula.
• Govorite o Stožeru saniteta RH? S kojim obrazloženjem je ukinut?
- Službeno obrazloženje ni do danas nisam čuo. Valjda je mislila da je suvišno? Stožer je bio utemeljen 1990. i zadatak mu je bio informatičko povezivanje svih zdravstvenih ustanova Hrvatske. U početku je to bilo na razini telefona, a za vrijeme rata je već postojala kompjuterska dojava, iza toga biperi, a potom i mobiteli. U Zagrebu su bili zapovjednik, tajnik Stožera i pomoćnici zapovjednika odgovorni za različita područja - toksikologiju, farmaceutske proizvode, kirurgiju... U Zagrebu je svakodnevno, tijekom cijele godine, trajalo dežurstvo, tako da ste stalno imali na raspolaganju dežurnoga u Stožeru. Druga razina su bili zapovjednici općinskih i županijskih stožera. Oni su bili u dnevnoj vezi sa Stožerom u Zagrebu, a kada bi bilo tko od njih morao negdje otići, mijenjao bi ga zamjenik. Svjetska zdravstvena organizacija ovo je ocijenila izvanrednim za mirnodopske prilike i preporučila takav pristup povezivanju i brzom širenju informacija unutar zdravstvenih sustava.
• Kakvu je ulogu Stožer igrao u miru?
- Stožer je reagirao u slučaju poplava u Međimurju i zapadnoj Slavoniji, u slučaju epidemija... Reagirao je kod toksičnih incidenata (kada su se prevrtale cisterne), kod većih prometnih nesreća, reagirao je kad se pojavljivala sumnja u neki lijek - to se može usporediti sa sadašnjom tragedijom, a vijest je u svih 20 županija iz Zagreba stizala za 30 minuta. Stožer u mirno doba mora postojati i umjesto da se iskoristi njegovo desetgodišnje iskustvo, ministrica ga ukida i što je najveća greška, umjesto njega ne osniva ništa drugo. Kad se u petak popodne zaključaju vrata Ministarstva, do ponedjeljka ujutro nema nikoga tko koordinira hrvatske zdravstvene ustanove! Stožer je tijekom noći preuzimao ulogu Ministarstva zdravstva u smislu obavještavanja. Operativac je uvijek obavještavao predsjednika Stožera, odnosno ministra zdravstva. Da je takva veza postojala u ovom slučaju, onda bi u roku od jednog sata svi centri za dijalizu dobili ne samo informaciju da se nešto događa, nego i obavezan naputak o postupanju. U ovom slučaju naputak bi glasio "obustava svih dijaliza, daljnje naputke javit ćemo za sat vremena". Za to je kriva ministrica.
Koliko je u stvari ljudi umrlo? Taj se broj stalno mijenja, a čini se da postoji tendencija da se on umanji.
- Koliko je točno ljudi umrlo, ne znam, ali znam nekoliko tragičnih podataka - da dijalize u Osijeku i Splitu uopće nisu od Ministarstva dobili obavijest, već su obaviješteni zahvaljujući osobnim kontaktima s kolegama drugih centara; obavijest je u Pulu kasnila 24 sata, pa je zato umrlo šest pacijenata, u Karlovac je također kasnila, i tako redom. Ne mogu vjerovati ovo što čujem danas, da se priprema nekakav projekt koji će koštati dvadeset milijuna dolara - da bi se uspostavio informatički centar koji će biti povezan sa svim bolnicama?! Zašto bacati toliki novac?! Mi smo imali stožer koji je bio vrlo jeftin. Danas je dovoljan jedan PC koji ima svaka bolnica i dom zdravlja i preko interneta imate vezu sa centralom Stožera. Uz mobitele, telefone i bipere, sve skupa to ne može koštati više od dvadeset tisuća dolara. Osim toga, mi smo imali ljude koji su dragovoljno dežurali; pa i kad bi se dežurstvo plaćalo, ne bi predstavljalo značajniju novčanu stavku. Mi smo imali ljude koji su dežurali dragovoljno i upravo zato je sramotno bilo ukinuti Stožer. Iz toga mogu jedino zaključiti: ovo Ministarstvo je ukinulo praktički sve što smo stvarali deset godina, a umjesto toga nije uvelo ništa novo. Ukinulo je Krizni Stožer, ukinulo je kolektivne pregovore sa sindikatima. Ministarstvo jednostrano smanjuje plaće u zdravstvu za 20 posto, što je nepojmljivo u civiliziranom svijetu. Naravno da su zaposleni u zdravstvu nezadovoljni.
Ali još uvijek pacijenti, pa tako i ovi s dijalize kažu: "loše je sve, samo je osoblje ljubazno i kvalitetno."
