Odaberite knjigu!


cijena 150 Kn

 



Ovaj banner možete
postaviti na
svoju stranicu



Oluja: Hrvatska vojna operacija

Dokumenti o umiješanosti Beograda u agresiju na Republiku Hrvatsku

Srbija je upravljala agresijom na Hrvatsku

"Jedinstvena svesrpska armija" protiv Hrvatske

Pripreme za ujedinjene "zapadnih srpskih zemalja"

Plan o trajnom komadanju Hrvatske

Nevjerojatni velikosrpski argumenti

Povijest na srpski način

Put prema tzv. Ujedinjenoj Republici Srpskoj

Za plaću od vrećice šećera, sol i ulje

"Oluja" pomela povijesnu sjednicu

" Štab civilne zaštite" na sto muka

Zati šje pred Oluju

Pokretanje Srba u bežaniju - Bežmo braćo pobeda je naša

Kraj Republike srpske Krajine

 

Dokumenti o umije šanosti Beograda u agresiju na Republiku Hrvatsku (1)
Srbija je upravljala agresijom na Hrvatsku
Pi še: Andrija Bauer

Tek šesnaest godina od velikosrpske agresije na Hrvatsku i početka obrambenog Domovinskog rata u kojem Hrvati osim otpora hegemonističkoj politici nisu imali drugog izbora, u pravnu terminologiju raznih sudi šta već se godinama nepovratno uvodi kvalifikacija ne samo o nekakvoj podijeljenoj krivnji "strana u sukobu", nego se, svježem pamćenju i zdravom razumu usprkos, gotovo mijenja uloga žrtve i agresora.

Manipulatori javnosti dobivaju sve vi še sljedbenika koji spremno iznose "dokaze" kako je velikosrpska agresija bila "obostrani ratni sukob u kojem nitko nije bio nevin ". Ali baš iz razloga što nam slike iz ratnih devedesetih jo š titraju pred očima i što su p rizore nezamislivih velikosrpskih zločina odaslale u svijet mnogobrojne tv-kamere, sada tim vi še neshvatljivim se čine kojekakve zajedljive konstrukcije i izmi šljotine o našem nužnom suočavanju s tim navodno neslavnim danima i događajima iz Domovinskoga rata. Nedopustiv je pristanak na nekakvu podijeljenu krivnju jer u hrvatskom slučaju ima itekako dovoljno dokaza poput onih javnosti nedostupnih transkripata Vrhovnog vijeća obrane SRJ

Poslije vojnoredarstvene operacije "Oluja" na oslobođenom području terorističke tvorevine RSK zatečeno je mno štvo dokumenata, korespondencije, transkripata, koji nedvojbeno dokazuju da je Srbija ne samo sudjelovala nego i upravljala ratnim događajima u Hrvatskoj. Neke od njih donosimo ovdje u preslici.

Beogradski recepti obračuna poreza u Kninu

Financijski i kadrovski, a prije svega obilatim osiguranjem ratne tehnike velikosrpskim eksponentima u Hrvatskoj i BiH, tzv. Krajina bila je sredstvo jedne beskompromisne ekspanzionističke politike Beograda. Tako, ratno-vojna komunikacija na relaciji Knin-Beograd u onih četiri godine okupacije besprijekorno je funkcionirala.. U jednom od mnogobrojnih međusobno izmijenjenih dopisa s "Ministarstvom za financije SAO Krajine – Knin", načelnik Uprave za planiranje i financije Saveznog sekretarijata za narodnu obranu, general-major Dane Ajduković poja šnjava iz Beograda svojoj filijali u Kninu kako se obračunavaju porezi i doprinosi na naknade vojnim obveznicima za vrijeme njihove vojne slu žbe u uvjetima neposredne ratne opasnosti. Svojim pod ređenima general-major Ajduković poja šnjava kako u vezi s obvezom plaćanja poreza "prema propisima Republike Srbije se "porezi i doprinosi ne plaćaju na naknadu u vezi s izvr šavanjem prava i dužnosti koje proizlaze iz propisa o općenarodnoj obrani, civilnoj za štiti i zaštiti od elementarnih nepogoda". Pod oznakom "službena tajna – povjerljivo" ministar obrane tzv. RSK izdaje naredbu širih razmjera gdje se s teritorija "Sjeverne Dalmacije" premještaju vojnici na službi u "Vojsci Jugoslavije " u "Srpsku Vojsku Krajine ", a naredbom je obuhvaćen popis od 130 vojnika.

Zločin agresije ostaje neka žnjen

Kao što se mogao osvjedočiti i prosječan poznavatelj ukupnih prilika na ovda šnjim prostorima u drugoj polovici osamdesetih prošloga stoljeća, kada se od Vojvodine prema Kosovu i potom prema Hrvatskoj nezaustavljivo počela valjati ugro žavajuća mitingaška lavina s projektom "svi Srbi u jednoj državi", da bi se već od ljeta 1990. do proljeća 1991. pretvorila u zastra šujuću neman koja je ubijala sve što joj se našlo na putu, tako je od prvoga do posljednjeg dana ratnih događanja u biv šoj SFRJ bilo posve jasno kako zločini u tim ratnim zbivanjima nisu mogli biti istoznačni. Jer u stvaranju velike Srbije radilo se o monstruoznim zločinima, jer se rat vodio da bi se uni štio drugi narod i da bi se "očistio" određeni prostor. Posve je druga vrsta zločina koji se pripisuje svima u ratu i mo že ga učiniti i agresor i žrtva. To su zločini koji su se dogodili u ratnim situacijama i za njih mogu odgovarati pojedinci, ali se zato pojedinačni zločini ne mogu izjednačavati sa zločinima agresora kao što se to već uhodano radi na Haa škom tribunalu i zbog čega prosječan hrvatski čovjek doživljava dodatne frustracije.

Nedopustivo je daljnje ustrajavanje u postizanju osjećaja podijeljene krivnje između "naroda u regiji", umjesto objektivne potrebe ka žnjavanja bivšeg političkog i vojnog jugoslavenskog vodstva zbog velikosrpske agresije na Hrvatsku o čemu postoje nepobitni dokazi. Nakon posljednjeg slučaja blama že glavne Haaške tužiteljice zbo g njezine nagodbe sa Srbijom o prikrivanju inkriminiranih dokaza, to bi mogao biti poticaj aktualnim hrvatskim vlastima za poku šaj preuzimanja konačne inicijative u obrani nacionalnih interesa. Međutim, sudeći po toliko puta viđenom, ova će nakana ostati neostvarena želja.

RS je zalog buduće velike Srbije

Iako je dakle i posljednjem prosječno informiranom stanovniku ovih prostora kristalno jasno da je velikosrpska ekspanzionistička politika polazila i zavr šavala u Beogradu i da su zloćudne tvorevine jedne takve politike u Banja Luci, Kninu i dalje po Hrvatskoj izravno potpomagane i vođene iz Beograda, nije na odmet u prilog takvoj tvrdnji uvijek koristiti raspolo živu dokumentaciju. A što se tiče djelotvornosti sustavnog srbijanskog prodora na zapad i k tomu nerijetkog ovda šnjeg zanemarivanja takvih ekspanzinističkih te žnja, upravo je njihov najnoviji ostvareni projekt Republike srpske na polovici teritorija BiH, de facto za štićen na globalnom međunarodnom planu, dokaz dugoročne opasnosti kontinuirano prijetećeg velikosrpskog plana.

Treba li zato čuditi uvijek iznova rastuća inicijativa koju institucionalno na razini slu žbene hrvatske politike promiču srpski zastupnici kao legalni koalicijski partneri sredi šnje državne vlasti o nužnom vraćanju na pozicije prijeratne Hrvatske kada su u postotku stanovni štva prelazili 11 posto te umjesto nacionalne manjine namjeravaju postati "konstitutivan narod"? Što bi takav međunacionalni tretman na razini RH značio u skoroj budućnosti nije te ško pretpostaviti, doda li se ovom sa svakim izborima postupno širenje i preuzimanje vlasti srpske manjine na sve većem dijelu nekada okupiranog teritorija. Unatoč tomu što utjecajni mediji, koji svi redom rade po strogim naputcima anacionalno lijevo-liberalno orijentirane elite i neprestance podgrijavaju potrebu "odgovornosti hrvatskog političkog i vojnog vrha" za navodne zločine u akciji "Oluja", te time praktički brišu razliku između agresora i žrtve, vjerujemo da nije uzaludno zastupati pravednu stvar i na stranicama manje utjecajnih medija.

Zato je vrijedno predočavati dokumentaciju koja i formalno ukazuje na karakter pogubnog velikosrpskog re žima u vrijeme kada je Hrvatska za dlaku izbjegla totalnu amputaciju po sredini međunarodno priznatog dr žavnog teritorija. Dokumenti o umije ša nosti Beograda na ratna zbivanja u Hrvatskoj i BiH, na formiranje i egzistenciju samoprogla šene okupacijske vlasti tzv. republike srpske krajine toliko su očigledni i brojni da ih je jednostavno nemoguće mimoići. No, za što su prešućivani u hrvatskoj javnos ti?

Dokumenti o umije šanosti Beograda

Tako u Izvje šću o radu za prvo polugodište 1994. načelnik "Ministarstva odbrane, odelenja za BiH" , pukovnik Neđo Krajnović iz Knina 2. srpnja 1994., među ostalim, pi še svom "ministru odbrane" kako je "Odelenje za finansije i bud žet MO knstituisano i počelo sa radom u septembru 1993. godine". Ka že da u tom odjelu "rade 4 lica", primljena u radni odnos kod ministarstva obrane u rujnu 1993. "i 1 AVL – načelnik Odelenja koji je došao iz Vojske Jugoslavije krajem novembra 1993. godine ". Navodi kako je nakon tromjesečnog uhodavanja početkom 1994. odjel uz poslove gotovinskog i bezgotivnskog platnog prometa počeo izvr šavati ostale funkcije financijske službe, da je praćenje stanja i promjena financijskog knjigovodstva preneseno na "elektronski računar", i time bitno povećana a žurnost, točnost i djelotvornost poslovanja. Pukovnik Krajnović izvje šćuje svoga pretpostavljenoga da je u ožujku 1994. izrađen prijedlog financijskog plana "Srpske vojske krajine i MO" u iznosu od 412 milijuna bezvrijednih novih dinara, a da je "Skupština RSK" usvojila financijski plan u iznosu od 337 milijuna dinara tako da je bio potreban rebalans bud žeta na zahtjev ministarstva financija. Uz opis poslova koje si načelnik pripisuje u zaslugu, a odnose se na kontrolu poslovanja "kod Uprave MO Istočna Slavonija, Baranja i Zapadni Srem ", žali se kako u "RSK" ne funkcionra platni promet s po štanskom štedionicom i da nitko ne prima čekove Poštanske štedionice Beograd, te kako za sve osobe koje plaću primaju od Vojske Jugoslavije njegov odjel obavlja sve po štanske poslove na tekućim računima, napominjući kako problem nefunkcioniranja platnog prometa između "RSK i SRJ" treba riješiti pošta, ministarstvo financija i vlada tzv. RSK.

Nisu primili platu

Ministar u vladi tzv RSK pukovnik Stojan Španović dana 13.siječnja 1993. iz Knina šalje žurni zahtjev na adresu Računskog centra Vojske Jugoslavije u Beogradu i tra ži da se radi obračuna uplate porezi i doprinosi civilima i vojnicima u tzv. RSK.

U jednom drugom dokumentu gdje "ministarstvo finacija vlade SAO krajine " korespondira s Financijskom upravom bivšeg Saveznog sekretarijata za narodnu obranu u Beogradu, s dopisom poslanim iz Knina 21. studenog 1991. problematizira se uplata poreza i doprinosa iz i na osobne dohotke radnika u rezervnom sastavu biv še JNA. Odmah na početku dopisa u kojem glavnina predstavlja numerologiju iz oblasti vrsta poreza, osnovici i stopi po kojoj se obračunava, počinje patetično kako je "svim dobronamjernim ljudima za očuvanje, pa i makar smanjene Jugoslavije, dobro poznato da počev ši od juna mjeseca 1991. godine ogroman dio radnika sa područja SAO Krajina nalazi se u rezervnom sastavu JNA. Ponosni smo na takvo stanje, jer taj čin za kraji šnike znači očuvanje Jugoslavije za one narode koji žele da nastave njen kontinuitet". Upozorava se da za očuvanje "naše Jugoslavije" krajišnici i članovi JNA ne štede svoje živote. Ističući kako je potrebna još bolja konsolidacija "naše Armije i našeg naroda " na putu do željenog cilja, a on je sloga i s loboda, nagla šava se kako su preduvjeti za demokratske odnose i ugled "kakav je Srbija već imala" stvoreni kroz želju, htjenje, glas i borbu naroda i vojske. Ostaju im završne operacije za ostvarivanje narodnih želja, a zato je pored moralnih motiva potreb na i materijalna osnova. Ovo malo "neborbenog" stanovništva što je ostalo, nadprosječnim naporima, nastoji odr žati minimalnu proizvodnju i tako im pomoći u njihovu svetom cilju, ka že se u dopisu "Vlade SAO Krajine" sponzorima u Beogradu. Stoga im već u narednoj rečenici pi šu kako im je nužno financiranje javnih potreba kao što su obrazovanje, unutarnji poslovi, tužiteljstvo, sudstvo, socijalna za štita, kao i mirovinsko osiguranje, zdravstvena zaštita, doplatak za djecu, zapo šljavanje i slično koje je već po stalo kritično. Navodeći poznate razloge koji su doveli do te ške materijalne situacije "ministar financija Sao Krajine " Milan Bauk apelira na nadređene institucije u Beogradu da jedino one mogu rije šiti postojeće probleme, pošto "za čitavo vrijeme otkad se radnici SAO Krajine nalaze u rezervnom sastavu JNA, od iste nisu primili platu. JNA nam niti dinara nije uplatila poreza i doprinosa iz ličnih dohodaka ", piše "ministar" navodeći prilo ženu specifikaciju za obračun, dodajući na kraju kako će nakon pristigle uplate "Ministarastvo financija izvršiti prepračune poreza i doprinosa i uplatiti ih na odgovarajuće žiro račune općina SAO Krajine".

