|
KOMENTAR
Predsjednik propuštenih prigoda
Piše: Tomislav Vuković
Nakon dosadašnjeg iskustva, s velikom se sigurnošću može predvidjeti
kako će svaki značajniji unutarnji politički događaj, koji je
(ne)izravno vezan uz predsjednika Stjepana Mesića, nažalost, prouzročiti
suprotstavljena tumačenja, još dublje političke podjele i sve veću
rascjepkanost hrvatskog nacionalnog korpusa. Tako je proslava 58.
obljetnice osnivanja 10. zagrebačkog partizanskog korpusa 19. siječnja,
na kojoj se predsjednik Mesić, sada već tradicionalno, obratio
prisutnima s "Drugovi i drugarice!" te gromkog glasa i
ozarenog lica s partizanskim prvoborcima i liderima propale Komunističke
partije pjevao "Po šumama i gorama", u jednome dijelu
hrvatske javnosti izazvala delirij oduševljenja. Glasila su posvetila
veliku pozornost tom događaju i predsjednikovu govoru, objavljene su
brojne slike partizanskih generala i komunističkih ideologa,
predsjednik je s velikim zanimanjem razgledavao prigodnu izložbu, a
medijski eksponirane zvijezde napadno su se (čini se i prkosno) smiješile.
S tog promoviranja "novog duha" s retrogradnom ideologijom i
politički fosilnim akterima, podmetanja gluposti pod intelektualnu
vrlinu (vjerovali ili ne, trenutno jedan od vodećih "ribara
ljudskih duša" u hrvatskom medijskom prostoru Slobodan Šnajder
tom je prigodom rekao kako je "baš u partizanskom ambijentu moglo
rasti ono jakobinsko drvce slobode bez kojega nema umjetnosti" i
veličanja Komunističke partije, javnosti je upućena poruka kako nisu
ispravljene nepravde prema partizanima.
Istodobno, u sjeni tog medijskog spektakla, tisuće se ljudi u
Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini i po raznim krajevima svijeta prisjećalo
uzničkih dana u Lepoglavi, Novoj Gradiški, na Golom otoku. Hrvati su
zatvarani jer su zapjevali "Vilo Velebita", jer im je u
pretresu pronađen "londonski" hrvatski pravopis, jer su
napisali članak protiv "moralno-političke podobnosti", jer
su za Božić pred gostionicom zapjevali "U to vrime godišta"...
Valja se upitati nije li, možda, u tom balu "ostatka
ostataka" još uvijek netko tko je naredio, sudjelovao ili je
(ne)izravno odgovoran za tisuće nevino strijeljanih muškaraca, žena i
djece, pobijenih bez suda u Bleiburgu, na Križnome putu, u Maceljskoj
šumi i stotinama drugih stratišta? I je li se itko upitao što je s uz
partizanskim nepravdama?
Zbog nedoličnog sudjelovanja i izjava predsjednika Mesića,
neprimjerene proslave, ikonografije i medijskog tretmana, hrvatski je
narod još dublje potonuo u bolne podjele i razdor. Predsjednik ima
pojednostavnjen odgovor na sve prigovore: negoduju oni koji su, po
njemu, izgubili privilegije, koji su politički poraženi, koji žele
održati stanje pogodno za pljačku i slično.
Nekoliko dana ranije, 15. siječnja, isti je ishod polučila i svečana
sjednica Sabora povodom desete obljetnice međunarodnog priznanja
Republike Hrvatske, koja je okupila najviše državne i crkvene
predstavnike i goste iz inozemstva. Bila je to još jedna prigoda da se
hrvatski narod i svi hrvatski građani s ponosom prisjete velikih
povijesnih trenutaka mukotrpne i krvave borbe za slobodu i samostalnost,
da se pokušaju prevladati duboke podjele u društvu i hrvatskom narodu
i da se s određenim nacionalnim konsenzusom krene u budućnost i rješavanje
nagomilanih problema na svim razinama. Ključna je osoba u proslavi, što
i dolikuje, uz premijera Ivicu Račana i predsjednika Sabora Zlatka Tomčića,
bio predsjednik države Stjepan Mesić, koji je održao prigodni govor.
On je, nažalost, umjesto da bude "predsjednik svih građana",
kako to voli za sebe reći, (što mu baš i nije najspretnija sintagma
jer ona neodoljivo podsjeća na francusku revoluciju, koja je pojela
vlastitu djecu), po tko zna koji put ponovno podijelio javnost pa su
neki govor ocijenili antologijskim, a neki nedopustivim i
katastrofalnim. Svaka je strana iznosila svoje argumente, pohvale i
kritike. Htio to netko priznati ili ne, nameće se zaključak kako su
silni hvalospjevi zbog Mesićevog prihvaćanja krivice za svjesno
antagoniziranje Srba od strane službene hrvatske politike u cilju
njihovog etničkog čišćenja, i pohvale za druge sporne teze, upućeni
od onih koji se baš ne mogu pohvaliti da su bilo što podnijeli za
stvaranje samostalne hrvatske države. Tako je npr. Vesna Pusić,
predsjednica HNS-a, posljednje Mesićeve stranke nakon SKJ-a, HDZ-a i
HND-a, u samo jednom desetljeću, što samo po sebi dovoljno govori o
njegovoj političkoj ozbiljnosti, ocijenila govor antologijskim, a
predsjednika Mesića proglasila gotovo mesijanskim predsjednikom na ovim
europskim prostorima. Ta ista gospođa nije našla za shodno sudjelovati
u prošlogodišnjoj proslavi Dana državnosti. Umjesto da se prisjeti
poginulih hrvatskih branitelja, oda im počast i posvjedoči, kao javna
osoba kojoj su birači dali povjerenje, svoju privrženost hrvatskoj
samostalnosti, ona je sa kćeri išla u turističko razgledanje susjedne
metropole Budimpešte! Vjerojatno je nešto vremena posvetila i "šopingu",
a naša su se glasila čudila što je nema niti na jednom događaju u
sklopu proslave samostalnosti Hrvatske. Sve je ubrzo zaboravljeno, ali
se ipak nameće pitanje – koliko je Pusićki stalo do Hrvatske?
No,
nisu samo oporbeni političari prosvjedovali protiv sadržaja Mesićeva
govora, nego i oni koji su najpozvaniji nešto reći u javnosti povodom
spomenutog desetljeća – branitelji.
Temeljem "plodova" ova dva javna predsjednikova nastupa nije
teško zaključiti kako će, ako ovako nastavi, u povijesti gospodin
Mesić biti zapamćen kao predsjednik propuštenih prigoda. Bilo bi
dobro da sadašnji predsjednik Republike Hrvatske napokon shvati kako mu
prigode odlaze u nepovrat!
«««Povratak
na sadržaj
|
