Program potreban za čitanje dokumenata u .pdf formatu možete naći ovdje:


 

 

 

Odaberite knjigu!


cijena 150 Kn

 



Ovaj banner možete
postaviti na
svoju stranicu

 

 

Svesrpska agresija na RH i BiH i Domovinski rat

LIPANJSKE ZORE
Izdanje Večernjeg lista, utorak, 7. lipnja 2006.

karta 1 , karta 2 , karta 3 , karta 4 , karta 5


Od Lipanjskih zora do 'Daytonskog sumraka'

Miroslav Vasilj
S ono malo hrane od humanitarne pomoći i pićem preostalim od prijeratnih zaliha Mostarci su nazdravili i proslavili oslobađanje grada i okolnih brda, nakon dvoiplomjesečnog iživljavanja zločinaca nad gotovo opkoljenim gradom. Toga 14. lipnja 1992. godine snage HVO-a oslobodile su okupirana područja istočnoga Mostara i okolna brda. U gradu je zavladala neviđena euforija napaćenih Mostaraca. I Čapljina i Stolac slavili su oslobođenje, iščekujući bolje dane. Prošlo je 14 godina. Pomalo već otrcana fraza ratni pobjednici-politički gubitnici najočitija je na primjeru Hercegovine. Sve ono što je HVO tijekom obrane stvorio hrvatska politička elita 'razvalila' je samo jednim potpisom - prvo u Washingtonu, a nakon toga u Daytonu. Nije im bilo dosta, pa su nastavili do današnjih dana. Svojom nesposobnošću zadivili su međunarodne činovnike, predstavnike o stalih dvaju naroda u najmanju ruku zadužili, a u crno zavili vlastiti narod. Kada je riječ o gospodarstvu i tu su pljačkaškom privatizacijom uništili gotovo sve. Socijalna slika još je poraznija. Invalidi Domovinskog rata, obitelji poginulih branitelja, dragovoljci i ostali sudionici Domovinskog rata dovedeni su na rub egzistencije. Njihov položaj je svakodnevno sve gori. Nije onda ni čudo da se po službenim podacima samoubojstva u BiH najviše javljaju kod bivših pripadnika HVO-a. I njihova ratna uloga se kriminalizira ili u najmanju ruku marginalizira, a haaško tužiteljstvo s vrlo opasnim nakanama (hercegbosanska šestorka) piše nebulozne optužnice o zločinačkom pothvatu. U isto vrijeme Mostar, Stolac i Čapljina svih ovih poratnih godina prolaze kroz nevjerojatne krize i primjeri su kako se politika na lokalnoj razini ne bi smjela voditi. Tako su hrvatski političari u BiH i od Lipanjskih zora - te veličanstvene vojne pobjede - pokušali napraviti Lipanjski sumrak. Na sreću, to im nije uspjelo, jer značaj Lipanjskih zora nadilazi plejadu beznačajnih likova koji su svih ovih godina predstavljali Hrvate u izvršnoj i zakonodavnoj vlasti. "Lipanjske zore" su za Hercegovce definitivno najveća pobjeda u obrambeno-oslobodilačkom ratu. Pobjeda koja je Hrvate, Muslimane, ali i sve ostale građane Mostara i Hercegovine spasila od totalnoga istrebljenja (genocida) - zapravo od sudbine koju je tri godine kasnije doživjela Srebrenica.


LIPANJSKE ZORE
Izdanje Večernjeg lista, utorak, 7. lipnja 2006.
OSLOBAĐANJE MOSTARA I DOLINE NERETVE
Kako je munjevitom vojnom operacijom nazvanom 'Lipanjske zore' oslobođen Mostar i cijela dolina rijeke Neretve od srbocrnogorskog agresora

HVO JE OBRANIO PA OSLOBODIO MOSTAR

Tjeranje agresora nastavlja se prema Podveležju, Zaliku, Vrapčićima i Bijelom Polju, a 26. lipnja se smatra danom oslobađanja Mostara. Tada je neprijatelj odbačen na Velež

Dana 29. travnja 1992. Krizni štab općine Mostar sastavljen i od Hrvata i Bošnjaka, donosi odluku, kojom se JNA i druge paravojne formacije, koje djeluj s njom, proglašavaju neprijateljskim, a zaštita i obrana grada Mostara povjerava Hrvatskom vijeću obrane.

Zajednička obrana

U toj odluci također stoji kako Muslimani mogu formirati vlastite oružane snage koje se stavljaju po zapovjedništvo HVO-a, kojem je zadatak oslobađanje cjelokupnog prostora općine.

Početkom lipnja 1992. godine počinju pripreme za odbacivanje agresora istočno od doline rijeke Neretve. Unatoč nedostatku naoružanja, odluka je donesena prije svega zbog neprestanog granatiranja teritorija, što je rezultiralo velikim brojem mrtvih i ranjenih civila.

Dana 7. lipnja 1991. pod zapovjedništvom generala Janka Bobetka, zapovjednika južnog bojišta, počela je operacija 'Čagalj'. U ovoj akciji je diverzantski vod bojne Grude probio neprijateljske bunkere i potisnuo agresora prema Gubavici i Domanovićima.