Umije šanost Srbije u vojnu, financijsku i kadrovsku potporu pobunjenim Srbima u Hrvatskoj i BiH nikada nije bila dvojbena kao ni njezin izravni utjecaj na agresiju i počinjeni genocid za koji jo š uvijek ne odgovara.


Dokumenti o umiješanosti Beograda u agresiju na Republiku Hrvatsku i BiH (2)

"Jedinstvena svesrpska armija" protiv Hrvatske
Piše: Andrija Bauer

Obrađujući dokumentaciju koju su hrvatske vojno-redarstvene snage zatekle na oslobođenom području poslije akcije "Oluja", nastavljamo s objavljivanjem dokumenata iz kojih je vidljivo kako je Srbija izravno upravljala ratnim operacijama u Hrvatskoj i BiH

Koliko je zapravo premještanje i raspoređivanje vojnika na terenu, ovisno o potrebi vojnih djelovanja, na okupiranom hrvatskom teritoriju poprimilo oblike "jedinstvene svesrpske armije" kojom se koordinirano zapovijedalo iz Beograda, Knina ili Banja Luke, pokazuje Naredba ministra Dušana Rakića od 8. rujna 1994. u kojoj pod oznakom "službena tajna, povjerljivo", a na temelju Uredbe Predsjednika Republike od 10. veljače 1994. naređuje premještaj iz MO RSK u Srpsku Vojsku Krajine CL (civilne osobe, o.a.) na službi u Vojsci Jugoslavije s teritorija "Sjeverne Dalmacije".


Premještaj vojnih obveznika na okupiranim područjima

U VOd Knin premještaju se: Popović Ratko, Kantar Nevenka, Šuša Milojko,, Đorđević Milan, Radaković Danijela, Bjedov mIrko, Žeželj Dragiša, Vujanić Mirko, Gaica Ratko, Popović Sava, Vejnović Milica, Savatović Dmitar, Sladić Snježana, Bačkonja Đuka i Llunić Marija.

U odjeljak Benkovac upućuju se: Tampolja Gojko, Sanković Mane, Gagić Miloš, Petković Drago i Mimić Jovanka.

U odeljak Obrovac : Šukara Mirko, Čude Đorđe i Paravinja Branko.

U VOd Korenica: Žakula Željko, Ratković Stevo, Prica Biljana, Opsenica Milan, Vukobratović Marinko, Bogdanović Stevo, Kalember Milenko, Žigić Milan, Mrkobrada Miloš, Šolaja Mirjana, Petričić Zora i Vukadinović Mirjana.

U odeljak Gračac : Sovilj Milorad, Dukić Nikola, Munižaba Bogdan, Maoduš Mirko, Stojsavljević Sofija, Prodanović Čedo i Kuprešanin Vesna.

U odeljak Lapac : Tišma Stevo, Opačić Stevo i Rašeta Jovo.

U odeljak Plaški : Janjatović Nikola, Mrkaić Danica,Tatalović Jovo i Mileusnić Mara.

U Vojni odsek Vojnić: Vorkapić Boro, Ivošević Dušanka, Jović Čedomir, Pavić Dragan, Kresojević Mile, Milivojević Miroslav, Malobabić Mile, Živković Dušan, Romčević Mile, Marić Marija i Miljenović Nada.

U odeljak Slunj : Cimeša Savo.

U odeljak Vrginmost : Pavlović Miloš, Romić Evica i Stanojčić Mile.

U odeljak Krnjak : Šimunlija Đorđe, Stević Milka i Peurača Dragoslav.

U vojni odsek Petrinja :Prečanica Dušan, Tubić Nikola, Ćorić Vojislav, Kalambura Adam, Potkonjak Milan, Zec Dušan, Ranić Milja, Lončarević Milan, Maljković Dušan, Popović Mihajlo i Budrovac Nada.

U odeljak Glina : Korać Gojko, Blajković Slobodan i Mitić Nikola.

U odeljak Dvor na Uni: Nožinić Simo, Borčić Nikola i Đurić Rade.

U odeljak Kostajnica : Davidović Branko i Birač Ljuba.

U odeljak Caprag : Pletikosić Željko, Đurić Nikola i Puškar Željko.

U vojni odsek Okučani : Lemić Čedomir, Vukomanović Milenko, Džodan Petar, Miljević Radmila, Draga Dragoljub, Kočić Radana i Keleuva Dragomir.

U odeljak Pakrac : Dupljanin Jovanka i Rusmir Darinka.

U vojni odsek Erdut : Poznanović Stevan, Janković Neven, Babić Veselko, Zorić Mihajlo, Milanković Savo, Vujovićć Miroljub, Radulović Željko, Tripković Jasminka, Ištaković Zlata i Kalić Milka.

U odeljak Vukovar : Vidović Jelica, Kovačević Momčilo i Jurišić Snežana.

U odeljak Beli Manastir : Petrović Milutin, Nikić Miroslavka, Ljuština Mirjana, Bekić Mile, Vucelić Boško i Vuković Lazar.

U odeljak Mirkovci : Savić Milovan i Milanović Joka.

U odeljak Dalj : Vujko Đorđe, Naradžić Slobodan i Gašparević Vesna.

U odeljak Tenja : Vukasanović Milenko

 

Ratni put u otežanim uvjetima

Zanimljiva je Izjava zastavnika prve klase Slavka Vukovića, datirana u Kninu 5. travnja 1994. pri Ministarstvu obrane tzv. RSK. U svezi s ostvarivanjem prava na naknadu za službu "pod otežanim uslovima" u Vojsci Jugoslavije. Zastavnik Vuković piše da se nalazi u garnizonu Knin na dužnosti glavnog dispečera u komandi 9. korpusa kada su njihove jedinice izašle na položaje da bi spriječile upad jedinica MUP-a Republike Hrvatske u Knin. Petnaest mjeseci poslije prešao je na dužnost referenta općih poslova u automobilskom bataljunu i vršio dužnost sve do povlačenja JNA iz Knina 3. srpnja 1992., jer je na razini "svesrpskih zemalja" procijenjeno da je vojska tzv. RSK posve spremna braniti zaposjednute granice u Hrvatskoj, te se JNA može dislocirati na važnije borbene položaje u BiH. Tako se i zastavnik Vuković raspoređuje u brigadu milicije u Kninu i tamo ostaje do 26. studenog 1992. kada se kao višak prekomandira u SRJ garnizon Beograd. Međutim, već 12. travnja 1993. postavljen je u 75. PB garnizon Knin na dužnost komandira odjeljenja u automobilskom vodu, a osam mjeseci poslije u Ministarstvo obrane.

Koliko su velikosrpski ideolozi bili sigurni u trajni ostanak na tada okupiranim područjima pokazuju svi podatci prikupljeni iz toga vremena. Oni su jednostavno ustaljeni obrazac koji je vladao u JNA samo proširili na zauzeti hrvatski teritorij s potpunim uvjerenjem da će se njihov utjecaj dalje samo širiti, a ne smanjivati. O tome svjedoči i izjava pukovnika Neđe Krajnovića premještenog iz JNA u Srpsku vojsku tzv. RSK, napisana u Kninu 30. ožujka 1994. Pukovnik ležerno iznosi svoj ratni put i od svojih nadređenih traži odgovarajuću nadokandu za "ostvarivanje prava na naknadu za službu pod otežanim uvjetima". Navodi kako je od početka oružanih sukoba u RH 1990. i 1991. bio na službi u vojnoj pošti 5027 Zagreb na dužnosti referenta u Odsjeku za planiranje i financije 5. vojne oblasti. Ističe da su zbog zategnute vojno-političke situacije od 20 siječnja 1991. uvedene povišene mjere borbene gotovosti u svim jedinicama 5. vojne oblasti, te kako su "hrvatske paravojne formacije" izvršile blokadu vojarni i mosta u Zagrebu nakon prikazivnaja na TV filma o krijumčarenju naoružanja iz Mađarske u organizaciji Martina Špegelja. Navodi dalje kako je u veljači 1991. došlo do prvih oružanih sukoba u Pakracu, krajem ožujka na Plitvicama, početkom svibnja u Splitu i Borovu naselju itd. Nakon što je dalje jedno vrijeme s JNA proboravio na odredištima između Sarajeva i Beograda, pukovnik Krajnović dodaje i da je u vremenu od 27. siječnja do 15. kolovoza 1993. proveo na dužnosti u "Glavnom štabu Srpske vojske Krajine" i zaključuje kako je do početka 1994. "na službi pod otežanim uvjetima proveo ukupno 24 mjeseca" te zato zahtijeva odgovarajuću nadoknadu.

DOKUMENTI O UMIJEŠANOSTI BEOGRADA U AGRESIJU NA RH I BIH (3)
Pripreme za ujedinjene "zapadnih srpskih zemalja"
Andrija Bauer
Raspisivanje referenduma

Koliko su narasli apetiti srpske nacionalne manjine u RH o bezuvjetnom otcjepljenju od Hrvatske i postupnom pripajanju velikoj Srbiji bilo je vidljivo već prvih dana oružane pobune, a naročito dvije ili tri godine poslije kada su mnogi već smatrali da je postojeće stanje na terenu (znači gotovo trećinu hrvatskog teritorija) najjednostavnije prihvatiti kao gotovu činjenicu, jer naknadnim ulaskom u otvoreni ratni sukob s dobro naoružanim Srbima i iskusnom JNA iza leđa ranjivu bi Hrvatsku još više mogao unazaditi. Nije takve stavove zastupao bilo tko nego glasna hrvatska ljevica u Saboru zanoseći se imbecilnim sugestijama kako će navodno zbog gospodarske zaostalosti na duži rok napetost popustiti, a time i okupacija teritorija. Dakako to se nikada ne bi dogodilo samo od sebe, ne znam kakvim nagovaranjem ili ekonomskim ustupcima da nije bilo akcije "Oluja". Srbi su sve prijedloge za reintegracijom zauzetih područja redom odbijali držeći sigurnim kako im više ništa ne stoji na putu stvaranja nove kvazi države. Stoga su i nastojali predstavljati se svijetu kao već formirana regionalna cjelina. Tako 5. lipnja 1993. tzv. Republika srpska krajina donosi odluku o raspisivanju referenduma i izjašnjavanju građana RSK. Na dnevnom redu je bilo pitanje "Da li ste za ujedinjenje RSK i Republike srpske u jedinstvenu državu uz mogućnost ujedinjenja s ostalim srpskim zemljama"? Referendum je, uz neupitno očekivani pristanak javnosti, zakazan za 19. i 20. lipnja 1993. Za provođenje referenduma osnovana je komisija s predsjednikom Milošem Vojnovićem, a članovi su bili Dušan Starčević, Siniša Puškar, Slavica Filipović, Dragan Vojnović, Miloš Čičak, Boro Martinović i Drago Bulj. Odluku o referendumu je potpisao Mile Paspalj predsjednik RSK u Kninu 5. lipnja 1993.

 

Usuglašavanje s JNA

U sigurnoj zavjetrini UNPROFOR-a srpske snage nastavljaju redovne aktivnosti u formiranju paradržave koristeći stalne upute i pomoć glavnog štaba bivše JNA i centrale u Beogradu. Uime ministarstva obrane RSK, Milan Počuča kao pomoćnik ministra 20. listopada 1993. šalje dopis Glavnom štabu Srpske vojske krajine u Kninu u kojem izvješćuje kako je na osnovi programa mjera na jačanju i učvršćivanju obrane zemlje, a koje se odnose na usuglašavanje zakona RSK sa zakonima SRJ, MO raspolaže s usvojenim zakonom o vojsci SRJ. U obavijesti se napominje kako isti tekst zakona nije usvojen na oba vijeća Skupštine SRJ. Međutim, razlike koje postoje nisu prepreka da se tekstovi zakona RSK i SRJ o vojsci ne usuglase. Ističe se da je zakon o obrani u SRJ usvojen i to na oba vijeća Skupštine, ali s međusobno velikim razlikama tako da po ustavu SRJ oba vijeća moraju ponovno glasovati o Zakonu o obrani nakon usuglašavanja teksta. Imajući u vidu sve navedeno pomoćnik ministra Počuča predlaže nadležnom ministarstvu pravosuđa i uprave da formiraju zajedničku komisiju koja će raditi na usuglašavanju jednog i drugog zakona. U ime MO RSK predlaže Sinišu ?akića, načelnika pravnog odjela MO za predsjednika komisije i \eljka Milijevića za člana. Navodi kako će dva člana komisije imenovati GŠ SVK, a jednog člana ministarstvo pravosuđa i uprave.

 

Pečat prije ujedinjenja

Fingirajući formu prave države predvodnici velikosrpske tvorevine u Hrvatskoj i BiH htjeli su osobine svoje državnosti pokazati u svakoj mogućoj zgodi. Tako u pripremi ujedinjenja RSK i RS objavljuju "Nacrt Zakona o pečatu državnih i drugih organa". Navode kako u vršenju poslova iz svoga djelokruga "republički organi i organi opština" koriste pečat čiji se sadržaj i oblik utvrđuje spomenutim zakonom. Takav pečat koriste i poduzeća, ustanove i druge organizacije kada obavljaju polsove državne uprave "koje im povjeri Ujedinjena Republika Srpska". U nacrtu zakona dalje se navodi da pečat sadrži naziv ujedinjenje republike srpske, naziv i sjedište republičkog i drugog organa itd. "Pečat sadrži i naziv organa u sastavu, a može da sadrži i naziv i sjedište organizacione jedinice u republičkom i drugom organu, ako je jedinica zakonom ovlašćena da odlučuje u upravnom postupku ili u drugim pojedinačnim stvarima. Pečat ima oblik kruga u čijoj sredini je grb Nemanjića predstavljen dvoglavim bijelim orlom u uzletu, sa krunom na glavi i crvenim štitom sa bijelim krstom i četiri ocila na prsima". U članu 4. stoji kako se tekst pečata ispisuje na srpskom jeziku, ćiriličnim pismom u koncentričnim krugovima oko dvoglavog bijelog orla u uzletu, dok se u vanjskom krugu pečata ispisuje naziv "Ujedinjene Republike Srpske". Koliko su ambiciozni bili tvorci ove neprirodne tvorevine na hrvatskom državnom teritoriju i kako su bili vješti u nasilnom izvrtanju i krivotvorenju povijesnih činjenica pokazuje i njihovo donošenje "Prostornog plana Republike Srpske Krajine 1996.-2015. (!) Odmah u uvodu toga monstruozno koncipiranog dokumenta stoji kako "Prostorni pan RSK radi se paralelno sa Prostornim planom Republike Srpske u cilju stvaranja zajedničke prostorno-planske dokumentacije za potrebe cjelovitog razvoja Zapadnih srpskih zemalja". O tome više u sljedećem nastavku.