- U sadašnjem Ministarstvu zdravstva komentar je bio "Hebrang je nabio previsoke plaće u zdravstvu". A plaća u zdravstvu nikad ne može biti previsoka. Ja sam se borio da plaće u zdravstvu budu deset posto iznad plaća u društvenim djelatnostima - a to nije visoko za posao koji rade. Evo, naša sestra instrumentarka sinoć je do pola sedam stajala s nama u operacijskoj sali, u krvi i zaštitnoj odjeći i nije ni pitala za obračun prekovremenog rada. Takvi su vam to ljudi. A plaću su joj smanjili za dvadeset posto. Treća stvar koju su ukinuli je financijska kontrola sustava, što isto ima veze s ovim slučajem: svaki ravnatelj bolnice odlučuje što će kupiti i zato danas u Hrvatskoj imate četiri vrste dijalizatora. Mi smo u doba, dok sam ja bio odgovoran za zdravstvo, odredili za svaki strateški proizvod - javnu licitaciju na rok od godine dana. Jedan dijalizator, jedan proizvođač za tu godinu, i jasna odgovornost. Ako ih imate šest ili sedam, onda nije više lako. To nije monopol, jer se natječaj obnavlja svaku godinu dana. Znači, imali smo kontrolu nad dobavljačima, jer smo znali što i pod kojim uvjetima smiju uvesti. Time smo kontrolirali i cijenu i kvalitetu. Danas je ukinuto plaćanje zdravstvenim ustanovama po izvršenoj zdravstvenoj usluzi i fakturi i uvedeno paušalno plaćanje, kao u Jugoslaviji prije deset godina, što znači da nema stimulacije ustanovi da radi bolje. Ukinuli su zdravstvenu inspekciju koja je nastupala preventivno, zaustavili su privatizaciju primarne zdravstvene zaštite, a još uvijek nisu donijeli nove zakone na osnovu kojih bi umjesto svega ovoga što su stopirali uveli nešto novo. To je jedna, rekao bih, rušiteljska ekipa, koja dobro ruši, ali ništa ne zna graditi, tako da se posljedica takvog djelovanja morala dogoditi prije ili kasnije. Na žalost, plaćena je ljudskim životima. Najveći pogrešan potez koji je ministrica napravila je da je u roku mjesec dana smijenila 270 članova upravnih vijeća i sve ravnatelje državnih zdravstvenih ustanova. Nakon takve sječe kadrova i dovođenja kompletno novih ljudi, vi nemate šanse održati sustav. Sječa kadrova morala je rezultirati katastrofom.
Vas se od strane sadašnje vlasti proziva zbog smrti 67 dijaliziranih bolesnika u Sisku...
- Na dijalizi u Sisku nije umrlo 67, nego je umrlo 17 bolesnika, i nisu umrli u roku od sedam dana, nego u roku od osam mjeseci. I nisu umrli od nepoznatog, nego od poznatog razloga. Prema tome, to su dva potpuno odvojena slučaja. U slučaju Siska, Ministarstvo zdravstva je reagiralo u roku od 45 minuta, a u sadašnjem slučaju, ni u roku od sedam dana. Dakle, bilo je to u vrijeme okupacije, kad smo dobili dojavu da je na dijalizi u Sisku u osam mjeseci umrlo 17 pacijenata, što je neuobičajeno. Čim je dojava stigla, odmah sam oformio povjerenstvo i osobno otišao u Sisak. Bio sam u Sisku u roku 60 minuta. Prije nego sam stigao, već je povjerenstvo koje smo oformili obustavilo dijalizu u Sisku i u drugim centrima, iz preventivnih razloga. Kad smo došli u Sisak, vidjeli smo da je razlog individualan: od tih 17 pacijenata koji su umrli, kod dvojice je dokazano da su umrli od trovanja aluminijem. Kod ostalih nije dokazan uzrok smrti. Radilo se o populaciji iznad prosječne starosti, jer su to bili pacijenti s okupiranog područja, čije je liječenje do dolaska na slobodan teritorij bilo zapušteno. Komisija je nastavila rad i došla do dvije spoznaje: jedna je da je postojao manjak komunikacije između šefa dijalize i ravnatelja, pa sam ih trenutačno suspendirao do završetka istrage, ali ih je upravni sud vratio natrag i rekao da nisu krivi.
Kako to?
- Zato što je stručna i pravosudna istraga zaključila sljedeće: uzroci smrti su bili loša kvaliteta vode. U to vrijeme, srpski agresor je okupirao izvore pitke vode koji snabdijevaju Sisak, pa je Sisak snabdijevan iz rezervnih bazena. Ta je voda puno lošije kakvoće, pa filtri nisu uspjeli pročistit sav aluminij, jer su oni rađeni za normalnu vodu. Tu vodu su pili svi građani Siska, ali za zdrave ljude to nije bitno, dok je za dijalizu sastav vode i te kako bitan. Prema tome, Ministarstvo zdravstva je reagiralo odmah i od trenutka spoznaje Ministarstva više nije umro ni jedan pacijent, a ovdje su od trenutka spoznaje Ministarstva pacijenti i dalje umirali. Zloporaba slučaja iz Siska govori da oni nisu proučili čak ni iskustva svojih prethodnika.

«««Povratak na sadržaj


|| Povratak na početnu stranicu || Stari brojevi || O nama ||

E-Mail:dom@hic.hr
Copyright © 1998, 1999 all rights reserved
Croatian Information Centre