UZ
KNJIGU IVANA OTTA O BLEIBURGU I MARŠEVIMA SMRTI - IZDAVAČ: LIJEPA NAŠA,
D-WUPPERTAL, 1999.
UKRADENO DJETINJSTVO
Vinko Grubišić
Dok od
smrti bježe (a dječaku se učinilo "da se cijela Slovenija
seli", kao da i ne vide kako smrt putuje s njima, kako je na svoj
način prisutna na svakom koraku
I uz sve
to "politička nastava"! Usprkos svim mukama, djeci je najviše
smetalo kad bi ih nazivali "ratnom siročadi" jer oni su i te
kako dobro znali da su zapravo - "poratna siročad",
"grupa individua, sličnih sakrivenih sudbina"
Jedan
dječarac u tom domu nikako da shvati i prihvati "političku
nastavu", pa na pitanje kakvo je njegovo mišljenje o
"likvidaciji kapitalizma" - brizne u plač i pita se zašto su
takvim patnjama izloženi on i njegovi... Postolarsku radionicu njegova
oca "kapitalista", dali su jednom partizanu. "Sad je on
kapitalist!"
Dok je s
hrvatske strane o Bleiburgu napisano nekoliko knjiga, održano nekoliko
simpozija, te snimljen i veoma zanimljiv film, o sudbini slovenskih
domobrana i svakovrsnih nesimpatizera komunista i partizana u tom
vremenu u kojem je smrt razulareno harala, znalo se veoma malo. Time
djelo Ivana Otta "Ukradeno djetinjstvo" koje nosi znakoviti
podnaslov "Bleiburg - tragedija koja ne prestaje boljeti",
zaslužuje još veću pažnju.
Ivan Ott
je novinar s književnim darom, što će reći da zna stvari napisati,
nazvati ih pravim imenom, događaj sagledati i prikazati bez suvišnih
uvijanja, a opet strana mu je fikcija, kao i svaka refleksija u kojoj ne
postoji životno, znači događajno pokriće. Stoga ovo djelo vrsnog
novinara s književnim darom spada u ona koje, kad se jednom počne čitati,
više se ne ostavlja.
Jedanaestogodišnji
dječak vidio je, propatio, proživio, progladovao, probolio u jednoj
godini dana, što ni najgori mučitelji sve do našeg stoljeća nisu
mogli ni izmisliti svojim neprijateljima. Tog dječaka koji je s još
manjim i mlađim supatnicima proživio sve te užase, na životu je održala
jedna misao: preživjeti. Nekako pri kraju knjige čitamo: "Iza
mene su ostali Ljubljana, Vitkring, Bleiburg, Dravograd, koncentracijski
logor Teharje i dva preodgojna doma u Celju. Napustio sam krajeve i
poprišta nemilih događaja, ali sobom sam ponio uspomene i traumu, koja
me je pratila cijelog života. Traumu, koju bih simbolički mogao
nazvati mnogim imenima: Bleiburg, Teharje, komunizam! Ime je sporedno.
Važan je njen razoran učinak."
Da bismo
potpunije prikazali ovaj roman, valjalo bi nam se zaustaviti na svakoj
od spomenutih križnih postaja, promatrati Janezove roditelje nakon što
im je sina usmrtila mina, zaviriti u stočne vagone gdje su ljudi
skapavali od žeđi, proći "doček" pri kojem se na
"povratnike" sručuju udarci, promatrati susret žena sa
svojim izmrcvarenim muževima, zagledati krvave ruke desetogodišnjih
djevojčica koje su prisiljene po čitav dan prati rublje, zaviriti u
"smočnice", gdje se dječak nekoliko dana ne može ispružiti
i gdje se bori s dimom i gušenjem.
Ivan Ott
ništa ne uljepšava, jer on je prije svega svjedok, koji je kroz sve te
muke prošao, ali opet nigdje nikakva traga njegovu "književnom
naturalizmu". Zapravo, iz njegova romana-kronike isijava
svojevrstan smisao ljudske energije, pozitivnih naboja istine da nitko
ničim čovjeka ne može bitno poniziti dok on to sam ne učini.
