UMJESTO
UVODNIKA
BLEIBURG
prof.
dr. Zdravko Tomac,
potpredsjednik Hrvatskoga sabora
Bleiburg, 12. svibnja 2002
Za ovaj broj Doma i Svijeta izdvojili smo tekst govora potpredsjednika
Hrvatskog sabora Zdravka Tomca koji je trebao biti održan na bleiburškom
polju u nedjelju, 12. svibnja 2002. godine. Govor nije održan zbog
reakcija okupljenog mnoštva, pa ga ovdje donosimo u cijelosti:
"Dozvolite mi da upravo ovdje na mjestu velikog zločina, na jednom
od mitskih mjesta stradanja hrvatskog naroda potražim odgovor na
pitanje što moramo činiti kako nam se naša krvava prošlost nikada više
ne bi ponovila, kako nikada više hrvatski narod ne bi doživio nove
Bleiburge, Križne putove, Jasenovce i Ovčare.
Mislim da je najvažnije zaustaviti podjele i ideološke sukobe među
hrvatskim narodom jer su raskoli, sukobi i podijeljenost hrvatskog
naroda stoljećima bili zla kob hrvatskog naroda, jer je često u prošlosti
između podijeljenih i sukobljenih Hrvata postojao krvavi most, ne samo
simboličan nego i stvaran, na kojem su podijeljeni Hrvati međusobno
ratovali i međusobno se ubijali na strašan način.
Hrvati moraju čvrsto braniti svoje nacionalne interese i zauvijek
prestati služiti tuđinskim ideologijama, te prestati s međusobnim
sukobima u korist tuđih interesa.
Moramo stalno tražiti i odgovore na pitanje zašto Hrvati nisu uspjeli
stoljećima, iako su se časno borili, stvoriti i obraniti svoju
samostalnu hrvatsku državu. Moramo tražiti odgovore i na pitanja zašto
su 1918. Hrvati odlutali u Jugoslaviju kao guske u maglu. Isto tako
moramo potražiti odgovore na pitanje zašto se u 2. svjetskom ratu
hrvatski narod podijelio, međusobno ratujući u korist tuđinskih
ekstremnih ideologija, bilo crnih, bilo crvenih. Moramo si postaviti i
pitanje zašto je hrvatski narod imao u povijesti toliko mnogo stratišta.
Spominjem ova pitanja samo zbog jednog razloga. Želim još jedanput
naglasiti da Hrvati ni 1991. ne bi uspjeli stvoriti i obraniti svoju
samostalnu hrvatsku državu da nisu srušili i simbolične i stvarne
krvave mostove na kojima su se, međusobno ideološki podijeljeni i
sukobljeni, tukli i ubijali.
Ovaj put smo uspjeli stvoriti i obraniti svoju državu jer su Hrvati po
prvi puta u povijesti bili složni, svi na istoj strani rijeke, jer su
se sinovi i unuci podijeljenih i sukobljenih Hrvata iz prošlosti našli
na istoj strani fronta. Desni i lijevi, Hrvati iz Hrvatske,
bosanskohercegovački Hrvati i Hrvati iz dijaspore, u ogromnom postotku
našli su se zajedno u borbi za samostalnu hrvatsku državu.
Zato smo i uspjeli, zato ova generacija hrvatskog naroda, bez obzira na
naše nezadovoljstvo s trenutnim stanjem u našoj samostalnoj suverenoj
Hrvatskoj, ima pravo s ponosom konstatirati:
Ova generacija hrvatskog naroda ostvarila je svoj povijesni san -
stvorila je svoju državu. Ona je neupitna. Na nama je da ju sada izgrađujemo
kako bi bila upravo onakva kakvu su je sanjali junaci Domovinskog rata i
sve one generacije hrvatskog naroda koje su za taj san žrtvovale svoje
živote. Prije desetak godina sloga i zajedništvo omogućili su da
stvorimo samostalnu državu, dok nam je danas sloga i zajedništvo
potrebno kako bi od Hrvatske napravili modernu, demokratsku, europsku državu,
te učinili svi zajedno najviše što možemo za ravnopravnost i
opstojnost hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini.