 

Dokumenti o umiješanosti Beograda u agresiju na Republiku Hrvatsku i BiH (4)
Andrija Bauer
Plan o trajnom komadanju Hrvatske
Vrhunac cinizma u rastakanju hrvatskog državnog teritorija uslijedio je neposredno pred "Oluju" objavom jednog čudovišnog dokumenta nazvanog "Prostorni plan Republike Srpske Krajine 1996.-2015. godine"

Vješto krivotvorenje povijesnih činjenica u velikosrpskoj režiji nema kraja. Čim obave jednu obmanu odmah nastavljaju s drugom, uvjerljivo se služeći svim mogućim sredstvima kojih se dokopaju. Vrhunac cinizma u rastakanju hrvatskog državnog teritorija uslijedio je neposredno pred "Oluju" objavom jednog čudovišnog dokumenta nazvanog "Prostorni plan Republike Srpske Krajine 1996.-2015. godine". Nositelj pripreme plana pripao je tzv. Ministarstvu za urbanizam, stambeno-komunalne poslove i građevinarstvo RSK.

"Prostorno-planska rješenja"

U uvodu se odmah pojašnjava kako se prostorni plan RSK radi paralelno s prostornim planom Republike Srpske u cilju stvaranja zajedničke prostorno-planske dokumentacije za potrebe cjelovitog razvoja "Zapadnih Srpskih zemalja". A prostorno-planska rješenja u okviru navedenih planskih dokumenata bit će usuglašena i sa srodnim planovima za Republiku Crnu Goru i Republiku Srbiju i to u cilju stvaranja potrebnih planskih uvjeta za prostorno-plansko usmjeravanje razvoja svih "Srpskih zemalja".

Kako bi plan djelovao što uvjerljivije, piše kako se izrada prostornog plana RS bazira na rezultatima dosadašnjih istraživanja (prikazanim u objavljenim ili neobjavljenim studijama ili ekspertizama), na planskim dokumentima ranije donesenim u okviru nekadašnje SR Hrvatske, pod uvjetom da nisu u suprotnosti sa srpskim interesima, i sadašnje RSK, kao i na rezultatima novih istraživanja koja će biti realizirana tijekom 1994. i 1995.

Posebno prepoznatljiv rukopis velikosrpske hegemonije sadrži pasus u kojem se prostor planiranih novih istraživanja tijekom 1994. i 1995. za potrebe izrade prostornog plana RSK smatra cijeli onaj prostor na kojem su Srbi u bilo kojem trenutku u posljednjih 100-150 godina bili u većini u naseljima na području nekadašnje Vojne krajine i okolnih prostora koji su, u manjoj ili većoj mjeri zahvaćali "Slavoniju, Hrvatsku i Dalmaciju".

Dalje se navodi kako je istraživački prostor "oivičen" crtom dodira s RS (Dinara, Una, Sava) s jedne, i linijom koja se približno poklapa sa zapadnim granicama nekadašnje Vojne krajine (Novi, Srpske Moravice, Karlovac, Kupa, Novska, Ivanić Grad, Križevci, Koprivnica, Virovitica) ukinute 1881.

Navedena "zapadna" granica nekadašnje Vojne krajine je crta do koje su, kako stoji u planu, Srbi ne samo "nesmetano" živjeli na svojim privatnim posjedima i to u okviru Vojne krajine, kao administrativne tvorevine s određenim državnim (autonomnim) značenjem. Prava na privatni posjed i život na ovim prostorima Srbi su sticali nekoliko stoljeća unatrag i zato ta prava Srbi ne mogu izgubiti jednostavnim i stalnim protjerivanjem i povremenim masovnim ubijanjem od Hrvata i njihovih vojnih, političkih i duhovnih zaštitnika, stoji u neprovedenom srpskom planu.

"Genijalni dometi" planiranja

Pripisujući sebi prava koja, primjerice, nijedan drugi narod nigdje ne može ostvariti osim u vlastitoj državi, u tzv. prostornom planu otkrivamo genijalne domete za velikosrpsku uporabu. Jer, zašto bi oni imali manja prava od Hrvata? Pa kažu: "Iz prethodnog slijedi da ako Hrvati polažu neka prava na neki prostor onda to pravo imaju i Srbi. To pravo Srba se, vjerovatno, i povećava ako se ima u vidu da su oni vjekovima sticali pravo da čuvaju taj i prostor zapadno od njega, a da Hrvati taj prostor žele osvojiti i staviti pod svoju vlast uz prethodno uništavanje Srba."

U nastavku slijedi kako su prostori o kojima je riječ samo "radnog karaktera za potrebe i izrade Prostornog plana RSK". Jer navedena granica za potrebe drugih istraživanja nije bitna s obzirom na to da "Srba i srpskih naselja, u vidu manjih autonomnih etničkih oaza, ima i zapadnije od te granice - Ozalj, Bela krajina, okolica Maribora, itd. kao i da su se, naročito u posljednih 40-50 godina Srbi doseljavali i u Zagreb i druga naselja zapadno od granice nekadašnje Vojne krajine."

Dalje čitamo kako za razliku od prostora istraživanja, koji ima trajno značenje i "neograničenost", prostor planiranja je manji i "ograničen" je linijama koje bi u budućnosti trebale postati granice države RSK, samostalne ili autonomne u okviru neke (najbolje Srpske) federacije ili konfederacije. Imajući u vidu sadašnju geo-političku situaciju u okviru bivše SFRJ i bivše SRH prostor planiranja se, još uvijek, ne može definirati kao "konačno ograničen". Zbog toga se za potrebe izrade prostornog plana RSK "koriste" privremene (radne) granice Republike definirane odlukama Skupštine RSK.

"Radne granice" tzv. RSK

Naglašava se da, tijekom sadašnje faze rada na prostornom planu, privremene granice RSK treba tretirati samo kao "radne", a svaka nova odluka Vlade ili Skupštine Republike koja se bude odnosila na pitanje granica bit će odmah uzimana u obzir u slijedećim fazama izrade Prostornog plana. Usvajanjem Prostornog plana Skupština republike će potvrditi i svoj stav o granicama i prostoru planiranja države.

S kolikom je sigurnošću velikosrpska ekspozitura u Hrvatskoj odbila čak i Plan Z-4 (za RH izrazito nepovoljan) i bila sigurna u trajno komadanje Hrvatske moguće je shvatiti ako u cijelosti analiziramo kontekst ondašnjih zbivanja. Zato su se i mogli razmetati kojekakvim dokumentima. Ili argumentima poput ovog: "Imajući u vidu obavezu praćenja procesa razgraničenja Republike Srpske Krajine s ostatkom nekadašnje SR Hrvatske radni tim će obaviti sve potrebne analize o ocjene pojava i procesa u okviru svih onih prostora za koje postoji manja ili veća vjerovatnost da će biti i konačno tretiran kao prostor planiranja u završnom dokumentu Prostornog plana RSK za razdoblje 1996. do 2015. godine".(!)

 

1. lipnja 2007.
DOKUMENTI O UMIJE ŠANOSTI BEOGRADA U AGRESIJU NA REPUBLIKU HRVATSKU I BIH (5)
Nevjerojatni velikosrpski argumenti
Andrija BAUER
Ponosan što ga snima televizija, jedan je njihov oficir tijekom napada na Dubrovnik u uključenu kameru izjavio kako "treba sve da nestane, jer posle Srbi mogu da naprave jo š lepši i još stariji Dubrovnik"!
U jeku općeg mete ža na početku Dom ovinskog rata kada su pobunjeni Srbi i JNA razarali po Hrvatskoj sve do čega su stigli, i kada je u u šima još uvijek odzvanjala ona monstruozna Kadijevićeva izjava kako za slamanje Hrvatske na brzinu treba pobiti deset-dvadeset tisuća ljudi i da će nakon tri dana brujanja svijet sve to zaboraviti, a pobjednik će postići svoj cilj, zanimljiva je i jedna bla ža ali tipično srpska izjava. Ponosan što ga snima televizija, jedan je njihov oficir nadomak Dubrovniku na upit, bi li bilo bolje usporiti s napadima jer se razaraju nenadoknadiva kulturna dobra, u uključenu kameru izjavio kako "treba sve da nestane, jer posle Srbi mogu da naprave jo š lep ši i još stariji Dubrovnik"! Upravo ovako nevjerojatno djeluju velikosrpski argumenti koji se odnose na ono vrijeme, a cilj im je bio fikciju pretvoriti u stvarnost. Jer tkogod nije bio aktivnim sudionikom onda šnjih događaja, a i iz bilo kojih razloga dođe pod utjecaj beogradske propagande imat će neobjektivnu i bitno iskrivljenu sliku iz na še bliske povijesti. Među svim ti m nebulozama raznih dokumenata koji su kao na beskonačnoj vrpci posredstvom Beograda nastajali u Kninu i drugim okupiranim hrvatskim mjestima, krajem 1994. i početkom 1995. vladalo je uvjerenje da Hrvatska vi še nema ni volje ni snage bilo što na zemljovidu mijenjati osim "u duhu nadolazećih mirnodopskih dobrosusedskih odnosa poku šati neke sitne zahvate korigovati, ako oni budu i u interesu srpske strane". Sve ono što su agresijom zauzeli predstavlja se kao "vekovna srpska zemlja", a Hrvate u vlastitoj domovini prikazuju kao osvajače i progonitelje srpstva.

Izmi šljanje dokumentacije

Ne sluteći promjenu ratne sreće, Srbi su žurili s pripremom svekolike dokumentacije kojom je što uvjerljivije svijetu trebalo pokazati kako su oni zapravo u granicama tzv. krajine autohtoni narod i da Hrvati nemaju pravo na te prostore. U tu svrhu je poslu žio i tzv. Prostorni plan tzv. RSK predviđen za razdoblje od 1996.-2015.! Koji je to prostor? U dokumentaciji navode kako je riječ o prostoru čija je povr šina određena Vanceovi m planom iz 1991., a riječ je o području veličine 13.200 četvornih kilometara. "To je prostor kojim su obuhvaćene nekada šnje (u okviru bivše SRH) općine Beli Manastir i Vukovar i dijelovi općina Osijek i Vinkovci, zatim Grubi šno Polje, Daruvar i Pakrac i dijelovi općina Novska i Nova Gradi ška, kao i općine Petrinja, Kostajnica, Dvor, Glina, Vrginmost, Vojnić, Slunj, Korenica, Donji Lapac, Gračac, Knin, Benkovac i Obrovac."
Uz to, sastavni dijelovi tzv. radnog prostora planiranja tijekom izrade prostornog plana RSK smatra se i prostor drugih općina u kojima su Srbi "oduvijek" bili u većini i "oduvijek" bili na svojim privatnim posjedima. Riječ je o dijelovima općina koje su "Srbi oslobodili od hrvatske vlasti", a kako stoji u prostornom planu to su: Sisak (srpska naselja uključena u novu općinu Caprag i općinu Kostajnica), Karlovac (nova općina Krnjak), Ogulin (nova općina Pla ški), Otočac (nova općina Vrhovine), Gospić (s Teslingradom), Zadar (nova općina srpski Zadar), Šibenik (srpska naselja priključena opć ini Knin), Drni š i Sinj (srpska naselja priključena općini Knin). S navedenim srpskim etničkim prostorima ukupna povr šina RSK je oko 16.400 četvornih kilometara, ali ona se ovisno o prilikama mo že i povećati.

"Kontaktna linija"

Da sve bude u stilu, slijedi dodatna argumentacija. Konačno, ako Hrvati i njihovi zapadni saveznici priznaju "neprikosnovenost prava na privatnu imovinu"- srpski etnički prostor, imajući u vidu samo prostor s naseljima s većinskim srpskim stanovni štvom prema rezultatima popisa iz 1981. ima ukupnu povr šinu od oko 20.450 četvornih kilometara. Proširenja se odnose na "srpske zemlje" u Slavoniji, Moslavini, Bilogori i istočnom dijelu Gorskog Kotara.