U ranu zoru, 11. lipnja kreće operacija oslobađanja desne obale rijeke Neretve. U ovoj je operaciji sudjelovalo 4670 pripadnika Hrvatskog vijeća obrane.

kcija iz svih pravaca

HVO potpomognut 4. Splitskom brigadom kreće iz šest pravaca, a u akciji još sudjeluju Kažnjenička bojna, Poskok bojna, potpomognuta dvjema postrojbama iz Čitluka i Ljubuškog, Pete ilićke bojne, Četvrte bojne, te satnija 2. bojne civilne policije. U gradu su u to vrijeme bile Vojna policija, civilna policija, dio Druge bojne i Mostarski bataljun. Ovom akcijom za samo jedan dan oslobođena je desna obala rijeke Neretve.

U akciji oslobađanja desne obale osobite zasluge pripadaju Kažnjeničkoj bojni, ali i ostalim postrojbama iz Mostara, Širokog Brijega, Gruda, Ljubuškog i Čapljine, koje su sudjelovale u ovoj akciji - tvrdi brigadir Ivan Primorac, jedan od zapovjednika postrojbi u ovoj akciji.

- Raspoloženje vojnika u ovoj akciji bilo je na izuzetno visokoj razini. Željeli su ići i dalje. Mogli smo tada probiti gdje je god trebalo, i ići toliko dugo koliko je bilo potrebno, prenosi nam raspoloženje branitelja Mostara tadašnji zapovjednik Pete ilićke bojne Marinko Bošnjak.

Naše organiziranje u Hercegovini spasilo je Hrvatsku još većeg krvoprol ića . Da su agresori zauzeli Mostar, kako je to zamislio general Momčilo Perišić, sva ostala zbivanja nakon toga odigrala bi se puno drukčije - smatra brigadir Petar Zelenika, nekadašnji zapovjednik Hrvatskog vijeća obrane Općinskog s tožera Mostar.

Osvojena prva vojarna

U noći s 13. na 14. lipnja, oko pola noći, u stožer je došao general Slobodan Praljak, koji je sazvao sve zapovjednike i ujutro se krenulo u oslobađanje lijeve obale.

- Po procjeni generala Praljka, to je trebao biti faktor iznenađena, i bio je. U zoru 14. lipnja se krenulo u oslobađanje lijeve obale. Sa zapovjednicima se napravio plan oslobađanja, a prijelaz Neretve sa čamcima bio je u mjestu Buna - prepričava nam brigadir Zelenika prisjećajući se do u detalje oslobodilačkih akcija. Uz topničku i tenkovsku potporu Četvrte gardijske brigade iz Splita, združene snage od Bovana i Drežnice do Salakovca, prelaze na lijevu obalu. U Cernici rijeku prelazi jedna satni ja pod zapovjedništvom Karla Džebe, a druga bojna dolazi iz Raštana.

- Stalno je bila prisutna i Vojna policija, a akcijom smo neprijatelja uistinu iznenadili, još jednom naglašava brigadir Petar Zelenika i napominje kako su hrvatske postrojbe uhitile nekoliko časnika JNA na Merdžan Glavi, i osvojili vojarnu u Fortici s velikom količinama naoružanja. Tjeranje agresora nastavlja se prema Podveležju, Zaliku, Vrapčićima i Bijlom Polju, a 26. lipnja se smatra danom oslobađanja Mostara. Naime, tada je neprijatelj odbačen na Velež.


LIPANJSKE ZORE
Izdanje Večernjeg lista, utorak, 7. lipnja 2006.
ANALIZA Brigadir Ivan Primorac objašnjava vojnu akciju, njezin tijek i posljedice

Akcijom je spašena Dalmacija i BiH

S tručnu analizu akcije Lipanjske zore iznosi brigadir HVO-a Ivan Primorac i sam sudionik akcije. Brigadir Primorac se, analizirajući akciju, vratio u prošlost te objasnio planove JNA-a te iznio detalje koji su spriječili ostvarivanje planova o velikoj Srbiji, tj. famoznog plana RAM.

7.5.1991. upućene su tenkovske snage u pravcu Mostar - Široki Brijeg - Posušje - Tomislavgrad - Kupres pod izlikom vojne vježbe.

 

Odsjecanje Dalmacije

Plan tih snaga bilo je blokiranje zapadne i južne Hercegovine, odsijecanje Dalmacije, stvaranje preduvjeta za uvođenje snaga JNA iz pravca Banja Luka - Donji Vakuf - Kupres - Mrkonjić Grad - Drvar Livno i produžiti s daljnjim borbenim djelovanjima u cilju presijecanja Dalmacije na tri djela. Istovremeno su, ističe Primorac, tenkovske snage poslane u pravcu Čapljine, a ostale snage su bile planirane u pravcu Mostar - Bijelo Polje - Sarajevo.

