ZA DOM I SVIJET PIŠE DR. IVAN ČIZMIĆ, ZNANSTVENI SAVJETNIK PRI INSTITUTU "IVO PILAR"

SUVREMENO ISELJAVANJE I POVRATAK ISELJENIH HRVATA U NEOVISNU HRVATSKU

dr. Ivan Čizmić

          Iseljavanje iz Hrvatske višestoljetni je proces, osobito snažan od druge polovice 19. i većim dijelom 20. stoljeća. Tijekom proteklih stotinu i više godina iseljavalo se iz svih hrvatskih krajeva, ponajviše iz Dalmacije, s otoka, iz gorske, te ravničarske Hrvatske
          Valja istaknuti da je od sredine 19. stoljeća do kraja Drugoga svjetskog rata iz Hrvatske iselilo oko 825 tisuća osoba. S obzirom da se radilo o radno i reprodukcijski najsposobnijim dobnim skupinama, očito je da je tako veliki emigracijski kontingent vrlo nepovoljno djelovao na prirodni i ukupni razvoj stanovništva Hrvatske u poslijeratnom razdoblju
          Upravo su ratna zbivanja, uz gospodarsku krizu te relativno velik broj već ranije iseljenih osoba, intenzivirala emigracijske tokove iz Hrvatske devedesetih godina. Ne računajući izbjeglice, procijenjeni broj iseljenog hrvatskog stanovništva od popisa stanovništva 1991. do kraja 2000. godine iznosi oko 125.000 osoba
          Po izbijanju rata protiv Hrvatske 1991. godine, dio je srpskog stanovništva napustio Republiku Hrvatsku. Manji je dio toga stanovništva otišao u Bosnu i Hercegovinu, a glavnina u SR Jugoslaviju. Iseljavanje Srba u ratnom razdoblju je bilo kontinuirano, a ratna stradanja nisu bila isključivi razlog odlaska
          Daleko najviše je povratnika evidentirano iz europskih zemalja (90,4%), a među njima vodeće mjesto zauzimaju povratnici iz Njemačke (56,9%), Austrije (10,4%) i Švicarske (9,9%). Iz ove tri europske zemlje u Hrvatsku se, prema evidenciji MUP-a, vratilo ukupno 18.867 osoba ili 77,2% svih povratnika u Hrvatsku od 1990. do 1997.

          Republika Hrvatska se krajem 20. stoljeća našla u prilično nezavidnoj demografskoj situaciji, s populacijskim procesima, odnosima i strukturama koji su više nego nepovoljni. Temeljne značajke suvremenog demografskog razvoja Hrvatske najkraće bi se mogle sažeti na slijedeći način: usporavanje demografskog rasta (porasta broja stanovnika), prirodni pad, depopulacija, emigracija, starenje stanovništva, ruralni egzodus, prostorna odnosno urbano-ruralna polarizacija naseljenosti.
          Brojni su unutarnji i vanjski čimbenici takvoga, izrazito nepovoljnog, demografskog razvoja. Među najvažnije valja ubrojiti izravne i posredne demografske gubitke zbog Prvog i Drugog svjetskog rata, te srpske agresije na Hrvatsku početkom 1990-ih godina, kao i dugotrajne (e)migracijske procese, koji su značajno okrnjili hrvatsko nacionalno biće.
          Iako je popis stanovništva iz 1991. godine pokazao demografski rast Hrvatske od Drugoga svjetskog rata (1948.-1991., 26,6%; 1981.-1991., 4,0%), ipak su depopulacijski procesi, nažalost, vodeća značajka suvremenog populacijsko-naseljeničkog razvoja na hrvatskom prostoru, i to depopulacija shvaćena u najširem smislu te riječi, dakle, ne samo kao smanjenje broja stanovnika, nego i kao poremećaj u strukturnim (osobito biološkim) i (bio)dinamičkim odrednicama demografskog razvoja (natalitet, mortalitet, prirodni priraštaj).