"Sablasno i tupo odzvanjali su udarci kundaka, željeznih šipki,
pa i drvenih kolaca po tijelima nesretnih ljudi. Jauk, stenjanje i
krikovi bola parali su naše uši i odzvanjali kanjonom gdje smo se
iskrcali." A nešto kasnije stiže zapovijed: "Rokćite,
svinje rokćite..."
Borba za
preživljavanje
Zadivljuje nas s koliko se
smisla jedanaestogodišnji dječak bori ne samo za svoje preživljavanje
nego za ljudsko dostojanstvo općenito, i to u krajnjim kušnjama, u
vrijeme kad "u borbi za goli život, tuđi život nije predstavljao
nikakvu vrijednost." Dok od smrti bježe (a dječaku se učinilo
"da se cijela Slovenija seli", kao da i ne vide kako smrt
putuje s njima, kako je na svoj način prisutna na svakom koraku. I kad
bi se u ovom romanu tražio opis u njemu najporaznijeg događaja, mislim
da bih se odmah odlučio za onog golobradog dječaka, "partizančića"
koji "podivlja" kad vidi da ga drugi dječak, njegovih godina,
gleda odveć upadno. Da dokaže kako je bio u stanju pobiti
"stotinu vaših kurvinih sinova i Švaba", pokazuje mu na puški
zareze iz kojih je vidljivo koliko je ubio "fašista"... I kad
tek tako, da se dokaže, ustrijeli jednog domobrana, stigne ga prijekor
od njegovih: "- Jesi li lud?! Mogao si pogoditi nekog od nas."
...Autobiografski
roman? Premalo taj naziv znači, jer se zapravo radi o sudbinama, o
ljudima i neljudima, o masama, o onima koji u smrt idu uspravni i onima
koji ne znaju bi li cigaretu pripalili prije ili poslije strijeljanja
svojih bližnjih... Radi se, na svoj način, o sudbini čitave slovenske
nacije, malobrojnog ali slobodoljubivog naroda koji je htio svoju
sudbinu imati u svojim rukama, koji se borio protiv komunizma, ali tih
strašnih poratnih dana komunisti se osvećuju nad svima, a najvećma
nad onim koji su posve nedužni...
...Kronologija-roman? Da. Ali vrijeme je nekada znalo zastati. Znalo je
biti u trenutku kao odsjev čitave vječnosti, dok je strašni Kronos
izgledao stalno nezasitan i stalno čekao nove muke, krv i smrti.
... Ratni roman?
Ne, nije se radilo o borbama niti slavnim podvizima. Autor je najjači
tamo gdje opisuje svoju dječačku nemoć i još veću nemoć onih koji
se pokazuju moćnima nad djecom.
Pulsiranje
života i smrti
U prvom dijelu romana, pod
nazivom "Exodus", dječak iz svoje perspektive opisuje bijeg u
Austriju. U bijegu se probijaju Nijemci, hrvatski vojnici i civili, bježe
i poneki Srbi, ali pisac se koncentrirao na svoja "natovarena
kola", na bijeg slovenskih domobrana, na proboj kroz partizanske
napade (koje domobrani hrabro odbijaju), teški prolaz kroz tunel,
dolazak i smještaj u Austriju, gdje opet "pulsira život". I
smrt, koja je dječaku bila tako blizu upravo onda kad je slučajno bio
kažnjen, pa se tako nije mogao od roditelja udaljiti, upravo na dan kad
mu je usmrćen nerazdvojni prijatelj Janez.
Za razliku od
prvog dijela u kojem je ipak na svoj način "pulsirao život",
u drugom dijelu, koji nosi naslov "Križni put", stvarnost se
razularila pa "pulsira smrt". Dječakov otac (koji mu je
zaista otac sve do pred kraj romana, kad se pokazuje da mu je to zapravo
stric, što ne mijenja puno na stvari) domobranski časnik, uvjeren u čast
i obećanje Engleza, shvaća prijevaru tek kad je vraćen iz Vikringa u
pravo zarobljeništvo, gdje su engleski vojnici otimali sve vrijedno što
su ti jadni ljudi i žene imali. On je u sebi prebirao kako su se
slovenski domobrani uvijek časno, dapače i pretjerano požrtvovno
odnosili prema saveznicima, Englezima i Amerikancima. Iako otac ima
prigodu pobjeći s nekima od svojih vojnika (potkupljivanjem britanskih
stražara), on to odbija, a prava kalvarija zapravo tek tada i počinje:
"Bili smo uhvaćeni, prevareni, izdani i poniženi".