Uvođenjem ovih snaga cilj je bio zauzeti komu nikacije Privalj - Grude - Imotski, Posušje - Imotski - Split te Livno - Aržano - Split i time blokirati bilo kakvu pomoć Hrvata iz BiH Hrvatskoj i obratno.

 

Zaustavljanje tenkova

Odsijecanjem komunikacije Čapljina - Metković - Ploče, a s obzirom na granična područja Trebinje - Crna Gora smatrali su, navodi Primorac da će Hrvatska lako pasti. No, zaustavljanjem tenkova JNA je morala korigirati segmente operacije RAM, koji se odnosio na odsijecanje Hercegovine od Dalmacije, a i napad na srednju Dalmaciju je morao biti odgođen.

Već u sedmom mjesecu 1991., kako navodi Primorac, Hrvati Hercegovine počinju formirati seoske postrojbe, a usporedno počinje formiranje i bolje opremljenih i pokretnijih vojnih postrojbi. Upravo te postrojbe su odigrale iznimnu ulogu kada su u rujnu 1991. u Mostar pristigli rezervisti te zaposjeli liniju Čapljina - Dretelj, te liniju Slipčići - Kri vodol - Galac - Hum - grad Mostar- Bijelo Polje - Borci prema Konjicu. Zahvaljujući odlučnosti i dobrim pro cjenama, zauzimaju se strateški važni objekti Gornja Kozica, Galac, Grabova Draga i Planinica te se zaustavlja plan napredovanja JNA . S početkom borbi dolazi do iseljavanja stanovništva iz Mostara, Širokog Brijega i Čapljine te sela. Istovremeno se naše jedinice bolje naoružavaju i pokreće se oslobodilačka akcije.

 

Ševaš Polje

Osmog lipnja oslobađanjem Čapljine, Ševaš Polja, te se nastavlja 11. lipnja oslobađanjem Kruševa, Galca, Huma i desne obale u čemu posebnu zaslugu ima Kažnjenička bojna te postrojbe Širokog Brijega i Mostara, a na čapljinskom području postrojbe Gruda, Ljubuškog i Čaplji ne, navodi Primorac. Oslo bađanje se nastavlja protjerivanjem neprijatelja u pravcima Buna - Gnjojnice - Dračevice, Mostar - Zalik - Repetitor, Mostar - Vrapčići, a akcija se smatra završenom 26.lipnja protjerivanjem agresora na visove Veleža.

 

Spas od katastrofe

Tom odlučnom borbom, navodi Primorac, djelom su osujećeni napadi na južnu, a u potpunosti na srednju Dalmacije što je u konačnici Dalmaciju spasilo od katastrofe. Lipanjske zore su ujedno i prvi poraz JNA, i ta je akcija apsolutno spasila i BiH. U tim trenutcima nitko nije pružio otpor agresoru, a naročito ne vlasti BiH. Veličina pobjede još je veća, ističe Primorac, ako se uzme u obzir da je na području koje je oslobođeno bila iznimno velika koncentracija postrojbi JNA, njihovog naoružanja i objekata. U vojnom smislu, taktički poduzete radnje mogu biti predmetom izučavanja za neke buduće ratove. Te radnje se, navodi Primorac, ne mogu podvesti ni pod jedne metode dotad poznatih doktrina ratovanja. Drugim riječima kazano, veliki dio je bila improvizacija.


LIPANJSKE ZORE
Izdanje Večernjeg lista, utorak, 7. lipnja 2006.
JUNACI RATA
Karlo Džeba prvi je vojnik koji je prešao na lijevu obalu Neretve u akciji oslobađanja Mostara

NEPRIJATELJSKA LINIJA PROBIJENA POSUĐENIM KAJAKOM

S vaki rat ima i svoje heroje. Ljude, pojedince čija smjelost i lucidnost u određenom trenutku stvara prevagu i često odlučuje velike vojne bitke. Jedan od takvih zasigurno je i brigadir HVO-a Karlo Džeba. U noći s 13. na 14. lipnja 1992. general Praljak donosi odluku da se krene u oslobađanje lijeve obale rijeke Neretve. U Općinskom stožeru HVO-a u Mostaru zapovjednici postroji dobili su zapovijedi. Plan je u tri ujutro započeti prelazak preko Neretve. Vojnici moraju Neretvu na tri mjesta prijeći čamcima, a jedan dio je trebao prijeći preko tada još uvjetnog Starog mosta. Tada na scenu stupa junak naše priče. Karlo Džeba, tada 32-godišnjak zapovijedao je četvrtom satnijom Cernica Mostarskog bataljuna koji se nalazio pod zapovjedništvom i u sastavu Općinskog stožera HVO-a.

