GOVOR PREDSJEDNIKA HRVATSKOG DRUŠTVA POLITIČKIH ZATVORENIKA S PROSVJEDA ZA POMILOVANJE ZVONKA BUŠIĆA ODRŽANOG 19. LISTOPADA ISPRED AMERIČKOG VELEPOSLANSTVA U ZAGREBU

TOTALITARIZAM JE TAMO GDJE POLITIKA ODREĐUJE PRAVDU!

Jure Knezović,
predsjednik Hrvatskog društva političkih zatvorenika

          Prema Statutu Hrvatskog društva političkih zatvorenika, osoba koja je radi svojih političkih uvjerenja, političkog ili oružanog otpora u borbi za slobodnu i samostalnu Hrvatsku bilo kada i bilo gdje lišena slobode, smatra se političkim zatvorenikom. Tko pomno sluša čuje da je riječ o prošlom vremenu. Točno je. Kad smo pisali naš Statut vjerovali smo da je ostvarenje naših snova – uspostava samostalne hrvatske države – čin kojim će odmah i u buduće svaki Hrvat biti slobodan. Vjerovali smo, da će oni Hrvati koji su se zbog opravdane borbe za slobodnu i samostalnu državu Hrvatsku, u tom trenutku još nalazili u zatvoru, biti oslobođeni. Naša su se očekivanja gradila na moralnoj postavci da je međunarodno priznanje hrvatske države dovoljan argument pravosuđu da uvidi kako su se naši supatnici borili za pravednu stvar, koju su mnogi u tijeku naše teške povijesti platili i vlastitim životom. To se je do danas u mnogim državama primijenilo osim u SAD-u, državi koja si rado pripisuje epitet zaštitnice ljudskih prava.

          Mi koji smo u bivšoj komunističkoj i prije u monarhističko-fašističkoj Jugoslaviji bili zatvarani, proganjani, znademo da se žrtva za Hrvatsku svugdje kažnjavala. Toga smo, nažalost i danas svjedoci. I u tzv. demokratskim državama, gdje nije bilo komunističke vladavine, također smo bili zatvarani. Zašto, ako je tamo bila demokracija za koju su se, ugledavši se baš u SAD, Hrvati borili? Zato, jer za Hrvata nisu sloboda i demokracija radi zadovoljenja egoizma, nego je primarna odrednica naše osobne slobode i demokracije kolektivno stanje naše ispaćene nacije. Hrvat ne može biti slobodan, ako njegov brat, njegov susjed nije slobodan. To zajedništvo i čini našu naciju, a u našoj povijesti mnogi su to zajedništvo posvjedočili. I mi smo danas ovdje iz istog toga razloga! I mi ovdje posvjedočujemo naše zajedništvo s našim bratom Zvonkom, s našom sestrom – njegovom suprugom - Julie, koja je skupa s njim prije 26 godina radi obrane ljudskih prava, izraženih u Povelji Ujedinjenih naroda, uzletjela za Hrvatsku. Ta ljudska prava uskraćivala nam je, uz izdašnu, ne samo financijsku, pomoć baš od SAD-a, jugoslavenska komunistička vlast. Mi nikada nismo zbog tog sudioništva u kršenju naših ljudskih prava, nikoga osim jugoslavenskih vlasti i hrvatskih komunističkih funkcionara, prozivali ili osuđivali, ali mi dobro znademo da prazna vreća ne stoji.

          U procjeni naše snage nisu bile kalkulirane rakete s kojima su raspolagali oni koji nas nisu željeli, nego ljubav prema našoj lijepoj Hrvatskoj, prema našem narodu, a ona je bila i ostaje jača od bilo koje rakete! Ta snažna ljubav za svoj narod, za općeljudsko dostojanstvo slobode, koju je Bog dao svakom narodu a moćnici je pokušavaju oduzeti, snaga je koja je prije 26 godina potakla našeg subrata i ostale sudionike, da posvjedoče svijetu o patnjama hrvatskog naroda. Nitko ne niječe da je tim činom prekršen zakon.
          U borbi za više ideale svi smo mi kršili zakone. Jednom, dok je moj sin bio mali, pitao me kako se postaje politički zatvorenik, a ja sam mu rekao da zakone čine ljudi prema svojoj potrebi, pa kad zaborave na Božju i moralnu sastavnicu onda je taj zakon nasilje. Pravo hrvatskom narodu na slobodu, na vlastitu državu, pripadalo je po Božjem zakonu, pa tko se za to pravo bori dođe u priliku da krši nemoralne zakone, pa se tako postaje političkim uznikom.
          Sud je zato da ocijeni namjeru i mjeru. U pravnoj državi trebala bi se vršiti pravda, ali mi nismo sigurni da se u slučaju Zvonka Bušića primjenjuje samo pravda, jer pravda je i jednakost, a Zvonko je u odnosu na slične slučajeve diskriminiran, nad njim se primjenjuje kriterij kao da ne postoji država Hrvatska, nego još uvijek Jugoslavija, njegovom se slobodom vrše političke i gospodarske ucjene, a to nije pravda, to nije pravedno. To je uvredljivo za cijelu našu naciju.

          Htio bih još istaknuti da namjera nije bila identična posljedici, što je i sud u formulaciji da su "njegova djela, iako pogrešna, imala iza sebe plemenite ciljeve", ustanovio. Mi bismo rekli: ono najstrašnije dogodilo se iz nehata. Zbog svega toga zaprepašćujuće je bešćutno, upravo osvetničko, ponašanje vlasti koja insistira da Zvonko do zadnjeg dana ostane u zatočeništvu?
          Kakva je to civilizacija koja primjenjuje osvetu umjesto milosrđa?
          Može li takva civilizacija imati budućnosti i je li to još uvijek onaj naš uzor za koji smo robijali?
          Ova pitanja postavljam odgovornima u SAD-u u ime bivših hrvatskih političkih zatvorenika, koji su za slobodu svoga naroda i obranu zapadne civilizacije odrobijali samo za komunističke Jugoslavije više od pola milijuna godina robije.
          Može li se zvati velikom nacija koja se napaja na posljednjim godinama robovanja čovjeka koji jest prekršio zakon, ali ne iz koristoljublja, nego zbog "plemenitih ciljeva"?
          Koji je smisao američkog odbijanja da se Zvonka prepusti na daljnje izdržavanje kazne u Hrvatsku, gdje bi bio bliže svojim najdražima i počeo proces resocijalizacije?

          Takvo ponašanje je za nas, žrtve totalitarnoga sustava neprihvatljivo, a totalitarizam nije samo komunizam i fašizam, totalitarizam je i tamo gdje politika određuje pravdu.

«««Povratak na sadržaj