Svako stajanje
vlaka, svako protjerivanje u neke užasne prostorije značilo je novo mučenje,
maltretiranje žena i djece glađu i žeđu, a njihovih muževa
mrcvarenjem i strahovitim mukama. Čini se da je ipak najstrašnije za
dječaka bilo u logoru u Teharju "koji po tvrdnjama jugoslavenske
komunističke vlade nikad nije postojao, pa čak ni jugoslavenski
'Crveni križ' nije znao ili nije htio znati za njegovu
egzistenciju", jer tu se dječak Ivica, zapravo pisac ovog djela,
posljednji put susreo s izmrcvarenim ocem ("Pokraj mene, mati se
stropoštala onesviještena na pod". Tada je jurnuo k ocu da ga
oslobodi (!), ali ga je vojnički udarac odbacio u kaljužu:
"Osjetio sam tek te smjese. Imala je bljutav, slatkasto slani okus.
Okus ljudske krvi" Ono odvajanje djece od majki, pa i onih u
pelenama, svojom nas potresnošću podsjeća na Andrićev "danak u
krvi", samo što Andrićevi Turci u okrutnosti nisu bili ni do
koljena komunističkim spahijama.
Djeca
neprijatelja
U trećem poglavlju, pod naslovom "Preodgoj - Homo novus"
valja razlikovati dvije etape: prva na nekom opustjelom imanju u blizini
Celja, pored rijeke Savinje, gdje su djeca "u odgojilištu"
predana na milost i nemilost "komesarki Crnoj kraljici", kao
"djeca neprijatelja", gdje su bili podvrgnuti okrutnim
tjelesnim kaznama (neka djeca koja su pokušala bijeg, doslovno su dotučena).
I uz sve to "politička nastava"! Usprkos svim mukama, djeci
je najviše smetalo kad bi ih nazivali "ratnom siročadi" jer
oni su i te kako dobro znali da su zapravo - "poratna siročad",
"grupa individua, sličnih sakrivenih sudbina". Novi domicil
bio je u Ljubljanskoj ulici broj 25. Bitne su izmjene, gladi ni mučenja
nije bilo, ali je svrha preodgoja ostala ista, zapravo bi se moglo reći
- mnogo učinkovitija: "Prvo su nas decimirali ubojstvima, zatim su
ugrabili dojenčad i malu djecu, sad su nas razdvojili od djevojčica, a
tu i tamo nestao bi iz naše sredine poneki od kasnijih pridošlica iz
ovoga grada ili okolice". "Burni događaji" uskoro su
uslijedili kad su se pojavili "pridošli... ratna siročad iz
drugih bratskih republika". Dvije vrste djece, različitih sudbina
i vladanja... I tu se "pobjednička siročad" počela vladati
- kao na fronti ("Davite ustaše"!), ali djeca nikada od sebe
ne mogu odbaciti potpuno doba nevinosti...
Tračak
nade
Pomoć Ivici stiže odakle se
najmanje nadao: ključeve od stana su ostavili obitelji Cvek koji su im
nekada u Ljubljani bili susjedi. U zgradi se znalo da su potpomagali
partizane ("crveni Cvek"... Na Ivičin dopis odgovorili su mu
da im više ne piše (i samim tim dali do znanja kako i oni nose svoj
križ). Oni su dojavili u Zagreb Ivičinu ocu da mu je sin u sirotištu...
Tako, umjesto odlaska u Rusiju, gdje je trebao biti preodgojen i
pretvoren u pravog janjičara (ili ipak ne, jer je motivacija za odlazak
u vojnu akademiju u njegovoj dječjoj mašti bila moguća osveta za sve
nevolje koje mu je ljudska zloba donijela), Ivica odlazi u Zagreb...