 

Prelazak Neretve

Zajedno s još dvadeset i šestoricom vojnika, koji su prvi trebali prijeći Neretvu, te još trideset vojnika koji su ih osiguravali s desne obale, prema prvotnom planu rijeku je trebao prijeći na Bunoru kod Doma izviđača. No, odlučio je promijeniti plan. Rijeku je naumio prijeći na, za to, gotovo nemogućem mjestu i na način koji ne opisuje nijedan vojni udžbenik. Odlučio sam prijeći ispod srušenoga mosta na Musali i to kajakom - navodi Džeba. Bio je to, ispostavit će se kasnije, ključni trenutak u oslobađanju istočnog dijela Mostara. Kajakom, koji je dobio od prijatelja iz Ilića, točno u tri sata ujutro 14. lipnja, uz valove visoke i dva metra te slabu vidljivost, Džeba je preveslao na lijevu obalu rijeke i tada pomoću konopa uvezao mostobran i tako se, uključujući i njega, malim gumenim čamcima prebacilo dvadeset i sedam ljudi. Džeba tada još nije ni znao da je upravo on prvi vojnik HVO-a koji je u akciji prešao Neretvu. Kasnije smo tek saznali da ostali vojnici nisu uspjeli na dogovorenim mjestima prijeći rijeku. Agresori su očito znali da dolaze i čekali su ih. Nekoliko ljudi je pri pokušajima prelaska poginulo, tako da su se sve ostale naše snage povukle. Jedino je naša satnija prešla, upravo zahvaljujući odabranom mjestu za prelazak. Na tom mjestu je vidljivost mala, uvjeti za prelazak skoro nikakvi i tu nas nisu očekivali. Jedno stavno smo ih iznenadili, govori Džeba. Ostali naši vojnici to nisu uspjeli. Peta kolona je, ističe Džeba, učinila svoje. Srpsko-crnogorski agresori su ih čekali i prelazak je bio onemogućen.

A da su okupatorske snage bile dobro obaviještene o namjerama HVO-a najbolje svjedoči podatak koji nam je Džeba iznio. Točno u tri sata i dvije minute, dok sam još u kajaku bio na sredini rijeke, nekih 200 metara iza mojih leđa, točno na mjestu gdje je moja postrojba po prvotnom planu trebala prijeći Neretvu, ispaljena je svjetleća raketa. To, prema Džebinim riječima, najbolje govori da su ih neprijateljske snage spremno čekale. Dugo godina sam živio uz Neretvu i veslao kajak te sam rijeku jako dobro poznavao, zato sam se odlučio tu prijeći. Ni devedeset posto vojnika koji su išli sa mnom do tri ujutro nisu znali kuda ćemo točno prijeći rijeku.

Čimbenik iznenađenja je bio presudan, a i moji suborci, uglavnom moji susjedi i prijatelji iz Cernice, kao i moj zamjenik Himzo Nazdraić s kojim sam planirao akciju, poznavali su svaki kamen na Neretvi, što je sve zajedno nama davalo određenu prednost u prelasku.

 

Žestok otpor

Po izlasku iz korita rijeke četvorica Džebinih suboraca bila su teško ranjena. Otpor tadašnje JNA i ostalih agresorskih jedinica bio žestok. No, već oko šest jutro na naš prijelaz pristigao je veliki broj vojnika koji nisu prešli na drugim planiranim mjestima. Saznanje da smo jedini prešli Neretvu bilo je malo neugodno, ali ni na trenutak nismo pomišljali vratiti se. Borbe su bile žestoke, a oko šest sati počele su prist i zati i ostale snage, i onda smo 'očepili'. Tek oko podneva stekli su se uvjeti da se prijeđe preko Starog mosta, kad smo mi već bili došli do Starog grada. Prvu noć smo, navodi Džeba, ostali na zauzetim položajima kod Glave ulice, a sutra smo dobili zapovijedi da krenemo dalje.

 

Vojnici prebacivani čamcem i konopom

Pri prelasku Neretve Džeba ja za sobom vukao konop. Kad je prešao na lijevu obalu, na kraju konopa na desnoj strani zavezan je mali gumeni čamac u kojem su mogla sjesti po dvojica vojnika. Onda smo išli sustavom skele. Ja sam navlačio, vojnici izađu na lijevu obalu, potom vratimo prazan čamac, pa opet vučemo konop, prisjeća se Džeba te ratne lipanjske noći. Na taj način je prešlo 26 ljudi. Nakon nas na lijevu obalu je prešla i vojna policija HVO-a, a poslije i ostali vojnici.

 

Motivacija vojnika

Kolika je bila motivacija vojnika za sudjelovanjem u akciji najbolje opisuju Džebine riječi.
- Kad sam postrojio dvadeset i šest ljudi koji će sa mnom prijeći rijeku, odredio sam trideset ljudi koji će nas osiguravati u slučaju povlačenja. Odtih trideset, barem je dvadeset jasno prosvjedovalo zašto oni nisu među onima koji će prvi prijeći Neretvu. To jasno pokazuje koliko su vojnici bili motivirani za akciju, kaže Džeba.


LIPANJSKE ZORE
Izdanje Večernjeg lista, utorak, 7. lipnja 2006.
RADIOPOSTAJA MOSTAR U totalnoj medijskoj blokadi ova radiopostaja uspješno je informirala javnost
Bili smo jedini signal života
Gotovo kao i u Vukovaru novinari su se svakodnevno javljali iz podruma

U vrijeme početka agresije na Mostar, od elektronskih medija ostao je samo Radio Mostar.