Izmi šljanjem, raznim konstrukcijama i nevjerojatnim lažima malo se tko slu ži kao Srbi. Tomu u prilog idu sljedeće rečenice: "Jedan od izuzetno va žnih kriterija za utvrđivanje konkretnih linija između Srba i Hrvata na prostorima biv še SRH je linija koja oivičava prostor u nutar koga su Hrvati, tokom Drugog svjetskog i sada šnjeg oslobodilačkog rata, izvr šili ubijanja (i klanja) srpske djece, žena, nemoćnih i starih ljudi, a to znači genocida." A dalje se navodi kako je ta "kontaktna" linija vrlo jasno izra žena u prostoru. Podudara se s linijom do koje su Srbi živjeli do pred Drugi svjetski rat. Za njih ta crta predstavlja zapadnu granicu rasprostranjenja autohtonih Srba u naseljima i na privatnim imanjima stečenim tijekom posljednjih 1200 (!?) i vi še godina i potvrđenim od države Austrije i Austrougarske u okviru Vojne krajine. Doda li se ovom da Srbi tek u posljednjih dvjesto godina u uporabu uvode prezimena i da kao plemenska zajednica ne mogu imati tradiciju drugih kulturnih naroda, te da njihova pro šlost nije u nekom čvrstom odnosu s činjenicama, ne trebamo se iznenaditi ako neka nova "arhelo ška iskapanja" pokažu da su na lokalitetima diljem Hrvatske pronađeni njihovi grobovi koji se podudaraju s onima Staroga Rima. Jer takvo trabunjanje nema bitne razlike od sastavljanja nekakvog prostornog plana u kojem se navodi da su Hrvati izvr šili zločine genocida nad srpskim narodom na prostorima srpskih krajeva Dalmacije, Like, Slavonije, Srijema, Baranje... te da utvrđivanje veličine ili visine duga Hrvata Srbima do sada nikada nije obavljeno s jasnim međunarodnim pravnim obvezama. "U miru (od 1945. do 1990.) srpski narod se nije organizovao da naplati dug iz prethodnog rata, a u sada šnjem oslobodilačkom ratu mora da se brani kako se taj dug ne bi povećavao". Zato, stoji dalje u nimalo bezazlenom prostornom planu, dok se ne utvrdi točna vrijednost hrvatskog duga srpskom narodu, "granicama" RSK prema Hrvatima smatramo one linije do kojih su i rasprostranjeni (pre živjeli) potomci autohtonih Srba i do kojih su rasprostranjena srpska naseljaj do 1990. i do kojih Srbi imaju pravo od Hrvata tra žiti vraćanje du gova. Pribli žno, te crte se poklapaju sa zapadnim granicama nekada šnje Vojne krajine. "Do tih linija će se tokom 1994. i 1995. godine realizovati brojna istra živanja i analize za potrebe izrade Prostornog plana RSK za period do 2015. godine", navodi se u spriječenom velikosrpskom planu trajnog uni štavanja Hrvatske.

8. lipnja 2007.
DOKUMENTI O UMIJE ŠANOSTI BEOGRADA U AGRESIJU NA HRVATSKU I BIH (6)
Povijest na srpski način
Opisujući neka kulturna dobra u tzv. Prostornom planu RSK za razdoblje od godine 1996. do 2015. stoji kako je prostor, tada obuhvaćen političkim pojmom RSK, bivao u pro šlosti jednako značajan kao što je danas. Sve je njihovo, gdje god bace pogled

Andrija BAUER
Srbima je u laganju malo tko ravan. Okupirani hrvatski teritorij preimenovan u tzv. RSK oni predstavljaju kao nekakvu povijesnu cjelinu koja korijene svoje egzistencije ima daleko u pro šlosti, u davnim predkršćanskim vremenima! Opisujući neka kulturna dobra u tzv. Prostornom planu RSK za razdoblje od godine 1996. do 2015. stoji kako je prostor, sada obuhvaćen političkim pojmom RSK, bivao u pro šlosti jednako značajan kao što je danas. Sve je njihovo, gdje god bace pogled. "Dolina Dunava je od najstarijih vremena bila Koljevka kultura. Nalazi se na lokalitetima Vučedol, Sarva š, Sotin, Erdut, brdo Spas kod Knina potiču iz ok o 3500 godina p.n.e."

Izmi šljanje povijesti

Odmah u sljedećoj rečenici navodi se kako se primjeri ne što mlađe japodske kulture nalaze na području dana šnje Like. Najreprezentativniji nalazi su oni upravo kod Teslingrada, Široke kule, Drenova Klanca. Na j ugu srećemo primjere Glasinačke kulture na području Kričaka, Kosora i Oti šića, a Liburske kulture na području Benkovca (Podgrađe). Grčka komponenta antičke kulture do šla je u ove krajeve posredno, osvajanjem ovih oblasti od strane Rima. Širok pogled zasniv anja kr šćanskog pogleda na svijet tekao je iz najranijeg doba i u na šim krajevima se nalazi veliki broj srednjovjekovnih ostataka, temelji crkava (kasno srednjevjekovna srpska crkva Joakima i Ane). Krajem 15. i početkom 16. stoljeća ovdje su jo š uvijek živ jele nacionalne tradicije kako u sferi duha, tako i u materijalnom stvaranju. Crkva je uvijek inzistirala na dosljednosti pravoslavnog učenja, na srpskom jeziku, ćiriličnom pismu i što je najvažnije trudila se da ne preuzima tuđe kulturne obrasce, već da š to je moguće vjernije podr žava duh kulture što je nesmetano od srednjeg vijeka upražnjavan u srpskoj dr žavi, stoji u naglasku kulturnih dobara prostornog plana. A da sve to bude još dojmljivije neizostavno se na srpski način reinterpretiraju događaji iz Drugog svjetskog rata te se do iznemoglosti plasiraju priče o pljačkanju, pale ži, ru šenju crkava "od strane Hrvata". Propagandni stroj tu ne staje, nego i dalje, u vrijeme mučnog trajanja okupacije i agresije na RH, upozorava "svoju i inostranu javnost" kako su Hrvati "na žalost u toku sadašnjeg rata nastavili s ru šenjem pravoslavnih hramova".

Jedan u nizu sastanaka velikosrpskog rukovodstva na okupiranim područjima koje je određivalo dinamiku priprema za realizaciju plana o "ujedinjenju svih srpskih zemalja", a iz čega je nastao opisani "prostorni plan RSK", svakako je kninska zajednička sjednica "Vlada RS i RSK" odr žana 19. srpnja 1993. U zapisniku stoji kako je sjednicu vodio predsjednik"Vlade RSK" Đorđe Bjegović i da je pod patronatom SRJ na zgusnutom dnevnom redu trebalo iznaći hitan model o životvorenja i spajanja u jednu državu dviju srpskih republika, one u BiH i ove u RH. Nakon postizanja dogovora o ujedinjenju i stvaranju jedinstvenog pravnog sustava, imenovana je komisija za izradu ustava i svih drugih poslova vezanih uz ujedinjenje. Kako bi sve imalo veći učinak na neizbje žne i uvijek prisutne međunarodne subjekte dogovoreno je konstituiranje zajedničke kreditno-monetarne, fiskalne, porezne, devizne i carinske politike kao i jedinstveno djelovanje "Narodne banke RS i Narodne banke RSK", te dogovor o zajedničkom istupanju prema trećim dr žavama. Stvoreni su uvjeti za objedinjvanje velikih sustava, kao što su RTV i PTT i druge vrste komunikacija i transporta. Bez ustezanja je prihvaćena realizacija zajedničkih ciljeva u oblasti obrane i unutarnjih poslova. S odu ševljenjem je prihvaćen plan objedinjavanja proizvodnje naoru žanja, municije i vojne opreme. Izražena je spremnost u sagledavanju prirodnih resursa te postignut dogovor o izradi prostornog plana RS i RSK. Po kratkom postupku pao je dogovor o zajedničkom "obezbjeđenju" odnosno povezivanju i kori štenju energetskih potencijala nabavom neophodnih sirovina i obavljanjem drugih ekonomskih aktivnosti u oblasti trgovine, opskrbe i u pogledu osiguranja robnih zaliha. Također je pripremljen jedinstveni sustav obrazovanja i omogućeno povezivanje u oblasti znanosti, kulture i fizičke kulture.

"Predsjednici i eminencije"

Sadr žaj dnevnoga reda zasjedanja "dviju vlada" jednoglasno je usvojen, a prije rasprave pozdravnu je riječ odr žao predsjednik vlade RSK Đorđe Bjegović. Nakon njega riječ su dobili sve sami "predsjednici i eminencije": predsjednik RS Radovan Karad žić, predsjednik skupštine RS Momčilo Krajišnik, predsjednik RSK Goran Had žić, predsjednik skupštine RSK Mile Paspalj, vladika Dalmatinski Longin, predsjednik SO Knin Milan Babić i predsjednik vlade RS Vladimir Lukić. Svi navedeni izrazili su zadovoljstvo što su se našli najviši predstavnici "dvije dr žave", izrazili nadu i želju za skoro ujedinjenje i po ž eljeli uspje šan rad "vladama RS i RSK".

Bjegović je naglasio kako za polaznu osnovu treba uzeti zaključke Skup štine iz Prijedora i Novog Grada, a Lukić se pozabavio osnovnim pitanjima postupka ujedinjenja RS i RSK i to svrstao u polazni materijal koji treba poslu žiti grupi eksperata da nastavi rad i pripremi nacrt jedinstvenog ustava. Ministar Slobodan Jarčević je sugerirao kako bi vlada trebala odmah zauzeti stav "kakav sistem hoće da gradi". Treba napraviti teritorijalnu podjelu da se "op štine ujedine u srezove ili u županije, da bi smo izbili Hrvatskoj adut iz ruke da poka že pravo na jednu federalnu jedinicu, ukoliko se odlučimo da gradimo federaciju, što se meni ne čini dobro i zalažem se za jedinstvenu dr žavu". Lukić je podrupro njegovo izlaganje naglašavajući kako se i on zalaže za jedninstvenu dr žavu bez federalnih jedinica. Potpredsjednik vlade RSK Stojan Španović naglasio je kako moraju biti spremni na mogućnost ako ne dođe do produ žetka mandata UNPROFOR-a i u tom slučaju moraju biti spremni istoga dana postati jedna dr žava. Riječ je konačno dobio i famozni ministar Milan Martić koji je prisutne upozorio na opasnost zbog pro širenja Vanceova plana Rezolucijom VS 815, zbog čega će "svijet vagati kako da nas vrati Hrvatskoj". Ali odmah poslije njega tračak vedrine unio je ministar Borivoje Sandić konstatacijom kako je "buduća dr žava" jedna od bogatijih zemalja. Imaju 1,7 do 1,8 milijuna stanovnika, a u RS imaju p šenice, krumpira, ulja, duhana i više nego što im treba. Ka že, ne trebaju čekati na rokove, n ego odmah napraviti plan i program razvoja jer nema nezavisne dr žave ako nema vlastitu hranu. Na kraju sjednice zaključeno je da je problem što trenutačno prema trećim državama može nastupati samo RS, jer joj je dana mogućnost dr žavotvornosti. A to RSK još nema, međutim ona se sve vi še prihvaća kao realnost u svijetu, jer njihovo je mjesto u skupini nasljednika SFRJ. Stoga ih je umirila spoznaja kako i dalje stvarno sjedi šte Vlade treba ostati u Beogradu i tu praksu nastaviti i poslije ujedinjenja, s tim da u Banja Luci i Kninu ostanu vladine ispostave o čijem formalnom se nazivu trebaju dogovoriti. Nastavlja se

 

Hrvastko slovo 15. lipnja 2007.
DOKUMENTI O UMIJE ŠANOSTI BEOGRADA U AGRESIJU NA REPUBLIKU HRVATSKU I BIH (7)
Put prema tzv. Ujedinjenoj Republici Srpskoj
Andrija Bauer
Uljuljani u svoje dr žavničke snove hrvatski su Srbi krojili plan o konačnom spajanju tzv. zapadnih srpskih zemalja s maticom u Beogradu. Zagreb vi še ni teoretski nije dolazio u obzir ni za koji oblik reintegracije
Takvo je stanje vladalo u Kninu ubrzo nakon pobune, a pogotovo 29. lipnja 1995. u kabinetu tzv. predsjednika tzv. RSK Milana Martića. U njegovo ime, kao tajnik kabineta, potpisan je Milenko Sanković koji šalje predmet Prednacrta Zakona o ujedinjenju Komisiji za pripremu akata ujedinjenja RSK i RS, a na ruke Du šana Vještice. Obavještava ga u ime predsjednika Martića da su razmotrili paket od šesnaest zakona koji je izradila zajednička komisija nadle žna za ujedinjenju dviju "država". Konstatira, na teme lju komparacije postojećih zakona i zakonskih rje šenja, organizacije i mehanizama funkcinioranja dr žavne uprave, kao i drugih ključnih državnih institucija u tzv. RSK, te s načelima i rje šenjima predviđenimu prednacrtima zakona, da su organizacija, način funkcioniranja kao i koncentracija vlasti gotovo identični s postojećim zakonskim rje šenjima u RSK, s tim što će se novi zakoni odnositi na čitavi teritorij Ujedinjene Republike Srpske.

Planirano sredi šte

Predviđen je centralizirani oblik vlasti s minimalnim stupnjem lokalne samouprave. Martić smatra da su ponuđeni zakoni opravdani, sadr žajno i normativno kvalitetni i da na njih kao takve uglavnom nema primjedbi. Ističe kako je u razgovorima koje je vodio s najvi šim predstavnicima d r žavne vlasti RS načelno dogovoreno da budući administrativni centar Ujedinjene RS bude u Banjoj Luci. Stoga tra ži od članova Komisije za pripremu akata i drugih tijela, da ubuduće inzistiraju na tom postignutom dogovoru i da se takvo rje šenje ugradi u konačne zakonske akte gdje god je to potrebno, kao što je slučaj u članu 2. Nacrta zakona o Narodnoj banci URS gdej stoji: "Sjedi šte Narodne banke je u Kninu". Ka že, nema potrebe posebno naglašavati koliki je interes građana RSK da administratvini centar buduće URS bude u Banja Luci.

Dr žavnički maniri

Svojevrsna prethodnica Martićeve predsjedničke inicijative o ujedinjenju bila je jedna u nizu sjednica vlade RSK, i to pod rednim brojem 77, od 4. do 11. o žujka 1994. u Kninu. Sjednicu je vodio predsjednik Vla de Đorđe Bjegović. Prva točka dnevnoga reda bila je Informacija o provođenju Programa rekonstrukcije monetarnog sustava i ekonomskog oporavka SRJ na teritoriju RSK. A da se primire socijalne tenzije već u prvom dijelu zasjedanja donesena je Odluka o visini akontacije osobnih dohodaka za tekući mjesec iste godine, a potom i plan proljetne sjetve. Prihvaćena je suglasnost o davanju ovlasti graničnoj inspekciji za za štitu bilja SRJ, te utvrđen prijedlog amandmana na Ustav RSK i Prjedlog dopune zakona o Srpskoj vojsci krajine (SVK). Kako bi se u cijelom sustavu stekao dojam dr žavničkih manira, donesena je među ostalim i odluka o davanju na kori štenje Ministarstvu obrane za potrebe vojno-pravosudnih tijela prostorija u potkrovlju zgrade pravosudnih organa u Kninu. Ali je isto tako i Vojni sud u Glini dobio na kori štenje prostoriju ministarstva obrane.

