|
NASTAVAK
FELJTONA: DESET GODINA OD POČETKA RATA U BOSNI I HERCEGOVINI
SARAJEVSKA 1992. (II. dio)
Vinko Čavlović
(...nastavak
iz prethodnog broja)
Odobrenje
za početak obračuna sa sarajevskom brigadom HVO-a dao je Glavni štab
Armije BiH. Bio je to protuustavan čin, jer je po važećim zakonima
Republike Bosne i Hercegovine zeleno svjetlo za takvo što moglo dati
samo Predsjedništvo Republike. Međutim, kako su izjavili Stjepan
Kljujić i Ivo Komšić, članovi Predsjedništva, oni su za akciju
saznali kad i ostali građani Sarajeva
Bosanskohercegovački
ministar vanjskih poslova Haris Silajdžić 3. srpnja 1992. upozorava
kako "operacija sarajevski aerodrom" odvlači pozornost od
rata u BiH, koji se nastavlja nesmiljenom žestinom. Umjesto da vojno
reagira na srpske napade, zapovjednik snaga UNPROFOR-a u Sarajevu,
general Lewis McKenzie izjavljuje "da će zatvoriti sarajevski
aerodrom, bude li i dalje bombardiran". Srbi pak tijekom srpnja
koncentriraju velike snage na Palama iznad Sarajeva. Pri slijetanju u
Sarajevo pogođena su dva francuska zrakoplova. Vijeće sigurnosti UN-a
prihvaća Rezoluciju br. 770, kojom se odobrava primjena svih potrebnih
sredstava, kako bi se dopremila humanitarna pomoć Sarajevu i BiH.
Srpske
snage 17. kolovoza svom žestinom napadaju sarajevski Stari grad koji je
u plamenu, a 23. kolovoza iz srpskih uporišta oko grada bojnim otrovima
zasipano je najuže središte grada. Rezultat je 27 poginulih i 41
ranjena osoba. Od srpske granate koja pogađa gradsku tržnicu u
sarajevskom naselju Alipašino Polje, ubijeno je osam, a ranjeno 56
civila. Vođa bosanskih Srba Radovan Karadžić 2. rujna u intervjuu BBC-u
obećava da će srpsko teško oružje oko Sarajeva odmah staviti pod
nadzor UN. No, srpska granatiranja glavnog grada Bosne i Hercegovine ne
prestaju do sredine rujna, tako da predsjednik Predsjedništva Alija
Izetbegović da u znak prosvjeda bojkotira daljnje pregovore u Ženevi.
Koncem rujna Alija Izetbegović nudi pobunjenim bosanskim Srbima prekid
vatre tijekom zime, ako Srbi prekinu opsadu gradova. Na ovu ponudu,
srpski separatisti 2. listopada osnivaju "Srpsko Sarajevo". U
Sarajevu se nastavljaju svakodnevne silovite borbe...
Hrvati
na braniku Sarajeva
Srpske barikade ozbiljno su
shvatili Hrvati sarajevskog naselja Pofalića, koji su se nakon
"referendumskih", sa srpskim barikadama susreli u svom naselju
već 16. ožujka 1992. Pofalićki Hrvati nisu dugo kalkulirali, nego su
se 19. ožujka samoorganizirali u dragovoljačku postrojbu. Upravo ti
pofalićki Hrvati su 19. svibnja 1992. četnicima nanijeli velike
gubitke, kako u ljudstvu, tako i u vojnoj tehnici, čime su onemogućili
srpsko presijecanje Sarajeva na potezu Gornji Pofalići - Grbavica. Ova
akcija omogućila je pofalićkim Hrvatima da svoje osobno i lovačko
naoružanje zamijene onim vojnim, otetim od srpskog agresora. Nakon što
su se naoružali, držali su bojišnicu od Gornjih Pofalića do Grbavice
u dužini od kilometar i pol. Nakon uspješne blokade najveće
sarajevske vojarne JNA, zloglasne "Maršalke", 5. lipnja 1992.
srpski oficiri napuštaju vojarnu i utočište pronalaze na Palama.