          Utjecaj iseljavanja
          Uz tendencije u prirodnom kretanju stanovništva, na depopulacijske procese u Hrvatskoj najveće su značenje imala migracijska gibanja, poglavito emigracija. Iseljavanje iz Hrvatske višestoljetni je proces, osobito snažan od druge polovice 19. i većim dijelom 20. stoljeća. Tijekom proteklih stotinu i više godina iseljavalo se iz svih hrvatskih krajeva, ponajviše iz Dalmacije, s otoka, iz gorske, te ravničarske Hrvatske. Iseljavanja su najvećma bila selektivna, kako po spolu (više muški), tako i po dobi (uglavnom mlado, te radno i reprodukcijski najsposobnije stanovništvo), što je znakovito utjecalo na poremećaje vitalnih demografskih struktura u zemlji, a time i na reprodukciju stanovništva. Nepovoljan uzročno-posljedični odnos između iseljavanja i (negativnog) prirodnog kretanja nužno se morao odraziti, prvo na pojavu, a potom i na širenje depopulacijskih procesa u Hrvatskoj.
          Kao najčešći uzrok i motiv iseljavanja ističu se gospodarski (gospodarska kriza, pretjerana agrarna gustoća naseljenosti, kriza u agrarnoj proizvodnji, vinogradarska kriza, visok prirodni priraštaj seoskog stanovništva...) i politički razlozi (protuhrvatska politika, svjetski ratovi...). Veza politike i gospodarstva spram iseljavanja možda je najviše došla do izražaja upravo na primjeru Hrvatske.
Zaključno možemo istaknuti da je od sredine 19. stoljeća do kraja Drugoga svjetskog rata iz Hrvatske iselilo oko 825 tisuća osoba. S obzirom da se radilo o radno i reprodukcijski najsposobnijim dobnim skupinama, očito je da je tako veliki emigracijski kontingent vrlo nepovoljno djelovao na prirodni i ukupni razvoj stanovništva Hrvatske u poslijeratnom razdoblju.

          Politička i ekonomska iseljavanja
          Nakon Drugoga svjetskog rata, odnosno nakon 1948. godine, ponešto se mijenjaju, kako motivi, tako i smjerovi emigracijskih struja iz Hrvatske. S jedne strane se javlja trajna emigracija, u kojoj su uglavnom sudjelovali optanti i ilegalni iseljenici i koja je trajala do početka 1960-ih godina. Ova je emigracijska struja obuhvatila približno 130.000 osoba. Osim "talijanskog smjera", valja istaknuti i nastavak iseljavanja Mađara, Čeha, Slovaka, pa i preostalih Nijemaca.
          Bitno značajnija i utjecajnija na demografski razvoj Hrvatske bila je ekonomska emigracija, ili odlazak na rad u tuđinu. Riječ je o emigracijskoj struji koja je na važnosti dobila od početka 1960-ih godina, otvaranjem granica ondašnje jugoslavenske državne zajednice. Ubrzana deruralizacija i deagrarizacija od 1950-ih godina, nedovoljno praćena osnivanjem radnih mjesta u sekundarnim (pretežno industrijskim) i tercijarnim (uslužnim) djelatnostima, urodile su velikom nezaposlenošću, što je otvorilo migracijske tokove prema razvijenim europskim zemljama sa snažnim tržištima rada.
          Ukoliko je riječ o prekomorskoj ekonomskoj emigraciji uglavnom se radi o trajnom iseljavanju, koje je imalo najveći utjecaj na demografski razvoj hrvatskog prostora. Ukoliko je, pak, riječ o europskoj ekonomskoj emigraciji, onda se, ponajprije, radi o njezinom privremenom karakteru, koji je s vremenom i zbog niza razloga, jednim svojim značajnim dijelom poprimio trajna obilježja. Procjenjuje se da je od 1961. do 1981. godine u ekonomskim emigracijama iz Hrvatske u prekomorske ili europske zemlje sudjelovalo približno 366.000 osoba, od čega je oko 140.000 ljudi preraslo u trajnu emigraciju, te je za stanovništvo Hrvatske bilo izgubljeno. Valja dodati da je popis stanovništva Hrvatske iz 1991. godine zabilježio novih 75.000 ekonomskih emigranata.
          Možemo zaključiti da je od sredine 19. stoljeća do 1991. godine iz Hrvatske trajno iselilo približno 1.175.000 stanovnika. Nema nikakve dvojbe da je tako veliki migracijski gubitak izrazito nepovoljno djelovao na suvremeni razvoj stanovništva Hrvatske.

