Program potreban za čitanje dokumenata u .pdf formatu možete naći ovdje:


 

 

 

Odaberite knjigu!


cijena 150 Kn

 



Ovaj banner možete
postaviti na
svoju stranicu

 

 

Svesrpska agresija na RH i BiH i Domovinski rat


BiH izdanje Večernjeg lista, utorak, 9. svibnja 2006.
15 godina prkosa:godišnjica zaustavljanja tenkova

ANALIZA Što je značilo zaustavljanje tenkovske kolone i blokade JNA koju su napravili Hrvati zapadne Hercegovine - analizira admiral Hrvatske vojske Davor Domazet Lošo  

MOSTAR IZBJEGAO SUDBINU SARAJEVA

Zahvaljujući Pologu, i samoorganiziranju koje je uslijedilo nakon toga, Mostar nije doveden u totalno okruženje

Kako su u teritorijalnom ustroju JNA i njezinom operativom razvoju snaga Hrvatska i Bosna i Hercegovina smatrane jedinstvenim ili velikim ratištem to se rat kao strateška kategorija na njihovim prostorima ne smije promatrati odvojeno, napisao je admiral Hrvatske vojske Davor Domazet-Lošo u svojoj knjizi . Isključivo se mora promatrati kao jedinstvena cjelina, nastavlja dalje admiral Domazet, jer je i velika Srbija trebala nastati na tom cjelovitom prostoru. Ako se oko toga prostora opiše kružnica, onda je njeno središte u prostoru Kupres- Livno. Stoga su tu vođene značajne obrambene, a kasnije i napadne operacije Hrvatske vojske i Hrvatskog vijeća obrane. Također, zbog činjenice da prostor između doline Neretve na istoku, Cetine na zapadu, i Kupresa na sjeveru naseljavaju isključivo Hrvati, velikosrpski su stratezi planirali, godinama uvježbavali i na kraju pokušali to područje zahvatiti modelom otvorenih kliješta. Ova kliješta, čiji je jedan krak bio na istočnoj obali Neretve, a drugi u zapadnoj Bosni i okolici Knina, trebala su, slikovito kazano, zdrobiti čitav prostor svoga obuhvata. Prostor koji su, ponovimo, naseljavali Hrvati i prostor iznimno značajan za nadzor svih putova koji vode prema Bosni, ali i prostor koji se nalazi u zaleđu uskoga jadranskog priobalja Hrvatske, koji bi postao nebranjiv da su kojim slučajem njime ovladati realizatori velikosrpskih planova.

Početkom 1991. godine na političkoj pozornici bivše Jugoslavije na vlasti su bila dva međusobno suprotstavljena sustava. Onaj velikosrpski, beogradski, koji je pod krinkom čuvanja Jugoslavije zapravo vodio bitku za realiziranje projekta velike Srbije. I onaj demokratski, kojeg u personificirali službeni Zagreb i Ljubljana. Istodobno, tadašnja makedonska vlast, a poglavito ona sarajevska, na čelu s Alijom Izetbegovićem, poradi unutarnjeg stanja u ovim bivšim Jugoslavenskim republikama, ali i nedoraslosti vre menu i događajima uglavnom je poput noja gurala glavu u pijesak.

Sve su to koristili velikosrpski vojni stratezi obavljajući pregrupiranje snaga JNA. U početku pod krinkom vojne vježbe, a kasnije pod izlikom razdvajanja sukobljenih strana.

Tako su, uz obrazloženje odlaska na vojnu vježbu, 07. svibnja 1991. godine iz Mostara prema Širokom Brijegu krenuli tenkovi JNA. Ti događaji odvijali su se nedugo nakon sukoba na Plitvicama i stradanja hrvatskih redarstvenika u Borovu Selu pa je pučanstvo Širokog Brijega i Hercegovine, koje nije poznavalo detalje velikosrpskih vojnih planova, ali je osjetilo neprijateljske namjere JNA, odlučno stalo i onemogu ćilo dalje kretanje tenkovskoj koloni. Dalje kretanje kolone JNA prema Širokom Brijegu onemogućeno je blokadom ceste motornim vozilima i okupljanjem pučanstva na granici između općina Mostar i Široki Brijeg, u mjestu Polog. Na zahtjev Generalštaba JNA i generala Blagoja Adžića u dotad posve nepoznato selo Polog stižu zbunjeni predstavnici bosanskohercegovačkih vlasti na čelu s Alijom Izetbegovićem i Stjepanom Kljujićem, te pokušavaju nagovoriti okupljene Hrvate da se raziđu i tako omoguće daljnje kretanje tenkovske kolone. Međutim, ta misija nije uspjela. Okupljeno mnoštvo popustilo je tek nakon obraćanja hrvatskog predsjednika dr. Franje Tuđmana i propustilo kolonu 09. svibnja 991. godine.

