FELJTON

HRVATI U KANADI (2)

fra Ljubo Krasić

          Karakteristično je za sve hrvatske doseljenike prije Prvog svjetskog rata da su dolazili kao samci, neoženjeni ili tek oženjeni. Svi su planirali ostati u Kanadi samo koju godinu, zaraditi dovoljno da otplate zemlju, nabave opremu i alate za obradu zemlje ili za svoje radionice u Hrvatskoj. Taj plan se svake godine produživao, što zbog besposlice u Kanadi, što zbog iznenadnih mogućnosti za boljom zaradom, što zbog pogoršanja prilika kod kuće. I tako je većina odgađala povratak do starosti, ostajući često samci cijeli život. Drugi su, vidjevši da povratka nema, počeli graditi ili kupovati vlastite kuće i prihvaćati stalnije poslove u rudnicima ili tvornicama. Potom bi organizirali dolazak svojih djevojaka ili zaručnica, odnosno supruga i obitelji iz Hrvatske.

          Kanadski koncentracijski logori
          Prekretnica u odnosu prema povratku i organiziranju stalnijih hrvatskih naselja svakako je bio Prvi svjetski rat. Najprije, svi snovi o povratku srušeni su dolaskom na vlast velikosrpskog kraljevskog režima. Osim toga, već na samom početku rata hrvatski useljenici su, zajedno s pripadnicima drugih naroda s područja tadašnje Austrougarske monarhije, proglašeni "stranim neprijateljima". Mnogi Hrvati su, osobito iz Port Arthura, Fort Williama, Sault Ste. Marie i Shumachera pokupljeni i usred zime 1914. strpani u zatvorene hladne vlakove i prebačeni na sami rub ledenog područja, kojih 500 kilometara sjeverno od Sudburyja, u logor ratnih zarobljenika Kapuskasing, iz kojeg se kasnije razvilo istoimeno mjesto. Zadnji preživjeli zatvorenik Kapuskasinga, čiju sam životnu povijest uspio snimiti u srpnju 1977. godine, pripovijedao je kako su ljudi svako jutro osvanjivali smrznuti kao kost. Slagali su ih cijele zime na hrpu, da bi ih tek u proljeće, kad je okopnilo, pokopali. Dok je pripovijedao, njegova supruga, rodom iz Makarske, svaki čas ga je prekidala i opominjala da šuti, jer da to može čuti tkogod od "inglišmena" pa može naškoditi našoj "dici". I 63 godine poslije tog stravičnog iskustva, strah je bio jači od svih promjena koje su se dogodile, od svih demokracija i sloboda o kojima su njihova djeca, rođena puno poslije Kapuskasinga, učila u školi. Taj strah se toliko ukorijenio da ga nije mogla odagnati ni činjenica da im je kćerka kao direktorica gimnazije odgajala buduće naraštaje Kanađana u duhu slobode i tolerancije, dok im je sin kao inženjer u dobrostojećem poduzeću bio zaštićen snagom radničkih sindikata i u međuvremenu izborenih prava.
          Engleska, koja je bila u ratu s Njemačkom, tih je godina pretvarala u žrtve rata i podanike Monarhije koji su bili u Kanadi, bez obzira što su i njihova domovina i rodbina u Hrvatskoj i sami trpjeli pod pritiskom Austro-Ugarske.
          U muzeju u Kapuskasingu i danas se čuva tamburica, primitivno izdubljena u komadu sirova drveta, na kojoj su note obilježene urezanim i slijepljenim zupcima češlja. Sam Bog zna koje su sve pjesme na njoj odsvirane, i koliko suza ju je zalilo. Ostala je nekim čudom kao jedini spomen naroda koji je tu stradao, a da nije znao zašto, kao simbol kulture koja se nije dala zatomiti grubošću, duše koja nije klonula pred bezdušnošću, pjesme koja će jednog dana otopiti led i Kanadu pretvoriti u pozornicu najvećih folklornih festivala svijeta - hrvatske tamburice. Zahvaljujući Josipu Marohniću, tada uredniku lista Hrvatske narodne zajednice iz Pittsburgha, koji je pohodio hrvatske zatvorenike u Kapuskasingu 1915. godine (jer su mnogi bili članovi Zajednice) i objasnio kanadskim vlastima kako su ti ljudi i sami pobjegli pred političkim pritiscima i gospodarskim izrabljivanjima njihove domovine pod austrougarskim režimom, stanje zatvorenika se poboljšalo i većina je nakon toga puštena. No ni samo puštanje na slobodu nije proteklo bez osvete.
          U rano proljeće 1916. godine, dok su jezera još bila smrznuta i snijeg se tek počeo otapati, zatvorenici su natovareni na vlak i odvezeni na jug, ali ne u mjesta odakle su pokupljeni, nego, prema svjedočanstvu Blaža Sliškovića, istjerani kundacima iz vagona na otvorenoj pruzi, na pola puta između Port Arthura i Sault Ste. Marie. Bez hrane i tople odjeće, mnogi su se pokušavali uhvatiti za vlak, ali bi od iznemoglosti pali i bili pregaženi. Drugi su krenuli na put, ne znajući gdje se nalaze, jedni prema istoku, jedni prema zapadu. Naselja u to vrijeme nije bilo na stotine kilometara, a ni danas ih nema u tom dijelu Kanade, izuzev nekoliko manjih željezničkih postaja ili pokoje benzinske crpke tamo gdje je cesta prošla blizu pruge. Veoma malo ih je, prema svjedočenju preživjelog zatvorenika, stiglo do Port Arthura ili Sault Ste. Marie.

