FELJTON

Hrvati Švedske

Piše: Tomislav Klobučar

Do 1973. godine govorilo se o što bržoj asimilaciji stranaca. Previše naglašena asimilacija imala je i svojih negativnih posljedica. Prva i druga generacija sve se manje razumiju. Mnogi roditelji nisu naučili djecu njihov materinji jezik, misleći da će im lakše biti započeti švedsku školu, a sami nisu dovoljno naučili jezik zemlje, kako bi mogli pomagati djeci i pratiti ih dok odrastaju

          U godinama poslije Drugog svjetskog rata pa sve do 50-tih godina pretjerani strah od velikog susjeda na istoku bio je uzrokom restriktivne politike prema političkim izbjeglicama, osobito onim iz istočne Europe, a činjenica izručivanja izbjeglica iz baltičkih zemalja u Staljinovu Rusiju činila je Švedsku manje privlačnom.

          Sredinom 50-tih godina Švedska uzima – iz humanitarnih razloga - stanovit broj izbjeglica iz sabirnih logora u Austriji i Italiji, mahom starijih osoba, bolesnih i invalida, ljude koje nijedna druga država nije htjela primiti. Među tim ljudima nalazio se i veći broj Hrvata.

          Situacija se potpuno mijenja 60-tih godina: zbog pomanjkanja domaće radne snage Švedska otvara granice ekonomskoj emigraciji. Uz emigrante iz slobodnih europskih zemalja (najviše iz Italije, Španjolske i Grčke) dolazi i oko 50.000 osoba iz tadašnje Jugoslavije. Uz Makedonce, Slovence i Srbe najviše ima Hrvata. Kako doseljenici u Švedskoj nisu registrirani po nacionalnosti nego po državnom ključu (imenu), točan broj Hrvata je teško odrediti, ali računa se da ih je moglo biti od 15 do 17 tisuća.

          Život Hrvata u Švedskoj danas
          Nakon 1967. godine Švedska opet uvodi restriktivnu politiku u vezi s useljavanjem ili traženjem zaposlenja, pa se nakon te godine broj Hrvata u Švedskoj povećava uglavnom spajanjem obitelji. Računa se da bi sada u Švedskoj moglo biti oko 20.000 Hrvata.

          Najveći broj Hrvata koji su došli u Švedsku 60-tih godina bili su radnici ili seljaci i oni su brzo našli svoje mjesto u industriji koja je u to vrijeme vapila za radnom snagom, kao na primjer u brodogradilištu Kockums u Malmoeu, tvornici kugličnih ležajeva SKF i tvornici automobila Volvo u Goeteborgu, te SAAB i Scania u Trollhaetti i Soedertaelju. Po tim gradovima došlo je do najvećih koncentracija naših radnika. Druge, manje skupine, našle su posao po manjim industrijskim centrima diljem cijele južne Švedske.

          Švedska je zemlja s vrlo visokim životnim standardom. Ne može se reći da među našim useljenicima ima siromašnih, ali nema ni bogatih. Naši su useljenici u Švedsku dolazili, u pravilu, praznih ruku, ali su uspjeli sebi i svojim obiteljima osigurati relativnu materijalnu sigurnost i prihvatljiv životni standard, a sve to štednjom i marljivošću.

          Prva generacija tih useljenika sada je u dobi od 50 do 60 godina starosti. To su uglavnom industrijski radnici s visokim životnim standardom. Većina njih živi u modernim stanovima (cca. 85 posto), a preostalih 15 posto u vlastitim kućama i otkupljenim stanovima. Drugu grupu čine Hrvati do 30 godina starosti koji su u Švedsku došli kao djeca sa svojim roditeljima (20 posto) i oni koji su se rodili u Švedskoj (80 posto). Ogromna većina mladih je poslije završene 9-godišnje osnovne škole nastavila školovanje u tehničkom ili zanatskom sektoru (cca. 95 posto) dok je jedan vrlo mali dio pohađao visoke škole ili fakultete.

          Razlog tako slabom interesu mladih Hrvata druge generacije za visoka stručna zvanja, i pored velikih i potpuno jednakih mogućnosti što se pružaju svakom švedskom građaninu, možda leži u činjenici da im njihovi roditelji, koji uglavnom dolaze sa sela ili prigradskih područja i sami imaju nizak stupanj obrazovanja, nisu bili u stanju dati potrebnu stimulaciju za više studije. Mnogi mladi Hrvati su danas bez posla jer industrija traži mlade ljude s visokom ili fakultetskom spremom. Za očekivati je da će treća generacija (s tim treba računati) bolje znati iskoristiti mogućnosti sticanja više naobrazbe, koje im pruža ovo društvo.

          Do 1973. godine govorilo se o što bržoj asimilaciji stranaca. Previše naglašena asimilacija imala je i svojih negativnih posljedica. Prva i druga generacija sve se manje razumiju. Mnogi roditelji nisu naučili djecu njihov materinji jezik, misleći da će im lakše biti započeti švedsku školu, a sami nisu dovoljno naučili jezik zemlje, kako bi mogli pomagati djeci i pratiti ih dok odrastaju.

          1973. godine švedski parlament donosi zakon o uvođenju nastave materinskog jezika u dječje vrtiće i o učenju materinskog jezika u predškolskoj i školskoj nastavi. Pojam asimilacije zamijenjen je pojmom integracije. Doseljenici se ne bi trebali odreći svojih nacionalnih i kulturnih korijena niti jezika, nego se od njih očekuje da takvi kakvi jesu daju svoj doprinos sredini u kojoj žive. Kao što je "privremenost" odlaska iz domovine za mnoge iseljenike postala "trajnost", tako i integracija s vremenom prelazi u asimilaciju.