Izvje šća Beogradu

Kad se već vrhu ška tranzicijske unutarsrpske države uhodala u maratonskom zasjedanju, zamjenik guvernera Narodne banke RSK Ratko Veselinović informirao je nazočne članove kninske vlasti o potpisanom Protokolu kojim je RSK u šla u jedinstveni monetarni i platni sustav SRJ. Jedina emisijska ustanova sada je Narodna banka SRJ, a NB RSK je filijala. Od 1.3.1994., rekao je bankar Veselinović, pored na še g starog dinara je novi jugodinar. Osnovna je koncepcija anuliranje svih bud žetskih deficita i razdvajanje moneterne i fiskalne politike. Program polazi od toga da funkcionira fiskalni sustav i odmah treba napraviti ono što nije učinjeno u vezi specifičnos ti u odnosu na SRJ. Suglasni su da treba hitno odrediti robne re žime i uspostaviti deviznu kontrolu. Nastao je tajac kada su čuli da takav program treba shvatiti krajnje ozbiljno jer im je poručeno kako u slučaju minusa prilike za popravni nema.

Martićev bliski suradnik s titulom ministra Vojin Peurača dotakao se zakona o bud žetu i zakona o zajmu za potrebe obrane RSK i predložio kako bi do usvajanja zakona o Skup štini, Uredbe sa zakonskom snagom trebao potpisivati predsjednik Martić, što je i usvojeno. U raspravi je bilo govora o potrebi formiranja štaba za koordinaciju praćenja Programa rekonstrukcije monetarnog sustava koji bi činili najodgovorniji ljudi u RSK. Rečeno je da je već formiran jedan štab na čelu kojega je Nebojša Pavković i čiji zadatak je r ad na terenu, a ovaj štab za koordinaciju bi trebao zasjedati svakodnevno i podnositi izvje šća Beogradu. Na kraju prvoga dijela sjednice atmosfera je postala znatno opu štenija zahvaljujući ponuđenoj šljivovici koja je razgalila dotad prilično sputane krajinske du žnosnike. Stoga su u tom dijelu i zaključili da se od Glavnog štaba i Ministarstva obrane zatraži odgovor po kojoj osnovi su AVL (aktivna vojna lica) i CL (civilna lica) u Vojsci Jugoslavije dobili sredstva namijenjena za plaće iz proračuna RSK. ( Nastavak slijedi)

22. lipnja 2007.
DOKUMENTI O UMIJE ŠANOSTI BEOGRADA U AGRESIJU NA REPUBLIKU HRVATSKU I BIH (8)
Za plaću od vrećice šećera, sol i ulje
Andrija Bauer
Predsjednik Martić je istaknuo da vlada mora raditi vi še nego ikad i da mora biti u stalnom zasjedanju

Na maratonskoj sjednici predsjednik Vlade tzv. RSK Đorđe Bjegović je zaključio da ostaje problem vezan uz Uredbe sa zakonskom snagom koje je potpisao bivi ši predsjednik Goran Hadžić i koje bi morala verificirati Skup ština. Vrhovni savje t obrane tra ži od Vlade da ga o zauzetom stavu obavijesti. Prije kraja sjednice Bjegović je upoznao članove Vlade da je na njihovu savjetu obrane donesena odluka kojom se preko Žitnića dopušta prijelaz logistike i postavljeni su uvjeti za prelazak Jordanskog bataljuna.

Što se tiče pregovora na općoj razini, zaključeno je da općine mogu razgovarati ali ne mogu donositi nikakve odluke. One na svakom sastanku moraju pisati zaključke i dostavljati ih Vladi. Također je zaključeno da na cijelom teritoriju tzv. RSK treba provesti akciju či šćenja skloništa, a za to je zadu žen Republički štab civilne zaštite na čelu sa Savom Milovićem.

Nakon što je ministar Brnović obrazložio plan proljetne sjetve riječ je uzeo predsjednik Bjegović. Naglasio je kako plan o deponiranju šest tisuća tona nafte nije uspio zbog nemogućnosti uvoza. Nekoliko su puta, rekao je, posuđivali od Srbije po jednu tisuću tona nafte pa onda to vraćali. Povećanje proizvodnje nije provedeno onako kako se to obećavalo u "Naftnoj industriji Krajine" (NIK), nego je čak smanjeno, tako da je zaključeno da realna proizvodnja NIK-a ne bi smjela biti manja od 400-500 tona nafte, a ostale potrebe bi se rije šile uvozom.

Što se tiče gnojiva iz Srbije je osigurano deset tisuća tona, ali je to daleko ispod krajinskih potreba. Dio financiranja je najveći problem jer nema primarne emisije.

Među hrpom odluka i zaključaka na sjednici je doneseno i rje šenje o određivanju luka za utovar u prijevozu određene robe na brodove koji prometuju na redovnim linijma u međunarodnom prometu.

Ministar prosvjete Milan Kne žević govorio je o završnom ispitu i maturi 93/94. te je zatra žio da se po uzoru na Srbiju tiskaju svjedodžbe i diplome, ali je zaključeno da ne treba ići na novo tiskanje iz razloga što ima onih iz pro šle godine - samo su svjedod žbe s grbom bez krune. Potom je nastavljena rasprava o planu upisa za školsku godinu 94/95. čiji je rok pomaknut s 31. o žujka na 30. travnja 1994., te o nabavi udžbenika i pokušaju da se za osnovce nabave besplatno ud žbenici, a to bi se rij e šilo preko javnog poduzeća "Krajina šume", te o prijedlogu Vlade Upravnom odboru "Belje" i Izvršnom savjetu općine Beli Manastir o dodjeli katastarskih čestica Poljoprivrednom fakultetu prema popisu katastarskih čestica i zaključno da ministarstva pravosuđa i urbanizma daju mi šljenje.

Plaće "u robi"

U nastavku famozne 77. sjednice od 11. o žujka 1994. predsjednik Vlade tzv. RSK Đorđe Bjegović se pohvalio da su podijeljene akontacije plaća za o žujak u iznosu od 20 dinara, a za siječanj i veljaču 1994. ići će se na model u robama, tako da svaki radnik dobije dvije litre ulja, dva kilograma šećera i jedan kilogram soli, uz zaostatak iz studenog i prosinca od dvije litre ulja. Osvrnuo se i na provedbu Programa rekonstrukcije monetarnog sustava i vezano za tu inforamciju da je oformljena vladina komisija za raspored na radnu obvezu. S tim da tko do 1. travnja ne bude na radnoj obvezi bit će u jedinici.

Ministar obrane admiral Du šan Rakić posebno je bio zabrinut oko odugovlačenja s iseljenjem UNPROFOR-a iz vojnih objekata i s njim se slo žio predsjednik Bjegović ističući da na tom slučaju imaju strahovite probleme. Zaključeno je kako treba rije šiti mrežu njihova smještaja i "krajinskih dr žavnih" potreba. Savjet vojske krajine mora znati koji su njezini objekti, rečeno je. U ovaj je zadatak uz ministarstvo obrane uključeno naknadno i ministarstvo urbanizma. Ipak su se slo žili da ovaj problem treba pokušati rije šiti tim na čijem je čelu general Novaković, a njemu će se priključiti i ministar Budić. Nakon toga se sjednici vlade pridru žio i "predsjednik" države Milan Martić. Nakon što je "predsjednik" Bjegović pozdravio "predsjednika" Martića, predlo žio je da se raspravlja o programu rekonstrukcije monetarnog sustava i s tim u svezi naredbi koju je Martić potpisao. Martića je potom informirao i ministar Peurača o tome što je napravljeno na provođenju Programa rekonstrukcije monetarnog sustava i što još treba napraviti. Založio se da se ovom programu posveti veća pozornost u sredstvima informiranja i da se organiziraju seminari za građanstvo.

Počela panika

Na pitanje "predsjednika" Martića što je s njegovom naredbom za uključenje žena u rad inspekcijskih službi ministar Peurača je odgovorio da do danas o tome nema povratnih informacija iz općina. U raspravi su potom sudjelovali gotovo svi nazočni na sjednici vlade, a nakon izlaganja Veselinovića, zamjenika guvernera narodne banke, zaključeno je kako treba tra žiti pismenu izjavu ministra informiranja zbog čega je predstavnicima NB zabranjen nastup na televiziji. Na kraju sastanka predsjednik Martić je istaknuo da vlada sada mora raditi vi še nego ikad i da do izbora novoga mandatara i nove vlade ova vlada mora biti u stalnom zasjedanju. Pred sam kraj zaključenja sjednice usvojeno je izvje šće delegacije RSK o prisustvovanju pr oslavi Dana za štitnih snaga Rusije od 21. do 26. veljače 1994. te su verificirane slijedeće odluke: Odluka o odobrenju deviznih sredstava za slu žbeni put u Rusiju, Moskvu. Odluka o odobrenju deviznih sredstava za vozne karte na relaciji Beograd - Moskva. Odluka o odobrenju razlike deviznih sredstava za vozne karte Beograd - Budimpe šta - Moskva.

Međutim, nenadano je splasnula pompa s razvikanim putovanjima po svijetu i tra ženju sponzora za učvršćivanje vlasti velikosrpske bulumente na okupiranom hrvatskom teiritoriju, pa je krajinske Srbe sredinom godine 1995. naglo zahvatila panika. Počelo se ne što neobično događati ali malo tko je zapravo znao kako će se situacija u konačnici odvijati. Umjesto puta u Moskvu i poku šaja uspostave dublje suradnje te planirani h posjeta Kini i nekim zemljama Bliskog i Srednjeg istoka srpska se vrhu ška morala zadovoljiti znatno kraćim jednosmjernim "dr žavničkim rutama" u pravcu Banja Luke i nakon toga Beograda. O tome svjedoči i putni list "Ministarstva pravosuđa i uprave" koje 6. srpnja 1995. (jedan mjesec prije "Oluje") izdaje naloge o "trebovanju vozila" za slu žbeni put u Banja Luku.

(Nastavak slijedi)

29. lipnja 2007.
Dokumenti o umije šanosti Be ograda u agresiju na Republiku Hrvatsku i BiH (9)
"Oluja" pomela povijesnu sjednicu
U proljeće 1995. politička klima među vladajućom klikom na okupiranom hrvatskom teritoriju bila je takva da je bilo kakva zamisao s njihove strane o povratku u hrvatski dr žavnopravni okvir bila nezamisliva i stoga nijedna opcija u tom smjeru nije dolazila u obzir. Zanimljivo je stoga spomenuti neke izvatke sa sjednice tzv. Vlade RSK na izvanrednoj sjednici četiri mjeseca prije "Oluje"
Andrija Bauer

Formalno povezivanje dviju srpskih tvorevina, s ove strane Drine, u jednu dr žavu, preduhitrila je "Oluja", savršeno izvedena akcija hrvatskih oru žanih snaga. Gledajući danas na cijelu ovu problematiku, koja dobiva nove obrise svojim pravnim valoriziranjem na haa škom tribunalu, postaje vidljivo koliko je primjerice bitan podatak što je "Oluja" (bez obzira na to koliko bila inkriminirana) izvedena početkom kolovoza, a ne mjesec ili dva kasnije. Da se to dogodilo, danas nas ne bi trebalo čuditi kada bi na haa škom sudu osvanuo "dok az" da se akterima "Oluje" stavlja na teret i to što su svojim "neselektivnim i prekomjernim djelovanjem onemogućili egzistiranje zajedničke dr žave nastale ujedinjenjem RSK i RS".

Jedina "istina"

Upravo su srbijanske okupatorske strukture na dr žavnom teritoriju RH svakom zgodom tra žile povoda da se u ondašnju kompleksnu političku svakodnevicu uvijek iznova nametne takav formalnopravni okvir koji kod manje upućenih, a pogotovo kod većine ravnodu šnih stranih promatrača, stvara dojam kako je upravo jedina istina ono što čuju od njih i na čemu inzistira srpska strana. Zato je bilo va žno svaku odluku, dogovor, ili sjednicu toliko razglasiti da se ona kao nekakav uistinu prvorazredan događaj oda šilje na sve strane, a naročito promatračima međunarodne zajednice koji su ionako na ove prostore pristigli s unaprijed stvorenim predrasudama.

Tako je s iznimnom pozorno šću dočekano izvješće jednog marginalonog protokola o "privrednom povezivanju novosadske regije i RSK" datirano 25. siječnja 1995. Tamo stoji kako je na inicijativu Regionalne privredne komore Novi Sad, sistema "Melbat" i Privredne komore RSK u Novom Sadu odr žan sastanak ovlaštenih predstavnika Regionalne privredne komore Novi Sad, privrednika ove regije i Privredne komore RSK.

Na sastanku se raspravljalo o aktivnostima koje treba poduzeti u cilju o življavanja gospodarstva na području RSK kao i čvršćem ekonomskom i poslovnom povezivanju s gospodarstvom novosadske regije. U tom cilju je dogovoreno da se oformi stručni marketin ško-projektantski tim koji će činiti predstavnici svih zainteresiranih gospodarskih subjekata. Rad ovog tima, spominje se u izvje šću, vodit će stručnjak kojeg će delegirati "Melbat". Osnovna zadaća tima je da utvrdi postojeće stanje u gospodarskim subjektima u RSK te da napravi elaborat za svaki gospodarski subjekt posebno.

