IZBORNA PRAVA ISELJENIKA I NACIONALNIH MANJINA

Post-tuđmanovska demokracija

Piše: Marjan Bošnjak

          Za svakog zastupnika iz dijaspore, dakle, trebalo je gotovo 18.000 glasova, dok je za svakog od ove trojice zastupnika nacionalnih manjina trebalo u prosjeku samo oko 1200 glasova. To bi u ovom slučaju značilo da glasovi Hrvata iz dijaspore vrijede 15 puta manje od glasova nekih nacionalnih manjina. Pa kakva je to demokracija?

          Ovih dana je u Hrvatskoj ponovno pokrenuta rasprava o potrebi reformiranja izbornog sustava, pogotovo nakon što je jedan od čelnika vladajućega SDP-a Mato Arlović, rekao da je već u izradi novi izborni zakon po kojemu bi cijela Hrvatska mogla postati jedna jedinstvena izborna jedinica. To bi značilo da bi svaka stranka postavila samo po jednu izbornu listu za cijelu Hrvatsku, za koju bi onda glasači mogli glasovati, bez obzira u kojem dijelu Hrvatske žive. U Sabor bi, prema tom prijedlogu, mogli ući samo kandidati s liste, koja bi prešla izborni prag od pet posto, dok bi liste koje dobiju manje od tog minimuma bile diskvalificirane, što znači da bi ti glasovi bili izgubljeni. Ova je ideja odmah doživjela žestoke kritike, pogotovo manjih stranaka koje kažu da bi takav model bio obični "izborni inženjering" sračunat da se s hrvatske političke scene eliminiraju manje stranke i da se tako pomogne velikim strankama.

          Obzirom da je u Hrvatskoj javna rasprava o novom izbornom sustavu već počela, i obzirom da smo i mi, koji živimo u iseljeništvu, pripadnici hrvatskog naroda te stoga izravno pogođeni najavljenim promjenama, prirodno je i logično da i mi imamo pravo, pa i dužnost, u toj raspravi sudjelovati, da imamo pravo komentirati moguće promjene i iznositi svoje prijedloge.

          Hrvatska je u zadnjih desetak godina nekoliko puta mijenjala i dopunjavala izborni sustav, ali mnogima je jasno da je sadašnji izborni zakon u mnogočemu manjkav i da ne odražava volju hrvatskih birača. Štoviše, sadašnji zakon, u nekim aspektima, čak krši osnovne demokratske principe.

          Danas u Saboru, na primjer, sjede Mate Granić i još troje zastupnika Demokratskog centra, a da njihova stranka na zadnjim izborima nije dobila niti jedan glas. Naime, svih četvero je izabrano s liste druge stranke, to jest HDZ-a. Koliko je to demokratski – da oni glasači koji su na izborima glasovali za politički program HDZ-a, nakon izbora u Saboru, dobiju četvero zastupnika koji zastupaju sasvim drukčiji politički program, i koji glasuju protiv stavova HDZ-a? Koliko je demokratski da u Saboru danas kao zastupnik sjedi jedan Borislav Graljuk, koji je na zadnjim izborima dobio svega 342 glasa, dok je ostalim zastupnicima trebalo oko 20.000 glasova ili više? Koliko je demokratski da saborska mjesta zauzimaju zastupnica Zdenka Čuhnil, koja je dobila svega 1401 glas, ili Tibor Santo, koji je dobio 1892 glasa? Ova tri privilegirana zastupnika nacionalnih manjina u Hrvatskom saboru raspolažu s ukupno tri glasa, iako je svih troje ukupno dobilo manje od 3700 glasova birača. Zar je to ta "post-tuđmanovska demokracija" o kojoj su se, u zadnje dvije godine, toliko razvikali i međunarodna zajednica i sadašnja garnitura na vlasti?

Novim izbornim sustavom ne bi smjele biti favorizirane ni nacionalne manjine, a ni mi iz dijaspore. Svi hrvatski državljani, bez obzira tko su i gdje žive, trebali bi imati isto pravo sudjelovanja na izborima i istu težinu glasa. Nijedan izborni sustav nije savršen, ali svako demokratsko društvo, i svaka demokratska država, mora makar težiti tome da nitko ne bude privilegiran i da svaki glas vrijedi podjednako

          Dok predstavnik Rusina i Ukrajinaca Borislav Graljuk sjedi u Hrvatskom saboru s dobivenih 342 glasa, cijela je dijaspora, na čijoj je listi glasovalo 125.000 glasača, dobila samo šest zastupnika, iako su oni izravno dobili čak 108.000 glasova. Za svakog zastupnika iz dijaspore, dakle, trebalo je gotovo 18.000 glasova, dok je za svakog od ove trojice zastupnika nacionalnih manjina, trebalo u prosjeku samo oko 1200 glasova. To bi u ovom slučaju značilo da glasovi Hrvata iz dijaspore vrijede 15 puta manje od glasova nekih nacionalnih manjina. Pa kakva je to demokracija?

          No, unatoč toj očitoj nepravdi, sadašnja vlast otvoreno govori kako bi pravo glasa hrvatskoj dijaspori trebalo sasvim oduzeti, jer tobože "nije pravedno" da o hrvatskoj Vladi i hrvatskim zakonima odlučuju Hrvati koji žive u susjednoj BiH ili u dijaspori. A je li pravedno da o sastavu hrvatske Vlade, o hrvatskim zakonima i o sudbinskim pitanjima hrvatske države u Saboru odlučuju zastupnici manjina koji, kako vidimo, gotovo nikoga ni ne predstavljaju? Zar je pravedno da onaj koji dobije manje od 350 glasova postane saborski zastupnik i da u Saboru ima sva prava kao i zastupnik koji dobije gotovo 20.000 glasova?

