RAZGOVOR S POVODOM: PROF. MR. IVANKA KUZMANOVIĆ, HRVATSKA JAVNA DJELATNICA IZ AMERIKE

ISELJENICI NIKAD NEĆE NAUDITI HRVATSKOJ!

Marica Risek

          Mi Hrvati koji živimo izvan Hrvatske nikad nećemo učiniti ništa što bi moglo štetiti Hrvatskoj. Nitko od nas ne bi nikad napisao Bushu negativno pismo o Mesiću ili Račanu, mada ljudi imaju mahom loše mišljenje o njima
          Hrvatima u iseljeništvu ponajprije smeta ponašanje vladajućih prema nacionalnom pitanju. Da su Mesić i Račan poveli jednu poštenu, pravednu i plemenitu politiku, da ne vrijeđaju svetinje, ovog problema na relaciji iseljeništvo-domovina ne bi bilo. Ja mogu surađivati sa crnim vragom, ako nam je cilj isti
          Ne može čovjek tek tako odbaciti svoje korijene, zaboraviti ono iz čega je potekao. Ne može se potpuno asimilirati
          Jasne smjernice iseljeništvu iz Hrvatske nisu dolazile ni za vrijeme HDZ-ove vlasti, osim od predsjednika Tuđmana. Hrvatska diplomacija je oduvijek funkcionirala dosta loše, a danas se rade kardinalne greške, jer se smjenjuju sposobni i radišni ljudi

          Ivanka Kuzmanović je profesorica povijesti, koja je svoj radni vijek "odradila" u jednoj srednjoj školi u Milwaukeeu, država Wisconsin. Osim što je vrlo aktivna u američkoj sredini, gospođa Kuzmanović je poznata široj hrvatskoj zajednici na sjevernoameričkom kontinentu kao borac za slobodnu Hrvatsku i jedan od onih hrvatskih javnih djelatnika koji nisu "bljesnuli" ranih 90-ih ili nakon izbora 3. siječnja 2000., već samozatajno desetljećima rade za dobrobit domovine.

          Otišli ste iz Hrvatske 1961. godine, prekinuvši studij na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Zašto?
          - Otac mi je bio hrvatski vojnik. Srećom za nas i za sebe, po završetku rata povukao se s Hrvatskom vojskom prema Italiji, umjesto prema Bleiburgu kuda je krenula većina. Šesnaest godina smo bili razdvojeni. Brat je pobjegao preko granice, majka je kupila putovnicu i sa sestrom se prebacila do Beča, tako da sam ja ostala sama. Cijela obitelj je bila na okupu, osim mene, pa sam odlučila otići im u posjet u Ameriku. I tako, odlazak u posjet pretvorio se u 41 godinu boravka.

          Sad posjećujete Hrvatsku?
          - Da, i moram odmah reći da je svaki dolazak u Hrvatsku za mene lijepo, ali i bolno iskustvo. No ipak, ljudi slobodno dolaze u domovinu, što je mnogima, pa i meni, dugo vremena bilo nemoguće.

          Niste bili poželjni?
          - Kad sam 1987. godine zatražila vizu, pozvali su me na saslušanje u jugoslavenski konzulat u Chicagu. Nakon sat vremena ispitivanja napokon sam je dobila, ali mi je jasno rečeno da me ni američki pasoš neće spasiti, ako nešto učinim. Ni danas mi nije bilo jasno što su mislili da bih ja mogla učiniti – ta išla sam u Hrvatsku da vidim svoju rodbinu, da «pregledam» svoj kamen, svoju Dalmaciju, da obiđem Zagreb, drage ljude…

          To vam je bilo prvo putovanje kući nakon svih tih godina?
          - Ne, bila sam u Hrvatskoj i ranije, s djecom i našim folklornim društvom 70-ih godina, na festivalu Hrvatske bratske zajednice. Zatim sam 1980. godine bila u Italiji na Fulbrightovom studijskom boravku, pa sam na kratko posjetila Hrvatsku, bez vize, na rizik. Kad sam međutim nakon toga, te iste godine, željela doći na duže, bratić mi je poručio da mi to ne bi bilo pametno.

