|
AKTUALNI INTERVJU
Što može iseljena Korčula...
Marica Risek
Ante
Sardelić, akademski kipar, slikar i grafičar koji od 1972. godine živi
u Kanadi, ovih se dana nakon boravka u Južnoj Americi gdje je tamošnjoj
javnosti predstavio svoju grafičko-pjesničku mapu «Vječna domovina»
vraća u Hrvatsku kako bi u Blatu na Korčuli dovršio kameni reljef
buduće hrvatske blaženice Marije od Propetog Petković.
*Kako
je uopće došlo do suradnje sa samostanom u Blatu i Vašeg angažmana
na relaciji Kanada-Korčula?
Ja sam rođen u Blatu. Suradnja datira još iz mojih
zagrebačkih dana, kad sam kao student Akademije i rođeni Blaćanin
zamoljen od časnih sestara koje su
u ono vrijeme preuređivale kapelicu da izradim reljef Navještenja. Kad
je prošle godine časna Emila, provincijalka Družbe sestara "Kćeri
Milosrđa" boravila u Kanadi, nazvala me je i predložila da
izradim reljef koji će biti postavljen u kripti s posmrtnim ostacima
Marije od Propetog Petković koji su već preneseni iz Rima.
*
Kako to da ste odlučili raditi reljef baš u kamenu?
Otok Korčula je jedna osebujna kulturna riznica povijesti i umjetnosti, da
ne spominjem klesarstvo i građevinarstvo; Korčulani su poznati i kao
graditelji Dubrovnika, tako da je kamen bio nekako logičan izbor časnih
sestara. Ja sam to kao kipar svesrdno podržao – kamen je uostalom moj
najbolji izražajni materijal.
*
Isklesati reljef u kamenu zacijelo je i težak fizički posao…
To
svakako, pogotovo kad se ima na umu dimenzija kamene plohe – 8,5
kvadratnih metara! Nakon usuglašavanja tematskog predloška sa časnim
sestrama i izrade skica u Kanadi došao sam na Korčulu gdje me je čekala
kamena ploha. Sva sreća da postoji pneumatski čekić, jer korištenjem
isključivo tradicionalnog alata ovaj bi posao trajao preko godinu dana.
Radio sam neprekidno dva mjeseca, dvanaest sati dnevno.
Kad
sam odlazio u Hrvatsku, mislio sam da ću četiri-pet sati dnevno raditi
na reljefu, a ostalo vrijeme posvetiti drugim svojim projektima, crtežima
i skicama. Međutim, nekim čudom uspijevao sam raditi dvanaest sati
dnevno, na opće čuđenje svih, pa i mog brata građevinara.
Devedeset
posto reljefa je gotovo, ostaje još dorada detalja. Reljef treba biti
dovršen do dolaska Svetog Oca u Dubrovnik 6. lipnja kad će se održati
svečanost proglašenja nove hrvatske blaženice
*
Koje ste osobine buduće hrvatske blaženice željeli posebno istaknuti?
Marija
od Propetog Petković spada među velikane koje je iznjedrila moja rodna
Korčula, uz Marca Pola i Šegedina. Ta sićušna ženica krhka zdravlja
(triput je umirala) potječe iz obitelji veleposjednika, no već kao
dijete počela je pomagati siromašnima. U ono vrijeme na Korčuli je
vladala velika neimaština, glad – jedne godine je tisuću Korčulana
iselilo samo u Australiju! Kao misionarka je otišla u Južnu Ameriku;
povratkom u domovinu iza sebe je ostavila šesnaest redovničkih
zajednica koje i danas snažno djeluju i šire se, što sam imao prilike
vidjeti tijekom svog posljednjeg boravka na tom kontinentu. Bila je rođena
misionarka, predodređena za monumentalna djela. Za mene je ona Majka
Terezija svoga vremena.
*
Izlagali ste u Južnoj Americi – svojom izložbom
«Vječna domovina» obišli ste taj dio svijeta, upoznali mnoštvo
ljudi…
Bilo je to jedno prekrasno iskustvo. Kad
spomenem Južnu Ameriku, ljudi obično najprije pomisle na siromaštvo,
lošu ekonomsku situaciju. No ja sam tamo doživio jedno neizmjerno
kulturno i duhovno bogatstvo, divne ljude koji se hrabro suprotstavljaju
životnim nedaćama. Tako je valjda kod svakog naroda kad ih pritisne
nevolja - pa i mi u Hrvatskoj smo to iskusili nedavno na vlastitoj koži.
*
Kako se tamošnje hrvatske zajednice nose s problemima?
Hrvatska
zajednica je dobro organizirana. Naravno, ima podjela – a gdje ih
nema? Treba razumjeti da su se ti ljudi prije Domovinskog rata izjašnjavali
kao Dalmatinci, Jugoslaveni, Hrvati, ustaše… Mi iseljeni Hrvati smo
prije osamostaljenja Hrvatske stalno kukali za vlastitom državom. Sad
kad je imamo, trebamo je čuvati, udružiti se, biti složni, i raditi
za njeno dobro. Isto tako, i vlasti u Hrvatskoj bi trebale učiniti sve
što je u njihovoj moći da se taj dio hrvatskog korpusa ne izgubi.
*
Otišli ste iz Hrvatske 1972. godine. Imate kuću na Korčuli, često
dolazite – hoćete li se jednog dana i vratiti?
Ja zapravo nikad
nisam ni otišao. Svako ljeto ostajem sve duže u Hrvatskoj. Moja dva
sina koji su se rodili u Kanadi preko ljeta dolaze u Hrvatsku, a lani mi
je mlađi pokazao mjesto na Korčuli gdje će, kad završi studij,
sagraditi atelje.
Kad završim ovaj
reljef, kanim uzeti dva kamena bloka, nastaviti raditi i, ako Bog da,
uskoro prirediti jednu veliku izložbu mojih radova da pokažem
Hrvatskoj što može Korčula, pa i ona iseljena. Ne može se nas
iseljenike stavljati u zapećak: mi ovdje imamo svoje nekretnine,
dolazimo u domovinu i ovdje trošimo novac koji smo vani zaradili.
Uostalom, i svoje južnoameričke prijatelje pozvao sam da me posjete
– na Korčuli.
Na
slikama:
gore lijevo: Ante Sardelić, akademski kipar, slikar i grafičar
gore desno: Ulaz u samostan "Kćeri Milosrđa" u Blatu na
Korčuli
dole desno: Himna domovini, akrilik na platnu (dio mape "Vječna
domovina")
«««Povratak
na sadržaj
|
