SABORSKA MOTRIŠTA

KOME SMETA ISTINA?

Tvrtko Serdar

          Poznato je da je komunistički režim od 1945. do 1990. godine svoju povijesnu istinu ispisivao na nevjerojatnim preuveličavanjima zločina koje su počinili Hrvati i potpunom prikrivanju istine o zločinima koje su komunistički i četnički zločinci počinili nad hrvatskim narodom. Najbolji primjer za takvu komunističku povijesnu istinu jest odnos prema Jasenovcu s jedne i Bleiburgu s druge strane
          Mnoge obitelji su zahvaljujući radu ove Komisije nakon pola stoljeća saznale istinu o svojim najmilijima i dostojno ih mogle pokopati i oprostiti se od njih. Osvijetljene su mračne utrobe mnogih jama (jedna od najpoznatijih je Jazovka) koje su skrivale kosti mučki ubijenih Hrvata, te mnogih nesretnika koje su komunistički zločinci i četnici žive bacili u jame
          Predlaže se da rad Komisije nastavi Institut za povijest, ali u stvarnosti to znači s materijalima u podrumske prostorije, pod prašinu i zaborav...
          Možete ukinuti i zakon i Komisiju, ali povijest će ipak prije ili kasnije kazati svoj nepogrešivi sud. Nas već dugo neće biti kad će neki drugi povjesničari, neopterećeni osobnim traumama, pričati pravu istinu o tome što se je to doista odigravalo na ovim prostorima u 2. svjetskom ratu i poslije njega

          Jesu li utjecajni pojedinci iz sadašnje vlasti u Republici Hrvatskoj, ponajprije oni iz SDP-a, u datumu 3. siječnja 2000. godine (dan kad se "partija" nakon deset godina ponovno vratila na vlast u Hrvatskoj) prepoznali 29. svibnja 1990. godine (dan prije odlaska "partije" s vlasti) i teče li u njihovim glavama vrijeme unazad ka "boljoj" prošlosti?
          Mnogo je znakova iz kojih bi se mogao iščitati pozitivan odgovor na ovo pitanje. Jedan od bjelodanih primjera koji to potvrđuje je prijedlog SDP-ovog zastupnika u Hrvatskom saboru Nenada Stazića da se ukine Zakon o utvrđivanju ratnih i poratnih žrtava 2. svjetskog rata, kojeg je Hrvatski sabor prihvatio 8. listopada 1991. godine, istog onog dana kad je donesena i povijesna ustavna odluka o razdruživanju Hrvatske od SFRJ.
          Spomenutim zakonom od 8. listopada 1991. godine uređena su "pitanja od značaja za utvrđivanje povijesne istine o broju smrtno stradalih osoba u 2. svjetskom ratu i nakon njega kao ratnih i poratnih žrtava, okolnostima tih stradanja, mjestima tih stradanja i načinu obilježavanja tih mjesta, te se određuje za te poslove mjerodavno tijelo i način njegova rada."

          Labirinti povijesne istine
          U skladu s odredbama toga zakona utemeljena je Komisija čija je zadaća bila otkrivanje istine o razmjerima zločina koji su tijekom i nakon 2. svjetskog rata počinjeni nad hrvatskim narodom. Poznato je da je komunistički režim od 1945. do 1990. godine svoju povijesnu istinu ispisivao na nevjerojatnim preuveličavanjima zločina koje su počinili Hrvati i potpunom prikrivanju istine o zločinima koje su komunistički i četnički zločinci počinili nad hrvatskim narodom. Najbolji primjer za takvu komunističku povijesnu istinu jest odnos prema Jasenovcu s jedne i Bleiburgu s druge strane. Naime, dok su se srpske i komunističke brojke o stradalima u Jasenovcu penjale do nevjerojatnih "milion i sedamsto hiljada" o bleiburškoj tragediji jednostavno se nije smjelo ni govoriti, a kamoli istraživati broj stradalih u toj, jednoj od najvećih tragedija hrvatskog naroda u sveukupnoj njegovoj povijesti. Takva jugokomunistička "povijesna istina" trebala je poslužiti kao temelj teorije o genocidnosti hrvatskog naroda, a sve u svrhu trajne diskreditacije i kriminalizacije svake ideje i pomisli o hrvatskoj državnoj samostalnosti, osobito u očima inozemne političke javnosti.