          Zatim ste 1987. opet pokušali?
          - Vidite, ja sam napustila Hrvatsku već kao odrastao, formiran čovjek. Sve te godine osjećala sam čežnju i žalost za domovinom. Tako osjeća većina Hrvata koji žive vani, uključujući mog supruga. Jer koliko god je bilo veselja u našem životu, s djecom i sada s unucima, uvijek je prisutna ta jedna duboka tuga, nostalgija. Tamo se nikad nismo osjećali potpunim, a iskreno rečeno, sada se ni ovdje ne osjećamo potpunim. To je tragedija hrvatskog iseljeništva.
          No, ima i onih koji su se posve otuđili od Hrvatske. Takvi su rijetki. Ponekad im zavidim, jer niti sebe opterećuju, niti svojoj djeci nameću dodatne terete.

          Je li to dakle sretnije rješenje: potpuna asimilacija?
          - Ne, ne može biti. Ne može čovjek tek tako odbaciti svoje korijene, zaboraviti ono iz čega je potekao. Ne može se potpuno asimilirati. Asimilacija je mit koji je vrlo izražen u američkom društvu. No, čovjek mora sačuvati svoju osobnost, svoj identitet, ne smije pogaziti ono što ga čini osobom, što je donio sa sobom iz Hrvatske. To nikako ne znači odbacivanje nove zajednice u kojoj čovjek živi. Ja sam uvijek bila aktivna i u hrvatskoj, i u američkoj zajednici.

          Vi dakle smatrate da se treba oduprijeti asimilaciji. Svoje hrvatstvo ste uspjeli prenijeti na svoju djecu. Predmnijevate li da će vam to poći za rukom i s unucima?
          - Ne u tolikoj mjeri. Moja kćerka je danas profesorica engleskog jezika. Petnaest godina je bila članica folklornog društva American Croatian Silver Strings. Najprije je nastupala, a potom je podučavala ples, pjevanje, i tamburicu. Najstariji sin Tomislav je vrlo aktivan u Hrvatsko-američkoj udruzi (CAA). Osim toga, već četiri godine radi kao odvjetnik i branitelj naših optuženika u Haagu, na platnom je spisku Ujedinjenih naroda. Najmlađi sin je za vrijeme rata prekinuo studij i stupio u Hrvatsku vojsku.
          Naša djeca su zavoljela Hrvatsku preko nas, no kad su je upoznali, zavoljeli su svaki njen dio - i Cistu Provu odakle sam ja, i Slavetiće kod Jastrebarskog odakle je moj suprug. To nije čudno, jer nema dijela Hrvatske koji nije lijep.
          Što se unuka tiče, oni znaju hrvatske pjesme, znaju dosta o Hrvatskoj. Kćerka je s obitelji bila ovdje, a Tomislav planira doći ove godine sa svojih troje djece.

          Vratimo se Tomislavu. Je li zadovoljan što, baveći se svojom strukom, može pomagati Hrvatima?
          - Tomislavu se često kosa diže na glavi, kako zbog raznih propusta i aljkavosti s hrvatske strane, tako i zbog nedosljednosti od strane Haaga.

          On kao «insider» smatra da politika diktira postupke Haagu?
          - Naravno, to uopće nije sporno. Međutim, treba se boriti i dati sve od sebe, na način na koji to radi Luka Mišetić, odvjetnik generala Gotovine. U Americi je odnos prema klijentu drugačiji – ne znam bih li rekla da je savjesniji, no tamošnji odvjetnici rade izuzetno predano za dobrobit svog branjenika.
          Jasno da sam kao majka neobično ponosna na ovo što Tomislav radi; no, rekla bih da je takav njegov put u neku ruku bio unaprijed programiran, jer je od malih nogu bio uključen u aktivnosti hrvatske zajednice.