Teško mi se miriti s apatijom, razočaranjem i gubljenjem vjere u našu
hrvatsku budućnost koja je danas zahvatila mnoge. Zato se moramo i na
mjestima odavanja pijeteta onima koji su položili svoje živote za
Hrvatsku podsjetiti obaveze svih nas da učinimo složno najviše što
možemo kako bi ostvarili njihove ideale. Zato je danas ponovo jednako
važno kao i prije desetak godina da se postigne konsenzus među
Hrvatima oko toga kako dalje. Treba nam zajednička vizija budućnosti,
koja se ne može temeljiti ni na kakvim ideologijama prošlosti, ni
podjelama na crvene i crne, nego samo na konceptu demokratske europske
Hrvatske.
Mi ne možemo mijenjati našu prošlost, mi ne smijemo zatajiti krivnju
za masovne zločine s bilo koje strane, mi ne možemo izmiriti ljude na
mijenjanju prošlosti. Prošlost će uvijek ostati onakva kakva je bila,
na žalost za nas Hrvate puna krvavih mostova, zločina i strahota.
Svatko ima pravo na svoju prošlost, a svi zajedno imamo obvezu da u
toleranciji, s uvažavanjem i pijetetom prihvatimo pravo podijeljenog
hrvatskog naroda u prošlosti da brani i slavi svoj pogled na prošlost.
Međutim, nitko nema pravo sukobe iz prošlosti prenositi na sadašnje i
buduće generacije hrvatskog naroda. U ime budućnosti hrvatskoga naroda
i Bleiburg kao i druga hrvatska stratišta trebaju biti mjesta velike
tuge i pijeteta, odavanja počasti žrtvama, mjesta povijesnog pamćenja
i pouka, ali to ne smiju biti mjesta koja će na bilo koji način
poticati nove sukobe i podjele i prenositi ih na nove generacije.
Suprotstavimo se svima onima koji pokušavaju ponovo među nama stvarati
podjele, otvarati sukobe iz prošlosti i ponovo graditi krvave hrvatske
mostove. Ne dozvolimo da sukobi iz prošlosti dijele nove generacije
hrvatskog naroda. Izvucimo pouku iz povijesti koja nam jasno pokazuje da
nikada Hrvati osloncem na bilo koje totalitarne sustave, bilo ekstremno
lijeve, bilo ekstremno desne, nisu uspjeli ostvariti svoju samostalnost.
Najviše ćemo učiniti za našu zajedničku budućnost ako se zajednički
poklonimo s iskrenim pijetetom i žrtvama Jasenovca, i Bleiburga i Ovčare
i svim drugim žrtvama.
Treba prestati prešućivati i umanjivati zločine jedne strane, a uveličavati
zločine one druge strane. Trebamo se suočiti s istinom i izraziti
iskreno žaljenje.
Svaki pripadnik hrvatskog naroda, bez obzira ako osobno i ne snosi bilo
kakvu krivicu za žrtve iz prošlosti, ako je pripadao na bilo koji način
institucijama i političkim strankama koje su kolektivno odgovorne za počinjene
zločine, treba se iskreno ispričati i zatražiti oprost.
Iako sam ovdje izaslanik Hrvatskog sabora, pa iako govorim u ime
Hrvatskog sabora, dozvolite mi da na kraju kažem nekoliko riječi kao
bivši član Saveza komunista. Tih par rečenica želim reći kao svoju
moralnu obvezu upravo potomcima žrtava za koji su odgovorni komunisti.
Iako sam u vrijeme Bleiburga bio dijete, iako osobno ne snosim bilo
kakvu krivicu za zločine, iako sam bio član Saveza komunista kada zločini
nisu činjeni, osjećam potrebu da upravo na ovom stratištu hrvatskog
naroda iskreno prihvatim i dio svoje moralne odgovornosti za zločine i
progone koji su komunisti učinili poslije 2. svjetskog rata, te da
zatražim od obitelji stradalih da prihvate moju iskrenu ispriku i žaljenje.
Želio sam doći na ovo mitsko mjesto žrtvovanja hrvatskog naroda i reći
ovih nekoliko rečenica, jer sam uvjeren da i svi vi koji dolazite na
ovo mjesto godinama dolazite s istim ciljem koji ću pokušati izraziti
slijedećom porukom:
Sjećajmo se uvijek Bleiburga s pijetetom za žrtve, ali bez bilo kakve
mržnje a još manje bez ikakve misli na osvetu, s jasnom opredijeljenošću
da ne dozvolimo da se više ikad ponove krvavi hrvatski mostovi poput
Bleiburga, Jasenovca i Ovčare.
Neka je vječna slava i hvala svima koji su položili svoje živote za
svoj hrvatski narod."
«««Povratak
na sadržaj
|