          Djelovanje Crkve
          Ovaj prikaz bi bio nepotpun kad bismo zanemarili rad hrvatskih svećenika.

          Kako u Švedskoj nije bilo hrvatskih katoličkih misija ni hrvatskih svećenika prije 1969. godine, za Hrvate se brinuo, uglavnom u svojoj župi u Vaesterasu, mađarski isusovac vlč. Josip Benčik. Hrvatski svećenici su samo povremeno svraćali u Švedsku na tjedan ili dva i tada bi obilazili mjesta u kojima su živjele veće skupine Hrvata. Tako su u Švedskoj boravili msgr. Zorić i Draganović iz Rima i vlč. Mate Kolić iz Novog Zelanda.

          U južnoj Švedskoj je jedno kraće vrijeme djelovao đakovački svećenik vlč. Vladimir Vargić, a nakon njegovog odlaska tu je dužnost preuzeo slovenski svećenik, vlč. Jože Flis. U jesen 1969 godine konačno dolazi dominikanac Vjekoslav Lasić, koji počinje organizirati duhovnu pastvu za Hrvate u Švedskoj.

          U jesen 1973 godine u Goeteborg dolazi zagrebački svećenik vlč. Franjo Prstec, a skoro godinu dana kasnije i sarajevski svećenik Josip Vasilina u Stockholm. On ostaje u Stockholmu samo tri godine, pa ga nakon njegovog odlaska zamjenjuje vlč. Stjepan Biletić, također iz Sarajeva.

          Tako su vlč. Lasić u Malmoeu (uz pomoć vlč. Kropeka koji je imao sjedište u Kopenhagenu), vlč. Prstec u Goeteborgu i vlč. Biletić u Stockholmu obuhvatili veći dio južne Švedske u kojoj su boravile znatnije skupine Hrvata.

          S vremenom je došlo do promjena: vlč Prstec odlazi u Njemačku, vlč. Lasić se vraća u Hrvatsku, pa na njihova mjesta dolaze vlč. Stipo Šošić i vlč. Vladimir Švenda. Osim svojih svećeničkih obaveza ti se svećenici bave i opsežnim kulturnim, socijalnim i karitativnim radom među hrvatskim useljenicima.

          Katolička crkva u Švedskoj, koja je useljenička crkva, zbog težnje da se što prije udomaći i ukorijeni, da postane "švedska", nije bila naročito sklona našim svećenicima. Sve do 1978. godine kada je došao pomoćni biskup iz Hamburga, dr. Hubertus Brandenburg, i preuzeo vodstvo stockholmkse biskupije, prevladavalo je mišljenje među župnicima, da u Švedskoj Gospodin Bog razumije švedski jezik (uz latinski). Smatrali su da nacionalni (osobito hrvatski) svećenici razjedinjuju župe, okupljajući vjernike samo na materinjem jeziku. Nažalost, još uvijek ima župnika i svećenika u Švedskoj koji zastupaju to stanovište.

          Pogled u budućnost
          Švedska kao država s visokim standardom, s dobro razvijenim socijalnim uređenjem, pruža svim svojim građanima, pa i useljenicima, dobre uvjete školovanja i jednake mogućnosti zaposlenja, a svaka diskriminacija suzbija se zakonom. Usto, dobro socijalno i zdravstveno osiguranje omogućava dostojan način života i u slučaju bolesti, nezaposlenosti ili starosti.

          Zbog zemljopisnog smještaja na krajnjem sjeveru Europe, putovanja iz Švedske u Hrvatsku su dulja i napornija od onih iz ostalih europskih zemalja, a povezana su i s većim troškovima.

          To je bio jedan od razloga da su se posjeti domovini ograničavale na vrijeme godišnjih odmora (mjesec srpanj). Osim toga, sve do nestanka Jugoslavije naši iseljenici su i prilikom tih kratkih posjeta domovini često bili izloženi neugodnim "informativnim" razgovorima sa SUP-om; u svezi s tim raslo je međusobno nepovjerenje i sumnjičavost, pa su iz tih razloga mnogi odustajali od kratkih putovanja u Hrvatsku.

          Ne treba posebno naglašavati činjenicu da je za politički aktivne pojedince, Hrvatska ostala zatvorena sve do 1990. godine.

          To su neki od razloga da su se mnogi Hrvati do te mjere integrirali u švedsko društvo da se osjećaju podvojeno; koliko god je ljubav prema domovini jaka, oni su emocionalno vezani i uz zemlju koja ih je primila, dala im utočište i mogućnost za rad i život onda kad im to vlastita domovina nije mogla pružiti. Uz ovu zemlju vežu ih i djeca koja su se ovdje rodila i koja Švedsku, bez rezerve, smatraju svojom domovinom. Rođeni su u Švedskoj, švedski govore bolje nego hrvatski, naučili su se međusobno ophoditi na švedski način, pa se često ne mogu snaći u Hrvatskoj gdje u mnogim stvarima vladaju "druga pravila" igre. Drugim riječima, mladi Hrvati su se udomaćili u Švedskoj.

          Osim toga, roditelji su im godinama predočavali idealiziranu sliku Hrvatske, onakvu kakvu su zapravo sami željeli, ali koja nije odgovarala stvarnosti i njihovim kasnijim iskustvima. Teško je reći koliki broj Hrvata će se vratiti u Hrvatsku za stalno. O tome za sada možemo samo nagađati, ali za očekivati je da će mnogi početi živjeti na dvije strane; veći dio godine u

          Hrvatskoj, a ostatak u Švedskoj s djecom i unučadi.

          Za mnoge su emigracija i "privremeni rad" jednostavno trajali predugo.

ŤŤŤPovratak na sadržaj