          Oblikovanje zajednica i gradnja domova
          Nakon rata i izgubljene nade u povratak, oblikuju se prva značajnija hrvatska stalna naselja. Osim u Vancouveru i već spomenutim mjestima na Vancouverskom otoku, naselja nastaju u Winnipegu u Manitobi, u Ontariju u današnjem Thunder Bayu, Sault Ste. Marie, Sudburyju, Creightonu, Garsonu, Shumacheru, South Porcupineu, Kirkland Lakeu, Torontu, Hamiltonu, Wellandu, Port Colbornu i Windsoru. lako je Hrvata u tim mjestima bilo i prije rata, radilo se uglavnom o muškarcima, samcima bez obitelji, pa njihov život nije bio ni vjerski, ni društveno, ni politički, ni gospodarski organiziran i institucionaliziran.
          Jedina iznimka u tome je donekle hrvatska naseobina u Wellandu i okolnim mjestima Niagarskog poluotoka. Tu je jeftina električna energija koju je od 1905. počela proizvoditi Teslina hidrocentrala, kao i toplija klima, privukla mnoge tvorničare, a i hrvatske doseljenike, ponajviše iz Zagorja i Žumberka. Neki su se na poluotoku tako udomaćili da su počeli kupovati zemlju i razvijati svoje manje farme, poput obitelji Pihač i Knežić iz Oroslavlja. U Wellandu i Port Colborneu su se na radničkim stanovima (boarding house) počele održavati i neke zabave, pa je tu nastao i prvi poznati tamburaški sastav u Kanadi koji su vodili Steve Škvorić, Nikola Baltužić, Mijo Pavešić i Silvestar Hrastović. U svibnju 1911. otvoren je i prvi Hrvatski dom u Wellandu.