Po mnogim analitičarima, zaustavljanje tenkova u Pologu je bio prijelomni trenutak za Hrvatsku i Hrvate uopće. Bila je to prekretnica koja se dogodila uoči otvorene oružane agresije na Hrvatsku. Prekretnica koja je pokazala kako se samoorganiziranjem plaća cijena vlastitog opstanka a ovim prostorima. Zahvaljujući Pologu i samoorganiziranju koje je uslijedilo nakon toga Hrvati Hercegovine uspjeli su i ovladati Galcem, Mikuljačom, Bilama, Planinicom, Žovnicomi Kozicom, te tako onemogućiti dovođenje Mostara u potpuno okruženje i sudbinu sličnu onoj kroz koju je prošlo Sarajevo. Zahvaljujući tom samoorganiziranju, ali i pomoći Republike Hrvatske koja se zapravo jedino i mogla braniti na ovim prostorima, velikosrpski ratni stroj slomljen je u dolini Neretve, a u travnju 1992. godine i u Livanjskom polju.

Zapovjednik Pete vojne oblasti JNA Konard Kološek o tenkovima u Pologu
Polog i izvanredna sjednica

Predsjedništvo SFRJ; 7. i 8. svibnja 1991. navodi general Kološek, donijelo je konkretan program mjera i aktivnosti za trajno rešenje međunacionalnih i međurepubličkih sukoba, na principima punog poštovanja teritorijalnog integriteta SFRJ i republika. Kako bi se to ostvarilo, donijeti su zaključci koje je naravno JNA i srpsko vodstvo nikad nije provelo u djelo. JNA, koja je shodno svojoj ustavnoj ulozi i naređenjima Predsjedništva SFRJ već angažirala na kriznim žarištima, odgovorna je, da osigura efikasno provođenje ove Odluke Predsjedništva SFRJ. Odmah Izvršiti demobilizaciju rezervnog sastava policije, odnosno milicijskih snaga, organizirati povlačenje oružja od građana i njegovo smještanje u odgovarajuća skladišta koja su pod kontrolom nadležnih organa, u skladu sa zakonom. Da se odmah provede temeljita Istraga od strane odgovarajućih saveznih i republičkih organa u vezi sa oružanim sukobima, ljudskim žrtvama i materijalnim razaranjima i o tome detaljno obavijesti javnost. Odmah prekinuti sa napadima na JNA, njene pripadnike, objekte i sredstva JNA. Predsjedništvo SFRJ ocjenjuje da JNA izvršava svoje funkcije u skladu sa Ustavom SFRJ i saveznim zakonima, i da je sposobna uspješno da zaštiti granice zemlje i spriječi međurepubličke i međunacionalne sukobe.


BiH izdanje Večernjeg lista, utorak, 9. svibnja 2006.
Fra Ivo Tadić, danas župnik u Wollongongu u Australiji, a prije petnaest godina vozač
zapovjednika tenkovskog bataljuna zaustavljenog u Pologu Kadijević naredio: Gazite!

Autor  Velimir Begić
Panteliću, prebaci ralicu naprijed i gazi prepreke! - zapovjedio je general Veljko Kadijević pukovniku Milojku Panteliću, tadašnjem zapovjedniku vojarne u Mostaru.

Goloruki narod
- Ne možemo, generale, blokada nije postavljena poprijeko nego nekoliko kilometara uzduž ceste!, - trajalo je polusatno uvjeravanje zapovjednika u JNA, kako se blokada ceste u mjestu Polog pokraj Širokog Brijega ne može tek tako probiti - kaže fra Ivo Tadić, danas župnik u Wollongongu u Australiji, a tada devetnaestogodišnji ročnik JNA, koji je vozio zapovjednika bataljuna i u svom automobilu čuo spomenuti razgovor.

