|
KOMENTAR
MARJANA BOŠNJAKA O DESETOJ OBLJETNICI MEĐUNARODNOG PRIZNANJA HRVATSKE
Hrvatska državnost iz
australske perspektive
Piše: Marjan Bošnjak
Petnaestog siječnja su Hrvati obilježili desetu, dakle jubilarnu
obljetnicu međunarodnog priznanja Republike Hrvatske. Međunarodno
priznanje hrvatske države prije deset godina je svim hrvatskim
rodoljubima, kako u domovini tako i diljem svijeta, bio jedan od najvažnijih
trenutaka u životu. Svi smo mi, kao i brojne generacije prije nas,
sanjali o slobodi, o trenutku kada će Hrvati biti "svoji na
svome", kada će imati svoju državu.
Mi
u Australiji smo pogotovo dobro znali što znači ne imati vlastitu državu,
što znači ne imati svoje konzulate, svoja veleposlanstva, što znači
biti nepriznat, što znači biti klevetan, napadan, politički
ignoriran. Hrvatska je država danas priznata i međunarodno uvažavana
i od prijatelja i od neprijatelja. Hrvatska država danas ima svoja
veleposlanstva i u Washingtonu i Londonu, i Parizu i Canberri, i Moskvi
i Pekingu, i u... Beogradu. Hrvatska zastava se danas ponosno vijori
pred zgradom Ujedinjenih naroda, gdje je već davno trebala biti.
Doživjeli
smo što mnoge generacije prije nas nisu doživjele, ali o čemu su
sanjale, za što su se borile i prečesto ginule. Zato danas kad slavimo
naše uspjehe, trebamo se sjetiti i onih generacija koje su se borile i
žrtvovale, ali koje nisu imale tu sreću da dožive hrvatsku državnost
i međunarodno priznanje.
Unatoč tomu, bivši nas predsjednik SFRJ Stipe Mesić ovih dana u svom
skandaloznom govoru u Hrvatskom saboru u povodu desete obljetnice međunarodnog
priznanja države uvjerava kako smo zapravo mi Hrvati bili krivi za
gotovo sve, kako smo "namjerno antagonizirali Srbe", kako
"nije istina da nas svijet nije volio". Većina razboritih neće
dozvoliti da nam govor predsjednika koji se ponaša kao zlo i obijesno
derište pokvari zadovoljstvo, jer uistinu imamo što slaviti. Stvorili
smo državu zahvaljujući našoj odlučnosti i tadašnjem državnom
vodstvu, unatoč tome što nam je međunarodna zajednica u ono vrijeme
bila otvoreno nesklona, što treba otvoreno reći, bez obzira sviđalo
se to Mesiću ili ne.
Hrvatsku je prvo priznala Njemačka i to 18. prosinca 1991., što
je izazvalo bijes Engleske i Francuske, ali je njemački stav ipak dobio
podršku europskih zemalja. Vatikan je Hrvatsku priznao 13. siječnja
1992., a tog povijesnog 15. siječnja u Zagreb su jedna za drugom,
stizale formalne poruke priznanja od Belgije, Danske. Malte, Austrije,
Švicarske, Nizozemske, Mađarske, Norveške, Bugarske, Engleske,
Poljske, Italije, Francuske, Finske i Švedske. Primivši vijest o
europskom priznanju Hrvatske, australski premijer Paul Keating je
u Canberri rano ujutro 16. siječnja u ime svoje Vlade također objavio
službeno priznanje hrvatske države. Obzirom na vremensku razliku,
australsko je priznanje u Zagreb stiglo istoga dana kad i europska
priznanja.
Mi
Hrvati u Australiji, s pravom možemo biti posebno zadovoljni jer je
Australija bila spremna Hrvatsku priznati čak i ranije, ali nije željela
djelovati u raskoraku s europskim silama. Australska vlada je bila
svjesna da zapravo ni nema druge opcije, jer bi pritisak velike
australske hrvatske zajednice, pa i većine australske javnosti, bio
neizdrživ.
Australski Hrvati s pravom danas mogu biti vrlo ponosni jer su tih teških
dana zaista dali ogroman doprinos kako na humanitarnom tako i na političkom
polju. U danima kad je najviše trebalo, australski Hrvati su u Hrvatsku
uputili milijune dolara pomoći. Australski Hrvati su tih dana bili
jedinstveni u želji da pomognu svojoj domovini. Diljem Australije
organizirane su masovne demonstracije protiv rata u Hrvatskoj,
predstavnici hrvatskih zajednica neumorno su "obrađivali"
australske medije. Hrvati su slali pisma novinama, te na svakom koraku,
u školama, na radnim mjestima i među prijateljima, širili istinu o
Hrvatskoj i o pravednoj borbi hrvatskog naroda. Pogotovo možemo biti
zadovoljni našim vrlo uspješnim lobiranjem među australskim političarima,
jer smo tih dana među parlamentarcima u Canberri zaista imali puno
prijatelja i to u svim strankama.
Tih
smo dana, svatko na svom području, svatko po svojim mogućnostima, učinili
zaista puno. Dok su se u domovini Hrvati lavovski borili na život ili
smrt, mi smo u iseljeništvu pomagali gdje i kako god smo mogli i znali.
Upravo zato što smo bili tako jedinstveni uspjeli smo pobijediti,
uspjeli smo i vojno i politički i moralno poraziti neprijatelja koji je
bio i brojniji i nadmoćniji. Zato je važno da se u ovakvim
prilikama, kad obilježavamo velike uspjehe hrvatskog naroda, podsjetimo
što možemo postići kad smo složni, kad znamo što hoćemo i kad se
svi zajedno udružimo da se to postigne.
Danas su u Hrvatskoj vremena nešto drukčija, Hrvatska nije više u
ratu, niti su vremena tako dramatična kao što su tada bila. Hrvatska
je danas demokratska država, ima svoju demokratski izabranu
vlast (ma što mi o njoj mislili) ima svoj novac, svoje redarstvo, svoju
vojsku, parlament koji slobodno raspravlja o sudbini zemlje, ima svoje
političke stranke koje se slobodno natječu za povjerenje hrvatskog
naroda.
U
takvim okolnostima sasvim je normalno i korektno da i mi vani
svoju aktivnost podredimo domovinskim snagama. Sasvim je normalno da
glavnu riječ prepustimo našoj braći u domovini, iako smo još uvijek
tu i još uvijek spremni svojoj domovini pomoći - ako bi to opet
zatrebalo.
I
nakon deset godina još uvijek živimo u dijaspori, daleko od naše
domovine, ali smo još uvijek dio hrvatskog naroda. U nama teče
hrvatska krv, u nama još uvijek kuca hrvatsko srce. Naša ljubav prema
domovini nije nestala i s velikim zanimanjem pratimo što se u njoj događa.
Još uvijek pomažemo našoj braći u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini i
novcem i raznoraznim humanitarnim aktivnostima, bodrimo ih i politički
i moralno. I nije nam svejedno ako su hrvatski interesi ugroženi, ako
se Hrvati iseljavaju, ako je vlast nesposobna, ako se lošije
živi, ako se problemi ne rješavaju...
I
nije nam svejedno što nas pokušavaju uvući u neke nove državne
zajednice u kojima Hrvatska opet gubi svoju teško stečenu samostalnost,
što nam žele oduzeti ili ograničiti državnost koju smo skupo
platili. Mi Hrvati vani vrlo dobro znamo što znači imati svoju državu.
Hrvatska je međunarodno priznata i samostalna država, i na nama je da
učinimo sve što je u našoj moći da ona takva i ostane.
«««Povratak
na sadržaj
|