          Vratimo se Vama. Vi ste u Americi završili studij povijesti?
          - Studij sam u Americi upisala tek 1969. godine, prvo zato što nisam govorila jezik, a onda zato što sam se u međuvremenu udala i rodila dvoje djece. Supruga sam upoznala u hrvatskoj zajednici. Boris je u Ameriku stigao 1962. godine iz Njemačke, gdje je igrao za «Hrvatske orlove», najstariji hrvatski nogometni iseljenički klub. Godinu dana kasnije smo se vjenčali. Dok sam ja studirala, moj suprug je radio dva posla i čuvao djecu. Da nije bilo njegove podrške, nikad ne bih završila fakultet.
          Diplomirala sam 1973. na Sveučilištu Wisconsin u Milwaukeeu, a magistrirala 1977. godine.

          Radni vijek proveli ste u prosvjeti?
          - Da, predavala sam povijest i društvene nauke na gimnaziji u Milwaukeeu. U tom zvanju ima posebnih radosti, ako mu se čovjek posveti, ako svoje zvanje shvaća odgovorno i ako savjesno i predano obavlja svoj posao.
          Dvije godine sam radila kao zamjenica ravnatelja jedne osnovne škole, ali mi je nedostajao razred i ono zbog čega sam odabrala prosvjetu, pa sam se vratila u svoju staru srednju školu, gdje sam bila voditeljica Odjela društvenih predmeta.

          Možete li povući kakve paralele između stanja u prosvjeti u Americi i Hrvatskoj?
          - Zapravo, uvijek sam smatrala da su Amerikanci jedinstveni u svojim problemima. Međutim, čini mi se da su nemar, pa čak i apatija nekih prosvjetnih radnika u Hrvatskoj veoma zabrinjavajuće pojave.

          Tko je kriv za tu apatiju – roditelji, društvo, Ministarstvo prosvjete?
          - Rekla bih, kombinacija jednog, drugog i trećeg. Dok sam radila u prosvjeti, uvijek sam uspoređivala američku djecu s našom djecom, ali s onakvom djecom kakvu sam ja ostavila…

          Današnji naraštaju su malo "neodgojeniji"?
          - Ne malo… No, ne brine me samo to, nego opća nebriga mladih za društvo u kojem žive, nepoštivanje autoriteta i njihovo očekivanje da im se sve servira na tanjuru. Vidite, jedan mladi Amerikanac nema toliko znanja koliko ima dijete koje u Hrvatskoj završi školu, ali ima daleko više odgovornosti prema društvu. U Americi se puno pažnje posvećuje dragovoljnom radu – u staračkim domovima, domovima za nezbrinutu djecu, preko raznih akcija za očuvanje okoliša i slično. S druge strane, dijete itekako dobro zna vrijednost novca i ne očekuje od roditelja da mu oni riješe sve probleme u životu.
          Čini mi se da hrvatskoj djeci najviše nedostaju radne navike, a radne navike se stječu kod kuće, i to od malih nogu. Dijete mora imati svoje odgovornosti, pa makar se radilo o iznošenju smeća i pospremanju vlastitog kreveta i sobe, brisanju prašine, pranju suđa…

          Spomenuli ste dragovoljni rad. To su Hrvati izvan Hrvatske jako lijepo prihvatili.
          - To je normalno na zapadu. Na taj način funkcioniraju brojna društva. Koliko sam se ja krumpira nagulila za razne bankete, koliko sam kolača ispekla da bi se namakao novac za naše folklorno društvo…

          U Hrvatskoj ljudi očekuju od države, grada ili županije da im riješi financijske probleme.
          - Da, to je veliki problem. Ljudi ovdje očekuju da će država riješiti sve njihove probleme, što je boljka svih bivših komunističkih država. To tako jednostavno ne ide. Treba raditi da bi se nešto postiglo, jer nitko nikome ništa ne poklanja.