- Da su svi zapovjednici znali da je Hercegovina nenaoružana, vjerojatno bi došlo do pucnjave. Iz vrha JNA su poslali helikoptere da se uvjere u tvrdnje pukovnika Milojka Pantelića, tadašnjeg zapovjednika vojarne u Mostaru - govori nam fra Ivo Tadić, koji se do u detalje prisjeća svih događaja koji su se odigravali tih dana

U deset sati navečer oglašena je uzbuna, mene su zvali ranije, kako bih pripremio vozilo, i dali su mi no vi pištolj s bojevim streljivom koji do tada kao vozač nikad nisam koristio. Odmah sam, za razliku od ostalih vojnika koji su se spremali, znao da ovaj put nije lažna uzbuna, što nisu znali niti svi zapovjednici. Oko pet sati 7. svibnja ujutro krenuli smo iz vojarne. Sa mnom u vozilu su bili zapovjednik tenkovskog bataljuna, čijeg se imena ne sjećam zvali smo ga Picko, i još dvojica zapovjednika, te dvojica vojnika. To je jutro padala jaka kiša koja se ulijevala u vozilo, bilo me strah p rvi sam put dobio pištolj, a rekli su nam da idemo u Čitluk gdje su navodno napali četnici. Na izlazu iz Mostara vidio sam da idemo u zapadnu Hercegovinu, a ne u Čitluk, tada me obuzeo najveći strah. Poznavao sam situaciju i znao sam da su ljudi gore nenaoružani, priča fra Ivo, koji bi želio organizirati druženje sa što više vojnika koji su sudjelovali u ovome. Kad smo stigli do Pologa, dočekalo nas je mnoštvo naroda i mnogo kamiona koji su nam prepriječili put. Tu smo ostali tri dana. Cijelo to vrijeme nismo znali što nas dalje čeka.

Svi vojnici bili su pri pravni pucati na sve bez ikakva upozorenja, samo se čekala zapovijed koja bi bila izdana da je ispaljen i samo jedan metak. Međutim, metak je ipak u igri vojnika ispaljen u jednom oklopnom vozilu, sreća je da nikoga nije pogodio inače je moglo biti svašta. Odmah su dotrčali novinari kojih je tu bilo, no brzo se snašao jedan Albanac, koji je tvrdio da je on nogom potegao neku oprugu u transporteru, koja zvuči snažno gotovo kao i metak, prepričava nam fra Ivo kojemu su se u sjećanje posebno urezale žene koje su pjevale ''Zdravo Djevo, Kraljice Hrvata'', koju je i on sam počeo pjevati s njima sve dok ga zapovjednik nije oštro ukorio da se odmakne od naroda i prestane s tim ''glupostima''.

- U Pologu smo čekali maske i bojne otrove, koji su nam trebali stići s hranom, no na sreću mještani su nam pustili samo hranu, tako da je propala ideja o puštanju otrova. Nismo znali gdje ćemo sve dok nam jedan dan civili nisu donijeli brojne primjerke Večernjeg lista kako bismo saznali što se događa. Zapovjednici su nam zabranili da ih čitamo. Ja sam ipak nekako uspio pročitati informaciju da idemo na Kupreško polje gdje imamo vojnu vježbu. Tu sam informaciju prepričao i ostalim vojnicima i brzo se proširila konvojem, ali nam je svima bilo čudno zašto na vježbu nosimo bojeva streljivo. Shvatili smo da se tu sprema nešto potpuno drugo, govori fra Ivo Tadić.

Tog svibnja na Kupresu je bio snijeg. Svašta se govorilo, a prava je istina da su nas dvojica specijalaca sve mogli uhititi, toliko smo bili mladi, neiskusni, i nesposobni za ozbiljnu vojsku, bili smo praktično djeca svega 18-19 godina.

Iako je njegov zapovjednik, Sulejman Dudaković, kojeg fra Ivo iznimno cijeni, znao da ne mora na prijemni, kada mu je donio potvrdu ipak ga je pustio, više skoro da nije imao tko držati stražu. Zapovjednici su tvrdili da svatko ima pravo na obranu, te da oni trebaju štititi napadnute Srbe u tzv. SAO Krajini. Kada je jedan vojnik srpske nacionalnosti dobio pismo od roditelja u kojem je stajalo "Sine, znamo da je to naša vojska, i da nas brane, ali ipak ako ikako možeš dođi kući", svima je bilo jasno o čemu se zapravo radi, a nakon što je dobio otpust i prvi put u životu držao stražu i fra Ivo je otrčao preko kapije.