"Vlada" uoči Oluje

U proljeće 1995. politička klima među vladajućom klikom na okupiranom hrvatskom teritoriju bila je takva da je bilo kakva zamisao s njihove strane o povratku u hrvatski dr žavnopravni okvir bila nezamisliva i stoga nijedna opcija u tom smjeru nije dolazila u obzir. Zanimljivo je stoga spomenuti neke izvatke sa sjednice tzv. Vlade RSK na izvanrednoj sjednici od 30. o žujka 1995., dakle četiri mjeseca prije "Oluje". Na samom početku priopćenja sa sjednice ističe se kako je vlada u skladu sa svojim ovlastima razmatrala nacrt Rezolucije Vijeća sigurnosti UN koji je VS predlo žila Kontaktna skupina i usvojila slijedeće zaključke:

1. Vlada RSK jo š jedn om ističe svoje opredjeljenje da se svi sporovi rje šavaju mirnim putem i pregovorima i pozdravlja angažiranje Organizacije UN na tra ženju mirnog rješenja jugoslavenske krize na načelima nepristranosti i ravnopravnosti svih subjekata krize.

2. Mirovna operacija UN u Jugoslaviji poznata i kao Vanceov plan prihvaćena je u RSK na temelju sadr žanog načela kao dogovor u cilju stvaranja uvjeta za mir i sigurnost potrebnih za pregovore o sveobuhvatnom rje šenju jugoslavenske krize koja ne bi prejudicirala ishod tak vih pregovora. Predviđeno je da bi operacija trajala dok se rje šenje sukoba ne ostvari pregovorima.

Žrtva koju je narod Srpske krajine podnio za realizaciju dosada šnjeg mandata snaga UN-a je odlazak vojske i institucija države Jugoslavije u čijem je sastavu bio i prepu štanju svoje sigurnosti u nadležnost UN u okviru zona pod za štitom UN. Iako UNPROFOR nije katkad ostvarivao potpunu za štitu, on je omogućio uspostavljanje trajnijeg mira između Hrvatske i Srpske krajine i omogućio ostvarenje određenih ekonomskih aran žmana i time stvorio pretpostavke za pregovore o rje šavanju i ostalih otvorenih pitanja između Srpske krajine i Hrvatske.

3. Vlada RSK ocjenjuje da ne postoji niti jedan razlog da se okonča dosada šnji mandat zaštitnih snaga UN koji je VS UN osnova lo Rezolucijom 743 od 21. 2. 1992., te od VS očekuje da se dosada šnji mandat zaštitnih snaga produ ži.

4. Vlada RSK smatra da novo predlo žena operacija UN-a (UNCRO) mo že doprinijeti učvršćenju mira ukoliko se utvrdi kao nasatavak i proširenje mirovne operacije UN-a utvrđene Rezolucijom 743, odnosno principima i osnovama dosada šnjeg mandata zaštitinih snaga u RSK i zonama pod zaštitom UN.

5. Prijedlog da operacija UN, shodno paragrafu 5.predlo ženog nacrta Rezolucije bude "privremeni aran žman za stvaranje uv jeta koji će dovesti do sporazumnog rje šenja, a koje će biti u skladu s teritorijalnim integritetom Republike Hrvatske", ukoliko se odnosi na teritorij RSK je apsolutno neprihvatljiv. RSK je suverena dr žava srpskog naroda i svih građana koji u njoj žive, n ije u sastavu nikakve dr žave Hrvatske, te neće prihvatiti nikakav aran žman UN koji bi je mimo njene volje doveo u takav položaj.

6. Vlada RSK smatra neprihvatljivim anga žiranje mirovnih snaga UN na svom teritoriju ako bi one u svom nazivu prejudicirale politička rje šenja na štetu srpskog naroda i RSK.

7. Vlada RSK ne mo že dopustiti blokadu granica od bilo kojih oru žanih formacija koja bi bila u suprotnosti s načelima dosadašnjeg mandata za štitinih snaga UN-a.

"Povijesna sjednica"

Konačno, prije same akcije "Oluja" teroristi su na području koji se prozvao RSK, sa svojim istomi šljenicima u BiH, sastavili radni materijal za "povijesnu sjednicu" na kojoj je svečano trebalo biti progla šeno ujedinjenje "dviju srpskih dr žava". Tamo piše kako polazeći od prava s rpskog naroda na samoopredjeljenje i dr žavno ujedinjenje koje je utvrđeno u ustavima RSK i RS, ostvarujući opredjeljenje srpskog naroda iz obje republike da se dr žavno ujedini i sa ostalim dijelovima srpskog naroda ostane u saveznoj dr žavi Jugoslaviji, izra ženo neposredno i izričito na referendumima u RS u svibnju 1993. i RSK u svibnju iste godine, kao i u Deklaraciji sa zajedničke sjednice skup ština dviju republika u Prijedoru iz listopada 1992. i potvrđeno odlukama skup ština o prihvaćanju projekta srpske federacije iz studenog 1994. i travnja 1995., u namjeri da obrani i učvrsti rezultate svoje oslobodilačke borbe i da izgradi jedinstvenu, suverenu i demokratsku dr žavu, Skupština RSK i Narodna skupština RS na zajedničkoj sjednici od ...(određivanje datuma pokvarila "Oluja" op.p.) 1995., nakon prethodne suglasnosti skup ština obje republike donosi Odluku o dr žavnom ujedinjenju RSK i RS u jedinstvenu državu - Ujedinjenu republiku srpsku. Ova Odluka stupa na snagu danom dono šenja na zajedničkoj sjednici RSK i RS.

(Nastavlja se)

Hrvatsko slovo, 6. srpnja 2007.
Dokumenti o umije šanosti Beograda u agresiju na Republiku Hrvatsku i BiH (10)
" Štab civilne zaštite" na sto muka
Andrija BAUER
Kao vjerni eksponenti velikosrpske ideje stavili su se u slu žbu smrtonosnog aparata jedne okupacijske sile čije su se iluzije, ali i sav onaj opaki naum, rasplinuli u "Oluji"

 

Iako su Srbi planirano napustili okupirani hrvatski teritorij obuhvaćen vojnoredarstvenom akcijom "Oluja", o čemu su do sada izneseni brojni odkazi, ipak su posve krivo procijenili dotada općeprihvaćenu tezu o superiornosti svojih ratnih formacija naslonjenih na JNA u odnosu na Hrvatsku vojsku koja je uz fantastično visoku motiviranost u međuvremenu toliko ojačala da je s vojnog gledi šta teško bilo naći zadatak koji ona u tom razdoblju ne bi bila u stanju obaviti. Uostalom stopiranje ulaska hrvatskih oru žanih snaga u Banju Luku te uspostava vojne ravnote že u BiH rezultat je onodobnih silnih diplomatskih napora svjetskih političkih moćnika i njihova utjecaja na hrvatsko dr žavno vodstvo da tako stečenom prednošću ne ojača svoje pregovaračke pozicije. Na žalost, to se i ostvarilo. Vjerujući u usmena obećanja koja su mahom dolazila s britanske i ne što manje s francuske strane, hrvatska je službena politika, umjesto obećane nagrade za kooperativnost, ubrzo (već u Daytonu) obilje žena kao de žurni krivac za većinu stvarnih ili izmišljenih problema na prostorima bivše dr žavne zajednice.

 

Muke sa žabi cama

Gledajući s odmaka od dvanaest godina na događaje uoči akcije "Oluja" nemoguće je ne uočiti razinu obavije štenosti ondašnjih krajinskih vojnih i političkih struktura koje kao da su u podsvijesti uvijek imale osjećaj krivnje zato što su bili svjesni k ako u hrvatskoj dr žavi manirom običnih terorista uzurpiraju vlast i provode metode koje ne bi neka žnjeno prošle ni u jednoj prosječno uređenoj zemlji. Dakako, unatoč tomu ispravnost svojih postupaka oni ni u jednoj prilici nisu dovodili u pitanje. Kao vjerni eksponenti velikosrpske ideje stavili su se u slu žbu smrtonosnog aparata jedne okupacijske sile čije su se iluzije, ali i sav onaj opaki naum, nadajmo se na du že vrijeme, rasplinuli u "Oluji". Zato danas u određenoj mjeri čitanje pojedinih dokumenata iz vremena tzv. RSK mo že se činiti zabavno i šaljivo. Tako načelnik "Štaba civilne zaštite" "Ministarstva odbrane RSK" iz Obrovca, Milan Milić, 6. svibnja 1995. šalje "Zahtjev za pomoć oko pronalaska žabica za sajlu f 6", Mirku Bjedovu, načelniku Uprave "Sjeverna Dalamacija". Milić ga upozorava kako su počeli graditi splav na rijeci Zrmanji namjenjen za "evakuaciju stanovni štva u slučaju usta ške agresije, a u nemogućnosti za dovršetak splava zbog nedostatka žabica za sajlu f 6, a iste ne mo žemo pronaći u našo j op štini stoga se obraćamo Vama za pomoć da nam pomognete i poku šate preko vaših radnih organizacija pronaći 70 žabica za sajlu f 6." Načelnik iz Obrovca pi še kninskom načelniku za "Sjevernu Dalmaciju" kako se nada da će mu i ovaj put pomoći kao što mu je i do sada vi še puta izašao u susret te će pronaći žabice , pa mu se zato unaprijed zahvaljuje.

 

Nakon djelomičnog ispunjenja zahtjeva i nekoliko međusobnih kontakata regionalnih centara, iz Glavnog štaba civilne zaštite za "Sjevernu Dalmaciju" u Kninu od 1. srpnja 1995. na ime Republičkog štaba civilne zaštite i njegov šefa pukovnika Babića dopis potpisuje načelnik Mirko Bjedov. On prosljeđuje obavijest koju je dobio od Općinskog štaba civilne zaštite Knin, a "koja se odnosi na određeni broj problema za koje ovaj Štab ne može dati odgovor". On spominje kako mo že navesti i zahtjeve kojima su se "i druge Opštine u regiji obratile Regionalnom štabu, a traže: goriva za potrebe evakuacije (1. faza) 700 litara , nabavku vatrogasne opreme kao i vatrogasna crijeva, 20 komada, mlaznice 3 komada, komplet za izolacioni aparat 1 komad i naprtnjača 10 komada." Sljedeći dio zahtjeva načelnik Bjedov sa žima ovako: "Kao ključno pitanje za koje treba hitan odgovor predstavlja razmi šljanje kako stvoriti najnu žniju kvotu rez ervi hrane, odjeće i dr. za zbrinjavanje cca 12.000 žena, nejake djece, starih i nemoćnih lica koji su u planu izvlačenja (evakuacije) iz rubnih dijelova svih op ština u Regiji "S. Dalmacija". Uvjeren sam da će Republički štab CZ razmotriti problematiku koj a je navedena i usmjeriti ovaj Štab u pravcu razrješenja iste", tvrdi Bjedov.

 

Rezervni mrtvački sanduci

Kako je zapravo sredi šnja vojna i politička vlast u Beogradu instruirala svoje ni že strukture koje su u skladu s tim najavljenu evakuaciju razumjele kao vje što izvedeni igrokaz nakon kojeg će "rasterećeni balasta žena staraca i nejači udru žena srpska vojska i JA slomiti otpor ustaške vlasti, očistiti teren i tako stvoriti uslove za daljnji normalan život svim stanovnicima koji prihvaćaju legitimitet srpske vlasti", pokazuju dokumenti iz kojih je vidljivo da mno štvo sadržaja iz tadašnje korespondencije treba stvoriti famu o legalitetu nasilno stvorene i umjetno odr žavane političke tvorevine na hrvatskom dr žavnom teritoriju. Jedan iz mnoštva papira zalu talih u prostoru i vremenu svakako je i onaj od 6. srpnja 1995. koji je imao stvoriti privid "redovnog stanja u dr žavi". U njemu u ime "Ministarstva odbrane RSK, načelnik Regionalnog štaba civilne zaštite", Drago Vujatović šalje obavijest općinskom štabu u Kninu dajući do znanja kako "socijalna i pravna dr žava" nije prestala funkcionirati. Ka že kako im skreće pažnju na nekoliko neriješenih pitanja u djelokrugu njegova štaba. Prvo pitanje odnosi se na neriješen status radnika u "Crvenom krstu koji obavljaju poslove oko ishrane izbjeglica, snabdjevanje kampova, vozače i sve ostale radnike". Ističe kako je naredbom iz studenog 1994. izvr šena "demobilizacija svih tih lica iz CZ, a većina je nastavila obavljati poslove za materijalnu naknadu iz Crvenog krsta". Potom problematizira pitanje koje se odnosi na jedinicu koja štiti objekte "Republičkog i Opštinskog Crvenog krsta, a to su lilca koja obavljaju čuvanje objekta sa oru žjem". Napominje kako u dosada šnjim dogovorima nije nađeno rješenje o njihovu statusu, a CK ih ne mo že voditi naoru žane kao svoje radnike. Treće pitanje se odnosi na izradbu mrtvačkih sanduka za civilne žrtve rata. "Ovaj zadatak do sada je obavljalo Stolarsko preduzeće Knin, a potreban materijal nabavljalo je Ministarstvo odbrane. Isto se odnosi na osiguranje potrebnog broja PVC vreća za le ševa nastradalih. Sve do nedavno bilo je u rezervi i sanduka i vreća. Četvrto pitanje je skladi šte za potrebe ovog štaba. Štab je imao skladište na dva mjesta. Jedno je uzeto za potrebe VRSK, a drugo je nasilno uzeo SUP-Knin." Kao peto nerije šeno pitanje naveo je "način ishrane evakuisanog stanovni štva" jer iz "Robnih rezervi RSK" nisu pokazali interesa za ovu temu. Vujatović na kraju dodaje kako smatra da se neka od ovih pitanja odnose i na ostale štabove regij e pa ih moli da to razmotre i pismeno mu odgovore, a posebno ističe "rje šavanje statusa lica u jedinici civilne odbrane i radnika u Crvenom krstu, kako u Republičkom tako i u Op štinskom".