          Od dolaska u Ameriku, aktivno sudjelujete u radu brojnih hrvatskih udruga, od folklornog društva do Vašeg angažmana u Hrvatsko-američkoj udruzi. Pisali ste za brojna hrvatska glasila.
          - Da, bila sam u uređivačkom vijeću «Hrvatice» i «Danice» koje su ugašene prije desetak godina, mada čujem da će se «Danica» opet obnoviti. Pišem i u «Našoj nadi», glasilu Hrvatske katoličke zajednice, kao i u «Zajedničaru», glasilu Hrvatske bratske zajednice. Članica sam i HKZ-a i HBZ-a, kao i Hrvatsko-američke udruge.

          I Vi ste za vrijeme Jugoslavije demonstrirali za slobodu Hrvatske?
          - Naravno, demonstrirali smo i palili jugoslavensku zastavu svakog 29. novembra!

          A onda je došla 1991. godina i rat u Hrvatskoj.
          - Tek tada se vidjelo koliko krasnih ljudi živi u našoj hrvatskoj zajednici u Milwaukeeu. Prikupljala se pomoć, slagala, pakirala, slala u domovinu. Trebali biste otići u Viroviticu i posjetiti gospođu Vujić, koja se u međuvremenu vratila u Hrvatsku, i pitati tu divnu ženu koliko je odjeće sašila za djecu naših branitelja. Svi smo radili zajedno i doprinijeli koliko god smo mogli. Ljudi su davali i šakom i kapom – davali su i ono što nisu imali, od srca i s velikim oduševljenjem.

          Poslije 2. svjetskog rata bilježimo tri faze u hrvatskom iseljeništvu: onu do kraja osamdesetih, kad su iseljenici ulagali sve napore kako bi Hrvatska postala slobodna, zatim Domovinski rat kad su masovno pomagali, i sadašnje vrijeme, kad je splasnuo entuzijazam i kad su sve oči uprte prema Hrvatskoj, od koje iseljenici očekuju jasne smjernice za daljnji rad za Hrvatsku.
          - Jasne smjernice iseljeništvu iz Hrvatske nisu dolazile ni za vrijeme HDZ-ove vlasti, osim od predsjednika Tuđmana. Hrvatska diplomacija je oduvijek funkcionirala dosta loše, a danas se rade kardinalne greške, jer se smjenjuju sposobni i radišni ljudi, koji su dobili povjerenje i potporu američke i hrvatske sredine. Mi Hrvati koji živimo izvan Hrvatske nikad nećemo učiniti ništa što bi moglo štetiti Hrvatskoj. Nitko od nas ne bi nikad napisao Bushu negativno pismo o Mesiću ili Račanu, mada ljudi imaju mahom loše mišljenje o njima. Međutim, te stvari se jednostavno ne rade na taj način.

          U Americi djeluju dvije hrvatske lobističke udruge: CAA – Hrvatsko-američka udruga i NFCA – Nacionalna federacija američkih Hrvata. Zašto su potrebne dvije udruge?
          - CAA je organiziran kad je Hrvatskoj bila najpotrebnija pomoć, 1990. godine. Inicijativa je potekla od gospodina Letice, dakle iz hrvatske iseljeničke zajednice.
          Njegova kćerka je trebala biti prva američka veleposlanica u Hrvatskoj, no to se na žalost nije ostvarilo.

          Zbog toga što je na izborima pobijedio Clinton, pa Mara Letica, kao republikanka, dakle Bushov čovjek, nije više mogla biti postavljena?
          - Nije to jedini razlog, bilo je tu svakakvih intriga i povrijeđenih sujeta…

          Clinton je u to vrijeme percipiran kao veliki prijatelj Hrvata?
          - Točno, no Clinton je vrlo brzo pokazao da je vrlo nemoralan, i kao čovjek, i kao političar. Clinton je Hrvatima svašta obećavao i prikazivao se kao naš veliki prijatelj. I sama sam 1992. godine glasala za njega...