Fra Ivi su se u pamćenje urezali i razgovori s jednim kapetanom, Hrvatom iz Varaždina, koji ga je stalno zezao zbog njegova svećeničkog poziva te govorio protiv Crkve, a pred svima je govorio kako će, kad se bude vraćao tenkovima u Mostar, stati kod Širokog Brijega i ispaliti jednu granatu u onaj grb koji je postavljen na brdu iznad Širokog.

Poslije sam čuo, iako neprovjereno, da je taj isti kapetan bio u Hrvatskoj vojsci - zaključuje fra Ivo.

Rasulo u vojnim redovima

- Na putu prema Kupresu, u Posušju, vidjeli smo specijalnu policiju JNA, koja je pakirala svoje šatore i krenula za nama prema Kupresu. Pozdravljao sam civile putem kojim je prolazila kolona, zbog čega su zapovjednici vikali na mene, tvrdeći kako ću ja prvi početi pucati na svoje kolege vojnike te da se vojska treba čuvati mene i ustaša kao ja. Kada je jednom od automobila nestalo goriva, odmah se pojavilo nekoliko helikoptera kako bi vidjeli što se događa, a za koje nismo ni mogli naslutiti da nas prate. Na Kupresu smo bili do rujna, gdje je nastalo pravo rasulo - vojska je bježala, svi koji smo imali potvrdu da moramo na prijamni ispit na fakultetima bili bi pušteni iz vojske. Sa straže smo bježali u jedan kafić koji je upravo tih dana bio otvoren i vraćali se, šetali smo u civilu, i to tada u toj vojsci nikoga i nije bilo posebno briga - prisjeća se fra Ivo Tadić vojničkog života na Kupresu.



BiH izdanje Večernjeg lista, utorak, 9. svibnja 2006.
Fra Mladen Hrkać, gvardijan u Širokom Brijegu, gvardijan koji je odigrao veliku ulogu
SA SVOJIM NARODOM

Zahvaljujem narodu, posebice Širokobriježanima na iznimnoj discipliniranosti, što nas je u konačnici spasilo od krvoprolića, a kod vojske je ostavljalo dojam da smo mi jako organizirani
TOMISLAV KVESIĆ

U vrijeme zaustavljanja tenkova ključnu ulogu u sprječavanju eskalacije sukoba odigrao je tadašnji širokobriješki gvardijan fra Mladen Hrkać. Svećenik je to kojeg ne samo da je slušao okupljeni narod nego su ga i politički predstavnici iz tadašnjeg vremena kao i čelni ljudi JNA iznimno uvažavali te u proteklih petnaest godina posebice isticali kao jednog od najzaslužnijih za miran rasplet tadašnjih prilika.

-Ja sam jednostavno morao biti sa svojim narodom, kratko je na početku našeg razgovora kazao fra Mladen. Kako svećenik imao sam iskustva, da to tako kažem, raditi s većim masama ljudi i stoga sam odmah po saznanju da su tenkovi zaustavljeni krenuo put Pologa. Dolje se skupilo stvarno puno svijeta i bilo je ugodno vidjeti da je taj svijet slušao sve savijete i pri jedloge.

VL: Što vas je potaknulo da krenete i Vi na barikade?

FRA MLADEN: Najviše sam se zabrinuo jer je vojska večer prije toga izdala priopćenje da će, ako se na bilo koji način vojska napadne, ako se dogodi i najmanji incident, da će vojska bez upozorenja pucati. Toga sam se najviše plašio i rekao sam sebi idem pokušati koliko je moguće pomoći ljudima da ne dođe do toga. Po dolasku smo krenuli razgovarati s vojnicima kojima smo dijeli hranu i piće, a sve uz prešutno odobrenje zapovjednika.

VL: Vi ste bili jedan od glavnih pregovarača s pukovnikom Pantelićem. Kako su tekli ti pregovori?