          Novi val iseljavanja
          Za vrijeme rata nije bilo useljavanja u Kanadu, no ubrzo nakon rata, čim je srpski režim počeo gospodariti hrvatskim zemljama, počeo je novi val iseljavanja. Kad su usto Sjedinjene Američke Države uvele i počele primjenjivati (1923.-24.) ograničavajuće kvote za južnoeuropske narode, a Kanada 1923. ukinula ograničenja za useljenike iz bivšeg austrougarskog carstva, mnogi koji su kanili ići ili su već pošli za Ameriku, završili su u Kanadi. Ljudi koji su već našli svoj kakav-takav dom u spomenutim kanadskim mjestima, počeli su dovoditi supruge, djecu i rođake.
          Tako na primjer Nikola Perkovič 1924. godine šalje u Liku kartu svom ocu Pavi, pa sestrama Julki i Anici, te bratu Mili i mnogim drugima. Politički teror i pogoršano gospodarsko stanje u Jugoslaviji između 1920. i 1929. prisililo je 153.914 ljudi da se isele. Od toga je, prema službenim podacima, pred samu depresiju iselilo preko 60.000 ljudi. Broj iseljenih Hrvata bio je veći nego svih drugih nacionalnosti zajedno. Prema poznatim podacima, od ukupnog broja emigranata između 1920. i 1928. njih 21.063 dospjelo je u Kanadu. Od toga čak 10.572 tijekom 1927. i 1928. godine.
          No umjesto prosperiteta, posla i zarade, dočekala ih je depresija, besposlica i beskućništvo. Čini se da je upravo takvo stanje bio još jedan snažan element koji je utjecao na čvršće okupljanje hrvatskih useljenika, uzajamnu solidarnost i razvijanje do tada neviđene društvene, kulturne i socijalne aktivnosti. Obitelji koje su imale kuće primale su na stan ne samo rodbinu, nego i brojne besposlene samce. Ljudi su spavali na smjene u istom krevetu. Okupljalo bi se i po 40 samaca u jednom radničkom stanu, kao u ulici Montague u Sudburyju, gdje su u jednoj kući stanovala 42 samca, od kojih nitko nije imao posla. Malobrojni sretnici koji su bili zaposleni u Frood Mine dijelili bi svoju zaradu i prehranjivali nezaposlene. Gotovo svaku večer su priređivane zabave, drame i plesovi, a sav prihod bi išao nezaposlenima. Druge socijalne skrbi u to vrijeme nije bilo.
          Hrvatske zajednice zabilježile su u kanadskim gradovima jači porast krajem dvadesetih godina, zbog slijevanja u gradove onih koji su radili po okolnim manjim mjestima, rudnicima, šumama i gradilištima. To posebno vrijedi za Saulte Ste. Marie i Thunder Bay, gdje su mnogi radili po okolnim šumama; za Sudbury, kamo su nagrnuli oni iz Garsona, Creightona, Worthingtona; za Toronto, koji se u to vrijeme oblikuje kao organizirana hrvatska naseobina; za Shumacher u koji se slijeva mnoštvo Hrvata iz okolnih rudnika zlata i sječe šuma koji pretvaraju mali gradić u "Novi Zagreb". Razdoblje od 1920-tih do 1935. obilježeno je i gradnjom hrvatskih dvorana i domova u Hamiltonu, Sudburyju, Shumacheru, Sault Ste. Marie, Port Arthuru, Windsoru i drugim mjestima. Gradnja Hrvatskog doma u Sudburyju započela je 23. listopada 1933., da bi Dom već 14. siječnja 1934. bio svečano otvoren. Za nepuna tri mjeseca, u doba duboke ekonomske krize i besposlice, po ljutoj sjevernokanadskoj zimi, radeći sve vlastitim rukama, Hrvati su izgradili impozantnu dvoranu oko koje se ubrzo počeo odvijati sav društveni život zajednice.

          Rast hrvatske samosvijesti i rad HSS-a
          Gradnju hrvatskih nacionalnih domova diljem Kanade poduzimali su, organizirali i vodili redom članovi novoosnovanih ogranaka Hrvatske seljačke stranke. Ti domovi su ubrzo postali pravi hramovi hrvatske kulture, jezika i glazbe, te političkog, kazališnog, društvenog i karitativnog života. Druge useljeničke etničke skupine - Ukrajinci, Talijani, Finci - su davno prije depresije imali svoje crkve, dvorane, društva i klubove. Tome je pomogao svakako i pogodniji demografski sastav. Tako je prema popisu pučanstva 1931. godine od svih Ukrajinaca u Kanadi bilo 65,4 posto muškaraca, među Poljacima 64,4 posto, među Fincima 56,6 posto, među Talijanima 56,6 posto, dok je među Hrvatima još uvijek preko 80 posto bilo muške populacije. Međutim, upravo politički progoni u Hrvatskoj, koji su kulminirali ubojstvom hrvatskog narodnog vođe Stjepana Radića u beogradskoj skupštini, pokrenuli su hrvatske mase u Kanadi da se politički organiziraju, izgrade svoje nacionalne domove u svim većim naseljima, i tako, usprkos nepovoljnom demografskom sastavu, počnu stvarati naselja s obilježjima autohtonih zajednica. Iako se nedostatak crkava i župa svugdje osjećao, domovi su ih donekle zamjenjivali. Obitelji su počele rasti, nerijetko s veoma brojnom djecom, koja su od najranije dobi uključena u tamburaške i plesne skupine, prigodne priredbe, svadbene svečanosti i slično.
          Crkve i domovi su u svim useljeničkim zemljama vidljivi znak prisutnosti i snage pojedine etničke skupine, simboli nacionalnog identiteta, i dokaz da su pripadnici određene skupine punopravni građani dotičnog grada.
          Tek tada su Hrvati počeli nastupati kao samosvjesna zajednica koja se nije željela identificirati s Jugoslavijom, državom koja ih je predstavljala i koju su doživljavali kao strano tijelo. Kad su se u kanadskom popisu pučanstva 1931. godine "europske rase" mogle izjasniti za jednu od 23 kategorija, a Hrvati, strpani u "Jugo-Slavic" i "Yugo-Slave", nisu ni spomenuti pod svojim imenom, Hrvatska seljačka stranka održava 20. ožujka 1932. u Sudburyju, gdje su tada bili po brojnosti peta nacionalna skupina, hitan sastanak na kojem je izabran poseban odbor koji je gradonačelniku P. Fentonu trebao podnijeti zahtjev da se Hrvate popisuje zasebno. HSS-ovci su priložili popis od 236 članova HSS-ova ogranka "Ante Starčević" kao dokaz velikog broja Hrvata, njihove organiziranosti i htijenja da ih se ne izjednačava s "Jugoslavenima". Jedan od članova odbora je to obrazložio riječima: "Budući da nas još broje pod jugoslavenskim imenom, a neki od tih Jugoslavena članovi su komunističke partije, mi se ne želimo ubrajati među njih da nas kanadske vlasti onda kao takve optužuju."
          Značajnu ulogu u povezivanju Hrvata odigrao je "Kanadski glas" kojeg je 15. ožujka 1929. u Winnipegu pokrenuo Petar Stanković. Kasnije je taj list nastavio izlaziti pod imenom "Hrvatski glas" (glasilo HSS-a).