- Znali smo da će biti belaja, rekli su nam da će bombardirati grad, ali i zgradu našeg radija. Otišli smo u centar motrenja i obavješćivanja, odakle smo nastavili emitirati, gdje je bilo teško doći jedino upadom, i fizičkom silom, tako smo se koliko toliko osjećali sigurno.

Sutradan su dvije granate izravno pogodile prostorije tadašnjeg Radio Mostara, jedna je pogodila u ured ravnatelja, koji se tada nalazio na devetnaestom katu, a druga je pogodila novinarsku redakciju na katu ispod, a granate su došle s brda Fortica iznad Mostara.

- Bili smo na jednoj žici, iako smo se loše čuli, samo od ulaza do izlaza iz Mostara,. bili smo jedini signal života u gradu, nismo imali mogućnost snimanja programa, tako danas nema mo ratne arhive, imali smo samo osnovnu opremu koju smo ponijeli 'na vrat na nos', kada smo izlazili. Sada banaliziram ali da je netko zapeo za tu žicu ni "toga ne bismo imali, priča nam Čerkez o praktično improviziranom radiju, koji je u to vrijeme održavao moral u mostarskim podrumima.

Perišić je radio htio staviti pod svoju kontrolu, to je trebala biti njegova baza odakle bi on plašio ljude ustašama. Uvijek je na vidjelo u tim razgovorima, na sreću, izlazila njegova bahatost i nekultura. Ja sam veoma temperamentan, ali mi je Bog tada dao snage i bio sam hladnokrvan, nisam mu rekao niti jednu ružnu riječ, a on bi nakon mnogo psovki prekinuo vezu. Ja sam tada rekao: 'Eto čuli ste dragi slušatelji kako razgovara general JNA'. On je onda ponovno nazvao i pustili smo ga u eter, a on je govorio kako nas napadaju ustaške snage i vode nas u propast. Ja sam ga pitao: 'Gdje su vam ustaše generale, vidimo samo bradate pripadnike JNA koji maltretiraju stanovništvo?!'.

I onda treći razgovor, koji je bio najtragičniji ni danas ne mogu vjerovati što je on izrekao: 'Ako bre ne poslušate ovo što vam naređujem, u 10.10 ću da gađam Beli Breg, u 10.20 Iliće, u 10.30 Cim'. Gađao je samo hrvatska naselja. Dok smo svi mi mislili kako je to nemoguće, kako je rekao tako je i gađao grad. To je bio pakao, a sve nas je iznenadio svojim zločinima, prisjeća se tih događaja Veselko Čerkez dok nam opisuje svoje sada već legendarne razgo vore s generalom JNA Momčilom Perišićem, koji je prema Čerkezovom mišljenju odavno trebao biti u Haagu, da sud za ratne zločine nije politička institucija.

- Ostalih medija nije bilo, nije mi drago što to govorim, ostala je samo Hrvatska radiopostaja Mostar. Tek na proljeće ili ljeto 1993. godine osnovan je Radio Herceg-Bosne, bili smo jedina veza s ljudima znak nekakvog života u tim podrumima, jedini znak nekakvog otpora, nekakvog novinarstva.

Bilo je kolega koji su se znali probiti i doći u Mostar, ali to je bilo nakon što je prošao prvi nalet, ključnih napada na Mostar, tih prvih dva-tri mjeseca smo bili medijski usamljenici. 24 sata dnevno smo radili nikome nije falila dlaka s glave, ni nama ni našim kolegama drugih nacionalnosti i na to smo ponosni, a velika je sreća da nitko nije ranjen, zaključuje Ivan razgovor Veselko Čerkez i u svom ironičnom stilu dodaje - osim što smo svi pomalo 'ranjeni u glavu'.


LIPANJSKE ZORE
Izdanje Večernjeg lista, utorak, 7. lipnja 2006.
ŠTO SU PISALI MEDIJI Svaka informacija u vremenu medijske blokade bila je zlatna vrijedna

Medijski natpisi iz vremena akcije

U slijedećim recima podsjećamo na natpise koji su se za vrijeme i neposredno nakon akcije oslobađanja Mostara pojavljivali u gradu na Neretvi. Svakako valja istaknuti list 'Mostarsko jutro' kojem je izdavač bio Samostalni bataljon obrane Mostara, a u kojem smo pronašli dosta natpisa o oslobađanju lijeve obale rijeke Neretve.

Zapovjednik Bataljona Arifa Pašalića u tekstu pod nazivom 'Prvih 100 dana rata' podsjeća na organiziranje obrane i akciju oslobađanja lijeve obale. Pašalić Ističe kako Teritorijalna obrana Mostara u početku nije bila 'podesna i borbeno prilagođena' za kruti i nemilosrdni rat s nadmoćnijim neprijateljem. Suradnja s postrojbama HVO-a već u početku borbe dovela je da se dotadašnja organizacijska struktura postrojbi mijenja i 12. travnja 1992. formira se Samostalni bataljon koji ulazi u sastav snaga HVO-a, - navodi Pašalić.

