FELJTON

Hrvati Francuske

          Piše: Marko i Branimir Grabić

          Prisustvo Hrvata u Francuskoj seže nekoliko stoljeća unatrag. Već u 16. stoljeću, rimsko-njemački car Karlo V, za rata u Flandriji, naselio je Hrvate ratnike kod Dunkerquea, blizu današnje francusko-belgijske granice. Putopisac, Riječanin Feliks Gladić, nalazio je još u 17. stoljeću Hrvate kod Dunkerquea, s kojima je govorio na hrvatskom jeziku ("Kultura Hrvata kroz 1000 godina", sv. 1., 243, Josip Horvat, Zagreb 1939.)

          Političko buđenje Hrvatske, za vrijeme revolucije 1848., obilježeno je posjetom Jelačićeva izaslanika Andrije Torkvata Brlića u Parizu (1849.), gdje se susreće s vodećim političkim ličnostima, između ostalog i s predsjednikom Republike Louis-Napoleonom Bonaparte. Te veze je 1859. pokušao nastaviti revolucionar Eugen Kvaternik za svog prvog boravka u Parizu, gdje na francuskom jeziku izdaje svoju knjigu "Hrvatska i talijanska konfederacija", nastojeći dobiti podršku krugova bliskih caru Napoleonu III (princ Jerome Bonaparte) za oslobođenje Hrvatske od austrijske vlasti. Ante Starčević, koji je, kao i njegov suradnik Kvaternik, polagao nade u načelo narodnosti vanjske politike Napoleona III, smatrao je demokratska načela Francuske revolucije od 1789. o suverenosti naroda - temeljem uspostave samostalne hrvatske države ("Ustavi Francezke". I Fran Supilo i Ante Trumbić za vrijeme Prvog svjetskog rata, nastojali su dobiti podršku Francuske, ovaj put protiv velikosrpskih i velikotalijanskih posizanja.
          Francusko-hrvatski politički kontakti će se nastaviti u međuratnom razdoblju (A. Trumbić, J. Krnjević), kada se inače povećava broj hrvatskih emigranata u Francuskoj, unatoč ponekad suprotnih stavova službene francuske vanjske politike. Arheolog Frane Bulić bio je blizak predsjedniku Republike Raymondu Poincareu.
          Hrvati u Francuskoj nesumnjivo mnogo duguju odvjetniku Georgesu Desbonsu {1889.-1962.) koji je žrtvovao svoju odvjetničku karijeru braneći istinu i pravdu, zbog čega je ušao u povijest, jer je zastupao tezu da Hrvati imaju pravo na slobodu i nezavisnost. Godine 1944., bio je kratko vrijeme vođa kulturnog i ekonomskog izaslanstva Francuske u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, dok je istu dužnost u Francuskoj obnašao Dušan Žanko. Nositelj svih hrvatskih odličja, Georges Desbons bio je lijeve orijentacije, upravo suprotno onome kako ga zlonamjernici opisuju. Gospođa Desbons je u više navrata znala pripovijedati kako su Nijemci, za vrijeme okupacije, nekoliko puta dolazili i prijetili zahtijevajući da im se preda dosje procesa ustaša iz 1935., koji naravno nisu dobili. U isto vrijeme, krvavo je ugušena pobuna hrvatske bojne u Villefranche-de-Rouergue (17. rujna 1943.), koja je pridonijela jačanju pokreta otpora prije konačnog oslobođenja Francuske. "Avenija Hrvata" podsjeća na taj događaj.

          Hrvatski doprinosi "drugoj domovini"
          Važno je istaknuti ugledne hrvatske intelektualce i znanstvenike koji su u francuskom društvu stekli znatan ugled:
          Mirko Grmek, povjesničar medicinske znanosti, sveučilišni profesor, pisac brojnih knjiga o medicini, obnašao je dužnost direktora Škole visokih znanosti u Parizu;
          Marc Gjidara, sveučilišni profesor prava i dekan pravnog fakulteta Paris II-Melun;
          Henrik Heger, sveučilišni profesor književnosti na Sorbonni, utemeljitelj i voditelj interdisciplinarnog programa hrvatskih studija na Sorbonni u Parizu;
          Miroslav Radman, stručnjak molekularne biologije, poznati znanstvenik laboratorija za mutagenezu Instituta "Jacques Monod" u Parizu;
          Danijel Denegri, fizičar;
          Radovan Ivšić, kazališni autor i pjesnik;
          Flora Došen (Cvijeta Grospić), pisac romana i pjesnikinja;
          Josiane Balasko, glumica;
          Patricia Špehar, Miss Pariza 1996. i Miss Francuske 1997.;
          Tomislav Ivić, nogometni trener.
          Hrvati su u Francuskoj poznati kao dobri radnici i vrsni majstori, snalažljivi u svim prilikama i različitim uvjetima. To je od hrvatskog čovjeka napravila sudbina teškog i trnovitog puta i života, prekalivši ga za sve životne nepogode koje ga prate, najprije u vlastitoj domovini, a zatim u tuđini. Mnogi su naši ljudi ovdje došli "bez alata i zanata", a sada su ugledni poduzetnici, poput braće Mate i Slavka Gabelice. Samo iz sela Slivna, u Imotskoj krajini, nalazimo dvadesetak poduzetnika u Parizu i okolici. Hrvati se šale da su Imoćani "piturali" i uljepšali cijeli Pariz, no u svakoj šali ima dosta istine, pa tako i u ovoj. Hrvati su u ovoj zemlji zaposleni u svim djelatnostima; oni su vrsni arhitekti, građevinari, dekorateri, "pituri", modni kreatori, profesionalni radnici, koji svojim znanjem, žuljevima i znojem ¸doprinose izgradnji zemlje koja ih je primila te mnogima postala druga domovina.