          Domovinski rat
          Odavno započeto iseljavanje hrvatskog stanovništva poprimilo je nakon početka velikosrpske agresije na Republiku Hrvatsku još veće razmjere nego ranijih godina. Upravo su ratna zbivanja, uz gospodarsku krizu te relativno velik broj već ranije iseljenih osoba, intenzivirala emigracijske tokove iz Hrvatske devedesetih godina. Ne računajući izbjeglice, procijenjeni broj iseljenog hrvatskog stanovništva od popisa stanovništva 1991. do kraja 2000. godine iznosi oko 125.000 osoba. Tako je u inozemstvu, zajedno s onima koji su evidentirani popisom 1991. godine, na prijelazu tisućljeća bilo oko 410.000 hrvatskih građana. U odnosu na malobrojnu hrvatsku populaciju to je relativno velik broj jer obuhvaća gotovo 10% prisutnog stanovništva u Republici Hrvatskoj prema popisu iz 2001. godine.
          Taj će iseljenički val imati relativno nepovoljnije demografske učinke u odnosu na raniji značajniji iseljenički val koji je trajao od sredine šezdesetih do početka sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Naime, iseljavanje u proteklom desetljeću odnijelo je relativno velik broj mlađeg stanovništva, i to od znatno malobrojnijeg naraštaja no što su bili naraštaji koji su odlazili u inozemstvo prije dvadesetak i tridesetak godina. Uz to, ranije je iz zemlje odlazilo uglavnom neobrazovano stanovništvo iz seoskih sredina, dok u posljednjih deset godina odlaze većinom mladi obrazovaniji ljudi iz urbanih područja.

          Glavni razlozi iseljavanja iz Hrvatske 1991.-2000.
          Potrebno je ukratko navesti i najvažnije razloge za samo iseljavanje (ne ubrajajući izbjeglice koje su silom prilika morale napustiti Hrvatsku):
          - ekonomski razlozi u koje spadaju iseljavanja potaknuta gubitkom zaposlenja u Hrvatskoj, nalaženjem prvog odnosno povoljnijeg zaposlenja u inozemstvu i sl.;
          - politički razlozi za iseljavanje, uglavnom motivirani neprihvaćanjem novostvorene hrvatske države, ali dijelom i neprihvaćanjem srpske paravlasti od strane samih Srba na području nekadašnje tzv. Krajine;
          - psihološki razlozi koji su presudili kod iseljavanja osoba kod kojih je prevladao strah za osobnu ili obiteljsku sigurnost zbog ratne opasnosti (a da nisu dobile status izbjeglica). U ovu skupinu najvećim se dijelom ubrajaju stanovnici naselja koja su se nalazila u neposrednoj blizini bojišnice premda je (ponajprije 1991. i 1992. godine) zbog velikosrpske agresije iseljavalo i stanovništvo s relativno sigurnijih područja. Ovdje bi se mogle svrstati i osobe koje su emigrirale zbog spajanja s već ranije iseljenim članovima obitelji.
          Podrazumijeva se da je u pojedinim slučajevima na iseljavanje podjednako djelovalo po dva ili čak sva tri razloga.