Nadalje, u istom tekstu Pašalić kaže: - Po gubitku lijeve obale Neretve Bataljon konoslidira redove i njegove čete sastavljene od oko 200 ljudi po zapovjedi HVO Općinskog stožera od 21.5. do 13.6. izvršavaju zadatke na području Raška Gora - Đubrini. Rano ujutro 14. lipnja u 3,00 počinju borbe i prelazak na lijevu obalu Neretve.

Bataljon zajedno s postrojbama vojne policije HVO-a vodi odlučujuću bitku za povratak lijeve obale i tog dijela grada. Sastnija Cernica na čelu s zapovjednikom Karlom Džebom prva prelazi Neretvu, a za njima Carina, Luka i Vojna policija, Mahala, Vod Brankovac i ostali. Četrnaest poginulih i 23 ranjena. Cijena je velika, a sloboda lijeve obale još veća - istakao je Pašalić.

U intervjuu koji je Arif pašalić dao za četvrti broj 'Mostarskog jutra' opisujući akciju kazao je: - Za mene kao zapovjednika to je bio taktički zadatak koji je uspješno riješen na bojišnici dugoj nekoliko stotina metara. Konkretno na prostoru Carinskog - Lučkog te do mosto Hasana brkića. Nije to isključivo zasluga Samostalnog bataljona. To je zasluga svih postrojbi HVO-a jer smo pod jedinstvenim zapovjedništvom, jer smo jedinstveno planirali i izvršavali sve zadatke. Sačinili smo plan, koji nam je odobren od Zapovjedništva Općinskog i glavnog stožera, a zatim u suradnji s ostalim postrojbama HVO-a, posebno uz podršku artiljerije prešli smo na lijevu obalu.

U drugom broju 'Mostarskog jutra' izdanom 5. srpnja u uvodnom tekstu nepotpisani autor u komentaru 'Srce i čelik' navodi: - Oslobodilačke jedinice Hrvatskog vijeća obrane, sastavljeni od Hrvata, Muslimana i ostalih građana, očitale su srbocrnogorskim četničkim razbojnicima lekciju iz hrabrosti, odlučnosti, a bogme i iz vojne strategije i taktike. Izvanredno smišljenim i još bolje izvedenim akcijama naizgled neosvojiva agresorska gnijezda padala su jedno za drugim kao prezrele, trule kruške, navodi autor.

Dali smo četnicima sedam do deset dana odmora pa ako u tom vremenu ne ode sami mi ćemo ih na fin način iseliti s našeg teritorija. Što se ostalog dijela teritorija mostarske općine tiče, on je pod kontrolom snaga HVO-a Herceg-Bosne. To uključuje naravno i ozlogašenu Forticu kao i padine Podveležja i cjelokupni teritorij vojnog aerodroma Ortiješ gdje su uništeni i posljednji džepovi četničkog otpora - kazao je Jasmin Jaganjac zapovjednik Općinskog stožera HVO-a na konferenciji za novinare.

U rujnu 1992. u listu 'Riječ', u tekstu 'Obrana za vojne akademije, koji potpisuje Aleksandra Saška Čoković, tadašnji načelnik Operativnog odjela OS HVO-a Slavko Puljić je istaknuo: - Tvrdim da će se mnoge operacije, vođene u Mostaru, kad se smire strasti izučavati na vojnim akademijama u svijetu jer je nas aktivnih vojnih lica s praktičnim znanjem bilo jako malo. Jedna od tih vrhunskih operacija bila je i akcija oslobađanja Bijelog polja.


LIPANJSKE ZORE
Izdanje Večernjeg lista, utorak, 7. lipnja 2006.
ORGANIZACIJA OBRANE MOSTARA Dragovoljci su se samoorganizirali kako bi spasili grad

DOMOLJUBI U OBRANI MOSTARA

Za predsjednika Kriznog štaba izabran je Jadranko Topić, a zahvaljujući njemu i Radi Bošnajku u Mostar je ilegalno donesena radio-oprema koju su kupili Hrvati u Njemačkoj

Još 1986. godine postojao je plan velikosrpske agresije. Tada je i napravljena reorganizacija JNA , prilagođena ratnim planovima, koji su imali agresorski karakter. Devet vojnih oblasti reorganizirano je u tri vojna okruga. Nakon što je u BiH i Hrvatskoj HDZ pobijedio na prvim višestranačkim izborima iz svih štabova teritorijalnih obrana izuzima se naoružanje, kao i iz svih radnih organizacija koje su ga posjedovale. Početkom agresije dolazi do masovnog pozivanja vojnih obveznika u rezervni sastav JNA, što općine s hrvatskim življem odbijaju, jer ne šalju pozive obveznicima - govori nam jedan od sudionika tadašnjih događaja brigadir Ivan Primorac.