          Hrvatska prisutnost poslije 1945.
          Hrvati se, uglavnom, počinju organizirati poslije Drugog svjetskog rata, premda je u Parizu tada živio izvjestan broj "nazovi-hrvatskih" intelektualaca, koji se nisu isticali svojim porijeklom, bojeći se valjda uvrijediti svoje prijatelje Jugoslavene i francuske srbofile. U prvom redu to su Ante Smith Pavelić, Mate Vučetić i drugi, koji ništa nisu učinili u obrani Hrvata i Hrvatske (iako su znali i mogli), iako su Hrvati ovdje toliko klevetani i lažno prikazivani kao nigdje u svijetu. Sva sreća što ta "stara garda" nije imala sljedbenika, i što su mlade generacije, školovana djeca hrvatskih radnika pobijali laži u medijima, upozoravajući da to sve dolazi iz beogradske kuhinje. Na kraju je ipak istina pobijedila, no tek poslije mukotrpnih i upornih dokazivanja, a aktualni događaji najbolje govore tko je bio u pravu.
          Kako je život u izbjegličkim logorima bio neizvjestan, osobito u Austriji i Italiji, mnogi Hrvati željeli su pobjeći što dalje od tih područja blizu Jugoslavije, te su se mnogi sklonili u Francusku. U Pariz su stizali emigranti koji su se počeli družiti sa studentima koji su već boravili ovdje na studijama. Tu su se, među ostalima, našli i hrvatski svećenici Emanuel Kisić, Julijan Kozinović, Marin Tadin i Teodor Dragun. Oni su počeli okupljati Hrvate oko crkve, a potom je rođena ideja da se osnuje hrvatska udruga. Vlč. Julian Kozinović je u tome prednjačio, pomogavši organiziranje.
Tako su Hrvati odlučili osnovati Hrvatski radnički savez (1949.) u sklopu kršćanskog sindikata CFTC (Francuska konfederacija kršćanskih radnika). Prvi predsjednik bio je rudar Petar Didara, rudar koji je u Francuskoj od 1930., dok mu je tajnik Mirko Mehes.
          Kasnije je osnovana Hrvatska katolička misija (1953.), na čelu s upraviteljem o. Teodorom Dragunom. Poslije njegove smrti, upraviteljem je imenovan don Zdravko Ostojić, a potom isusovac Vladimir Horvat, kojemu Udba oduze putovnicu 1986. jer im je mrsio račune svojim dosljednim djelovanjem na vjerskom i nacionalnom polju. Nakon toga imenovan je pater Zorislav Nikolić, koji sada vodi HKM, dok zasluge za okupljanje Hrvata u istočnoj Francuskoj nesumljivo pripadaju patru Ivanu Šumanoviću (Mulhouse). Na vjerskom programu francuske televizije prikazana je hrvatska misa u Parizu, s uvodnim dokumentarnim filmom o Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj (1974. i 1982.). Na vjerskom radiju pariške nadbiskupije je od 1982. emitiran hrvatski radio-program.
Kako su emigranti pristizali u sve većem broju, mnogima je Pariz bio odskočna daska za prekomorske zemlje, tako se društveni i vjerski život intenzivno razvijao.
          Hrvatski radnički savez (HRS) osnovao je ogranke, među kojima jedan i u Chamberyu, kojeg je vodio Josip Aleksić, domobranski pukovnik u NDH, kojeg je predsjednik Franjo Tuđman promaknuo u čin pričuvnog general-brigadira Hrvatske vojske. Kroz HRS u Parizu prošli su mnogi hrvatski javni radnici: Mirko Mehes, Ante Ciliga, Krunoslav Mašina, Tomislav Gabrić, Pavo Golemac, Josip Knežević, Derviš Šehović, Ante Soldo (Grom), Mile Ćosić, Josip Aleksić, Davor Mance, Pavao Cviličić, Leo Košuta, Dujam Stanko Galić, Zvonimir Kučar, Ivan Mamić, Lambert Ivančić, Miljenko Dabor Peranić, Marijan Gabelica te mnogi drugi. Neki su od njih već odavno mrtvi, dok su drugi rasijani po svijetu, kako je htjela naša hrvatska sudbina.
          Hrvatski radnički savez postao je ugledna i u dijaspori poznata organizacija. Subotom navečer su se održavali sastanci i predavanja u prostorijama kršćanskog sindikata CFTC, pod predsjedanjem Stjepana Ledića, koji je kasnije emigrirao u Južnu Afriku. Dolazili su čelnici različitih hrvatskih stranaka i političkih svjetonazora iz slobodnog svijeta te iznosili, uz demokratski dijalog, svoja mišljenja pa je HRS tada bio prava hrvatska javna tribina slobodnog izražavanja.
          Nastavit će se...

          Ispričavamo se čitateljima zbog tiskarske greške koja se potkrala u prvom dijelu Feljtona o Hrvatima u Francuskoj: umjesto "Francuski narod je nastao od poromanjenih Gala keltskog podrijetla, koji su primili plemensko ime Franaka, i države koju su osnovali u 15. stoljeću" treba pisati: "... koju su osnovali u 5. stoljeću."

«««Povratak na sadržaj