          Hrvatske izbjeglice u inozemstvu
          Srpska je ratna agresija izazvala i protjerivanje određenog broja stanovnika Hrvatske koji su privremeni smještaj našli izvan svoje domovine, u drugim europskim zemljama (ponajviše u Njemačkoj, Mađarskoj, Austriji, Sloveniji...), ali i širom svijeta (SAD, Kanada, Australija). Zbog činjenice da su se uglavnom kratko zadržavali u državama u koje su izbjegli, praćenje kretanja njihova broja prilično je otežano. Stoga se u raščlambi kretanja broja hrvatskih izbjeglica u inozemstvu moramo osloniti na više statističkih izvora radi njihove procjene.
          Sredinom 1992. godine možemo procijeniti da je u inozemstvu u izbjegličkom statusu boravilo 114.856 stanovnika Hrvatske, ili 2,4% ukupnog hrvatskog stanovništva prema popisu 1991. godine. Ako tome broju pridodamo utvrđeni/procijenjeni broj prognanika u Hrvatskoj sredinom iste godine - 269.351 osoba - možemo zaključiti kako je tada iz svojih domova u Hrvatskoj bilo protjerano gotovo 390.000 stanovnika ili oko 8,7 posto prisutnog stanovništva Hrvatske (1991., 4.499.049 stanovnika).
          Od sredine 1992. godine smanjuje se broj hrvatskih izbjeglica u inozemstvu. Tako je on sredinom 1993. godine iznosio 77.500 stanovnika, sredinom 1994. 51.925, sredinom 1995. 34.790, te sredinom 1996. godine 16.825 osoba.
          Prestanak izravnih ratnih aktivnosti omogućio je povratak većeg broja hrvatskih izbjeglica u domovinu. Tako je od 1992. do 1996. godine broj hrvatskih izbjeglica u inozemstvu smanjen za 85,4 posto. Godine 1997. i 1998. više nisu zabilježene hrvatske izbjeglice u inozemstvu, jer one, jednostavno, više nisu mogle, zbog prestanka neposredne ratne opasnosti, imati izbjeglički status. Određen dio izbjegličke populacije u inozemstvu transformirao se tada u iseljeničku populaciju. Dio povratnika iz inozemstva u Hrvatskoj je zatražio prognanički status. Riječ je uglavnom o osobama iz hrvatskog Podunavlja, jer se one 1996. i 1997. godine još uvijek nisu mogle slobodno vratiti u svoja naselja.

          Iseljavanje Srba
          Po izbijanju rata protiv Hrvatske 1991. godine dio je srpskog stanovništva napustio Republiku Hrvatsku. Manji je dio toga stanovništva otišao u Bosnu i Hercegovinu, a glavnina u SR Jugoslaviju. Iseljavanje Srba u ratnom razdoblju je bilo kontinuirano, a ratna stradanja nisu bila isključivi razlog odlaska. Teške i složene gospodarske prilike u, ionako već pasivnim, izrazito emigracijskim i problemskim područjima Hrvatske, te neprihvaćanje postojanja hrvatske države, umnogome su utjecali na pojačano iseljavanje Srba iz Republike Hrvatske, osobito s njezinih bivših okupiranih područja. Vrhunac je srpskog emigracijskog vala dostignut u drugoj polovici 1995. i prvoj polovici 1996. godine, kada se izvan Hrvatske nalazilo oko 315.000 pripadnika srpske etničke skupine. Oko 50.000 Srba se u Hrvatsku vratilo tijekom protekle tri godine, tako da se danas izvan Hrvatske još uvijek nalazi oko 265.000 hrvatskih Srba.