          Komisija za utvrđivanje ratnih i poratnih žrtava
          Zakon o utvrđivanju ratnih i poratnih žrtava 2. svjetskog rata donesen je dakle 8. listopada 1991. godine, istoga dana kad je Hrvatski sabor donio i formalnu odluku o samostalnosti i suverenosti Hrvatske. Od toga dana intenzivirani su napori oko ishođenja međunarodnog priznanja Republike Hrvatske. Najveća prepreka tim naporima bila je upravo spomenuta komunistička "povijesna istina" koja je govorila o "genocidnosti hrvatskog naroda". Stoga je i bilo logično da se upravo toga dana i donese spomenuti Zakon i da se u skladu s njim osnuje Komisija kojoj je stavljeno u zadatak da razotkrije 45 godina staru i uvijek nanovo pothranjivanu laž koju su plasirali Srbi i komunisti. Hrvatski je sabor u spomenutu Komisiju imenovao dvadeset i jednog člana iz redova saborskih zastupnika, te četrdeset članova iz redova povjesničara, pravnika, liječnika i drugih znanstvenih, stručnih i javnih djelatnika, a na inicijativu Arhiva Republike Hrvatske, Caritasa, Hrvatske biskupske konferencije, Hrvatskog crvenog križa, Društva hrvatskih književnika, Društva hrvatskih novinara, Društva sudaca, Hrvatskog liječničkog zbora, Hrvatskog žrtvoslovnog društva, Hrvatske odvjetničke komore i Sveučilišta u Republici Hrvatskoj.
          Člankom 5. Zakona precizno je određena zadaća Komisije: "Da se otkriju, istraže, obnove i održavaju grobovi i grobišta vojnika svih zaraćenih vojski na područjima iz članka 3. ovog Zakona, kao i svih žrtava iz ratnog i poratnog razdoblja, bez obzira na njihovu nacionalnu, rasnu, vjersku, ideološku, političku ili bilo koju drugu pripadnost i bez obzira od koga su stradali, te da se omogući dostojanstveno obilježavanje i eventualni prijenos posmrtnih ostataka i dostojan ukop na drugom mjestu".

          Mračne tajne ugledale svjetlo dana
          Na čelu Komisije godinama je bio ugledni profesor i saborski zastupnik Kazimir Sviben. U svom radu Komisija je ostvarila zapažene rezultate u istraživanju žrtava o čijim se stradanjima u vrijeme komunističkog režima nije smjelo ni usta otvoriti, a kamoli ih istraživati. Mnoge obitelji su zahvaljujući radu ove Komisije nakon pola stoljeća saznale istinu o svojim najmilijima i dostojno su ih mogle pokopati i oprostiti se od njih. Osvijetljene su mračne utrobe mnogih jama (jedna od najpoznatijih je Jazovka) koje su skrivale kosti mučki ubijenih Hrvata, te mnogih nesretnika koje su komunistički zločinci i četnici žive bacili u jame. Prikupljeno je gotovo devedeset tisuća svjedočanstava o žrtvama, a obrađeno je i 185 tisuća imena žrtava iz arhivske građe. U organizaciji Komisije ekshumirano je dvije tisuće i sedam stotina posmrtnih ostataka žrtava, od kojih neke još nisu identificirane i čekaju na Zavodu za patologiju Medicinskog fakulteta. Posmrtni ostaci devet žrtava ubijenih u inozemstvu prevezeni su u Hrvatsku, također u organizaciji Komisije.

          Simptomatični Stazićevi argumenti
          Unatoč svim ovim činjenicama, ili upravo zbog njih (što je mnogo vjerojatnije), SDP-ov zastupnik u Hrvatskom saboru Nenad Stazić predložio je Zakon o prestanku važenja Zakona o utvrđivanju ratnih i poratnih žrtava 2. svjetskog rata s ciljem prestanka rada Komisije koja je djelovala na temelju njegovi odredbi.
          Simptomatični su "argumenti" kojima je u saborskoj raspravi, braneći svoj prijedlog služio Nenad Stazić. On tvrdi, ignorirajući činjenice koje je Komisija utvrdila, da je njezin rad "eklatantan primjer najgrubljeg revizionizma i bitno je narušila ugled Hrvatskog sabora i ugled Hrvatske". Da, za Stazića su utvrđivanje činjenica o bleiburškoj tragediji hrvatskog naroda, otkrivanje kosti Hrvata na dnu Jazovke i nebrojenih drugih jama "eklatantan primjer grubog povijesnog revizionizma." Otkrivanje istine o komunističkim zločinima, po Staziću, narušava ugled Hrvatske u svijetu. On bi dakle radije, kao i do 1990. godine, sliku o Hrvatima u svijetu gradio na "milion i sedamsto hiljada" Srba koje su Hrvati ubili u Jasenovcu, nego na stvarnim činjenicama i o Jasenovcu ali i o Bleiburgu. I kako se onda ne zapitati nije li drug Stazić u svojim partijskim pregnućima odjezdio u "bolju komunističku" prošlost."