          Na ovakve zaista čudne demokratske standarde morali su se naviknuti i Hrvati u susjednoj Bosni i Hercegovini, gdje je nepravda još veća, jer tamo je upravitelj međunarodne zajednice iz Federalne vlade sasvim isključio one predstavnike hrvatskog naroda, koji su na zadnjim izborima dobili čak 90 posto ukupnog broja glasova, a na vlast je svojevoljno postavio kandidate koji su dobili tek 10 posto glasova. Ovo eklatantno kršenje ljudskih i političkih prava Hrvata u BiH je pak priča za sebe, koja zaslužuje posebnu analizu i posebni komentar pa se zato opet vratimo na stanje u Republici Hrvatskoj.

          Kad je riječ o tome bi li Hrvati, koji se nalaze izvan Hrvatske trebali (ili ne) imati pravo sudjelovanja u političkom životu svojega naroda, onda je potrebno istaknuti primjer susjedne Italije, gdje je nekoliko dana prije Božića talijanski parlament gotovo jednoglasno, svojoj velikoj dijaspori dao pravo glasa, kojeg ona do sada nije imala. Italija je svojoj dijaspori osigurala čak 12 zastupničkih mjesta u parlamentu i još osam mjesta u Senatu, jer smatra da svi državljani Italije, i njihovi potomci, bez obzira gdje živjeli, imaju pravo glasa i imaju pravo biti zastupljeni, i to srazmjerno broju Talijana koliko ih ima na kojem kontinentu. Prema tom kontinentalnom ključu, Talijani koji žive u Australiji, ubuduće će imati najmanje jedno, a možda i dva zajamčena mjesta u talijanskom parlamentu. To je možda model koji bi mogla usvojiti i Hrvatska. No, postoje i razni drugi modeli po kojima bi mogli biti zastupljeni hrvatski državljani, koji žive izvan granica Republike Hrvatske. Najvažnije je da bude poštivano ustavno pravo svakog hrvatskog državljanina, da svaki hrvatski državljanin ima podjednako pravo glasa, bez privilegija, ali i bez diskriminacije.

          Novim izbornim sustavom ne bi smjele biti favorizirane ni nacionalne manjine, a ni mi iz dijaspore. Svi hrvatski državljani, bez obzira tko su i gdje žive, trebali bi imati isto pravo sudjelovanja na izborima i istu težinu glasa. Nijedan izborni sustav nije savršen, ali svako demokratsko društvo, i svaka demokratska država, mora makar težiti tome da nitko ne bude privilegiran i da svaki glas vrijedi podjednako. S obzirom da je u Hrvatskoj već počela rasprava o novom izbornom sustavu, i da će slijedećih mjeseci biti govora o raznim prijedlozima i raznim modelima, evo i jednog prijedloga, koji je dobrim dijelom zasnovan na australskom (westminsterskom) modelu, koji je, kako znamo, prilično uspješan i stabilan.

          Zašto Hrvatska ne bi mogla imati dvodomni Sabor, dakle Sabor kojega bi sačinjavali jedan donji, zastupnički dom – koji bi birao Vladu – i jedan gornji dom, koji bi odobravao odluke i zakone donjega doma? Zastupnički dom bi, kao i sada, mogao imati 140 zastupnika (ili manje) koji bi, za razliku od sada, zastupali 140 izbornih jedinica. Svaki bi zastupnik bio izravno izabran u svojoj izbornoj jedinici. Na taj način svaki bi zastupnik bio istinski zastupnik svoje izborne jedinice i u Saboru bi sjedio zato što je izravno dobio povjerenje birača u svom okrugu, a ne zato što je možda stranački aparatčik i što se uspio ugurati na sigurno mjesto na nekoj stranačkoj listi. Građani bi tako točno znali koji ih pojedinac zastupa u Saboru. Ne bi nam se događalo da se ne zna tko predstavlja koga, niti tko je odgovoran kome, jer jednu izbornu jedinicu zastupa čak 14 raznoraznih zastupnika i to iz pet-šest različitih stranaka.

          Ukidanje Županijskog doma je bila velika pogreška. Treba uspostaviti jedan novi gornji dom, dom koji se ne bi poput prošloga zasnivao na županijama, nego čija bi izborna jedinica bila cijela Hrvatska. To bi bio dom u kojem bi, bez izbornih pragova, bile srazmjerno zastupljene i velike i male stranke, ukoliko uspiju diljem Hrvatske prikupiti onoliko glasova koliko je potrebno za jedno zastupničko mjesto. Ovakva bi kombinacija na hrvatskoj političkoj sceni uvela i političku stabilnost i pravednu demokraciju, ali i red i odgovornost prema biračima, što nam sada nedostaje. Ovo je samo jedan od modela koji dobro funkcioniraju, a po svijetu, naravno, ima i drugih dobrih, iskušanih modela. No, za koji god se odlučili, ipak je najvažnije da izaberemo model koji će ukloniti sadašnje nepravde i koji će najbolje odražavati demokratsku volju svih hrvatskih državljana.

«««Povratak na sadržaj