          Hrvatski povratnici 1990.-1997.
          Slično metodološkim problemima utvrđivanja veličine iseljeničkog kontingenta iz Hrvatske, poglavito posljednjih desetak godina, i ocjena broja hrvatskih prognanika iz inozemstva suočena je s manjkom posve pouzdanih i objektivnih podataka i pokazatelja. Službena evidencija MUP-a Republike Hrvatske, nažalost, jedini je donekle vjerodostojni izvor veličine povratničkog kontingenta u Hrvatsku, iako niti on nije posve cjelovit.
          Veličinu i osnovne sociodemografske, migracijske, povratničko-motivacijske i psihosocijalne značajke hrvatske povratničke populacije za razdoblje 1990.-1997. godine, analizirala je skupina znanstvenika i istraživača Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar iz Zagreba. U nastavku ćemo iznijeti neke rezultate njihovih istraživanja.
          Valja odmah naglasiti da je prema podacima MUP-a RH od 1990. do 1997. godine u Hrvatskoj registrirano 30.429 povratnika/useljenika. Međutim, kada od potonjeg broja izuzmemo osobe kojima je nedostajao podatak o prezimenu, zatim osobe koje su ponovno iselile iz Republike Hrvatske, te osobe koje su u Hrvatsku uselile iz postkomunističkih, kao i nekih afričkih i azijskih zemalja, stvarni kontingent hrvatskih povratnika iznosi 24.424 osoba ili 80,2% naprijed iskazanog ukupnog registriranog broja povratnika/useljenika.
          Daleko najviše je povratnika evidentirano iz europskih zemalja (90,4%), a među njima vodeće mjesto zauzimaju povratnici iz Njemačke (56,9%), Austrije (10,4%) i Švicarske (9,9%). Iz ove tri europske zemlje u Hrvatsku se, prema evidenciji MUP-a, vratilo ukupno 18.867 osoba ili 77,2% svih povratnika u Hrvatsku u promatranom razdoblju.
          Podaci koje su istraživači Instituta Ivo Pilar dobili na uzorku hrvatske povratničke populacije, pokazuju da su se iz iseljeništva vraćale uglavnom starije osobe (62,5% povratnika u uzorku su stariji od 45 godina) i to, najvećma, iz domoljubnih ili obiteljskih razloga.
          U strukturi iseljeničke populacije riječ je o pretežito hrvatskim poslijeratnim iseljenicima, koji su između 1950. i 1959. godine emigrirali ponajviše ilegalno, a od 1960-ih godina legalno (Njemačka, Italija, Austrija, SAD, Australija...). Tako je 15,9% povratnika emigriralo između 1950. i 1959. godine, 40,6% između 1960. i 1969., a 21,7% hrvatskih povratnika između 1970. i 1979. godine. Uglavnom su iseljavali iz dalmatinske, zagrebačke, slavonske i istarske regije.
          Velika većina povratnika pripada prvoj iseljeničkoj generaciji, što znači da su rođeni i živjeli određeno vrijeme u Hrvatskoj (66% povratnika) ili nekoj drugoj državi s područja bivše Jugoslavije (najčešće u Bosni i Hercegovini), dok bitno manji broj (23,4%) povratnika pripada mlađim naraštajima rođenima u inozemstvu.
          Među povratnicima dominiraju oni koji su održavali česte veze s domovinom, govorili materinskim jezikom, te su u iseljeništvu bili jače uključeni u domovinska društva i organizacije.

          Slobodna Hrvatska - ostvarenje sna
          Osobito je važno naglasiti da je trend povratka u Hrvatsku rastao od uspostave hrvatske države, pa do 1995. godine, od kada započinje pad. U gotovo 85% slučajeva na odluku o povratku je odlučujuće utjecalo uspostavljanje hrvatske države. Ekonomski ili uže politički čimbenici nisu bili odlučujući pri donošenju odluke o povratku u Hrvatsku. Treba, također, naglasiti da se više od dvije trećine povratnika vratilo zajedno sa svojim obiteljima, dok su se ostali vratili sami.
          Domoljubni čimbenik povratka u Hrvatsku najjasnije je došao do izražaja u aktivnoj uključenosti povratnika u sve aspekte Domovinskog rata. Njihov doprinos uspostavi i obrani hrvatske države najjače je došao do izražaja u humanitarnoj i gospodarskoj pomoći, te u pomoći u nabavi odgovarajućih sredstava za HV i MUP. Osobito valja istaknuti da je trideset članova ispitanih obitelji smrtno stradalo ili bilo ranjeno u Domovinskom ratu.
          Istraživanje Instituta Ivo Pilar je pokazalo da se imovinski status povratnika može ocijeniti prosječnim. Dominiraju oni koji su imali kuću ili stan prije iseljenja ili u inozemstvu, ili su kuću ili stan kupili po povratku. Neznatan je broj onih koji imaju više nekretnina ili koji pripadaju poduzetničkom sloju hrvatskog iseljeništva.

«««Povratak na sadržaj