          Goldsteinova asistencija
          Zanimljivo je da je Stazić u obrani svog prijedloga ignorirao činjenična i službena izvješća Komisije i pozvao se na izdvojeno mišljenje jednog člana Komisije, i to Slavka Goldsteina (to je inače onaj gospodin koji ne može sakriti svoje ogorčenje zbog proglašenja kardinala Alojza Stepinca blaženim) Prizivajući Goldsteina u pomoć, Stazić ga citira: "Ono (izvješće Komisije) prikriva utvrđene povijesne istine". Tu smo dakle: za Stazića i Goldsteina komunistički znanstvenici utvrdili su "povijesne istine" i što tu sad te "istine" ima dovoditi u pitanje nekakva Komisija nekakvog Hrvatskog sabora.
          Prema tim Goldsteinovim i Stazićevim "povijesnim istinama", bleiburška tragedija se nije dogodila. Nisu se dogodili ni križni putovi, ni Jazovka se nije dogodila. Dogodio se samo genocid kojeg su počinili Hrvati nad Srbima, Židovima, i Romima. Takvu "povijesnu istinu" Stazić uz Goldsteinovu asistenciju želi obraniti ukidanjem Komisije koja svojim radom i egzaktnim činjenicama pokazuje da je istina ipak drugačija.

          Predrasude i manipulacije
          Jedan od "argumenata" kojem Stazić pokušava diskreditirati rad Komisije je to što je eto Komisija u svom radu evidentirala neuravnotežen broj žrtava po nacionalnoj pripadnosti. Ljuti se Stazić: "Po nacionalnoj pripadnosti, na stranici 16 evidentirano je ukupno 79.318 Hrvata, 17.410 Srba, 701 Rom, i 223 Židova". Stazić kao ne zna da žrtve Hrvata do 1990. nisu smjele biti istraživane, baš kao što je broj žrtava Srba višestruko preuveličavan. Osim toga, Stazić namjerno podvaljuje sugerirajući da je Komisija te brojke iznijela kao ukupan broj stradalih Srba, Židova i Roma, iako dobro zna da nije tako i da je tek riječ o žrtvama koje je Komisija u svom radu dosad evidentirala. Kako žrtve hrvatske nacionalnosti do 1990. nisu smjele biti evidentirane, nije li logično što je Komisija istraživala upravo stradanja žrtvi hrvatske nacionalnosti? Stazić to jako dobro zna, ali te brojke jednostavno remete njegovu već "utvrđenu povijesnu istinu".
          Sličnim izvrtanjem činjenica Stazić se služi i kad prigovara Komisiji da je evidentirala najviše počinitelja zločina iz redova partizana. Stazić se pravi da ne razumije da je tomu tako jer se ranije partizanski zločini jednostavno nisu smjeli istraživati. To bi otprilike bilo kao da berači dođu u dva susjedna vinograda od kojih je jedan već obran, a drugi netaknut. Naravno da će u ovom drugom nabrati mnogo više grožđa nego u onom prvom, no "naivni" Stazić se naprosto ne može načuditi zašto je tomu tako, optužujući berače da je to "evidentan dokaz jednostavnog i tendencioznog pristupa radu". Stazić nadalje tvrdi da se zaključci, do kojih je Komisija došla na temelju utvrđenih činjenica, temelje "na jednostavnim političkim predrasudama i tendencioznim manipulacijama". Dakle, po Staziću, berači iz one usporedbe o dvama vinogradima jednostrani su i tendenciozni, jer su u neobranom vinogradu ubrali više grožđa nego u obranom.