Pofalićki Hrvati neutralizirali su brojna snajperska gnijezda u
Sarajevu i onemogućili rad brojnih petokolonaša. Kad je u sarajevskom
naselju Stupu formiran Stožer HVO-a, uz stupsku bojnu od pofalićkih
dragovoljaca formirana je pofalićka satnija, koja je čvrsto nadzirala
gradsku bojišnicu uz rijeku Miljacku. Ova satnija je s drugim
postrojbama sarajevske manevarske brigade HVO-a "Kralj Tvrtko"
slomila srpsku agresiju na Hrasnome brdu, u Otesu, u Dogledama, na
Stupu, u Azićima... Postali su strah i trepet za srpskog agresora.
Sukob
sarajevskih Hrvata i Muslimana
Regionalno vijeće HVO-a
srednje Bosne izdalo je 25. srpnja 1992. priopćenje u kojem prosvjeduje
što BiH mediji ignoriraju akcije HVO-a. U priopćenju sarajevskog
HVO-a, sa sjedištem u Stupu, 7. rujna 1992. potvrđuje se da je na
području Stupa, a osobito u naselju Otes, po drugi put došlo do
"drske okupacije i pljačke od strane postrojbi Oružanih snaga BiH".
Odlukom Vlade BiH ukida se sarajevski HVO. "Hrvatski list" od
17. studenog 1993. piše: "Šestoga studenoga ove godine, Sarajevo
je i definitivno izgubilo svoju hrvatsku notu. Ako je i bilo sumnje u
namjere muslimanskih vlasti prema vrhbosanskim Hrvatima, one su konačno
raspršene brutalnom akcijom elitnih postrojbi, takozvanoga Ministarstva
unutarnjih poslova i Prvoga korpusa tzv. Armije BiH, prilikom koje je
razoružana sarajevska brigada HVO-a "Kralj Tvrtko", a pet
njenih vrhovnika, na čelu s predsjednikom Slavkom Zelićem, uhićeno je
i odvedeno u vojni zatvor Prvoga korpusa. Uslijedila su ubrzo nova hapšenja,
a 30.000 Hrvata, koliko ih je po podacima župnih ureda ostalo u
Sarajevu, lišeni su kakve-takve zaštite i sigurnosti, koje su im
davale postrojbe HVO-a. Nemoć preostalih hrvatskih institucija najbolje
ilustrira podatak da se "Armija BiH" prilikom izvođenja
akcije usudila upasti čak i u crkvene prostorije nekih sarajevskih župa
i pojedine vjerske službenike držati u višesatnom pritvoru uz već
obveznu krađu osobne imovine, što je značajka svih akcija muslimanske
vojske."
Sam napad na sarajevski HVO
planiran je dugo i temeljito. Sličan "pothvat" vlasti su pokušale
poduzeti i nekoliko tjedana ranije, ali je UNPROFOR pravodobnim izlaskom
na teren spriječio najgore. Stoga su ovaj put počeli blokadom svih
baza zaštitnih snaga Ujedinjenih naroda u Sarajevu, nekoliko sati prije
agresije na postrojbe HVO-a. Koliko je temeljito planirana ta akcija u
Stožeru muslimanske vojske svjedoči i podatak da su pečati s
"ljiljanima" i natpisom "Hrvatska brigada Kralj
Tvrtko" bili izrađeni desetak dana prije "dana D".
Protuustavan čin
Odobrenje za početak obračuna sa sarajevskom brigadom HVO-a dao je
Glavni štab Armije BiH. Bio je to protuustavan čin, jer je po važećim
zakonima Republike Bosne i Hercegovine zeleno svjetlo za takvo što
moglo dati samo Predsjedništvo Republike. Međutim, kako su izjavili
Stjepan Kljujić i Ivo Komšić, članovi Predsjedništva, oni su za
akciju saznali kad i ostali građani Sarajeva, putem jutarnjih vijesti
gradskog muslimanskog radija. Iznimke su dakako, Alija Izetbegović i
Ejup Ganić, po čijem je nalogu, vjeruje se, kompletna akcija i
izvedena.