(Nastavak slijedi)

 

Hrvatsko slovo, 20. srpnja 2007.
Dokumenti o umije šanosti Beograda u agresiju na Republiku Hrvatsku i BiH (11)
Zati šje pred Oluju
Srbi su živjeli u uvjerenju da im uporište u Be ogradu i stečena pozicija u međunarodnim odnosima daje jamstvo za daljnje totalno ignoriranje hrvatske dr žavne vlasti u Zagrebu
Andrija Bauer
Takozvana republika srpska krajina u predstavljanju svijetu koristila je razna međunarodna nju škala i što se viš e bli žio dan "D" početkom kolovoza 1995., rasla je njihova arogancija spram svega što je nosilo hrvatski predznak ili bi bilo kojim sredstvima dolazilo do njih iz smjera slu žbene hrvatske politike. Tako je srećom bila pro šla i ponuda iznuđenog plana "Z 4" čije je odbijanje konačno rezultiralo američkim prihvaćanjem hrvatskoga zahtjeva na legitimno poduzetu i odmah potom briljantno izvedenu vojnoredarstvenu akciju "Oluja". Kako SAD-u, tako je i rijetkim čimbenicima međunarodne zajednice koji su prikriveno simpatizirali hrvatsku borbu za neovisnost bilo posve jasno da djelotvorno razrje šenje pitanja vi šegodišnjeg okupiranog hrvatskog teritorija ne će više ići nikakvim pokušajima mirovnog sporazumijevanja, nego odlučnim udarom na terorističke strukture samoprogla šene paradržavne tvorevine nazvane RSK. Međutim, što je vrijeme dalje prolazilo Srbi su sve vi še živjeli u uvjerenju da im uporište u Beogradu i stečena pozicija u međunarodnim odnosima daje jamstvo za daljnje totalno ignoriranje hrvatske dr žavne vlasti u Zagrebu. Upravo u tim međunarodnim relacijama bio je vje što stvoren dojam kako je činjenično stanje na terenu takvo da Hrvatska nema nikakvih izgleda poku ša li se upustiti u vojnu avanturu i izravno napasti Srbe koji, uz to štu "ovladali ratničkim vješti nama imaju iza sebe JNA, treću vojnu silu na svijetu". Upravo je ta spoznaja trebala poslu žiti kao orijentir svima onima koji bi se upustili u moguće kalkulacije rje šenja ovoga problema vojnim putem i, dakako, hrvatske planove i te žnje za oslobađanjem vlastitog teritorija smjestiti u sferu nemoguće misije. Stoga je i privid redovitog stanja u "srpskoj dr žavi" trebalo uvijek iznova održavati. Tomu u prilog su i šle razne aktivnosti, a uz one spkektakularne o vojnim vježbama "svesrpske vojske", kao jamcu očuvanja dosegnutih zapadnih granica, formu je morao zadovoljiti i uvid u dru štvene objekte koji će poslužiti "za sklanjanje stanovni štva u slučaju ratnih dejstava". Već u prvim mjesecima 1994. u Kninu je uvedena pojačana evidencija objekata koja mogu poslu žiti kao skloni šta u ratu. Pregledom dotičnih objekata u "Mjesnoj zajednici Knin I i II" utvrđeno je kako izgrađena skloni šta nisu izgrađena po propisima i pravilima tehničke struke i nema takvih skloni šta gdje bi se stanovništvo moglo skloniti u slučaju ratni h djelovanja za du že vrijeme, a objekti koji su izgrađeni su mali i nesigurni za za štitu ljudi u ratnim okolnostima.

 

Neuređena skloni šta

Dalje se navodi kako su postojeće podrumske prostorije u objektima neuredne, a otvori (prozori i vrata) nisu za štićeni vrećama s pijeskom i drvenom građom potrebnih dimenzija gdje je to potrebno i moguće drugim materijalom. Ističe se da u podrumskim prostorijama nema alata (kramp, lopate) i drugog potrebnog pribora za pru žanje prve pomoći, rasvjetu i td. U objektima također nema ni vatrogasnih cijevi i mlaznice u kojima je projektom to bilo predviđeno, a u ni jednom stambenom objektu nema ni vatrogasnih aparata. U većem dijelu podrumskih prostorija koje su izgrađene za sve stanare u stambenim zgradama su preuređeni u stanove.

Za potrebe zbrinjavanja izbjeglica predstavnici Općinske organizacije Crvenog kri ža, Centra za socijalni rad i gradskih vlasti u Kninu zaključeno je da se popisi izbjeglica moraju a žurirati svaki dan i to: za svaki kamp posebno, isto tako za mjesnu zajednicu u odnosu na privatni smje štaj. Svi takvi popisi moraju se dostavljati Centralnom štabu za izbjeglice, dok materijalno stanje pomoći u skladi štu Crvenog križa mora biti pismeno utvrđeno svaki dan. Kako bi se "uime organa samostalne dr žave" imalo čime mahati međunarodnim promatračima, propisano je da na temelju normativa UNICEF-a svakodnevno treba utvrditi potrebe izbjeglica i taj podatak pismeno dostaviti mjerodavnoj koordinaciji, za što se zadu žuje Slobodan Perić. Crveni križ se obvezuje odrediti količinu hrane i druge pomoći koju će staviti na raspolaganje Centru za socijalni rad za zbrinjavanje socijalno ugro ženog stanovništva te se u tom smislu nala že obraditi sve novo podnesene zahtjeve za socijalnu pomoć te donijeti odgovarajuće rje šenje.

 

Zamolbe i dopisi

Uz formalnu brigu o ugro ženom stanovništvu, posebno je zanimljiv dopis načelnika Mirka Bjedova iz Regionalnog štaba civilne zaštite "Sjeverne Dalmacije" od 19. svibnja 1995. U njemu od Slu žbe za pozadinu Glavnog štaba Srpske vojske u Kninu traži pomoć u zaštiti i spašavanju. Navedeni su problemi koji se javljaju u općinama Obrovac i Benkovac. Ističu kako u Obrovcu za potrebe evakuacije stanovni štva putem splava kanjonom Zrmanje ned ostaje 20 komada željeznih bačava, pa ih mole da im odmah odgovore mogu li im u tome pomoći.

U slučaju Benkovca stoji kako je u hladnjači u Benkovcu za potrebe proizvodnje pohranjeno 8.000 litara amonijaka, te u slučaju bombardiranja postoji potencijalna opasnost trovanja od navedenog plina. Zato Općinski štab Civilne zaštite Benkovac planira ostaviti 2.000 litara amonijaka za svakodnevnu uporabu, a 6.000 litara pretočiti i disperzirati daleko od grada na sigurnije mjesto. Da bi se taj posao obavio potrebna je cisterna zapremine 6.000 litara , pa ih zbog toga mole da im odgovore na Regionalni štab civilne za štite za "Sjevernu Dalmaciju" Knin jesu li im u stanju pomoći.

Kako bi na ši mlađi čitatelji, a i oni stariji koji su možda zaboravljiviji, bolje stekli uvid u karakter rata koji su na hrvatskom teritoriju vodile razne srpske formacije s ove i s one strane Drine, zavirili smo u jedan od brojnih dokumenata iz onda šnjeg vremena. U njemu Radomir Kužet, tzv. ministar pravosuđa i uprave RSK, šalje dopis Općins kom sudu u Ljigu kod Valjeva u Srbiji. Tra ži od njih odgađanje izvršenja kazne zatvora u predmetu Milivoja Tomića. Opisuje kako se Milivoje obratio njegovu ministarstvu s molbom da urgira kod Općinskog suda u Ljigu za odgađanje izdr žavanja kazne zatvora ko ja mu je izrečena presudom Vrhovnog suda Srbije od 24. lipnja 1993. Podsjeća ih kako je njihovim rje šenjem već jednom odgođeno izdržavanje kazne za tri mjeseca i to na molbu osuđenog. Ne ulazeći u prirodu djela koje je počinio, ministar Ku žet ističe kako s e spomenuti Tomić nalazi na rati štu u RSK, te da je "iz dokumenata pretpostavljene komande imenovanog vidljivo da se radi o hrabrom i savjesnom borcu, spremnom da život da za svesrpstvo u bespoštednoj borbi sa usta šama". Dodaje kako kraj rata na prostorima m RSK ni izbliza nije vidljiv, a borci kao Tomić daju izniman doprinos pravednoj borbi srpskog naroda. Radi toga se ministar pridru žuje molbi Milivoja za odgodu izdržavanja izrečene kazne zatvora za kraj godine 1994. "Ovakav stav gradimo isključivo na dokumentima komande Tomićeve jedinice iz kojih je vidljivo da se radi o izuzetnom borcu, patrioti. Pritom cjenimo da odgoda izdr žavanja kazne može pozitivno utjecati na osuđenog i ujedno značiti doprinos u borbi srpskog naroda na ovim prostorima kroz lik i prisustvo Tomića na rati štima u RSK", uz zahvalu zaključuje ministar.

 

26. srpnja 2007.
Dokumenti o umiješanosti Beograda u agresiju na Republiku Hrvatsku i BiH (12)
Pokretanje Srba u bežaniju - Bežmo braćo pobeda je naša
Mile Mrkšić uoči Oluje predstavio je vojnu paradu na poligonu u Slunju i poručio "ustašama, da ne bi možda više pokušali ugroziti pedalj RSK," jer ako to pokušaju njegova će vojska "dejstvovati po Zagrebu, Zadru, Šibeniku i Splitu"

Po nekim izvorima preko 90 posto hrvatskih državljana ima odbojnost prema odlazećoj glavnoj haaškoj tužiteljici Carli Del Ponte. Valjda s razlogom. Nešto je manji postotak onih koje spominjanje njezina imena odmah podsjeća na nešto što je izrazito suprostavljeno Hrvatskoj i što zalazi u osjećaj gađenja. No, ne bi nas trebalo iznenaditi, ako za koji mjesec ili godinu, negdje u javnosti i to u "privatnom aranžmanu" od nje dočekamo šokantnu izjavu kako je recimo neshvatljivo i nedopustivo da Hrvate, kao evidentne žrtve srpske agresije, "međunarodna zajednica" percipira kao velike krivce za rat u bivšoj Jugoslaviji! Bi li to značilo da Del Ponte u neku ruku želi sa sebe sprati onaj grubi sloj nečiste savjesti i barem dijelom uvidjeti da je kao tužiteljica dugi niz godina bila u zabludi inzistirajući većim dijelom na optužbama protiv Hrvatske? Nipošto, njezine naknadne izjave uopće nisu relevantne za posao koji sada obavlja, a još manje bi pogodili, ako bi smo time pomislili kako "demantiranjem" sebe ona daje oduška opterećenoj savjesti.

 

Pogodak u prazno

U idealnim uvjetima možda bi se ova priča uvelike poklapala s istinom, ali u slučaju Haaškoga suda i bilo koje njezine tužiteljice, ili tužitelja, ovakve pretpostavke baš i ne egzistiraju u stvarnosti. Haaški sud je dio jednog sasvim određenog projekta i nije tajna tko i s kakvim političkim ciljem iza njega stoji, pa imati iluziju da ćemo na njemu dobro proći koristeći se samo pravnim zavrzlamama ili, još gore, misleći da nas ne podnosi njegova tužiteljica pogodak je u - prazno. Ona je jednostavno dio sustava, kao na koncu i mi, i ide tako daleko koliko joj netko dopusti. Jer nije ona iz neke velike ljubavi prema Srbima pristala da se zatamne oni dokumenti koji ih terete za genocid, a Hrvatima pakira gdje god stigne, nego je to rezultat političkog utjecaja pojedine države i diplomacije u onoj domeni suda u kojoj su upravo prihvatljivi politički, a ne toliko pravni argumenti.

Sjećamo se hrvatskog slučaja s ministrom Šuškom i sub poenom kada je suočen s odlučnim stavom države isti ovaj Haaški sud svojim partnerima iskazao dužan respekt. Na tom je putu bilo i inzistiranje na tome da "Oluja" i "Bljesak" ostanu isključivo pod ingerencijom samo hrvatskoga pravosuđa, međutim, onda je uslijedio prevrat 2000. u kojem je koalicijska vlast upravo po nalogu izručivala sve što je bilo pogodno za što veće kompromitiranje Hrvatske. No vratimo se onoj mogućnosti većspomenute tužiteljičine izjave, ali i ispraznosti koju će ona tada predstavljati.

 

Planirano napuštanje "Krajine"

Baš kao i njezina bivša glasnogovornica Florence Hartmann, koja u svojoj knjizi "Milošević, dijagonala laufera" zaključuje: "Svaki izbeglica mogao je potvrditi da je stanovništvo bežalo na poziv svoga rukovodstva, svaki vojnik mogao je svedočiti o namernom povlačenju srpskih vojnika, o nepristizanju noćnih smena na frontove sa kojih su dezertirali oficiri, o organizovanom povlačenju teškog naoružanja. Ukratko, o svesno planiranom napuštanju Krajine". Kada se osvrnemo na ove riječi i one koje je u službeni mikrofon Tužiteljstva u Den Haagu do nedavno zastupala ova ista osoba, pomislimo je li to moguće. Kako spojiti ovu istinitu tvrdnju o organiziranom srpskom napuštanju krajine uoči "Oluje" i toliko puta Hrvatima ponavljane optužbe o "etničkom čišćenju Srba" tijekom Oluje i to od strane iste glasnogovornice, u različitim situacijama?

Hartmann nije promijenila mišljenje, niti je u međuvremenu došla do novih činjenica pa se i njezina retorika tome priklonila. Sve ono što piše u svojoj knjizi znala je vrlo dobro od prvoga dana kada se počela baviti haaškim optužnicama u predmetu "Oluja". Kao što i Del Ponte provjereno zna da su Srbi organizirano otišli i da nije u pitanju nikakav zločinački pothvat Hrvata, te da je naročito general Ante Gotovina bio iznimno korektan i etičkim načelima privržen borac. Elitni zapovjednik koji se gnušao svih ratnih prljavština, u većoj ili manjoj mjeri, mogućih u svakom ratu. Kako naivno, ili možda neodgovorno, nakon svih tih spoznaja o zadanoj političkoj pozadini haaških optužnica još djeluju izjave s hrvatske strane u kojima se kaže da će "u Haagu dobiti pravnu bitku". Možda je i danas potrebno po tko zna koji put proći ono krajnje nezavidno iskustvo o skupom učenju na vlastitim pogrješkama. Možda, ako se za neko razumno vrijeme izvuku iz toga dragocjene pouke. A do tada podsjetimo se i za ovu obljetnicu "Oluje" nekih zanimljivih naglasaka koji svjedoče o srpskom "pokretanju naroda u bežaniju".