          Vlada podržava ukidanje Zakona
          Vlada, na čijem je čelu posljednji predsjednik Komunističke partije SR Hrvatske Ivica Račan, uputila je Hrvatskom saboru svoje mišljenje, kojim naravno u cijelosti prihvaća Stazićeve argumente. Zar se što drugo od Račana moglo i očekivati?
          Iako je rasprava o Stazićevu prijedlogu u Hrvatskom saboru vođena u kasnim večernjim satima i makar u sabornici nije bio ostao velik broj zastupnika, rasprava nije bila nezanimljiva. Stazićev prijedlog branili su isključivo njegovi partijski sudruzi među kojima je najagresivniji bio nekadašnji milicajac Ivan Ninić (stric mu je navodno po završetku 2. svjetskog rata bio predsjednik komunističkog prijekog suda u Šibeniku). Zastupnici iz ostalih stranaka vladajuće koalicije, valja to istaknuti, bili su u svojim raspravama više kritični nego suzdržani.
          Oporbeni zastupnici oštro su kritizirali Stazićev prijedlog, iznoseći činjenice o golemim rezultatima koje je Komisija u svom radu ostvarila u rasvjetljavanju stvarne istine o žrtvama Drugog svjetskog rata i poraća, upozoravajući da upravo te egzaktne činjenice nisu po volji Staziću i SDP-u i da je to jedini razlog zašto hoće ukinuti Komisiju.
          U svojoj raspravi HDZ-ov zastupnik Ante Beljo upozorio je da nikakav institut ne može zamijeniti Komisiju u obavljanju golemog posla evidentiranja desetaka tisuća nepopisanih žrtava. Beljo je podsjetio na zastrašujuće brojke hrvatski žrtava koje su stradale samo na području Slovenije. Beljo je kazao "Pogledajmo popis iz jedne knjige u Sloveniji, Dravograd - osam tisuća (većina Hrvata); Maribor - šezdeset tisuća (mi smo ovdje na televiziji gledali snimke tenkovskih rovova koji su u Sloveniji poslužili za masovne grobnice Hrvata i koji su puni kostiju hrvatskih civila i zarobljenika iz tog vremena); Špitalić - četrdeset tisuća; okolica Celja - sedamdeset tisuća; Zasavje - trideset pet tisuća; Brežice - deset tisuća, Kočevski rog - tridesetpet tisuća. Postoje podaci, ali ne postoje imena žrtava. Simo Dubajić je jasno rekao što se radilo tamo i kako se radilo".

          Preorati groblja, izbrisati svaki trag
          Ilustrirajući karakter komunističkih zločina zastupnik Beljo citirao je zapovijed ministra unutarnjih poslova Federalne Države Hrvatske Vicka Krstulovića o preoravanju hrvatskih groblja na kojima su bile pokopane hrvatske žrtve. "Treba izbrisati svaki trag zloduha fašističke vladavine, ogradne zidove, plotove kao i druge predmete i sredstva kojima je bio određen prostor za groblje na kojima su se odijeljeno pokapali okupatorski vojnici. Vanjska obilježja na pojedinim grobnim humcima, križeve, ploče i sve druge znakove treba ukloniti, tako da čitavo zemljište koje je bilo određeno za groblje bude poravnano. Prostore na kojima su se nalazili grobovi ne smije se upotrebljavati za pokapanje novih mrtvaca. Ovaj prostor se može upotrijebiti kao rasadnik za ukrasno grobno bilje i slične svrhe". U Stazićevoj i Goldsteinovoj "utvrđenoj povijesnoj istini" zasigurno nije zabilježen ovaj antologijski primjer komunističkog barbarstva.

          Svjedok križnih putova
          O Stazićevu prijedlogu posebno je nadahnuto i emotivno govorio Petar Žitnik. To je i razumljivo, obzirom da je i sam izgubio oca na jednom od križnih putova čije je tisuće "hodočasnika" kao dijete promatrao vlastitim očima. Zbog uvjerljivosti koja izvire iz osobnog svjedočenja donosimo odlomak iz Žitnikove rasprave: "Kolega Stazić jednim kratkim i zapravo ničim obrazloženim i argumentiranim prijedlogom lakonski traži ukidanje Zakona o utvrđivanju ratnih i poratnih žrtava 2. svjetskog rata. Vidite, donošenje takvog zakona čekale su tisuće Hrvata koji su ili tijekom rata ili, što je još gore, poslije rata ostali bez nekog svog. Nema hrvatske obitelji koja u 2. svjetskom ratu nije ostala bez nekoga od bliskih rođaka. No, najtragičnije je to što je mrak progutao mnoge po završetku rata u bezumnoj i nesmiljenoj osveti, a danak jednom zločinu plaćali su većinom nevini.
          U Sloveniji su otkrivena grobišta dugačka kilometrima; nisu to napravili pojedinci u prekoračenju nužne obrane, kao što smo danas mogli čuti. Mi u Saboru raspravljamo o ukidanju ovog zakona. Zar da Slovenci vode više brige o našim hrvatskim vitezovima nego mi sami?

«««Povratak na sadržaj