Specijalne
postrojbe MUP-a i vojna policija Prvog korpusa Armije BiH u noći
6.studenog 1993. okružile su vojarnu sarajevskog HVO-a smještenu u
sarajevskoj školi "Alija Alijagić", prostorije Gradskog stožera
HVO-a, sjedište Vojne policije HVO-a, zgradu popularne
"staklare" u kojoj se nalazio "Zekin stožer".
Uslijedio je brutalan upad u spomenute prostore. Napadači nisu naišli
na otpor, jer je bilo jasno da su oni upravo željeli da do incidenta dođe,
kako bi to iskoristili kao povod za još snažniji obračun, koji su
planirali nad bojovnicima HVO-a. Srećom, naši momci nisu upali u tu
zamku.
Nakon upada
uslijedilo je iživljavanje nad hrvatskim simbolima praćeno prijetnjama
i uvredama na račun onih, s kojima su se do jučer borili u istim
rovovima. Bojovnici HVO-a tjerani su na gutanje metalnih krunica, a
uriniranje muslimanskih vojnika po hrvatskim zastavama i njihovo
spaljivanje izvedeno je na očigled njihovih zapovjednika, koji su
sutradan na televiziji i radiju cinično izjavljivali kako akcija nije
bila uperena protiv hrvatskoga naroda, nego protiv kriminala u redovima
HVO-a.
Uzgred, kad je
riječ o optužbama na račun sarajevskoga HVO-a, ni kontrolirano državno
sudstvo nije uspjelo naći povod za podizanje optužnice protiv četvorice
uhićenih čelnika, Ivana Vulića - zapovjednika brigade "Kralj
Tvrtko", Željka Jukića - dopredsjednika HVO-a, Vinka Bošnjaka -
načelnika brigade HVO-a "Kralj Tvrtko" i Tome Kokora - časnika
sigurnosti, tako da je optužnica podignuta samo protiv Slavka Zelića i
to za "podrivanje obrambene moći zemlje".
Specijalne
postrojbe MUP-a su, udarom u leđa, razoružale bojovnike na gradskoj
obrambenoj crti prema naselju Grbavica. Vojnici HVO-a nisu mogli
vjerovati da će, nakon što su šesnaest mjeseci branili grad, doživjeti
ovakvu sudbinu.
Ovakvo ponašanje
vlasti u Sarajevu, naišlo je na spontani bunt puka. Počela su masovna
prosvjedna okupljanja, tako da su situaciju pokušali smiriti Haris
Silajdžić, Stjepan Kljujić, Ivo Komšić i zapovjednik Prvoga korpusa
Karavelić dolaskom u vojarnu HVO-a. Međutim, bilo je teško naći
valjane razloge za počinjeno. Uglavnom su se pravdali neznanjem, ili,
kao Silajdžić, "zlodjelima HVO-a na drugim prostorima".
Vojnici HVO-a tražili su povratak na prijašnje stanje ili da ih
tretiraju kao ratne zarobljenike. Monolitnost ovakvoga stava razbili su
neki "domaći" Hrvati, kupljeni primamljivim zapovjedničkim
mjestima u tzv. Hrvatskoj brigadi za koju su muslimanske vlasti tvrdile
da je slijednica sarajevske brigade HVO-a "Kralj Tvrtko" te da
će imati jednak status kao i druge postrojbe muslimanske vojske. Većina
vojnika imala je usto obitelji u Sarajevu, koje su na određen način
bili neka vrsta etničkih talaca i adut u rukama vojnih vlasti... Hrvati
Sarajeva, umorni od nepovjerenja Muslimana, zaprijetili su da će pješice
i bez pratnje prijeći na "ničiju zemlju", kako bi se domogli
područja pod kontrolom HVO-a. U međuvremenu, uhićenja Hrvata su se
nastavila.
Opća je ocjena
da su Muslimani tada prešli Rubikon. Danas je jasno da su od početka
rata sumnjičeni svi Hrvati koji nisu dijelili službenu viziju građanske
i cjelovite Bosne, što je na kraju dovelo do toga da su Hrvati u toj
zemlji uistinu postali građani drugog reda.
«««Povratak
na sadržaj
|