Dolazak rezervista

Već je nakon incidenta na Plitvicama u Mostaru formiran Krizni štab. Krizni štab općinskog odbora HDZ-a Mostar, vidjevši da se ne može pouzdati u vlast BiH, pa čak ni u izabrane Hrvate, osim nekih pojedinaca, ilegalno počinje formirati oružane postrojbe po temeljnim ograncima HDZ-a. Oružje je ilegalno unošeno u grad i smješteno u jednu obiteljsku kuću u Cimu. Dolazak rezervista u Mostar (19. rujna 1991.) iako je bio nenajav ljen, mostarski krizni štab bio je pripravan, a u suradnji s hrvatskim kadrovima u MUP-u Brankom Kvesićem i Brunom Stojićem, zaustavljen je prvi nalet rezervista da uđu u grad. Zaustavljeni su u Gnojnicama i zračnoj luci, gdje je tadašnji MUP postavio svoje policijske punktove. Taj dan u dogovoru s pomoćnikom ministra unutarnjih poslova Brankom Kvesićem, koji je cijelo vrijeme surađivao s Kriznim štabom i načelnikom policije u Mostaru Viktorom Stojkićem, donosi se odluka o mobiliziranju rezervnog sastava policije, u koju je uključen i velik broj dragovoljaca, koji preuzimaju punktove po prometnicama i dežurstva po gradu. Prva postrojba ZNG izlazi na plato Bile i 20. rujna 1991. sprječava desant čime Hrvati Mostara prak tično ulaze u rat sa srbocrnogorskim agresorom.

Put spasa

Za predsjednika Kriznog štaba izabran je Jadran Topić, a zahvaljujući njemu i Radi Bošnjaku u Mostar je ilegalno donesena radio-oprema koju su kupili Hrvati u Njemačkoj. Svakodnevno je sve veći broj dragovoljaca pristupao obrani Mostara, oružje koje je dolazilo ilegalno raspoređivalo se preko glavnog stožera u Grudama. U to vrijem gradom su kružile razne dezinformacije i zlonamjerne glasine koje je širio KOS što je među građane unosilo nemir, pa se krizni štab morao suprotstaviti i takvom vidu specijalnog rata protiv KOS-a. Na sastanku u Širokom Brijegu, kojem su nazočili Anđelko Mikulić i Pero Bubalo iz Širokog Brijega te Jadran Topić i Petar Zelenika donesena je odluka da se pravi 'put spasa' iz Goranaca do Drežnice i Raške Gore, koji se pokazao spasonosan za stotine tisuća izbjeglica iz Mostara, ali i ostalih dijelova BiH.

U Mostaru oporbene stranke organiziraju razne mitinge podrške za JNA. Budući da nije uspio izvršiti okruženje Mostara, smijenjen je general Milan Torbica. Na njegovo mjesto dolazi general Momčilo Perišić. 7. travnja 1991. godine dolazi do otvorene agresije na Mostar, prvog granatiranja naselja Cim, Ilići i Rudnik. Dan kasnije odlukom predsjednika Hrvatske zajednice Herceg-Bosne, mr. Mate Bobana, formira se Hrvatsko vijeće obrane, koje i preuzima obranu grada, nakon prvog oružanog sukoba, a za zapovjednika obrane općine Mostar odlukom mr. Mate Bobana imenuje se Petar Zelenika.

 

HVO je štitio Stari most

Iako su Hrvati svih ovih godina sustavno optuživani kao rušitelji Starog mosta, Zelenika tvrdi suprotno.
- Srbi su porušili sve mostove u Mostaru, inženjerija HVO-a je po zapovijedi generala Slobodana Praljka štitila Stari most daskama, i vrećama s pijeskom, izlažući svoje vojnike smrti srpskih granata koje su padale po mostu i oko njega - tvrdi brigadir Zelenika.


LIPANJSKE ZORE
Izdanje Večernjeg lista, utorak, 7. lipnja 2006.
Kako su moćna JNA i srpskocrnogorski agresori poraženi na području Čapljine, Stoca, Ravnog i cijele južne Hercegovine

Zaustavljena četiri korpusa JNA

N i nakon 14 godi na ne blije de uspomene na blistave vojničke pobjede združenih hrvatskih snaga nad tada moćnom JNA i srpskocrnogorskim agresorom u oslobodilačkoj akciji "Lipanjske zore" 1992. godine u Hercegovini.

Udar na Dubrave

Odlučni obraniti svoje Hrvati su u maestralnim vojničkim akcijama najprije uradili proboj preko rjeke Neretve te su onda oslobodili i veliko područje na lijevoj obali što je na kraju značilo i potpunu slobodu za čapljinsku i stolačku oćinu kao i Ravno te cijelu južnu Hercegovinu.