 

Organizirana evakuacija

Odluka tzv. Vrhovnog savjeta obrane RSK u Kninu javno je priopćena 4. kolovoza 1995. u 20 sati. Glasila je: "Vrhovni savjet odbrane RSK donio je na današnjoj sjednici odluku da se zbog preventivnih i bezbjedodnosnih razloga organizuje evakuacija civilnog stanovništva Sjeverne Dalmacije i južnog dijela Like. U organizaciji evakuacije i pratnji stanovništva aktivno će učestvovati pripadnici mirovnih snaga UN-a, uz Civilnu zaštitu RSK. Na ovaj potez Vrhovni savjet odbrane se odlučio kako bi se zaštitilo civilno stanovništvo od eventualnih daljnjih napada hrvatske artiljerije i kako bi srpski borci, koji drže linije odbrane, bili rasterećeni brige za svoje porodice. Vrhovni savjet odbrane apeluje da građani Krajine, na području sa koga se organizuje evakuacija stanovništva, ne preduzimaju samoinicijativne akcije i da ne nasjedaju na hrvatsku propagandu".

Srpski general i član "Glavnog štaba vojske RSK", Milisav Sekulić, u svojoj knjizi "Knin je pao u Beogradu", tvrdi da je "Odluka Vrhovnog savjeta odbrane kapitulantska, iako je izbegnuta reč kapitulacija". Pa je za njega "Odluka isto što i naređenje za prekid otpora i pokretanje naroda u bežaniju". Kakva je situacija bila u Kninu uoči "Oluje" primjetio je i tamošnji časnik UNPROFOR-a Anrew Leslie. On je, kako kaže dr. Dražen \ivić, izjavio da nigdje nije mogao naći ni Martića ni Babića. Nakon što su s njima pokušali stupiti u kontakt, shvatili su da su oni jednostavno otišli, a da su ostavili jednog ostarijeg pukovnika i jednog starog kapetana da ih zamole za pomoću evakuaciji civila. Istaknuo je da je u trenutku ulaska hrvatske vojske Knin bio napušten.

 

Manji od makova zrna

Milisav Sekulićočajava nad sudbinom "izdate" krajine. Iako je dotad s obožavanjem gledao na "pravog vojnog stratega" generala Milu Mrkšića, koji je nakon "Bljeska" došao za zapovjednika srpske vojske kako bi "zaustavio daljnje prodiranje hrvatskih snaga i podigao moral svojim vojnicima", Sekulićna koncu sumnja i u njega. Očajan je što "spasilac Krajine" nema rješenja kako "zaustaviti ustaše". Kaže kako Mrkšićtek verbalno prosvjeduje kod zapovjednika Unprofora, tražeći da se o hrvatskoj agresiji na "RSK" izvjesti glavni tajnik UN-a. Ruga se kako Mrkšić4. kolovoza piše i drugo pismo i novi prosvjed zapovjedniku Unprofora. Oni koji su se godinama iživljavali na tolikim ratištima ali i stratištima diljem Hrvatske i koji su navikli samo na silu, odjednom gle čuda, ostali su paralizirani saznavši da na njih ide hrvatska vojska.

Manji od makova zrna, skupio se jedan naprasiti Mile Mrkšićkoji je još koji dan prije toga javnosti raskošno predstavio svoju vojnu paradu na poligonu u Slunju i poručio "ustašama, da ne bi možda više pokušali ugroziti pedalj RSK," jer ako to pokušaju njegova će vojska "dejstvovati po Zagrebu, Zadru, Šibeniku i Splitu". Odjednom Mile skrušeno piše pisma. Tako, u pismu predstavniku Unprofora od 4. kolovoza naglašava da "Srpska vojska Krajine još uvek pokazuje suzdržljiovst i ne vrši odmazdu po dubini teritorija Republike Hrvatske" i da se u svemu "pridržava ženevskih konvencija". Sekulićnakon svega sumnja u ulogu generala Mrkšića u "scenariju agresije na RSK" jer ovaj, pretvarajući se u humanitarca, moli Zapovjednika Unprofora da svojim autoritetom zaštiti civilno stanovništvo "RSK" i pripadnike UN-a! Šalje čak i prijedlog da se to učini angažiranjem snaga NATO.

Andrija BAUER

(Zadnji nastavak u sljedećem broju)

Dokumenti o umiješanosti Beograda u agresiju na Republiku Hrvatsku i BiH (13)

Kraj Republike srpske Krajine

I ovoga 5. kolovoza podno razvijene dvadesetmetarske hrvatske trobojnice, započet će na Kninskoj tvrđavi službeni program obilježavanja dvanaeste obljetnice "bitke svih bitaka" - pobjedonosne "Oluje". Pogled na zajedničku povijesnu fotografiju otprije dvanaest godina nameće pitanje što mi to slavimo ako su ključni sudionici toga događaja oslobađanja Hrvatske od velikosrpske okupacije već nekoliko godina proskribirani?

 

Nitko s te poznate fotografije više nije podoban za službenu državnu politiku koja nekritički prihvaća svaki zahtjev koji se od strane inozemnih nalogodavaca pred nju postavi. Jedino u narodu još živi duh ponosa na slavne dane iz Domovinskog rata. Stoga političari, naročito s približavanjem izbora, nastoje što djelotvornije iskoristiti činjenicu koja donosi glasove. Jer u protivnom kada bi doista zastupali ono što propagiraju, usprotivili bi se, pa Tribunal ne bi bio u stanju suditi "Oluji" i njezinim akterima, nego onima koji su poput zaštićenog Save Štrbca odgovorni za ratni zločin genocida i etničkog čišćenja, a umjesto u zatvoru, postali su pomagači i suradnici tužiteljstva. Kad bi sud u Den Haagu doista bio pravedan sud, onda bi uz Štrbca, koji je dokazani sudionik planiranog velikosrpskog zločina u Hrvatskoj, pred sudom bili optuženi i neki istaknuti namještenici UN-a u Hrvatskoj koji su namjerno propustili zaštititi hrvatske civile. Jedan od njih je Yashusi Akashi, zapovjednik snaga UN-a za prostor bivše Jugoslavije koji se nashvatljivo zbližio sa srpskim agresorima kako u Beogradu tako u BiH i Kninu. I njemu i Štrbcu je mjesto u zatvoru.

 

Prekomjerno lansiranje laži

Na temelju pronađenih autentičnih fotografija i videozapisa, Akashi se sprijateljio s ratnim zločincima poput Mile Martića i drugih. Pod "zaštitom" UN-a, u takozvanim UNPA-ružičastim zonama koje su trebale zaštititi u prvom redu rijetki hrvatski živalj koji je preostao na prostorima pod srpskom okupacijom, ubijeno je najmanje 700 hrvatskih civila. Za to je odgovoran zapovjednik UN-ovih snaga. Yashusi Akashi bio je pasivni sudionik u ratnom zločinu nad nemoćnim civilima. Među optuženima morao bi biti i Andrew Leslie, kanadski časnik iz sastava UNPROFOR-a koji je prvi lansirao besmislicu o "prekomjernom granatiranju Knina". U izjavi danoj 1996., tvrdio je da je HV po nalogu generala Gotovine na Knin ispalila više od 30 tisuća topničkih projektila što je bezočna laž. Knin je bio maksimalno pošteđen razaranja.

U gradu osim toga nije bilo ni uličnih borbi prsa u prsa jer su se "hrabri" četnici po Martićevu nalogu na vrijeme dali u organizirani bijeg "sveg za borbu nesposobnog stanovništva". Neki od njih, poput generala srpske okupacijske vojske Mile Novakovića u kukavičjem su bijegu sa svojim oklopnim jedinicama pregazili srpske kolone kod Dvora na Uni. Leslievu laž je porekao i mjerodavni švedski ratni institut.

 

Rušenje velikosrpske kule od karata

"Oluja" je trajala od 4. do 7. kolovoza 1995., a uz "Bljesak" je ključna akcija koja je dovela do kraja Domovinskog rata. U operaciji je oslobođeno 10.400 četvornih kilometara ili 18,4 posto ukupne površine Hrvatske.

Nakon teških okršaja Domovinski rat početkom 1992. ušao je u "mirnu fazu" u kojoj se s jedne starne naš la RSK , srpska tvorevina u okupiranim područjima Hrvatske, a s druge strane legitimna hrvatska vlast, dok su ih razdvajale mirovne snage UN-a (UNPROFOR i kasnije UNCRO). Većina Hrvata na okupiranom području protjerana je ili ubijena. U toj fazi, koja je trajala do jeseni 1994., HV je djelovala u pograničnim područjima s BiH, te je 1993. izvršila dvije manje operacije protiv ponunjenih Srba: u siječnju na širem području Zadra (operacija Maslenica), a u rujnu u okolici Gospića (Operacija Medački džep). Maslenica je bila pretpostavka za osiguranje hrvatske državotvornosti jer je tzv. srpska krajina slomljena na Maslenici. Oluji je prethodila akcija "Zima 94." Od 29. studenoga do 24. prosinca 1994. kako bi se zasutavila srpska ofenziva na Bihać te za stvaranje povoljnog strategijskog prostora za oslobađanje okupiranih dijelova. Srbi su poraženi na Dinari i oslobođen je teritorij od 200 červornih kilometara, potom je akcijom "Skok-1" od 7. travnja 1995. oslobođeno dodatnih 75 četvornih kilometara. Hrvatske snage su se proširile bočno prema zapadnoj strani pa je time sigurnost postrojbi na Dinari postala stabilnija, a posebice sigurnost Livanjskog polja. Operacija "Bljesak" uspješno je izvedena u svibnju. Od 4. do 11. lipnja 1995. na Dinari je izvedena akcija "Skok-2". Njome je oslobođen prostor od 450 četvornih kilometara te je pod nadzor stavljeno cijelo Livanjsko polje. Akcijom "Ljeto 95" od 25. do 30. srpnja 1995. oslobođeni su Bosansko Grahovo i Glamoč, ukupno 1.600 četvornih kilometara. Srbi su u sjevernoj Dalmaciji dovedeni u poluokruženje, sa samo dva moguća izlaska prema BiH. Stvoreni su preduvjeti za oslobađanje Knina, sjeverne Dalmacije i Like.

 

Knin je oslobođen

Početkom kolovoza 1995. dobar dio srpskih okupacijskih jedinica nije bio spreman odgovoriti na odlučnu akciju HV-a. Ona se nije ni očekivala jer se Hrvatskoj stalno prijetilo sankcijama ako se odluči sama oslobađati. Presudno je bilo akciju završiti u manje od tjedan dana, jer "Bljesak" je vojno trajao manje od 48 sati, i rekacije iz svijeta su bile pozitivne. Ratno stanje na cjelokupnom području "Krajine" proglašeno je 28. srpnja.

Mirovne snage UNCRO-a koje su bile razmještene uz bojišnicu unaprijed su obaviještene o početku operacije. Konačno, počelo je 4. kolovoza u 5 sati ujutro. Prije samog napada kopnenih snaga Hrvatsko ratno zrakoplovstvo napalo je neprijateljska središta veze i zapovjedna mjesta. Predsjednik Tuđman javno je pozvao vojnike SVK da se predaju i zajamčio im da će bit amnestirani po hrvatskim zakonima. Svi koji nisu djelatno sudjelovali u pobuni pozvani su da ostanu i dočekaju hrvatsku vlast. Operacija "Oluja" bila je najopsežniaj vojna operacija u Europi od svršetka II. svjetskog rata. HV je vodila operaciju na 630 km bojišnice. 5. kolovoza oko 9.30 sati ostvaren je najveći uspjeh operacije: 7. i 4. gardijska brigada ušle su u napušteni Knin. Bio je to kraj RSK. Unatoč neprestanim pozivima predsjednika Tuđmana, najveći je broj Srba iz RSK na zahtjev svoga vojnog i političkog vodstva napustio Hrvatsku.

Tijekom "Oluje" hrvatske snage nisu srušile ni jedan vjerski (pravoslavni) objekt, dok je iz lako objašnjivih razloga izrazito povišenih emocija bilo pojedinačnih slučajeva u kojima su zapaljene neke napuštene kuće. Iako operacijom "Oluja" nije oslobođena cijela zemlja, ona je najpoznatija i najveća akcija Hrvatske vojske i jedan od simbola Domovinskog rata. Ona se upravo računa i kao kraj rata u Hrvatskoj, dok je u BiH odigrala ključnu ulogu oslobađanjem bihaćkog džepa. Njome se promijenio strateški odnos snaga u cijeloj regiji, u kojoj se HV pokazala kao vojnički nadmoćna sila. To je rezultiralo porazom koncepta Velike Srbije na tlu Hrvatske i stvaranje pretpostavki za svršetak rata u BiH. Dvanaest godina poslije realnost nažalost pokazuje da su vrijednosti simbolizirane "Olujom" neshvatljivo zanemarene. Jedino tješi spoznaja kako hrvatski narod na ovom primjeru odgovornije postupa od velikog dijela predstavnika legalne vlasti i možda je to i jamac da predstojeće velike kombinacije "regionalnih" i kojekakvih drugih aranžmana ne će tako lako proći.

Andrija BAUER

 

 

 

Vijesti | Audio | Dom i svijet | Turizam | Nekretnine | Oglasnik | Knjige | Hrvati izvan domovine | Linkovi | Marketing | O nama

Copyright 1999 - 2001 Croatian Information Centre. All rights reserved.
Included in this bulletn: Reproduction or copying of images is prohibited.
Croatian Information Centre - Service Agreements
Contact Croatian Information Centre