          Nekako ste mi izbjegli odgovor u vezi dvije lobističke udruge Hrvata u Americi.
          - Da, mi u iseljeništvu često kao u zrcalu odražavamo hrvatsku zbilju, pa se tako do besvijesti cjepkamo i izvan domovine. Hrvatsko-američka udruga (CAA) je organizirana prva i svi su bili pozvani da se priključe i pomognu. No, neki koji su jedno vrijeme sudjelovali u radu CAA-a, kasnije su se odcijepili i osnovali NFCA.

          Tu mislite prije svega na Hrvatsku bratsku zajednicu?
          - Da. U NFCA-u ima krasnih i sposobnih ljudi, i zato je šteta što ne nastupamo kao jedna hrvatska lobistička udruga, jer bi zajedno bili financijski i intelektualno jači, i mogli bi više učiniti.

          Bivšem predsjedniku CAA-a Franku Brozovichu zamjerali su što je tijekom zadnjih Croatian Days on the Hill američkoj administraciji nudio Vis kao NATO bazu. Je li u redu da jedna hrvatska lobistička udruga u Americi američkim vlastima podastire takve prijedloge?
          - To je uistinu složeno pitanje. S jedne strane, Hrvatska pokušava ući u NATO. S druge strane, Vis je za vrijeme komunizma bio jugoslavenska vojna baza. Sada bi opet bio vojna baza, ali na korist Hrvatske. Jednostavno, kad od nekoga nešto tražiš, onda mu zauzvrat moraš nešto i ponuditi. Jasno da hrvatsko iseljeništvo nema pravo dijeliti hrvatski teritorij, ali može američkoj administraciji predočiti prednosti koje Hrvatska nudi NATO-u.

          Ne čini li Vam se da bi sve bilo puno jednostavnije kad bi hrvatska država normalno komunicirala sa svojim iseljeništvom, jer tada bi vlada mogla davati smjernice, a iseljeništvo bi lobiralo za one projekte koji su vladi prioritetni...
          - U tome i jest problem: nema komunikacije. U hrvatskom iseljeništvu ima jako puno ljudi koji su se voljni žrtvovati za Hrvatsku i predano raditi za Hrvatsku. Jedan od njih je i Frank Brozovich, donedavno na čelu CAA-a. Nadajmo se da će Jure Rudman, novi predsjednik CAA-a, nastaviti njegovim stopama. No, da se vratimo smjernicama: iz Hrvatske su i za HDZ-ove vlasti rijetko stizale jasne upute nama u iseljeništvu što nam je činiti, a današnja je vlast produbila taj jaz do neslućenih razmjera, što je tragično.

          Razočarani ste razvojem događaja u Hrvatskoj?
          - Razočarana sam vlašću, ali Hrvatska me nikad ne može razočarati. Hrvatska je iznad svega.
          Teško mi je gledati situaciju u Hrvatskoj, veliku nezaposlenost, apatiju i frustraciju ljudi, seljake koji ustaju sa zorom, naporno rade, a onda ne mogu prodati svoje proizvode...

          Kakav je Vaš stav prema pravu glasa Hrvata koji žive izvan Hrvatske?
          - Ja se po tom pitanju razilazim i s mojim najbližima u obitelji: smatram da iseljeništvo ne bi trebalo imati zastupnike u Hrvatskom saboru. Promatrače da, ali ne zastupnike s pravom glasa. Neka ljudi koji žive u Hrvatskoj sami odlučuju o svojoj sudbini. No, kao što rekoh, to je moje mišljenje, s kojim se ne slažu ni pripadnici moje vlastite obitelji.

          Često dolazite u Hrvatsku i provodite ovdje dio godine. Koji dio Hrvatske posjećujete?
          - Trudimo se obići što je više moguće. U Zagrebu smo kupili stan; u Cisti nam je na raspolaganju moja roditeljska kuća koju je brat obnovio. Međutim, tih četiri-pet mjeseci koliko godišnje boravimo u Hrvatskoj posjećujemo sve dijelove Lijepe naše. Suprug je u Hrvatskoj češće, jer ja sam uistinu jako vezana uz svoju djecu i unuke, pa želim što više vremena provesti s njima.

«««Povratak na sadržaj