Dana 10. travnja 1992. godine srpskocrnogorski agresor izvodi žeštok napad na Dubrave i Stolac gdje su lokalni muslimani i njihovi čelnici tenkove JNA dočekali kao oslobodilačkte su ih čak zasipali i cvijećem. Prilikom ovog napad Srbi su se izvukli iz Stoca, što je bio znak za agresiju na ovo područje. Zanimljiov je i to da se većina muslimana na nagovor svojih vjerskih vođa ubrzo vratila u Stolac i na Dubravsku visoravan gdje su imali povlašteni položaj te su od Srba i JNA dobili pravo da osnuju i svoju policiju. Za to vrijeme 50-tak starijih i nemoćnih Hrvata koji su ostali u svojim kućama, je zlostavljano, mučeno i odvođeno u logore u Bileću, pa se i danas vode kao nestali i uopće se ne zna njihova sudbina.

Skoro sve hrvatske kuće i crkve na tom području su zapaljene i porušene. Za to vrijeme trajalo je i često granatiranje Čapljine, Mostara, Čitluka, Metkovića i Dubrovnika i to iz topova, tenkova i zrakoplova.

Od 14. do 20. travnja traju borbe za oslobađanje vojarne u Čapljini gdje je JNA izvela i desant te je helikopterima izvlačila svoju opremu. Nakon tog oslobađanja vojarne u Čapljini, združene hrvatske snage kreću u oslobađanje preostalih područja.

JNA u panici

Prvo je oslobođen lokalitet Drenovca gdje smo 'kao dječju zvečku' razbili Užički korpus koji se onda bezuspješno i čamcima preko Hutova blata pokušavao vratiti na ranije pozicije. Srpske su snage i JNA tada djelovale panično pa se na radio postajama moglo čuti zapomaganje kako ih je napala 6. američka flota - govori nam legendarni zapovjednik združenih hrvatskih snaga general Nedjeljko Obradović.

U munjevitoj akciji, rano ujutro 7. lipnja 1992. godine, združene hrvatske snage prelaze rijeku Neretvu i zauzimaju veliki prostor sve do Domanovića a odatle kreću i oslobodilačke akcije ka Mostaru i Stocu. Već 12. i 13. lipnja od srpskog je agresora oslobođeno i područje Stoca, a 5 dana kasnije združene hrvatske snage izbile su na Ošaniće, gdje je i sadašnja međuentitet ska crta razgraničenja. To je bila i kruna "Lipanjskih zora" i konačna sloboda za napaćeni hrvatski a i sve druge narode na području Hercegovine.

Srušili pet aviona

Tada su ovo područje napadala čak 4 korpusa JNA a posebno su bili aktivni Užički, Titogradski i Hercegovački korpus. Svi su željeli prolaz preko Neretve i prodor ka moru, u čemu ipak nisu uspjeli. Samo u njihovom desantu na Čapljinu srušili smo im 5 zrakoplova pa kasnije nisu smjeli ni letjeti iznad ovog područja. Stoga treba čuvati ponos na te blistave vojničke pobjede združenih hrvatskih snaga - istaknuo je na kraju general Nedjeljko Obradović.


LIPANJSKE ZORE
Izdanje Večernjeg lista, utorak, 7. lipnja 2006.
Srpska vojska pokušala je potpuno uništiti grad na Neretvi

Urbicid u Mostaru

Danonoćno granatiranje zapadnog Mostara ostavilo je neizbrisiv trag. No još veće razaranje doživio je istočni dio grada, koji se nalazio pod okupacijom srpsko-crnogorskog agresora. Pri povlačenju, tijekom oslobodilačke akcije 'Lipanjske zore', srpsko-crnogorski agresor opljačkao je, zapalio i minirao sve važnije objekte u tom gradu. Stara gradska jezgra potpuno je uništena, a Stari most oštećen s nekoliko izravnih pogodaka.

Agresor je potpuno porušio sedam mostova na Neretvi, sve osim Starog. Svi gospodarski subjekti u južnoj i sjevernoj gradskoj zoni opljačkani su i potpuno uništeni. Najočitiji primjer su Aluminij i Soko. Potpuno ili djelomice agresor je uništio sva prigradska naselja. U kratkom vremenu srpska vojska uspjela je od 14 mostarskih džamija ostaviti samo dvije neoštećene. Tijekom 1992. zapaljeni su i uništeni: crkva u Potocima i franjevački samostan u Mostaru, Biskupski dvor, samostan časnih sestara, a sustavno se granatirala i mostarska katedrala.

Oštećeni su i dom kulture, muzej i arhiv, knjižnica, bolnica, Dom zdravlja, zgrada kazališta, Muzička škola, zgrada Simfonijskog orkestra. Uništen je i cijeli niz mostarskih hotela, škola, predškolskih ustanova, studentskih domova i fakulteta, općina, sud, katastar, pošta, robne kuće HIT I razvitak.

Velik broj objekata u Mostaru zahvaljujući prije svega sredstvima EU-a obnovljen je, no velik dio njih i dan-danas su ruševine koje prijete građanima Mostara.

 


Vijesti | Audio | Dom i svijet | Turizam | HIC TV | Oglasnik | Knjige | Hrvati izvan domovine | Linkovi | Marketing | O nama

Copyright 1999 - 2001 Croatian Information Centre. All rights reserved.
Included in this bulletin: Reproduction or copying of images is prohibited.
Croatian Information Centre - Service Agreements
Contact Croatian Information Centre