Autor nigdje ne
uljepšava sliku, niti bilo gdje bilo što uopćava; pred nama se
pokazuju nečasni britanski časnici, zločinački partizani za koje tuđi
ljudski život nema nikakve vrijednosti, mučitelji djece, strah od
"komesarke Crne kraljice", sadizam ljudi koji su svoje
sunarodnjake dočekivali udarcima, psovkama, uvredama i pljuvanjem...
Između mučitelja i mučenih postoje i oni koji se uvijek znaju
prilijepiti pobjednicima. "Poratnu siročad", koja je otpočela
pohađati celjsku gimnaziju, posebno su zlostavljali njihovi vršnjaci:
"Gomila nas je uspjela zaustaviti, tukli su nas školskim torbama,
šakama, nogama - kako su stigli i kamo su uspjeli dohvatiti. Naša sreća
je bila njihova brojnost. Smetali su jedan drugom, jer je svatko htio da
nas bar jednom odalami." A nešto prije toga na istoj stranici:
"Počeo sam razmišljati kako komesarka možda i ima pravo kad
tvrdi, da nas partizanski vojnici štite od razjarenog naroda. Ova
razularena i razjarena dječurlija nije narod, ali je dio tog naroda.
Dio naroda koji nije bježao pred partizanima i nije završio na raznim
poznatim i nepoznatim gubilištima, kao što je Teharje, Kočevski Rog i
drugdje." Te i takve naoko "neutralce" autor nimalo ne štedi
niti ih zaobilazi. Svi su znali da su djeca nevina, ali su mnogi
nalazili razloge da to ne vide i ne znaju. "Nakon što su pobijeni
zarobljenici vraćeni iz Koruške, a kojima je Bleiburg ostao krvavim
simbolom, teharske ispražnjene barake popunile su nove žrtve. Da li su
krvnici još na životu?" Jedan dječarac u tom domu nikako da
shvati i prihvati "političku nastavu", pa na pitanje kakvo je
njegovo mišljenje o "likvidaciji kapitalizma" - brizne u plač
i pita se zašto su takvim patnjama izloženi on i njegovi...
Postolarsku radionicu njegova oca "kapitalista", dali su
jednom partizanu. "Sad je on kapitalist!" - "Crna Udovica
nakostriješila se kao mačka koja se brani od nasrtaja psa. Skočila je
na mališana, zgrabila ga lijevom rukom za kosu a desnom opalila
nekoliko šamara kao mitraljeski rafal."
Humanost
poniženih
Ali u takvim najstrašnijim
trenucima očituje se ujedno i ono najljudskije u čovjeku. Brojni bi se
tu primjeri mogli navesti, a dovoljno bi samo bilo slijediti onaj ćup
meda... Evo drugog primjera: "Kao po dogovoru oboje smo se podigli
sa našeg ležaja. Mati mi je dobacila dug upitni pogled. Ni riječ nije
progovorila, a sve sam razumio što mi je htjela reći. Klimnuo sam
potvrdno glavom. Ispod sebe smo izvukli jednu od naše dvije deke. Bez
riječi, mati ju baci na susjedni krevet. Majka dvoje djece, iznenađena,
okrene se prema nama. Široko otvori očne kapke, spojivši duge
elegantne trepavice sa isto tako lijepim odnjegovanim obrvama. Velika
dva oka caklila su se od suza..." Ili: "Za vrijeme našeg
izbivanja i boravka u gradu, naši najmlađi su nestali bez traga.
Djevojčice, koje su se samoprijegorno brinule o našim mališanima,
unatoč dodatnih muka što im je ta skrb donosila, digle su paničnu
uzbunu. Počele su plakati i glasno dozivati poimenično povjerene im štićenike.
Uzalud! Mala su dječica iščeznula!"
Stvar
prošlosti
Autor svoje opise-svjedočenja
često uspoređuje s onima iz postojeće literature, jer zna da je najveći
zločin zabrana spominjanja tih groznih zločina. Takav je stav zauzeo i
sam Tito, čije riječi, a i najvišu odgovornost, Ott nikako ne prešućuje:
"Što se tiče ovih izdajnika koji su se našli unutar naše
zemlje, u svakom narodu posebice - to je stvar prošlosti. Ruka pravde,
ruka osvetnica našeg naroda dostigla ih je već ogromnu većinu, a samo
jedan mali dio uspio je pobjeći pod krilo pokrovitelja izvan naše države.