          Osnivanje folklornih društava
          Svaka naseobina s imalo značajnijim brojem Hrvata tridesetih godina osniva i svoje folklorne i tamburaške sastave ili zborove. Tako u Sudburyju djeluje "Hrvatski diletantski zbor", koji je u listopadu 1933. preimenovan u "Domoljub" pod ravnanjem gradišćanskog Hrvata Alojza Grafa. Iste je godine osnovana i tamburaška grupa "Sloboda" pod ravnanjem Pavla Celinšćaka. U Winnipegu 5. prosinca 1930. u novinama "Free Press" nalazimo članak posvećen nastupu "Hrvatskog kola i tamburice" u Playhouse Theatre. Instrumente za grupu pravio je majstorski Mijo Gašljević. U malom rudarskom mjestu Levack, pedesetak kilometara sjeverozapadno od Sudburyja, 1929. djeluje "Hrvatsko tamburaško društvo Jelačić" pod ravnanjem Ivana Dimnjakovića. U Hamiltonu su kasnih tridesetih godina djelovala tri tamburaška sastava - "Zagreb", "Plavi Dunav" i "Zlatne žice". Kako je 1938.-39. svake nedjelje popodne emitiran jednosatni hrvatski radio-program, tamburaški sastavi su često nastupali i na radiju. Osim spomenutih, slične grupe, sastavi i zborovi su djelovali i po drugim mjestima sve do ratnih dana, kad je društveni život zamro i bio sveden na dnevno osluškivanja vijesti s europskih bojišta.

          Povratnici razočarani u "komunistički raj"
          Tijekom rata u većini hrvatskih zajednica organizirana su prikupljanja robe i druge pomoći za rodbinu u domovini. Kako se Hrvatska u ratnom vrtlogu našla među saveznicama Osovine, Hrvati u Kanadi su uglavnom primali negativne informacije o stanju u domovini, bilo preko kanadskih sredstava priopćavanja, bilo preko jugoslavenske izbjegličke vlade i njenih hrvatskih članova. Neposredno po završetku rata, jugoslavenska propaganda je bila tako snažna, da su se stotine Hrvata dobrovoljno uputili u novi "raj". U tu svrhu je komunistička vlast, gladna krvavo zarađenih iseljeničkih dolara, organizirala nekoliko brodova da povratnike prevezu u "stari kraj '. Sudbina tih putnika je međutim bila toliko gorka zbog velikog razočaranja koje su doživjeli, da je teško bilo izvući priču iz bilo kojeg od onih koji su kasnije uspjeli pobjeći iz Jugoslavije i vratiti se u Kanadu. Ne samo da nisu dobili položaje ili radna mjesta koje im je propaganda obećavala, nego im je oduzeta ušteđevina još na brodu, a po dolasku u domovinu poslani su u rudnike, na prisilni rad, ili u zatvore ako bi se usudili štogod pitati ili kritizirati komunističke vlasti. Tek mali broj, uglavnom onih koji su i u Kanadi bili potajno članovi komunističke partije, prošao je bolje i pridružio se novoj klasi i režimu na vlasti. Neki su kasnije ubačeni među iseljenike kao specijalni agenti za praćenje, špijuniranje i progon hrvatskih emigranata u slobodnom svijetu.

«««Povratak na sadržaj