Ta manjina neće više nikada gledati naše divne planine, naša
procvjetala polja. A ako bi se to i dogodilo, trajalo bi samo kratko
vrijeme" (J. B. Tito, Sabrana djela).
Dok čitam ovo
Ottovo djelo, jedinstveno po svojoj snazi opisa i neposrednosti svjedočanstava,
nikako da me prestanu kopkati podaci da Tito popularnošću nadilazi Tuđmana,
koji je krajnjom vještinom diplomata i hrabra državnika ostvario
hrvatski stoljetni san... Možda baš i jest jedna od ogromnih
vrijednosti ovog djela što se pojavilo u vrijeme kad se nad Hrvatskom
nadvio crni oblak jada, zlobe...
Knjiga ima 342
stranice, a na naslovnici je slika Ante Cetina, koja kao da nas odvodi u
prostranstva smiraja gdje se više ne postavljaju pitanja zašto...
BLEIBURG
Partizanske snage u Zagreb su
ušle 8. svibnja 1945. godine. Bio je to kraj Nezavisne Države
Hrvatske.
Oružane snage
NDH napustile su Zagreb 6. i 7. svibnja, te su se s brojnim civilnim
stanovništvom povlačili preko Slovenije prema Austriji, u želji da se
tamo predaju Britancima. Bili su uvjereni da će se zapadni saveznici
suprotstaviti uspostavi komunističkog sustava u Hrvatskoj i da će se
oni jednog dana moći vratiti u svoju zemlju. No Britanci, umjesto da ih
prihvate i zaštite, zaustavili su ih i razoružali u Bleiburgu, a potom
ih predali Titovim partizanima. Jugoslavenske partizanske jedinice su ih
svrstali u kolone i počeli ih prisilno vraćati natrag. Time je počelo
jedno od najtragičnijih razdoblja hrvatske povijesti, a zločin što su
ga nad Hrvatima počinili jugoslavenski komunisti još je veći jer se
nije dogodio u ratu, nego u poraću...
Dio zarobljenika
je odmah likvidiran, a ostali su u nepreglednim kolonama poslani na Križni
put, ostavljajući svoje kosti po raznim jamama, masovnim ili pojedinačnim
grobnicama. Točan broj tih nesretnih ljudi nemoguće je utvrditi.
Procjene se kreću od nekoliko desetaka tisuća do četvrt milijuna
Hrvata - zarobljenih vojnika, žena i djece. One koji nisu odmah
ubijeni, čekao je težak put, od logora do logora, sve do rumunjske,
bugarske i grčke granice. Na tom putu Hrvati su sustavno zlostavljani,
umirali su od gladi, bolesti ili iscrpljenosti, ili su ih ubijali
njihovi čuvari, ali i civili u nekim krajeva kroz koje su prolazili. Na
putu za Zagreb, kroz Sloveniju su se kretali u više smjerova. Put su
uglavnom prelazili pješice. Po dolasku u Zagreb, prolaze kroz logore i
nastavljaju svoje "marševe smrti" različitim trasama, krećući
se npr. Moslavinom do Siska, Petrinje i Kutine, gdje su se kolone
razdvajale, nastavljajući put Podravinom prema Osijeku, ili prema
Bjelovaru, Čazmi, Novoj Gradiški, Požegi, Slavonskom Brodu, odakle su
neki upućivani u Bosnu (u Prijedor i dublje u unutrašnjost), pa čak i
u Srbiju i Makedoniju. Dio tih stradalnika razmješten je po logorima,
rudnicima i nepristupačnim mjestima, odakle se dio njih počeo vraćati
krajem 1945. i početkom 1946. godine. Jedan dio tih ljudi vratio se
svojim kućama tek nakon izdržavanja dugogodišnje robije.
Većina ih se
nikad nije vratila.
«««Povratak
na sadržaj
|