FRA MLADEN: Na samom početku su nam lagali. Rekli su najprije da su pošli za Tomislavgrad, pa su onda rekli da idu na Kupres pa je treća verzija bila da idu prema Imotskom. Tada smo shvatili da je u biti cilj presijecanje Hrvatske. Sam Pantelić je bio korektan čovjek. Tada sam mu rekao da čovjek koji nosi uniformu ne mora nužno sve reći, ali ono što rekne treba biti istinito. On me je malo čudno pogledao. Čuo sam njegov razgovor s Blagojom Adžićem koji je poručio kako se nalazi na krstitkama te da ga ne zamaraju tim problemima. Vojska mora proći, poručio je tada Adžić na što mu je Pantelić kazao: Pa past će krv. Adžić je samo ponovio da vojska mora proći. Na svu sreću to se nije dogodilo.

VL: Jeli Pantelić bio spreman napasti? Kako je reagirao na takve zapovijedi?

FRA MLADEN: On nije bio spreman napasti? Da je on htio krvoproliće, onda bi ga i bilo. Pantelić nije ni vojsku odvojio od naroda, tj. narod je slobodno šetao među tenkovima, te se i iz toga vidjelo da oni nisu bili spremni napasti.

VL: Nakon postignutog dogovora o puštanju tenkova postojala je i dalje velika opasnost od incidenata. Što ste u tim trenutcima činili?

FRA MLADEN: Najopasniji trenutak je bio kada je jedna grupa ljudi ispred općine u Širokom Brijegu počela ponovno zaustavljati tenkove. Tu je prijetila opasnost od izbijanja sukoba. Sami vojnici su provocirali podižući tri prsta u zrak Tada sam došao na ideju da putem kuda budu prolazili tenkovi zapalimo svijeće i poticao sam ljude da plješću dok vojska prolazi. No, situacija je bila ozbiljna pa sam nekoliko puta protrčao od hotela pa sve do Pecare da ne bi došlo do incidenta. Na kraju se moram zahvaliti narodu, posebice Širokobriježanima na iznimnoj discipliniranosti, što nas je u konačnici spasilo od krvoprolića, a kod vojske je ostavljalo dojam da smo mi jako organizirani, jer je narod slušao sve što smo se dogovorili.


BiH izdanje Večernjeg lista, utorak, 9. svibnja 2006.
Katolik i Devar prvi su svojim kamionima započeli blokadu tenkovske kolone

Zaustavili smo tenkove kamionom
Već deset do deset bio sam u Dobriču, gdje je Marinko već bio zablokirao cestu, navodi Mladen
TOMISLAV KVESIĆ

B ilo je 9.25 ujutro 7. svibnja. Kiša je padala kao iz kabla. Pošao sam na sjednicu Općinske skupštine tada još općine Lištica. Pred ulazom u zgradu općine uznemirenim glasom Joško Grbešić Joša rekao mi je da mu je neka rodica iz Mostara javila da su prema Širokom Brijegu krenuli tenkovi.

Dojava

Odmah sam krenuo u akciju, započeo je povijesnu priču o slavnom i hrabrom zaustavljanju tenkova na granici Mostara i Širokog Brijega Mladen Barbarić zvani Katolik iz Knešpolja, koji je s Marinkom Marićem zvanim Devar prvi stigao u Dobrič i s dva teretna kamiona prepriječio put koloni od 150 oklopnih i ostalih vozila JNA.

- Obavijestio sam općinare o kretanju tenkova te pojurio prema Lisama do tvrtki Autoprijevoza i Novogradnje i predložio da pokrenu autobuse i sva teretna vozila da prepriječimo cestu, da tenkovi ne mogu proći - priča Mladen. Tada je naišao Marinko Marić zvani Devar koji se, saznavši da su tenkovi krenuli, odmah uputio u Dobrič da prepriječi cestu.

Početak blokade

- Pošao sam kući, presvukao odijelo, upalio kamion i već deset do deset bio sam u Dobriču, gdje je Marinko već bio zablokirao cestu - priča Mladen. - Kamione smo zaustavili točno na granici Širokog Bijega i Mostara, tj. na granici Dobriča i Pologa - sjeća se Marinko, ukazujući na svojevrsnu povijesnu nepravdu zbog stalnih navoda da su tenkovi zaustavljeni u Pologu, a Dobrič, u kojemu su blokade u stvari i bile, nitko i ne spominje. A uz to Marinka se, iako je prvi blokirao cestu, organizatori obljetnice zaustavljanja tenkova rijetko kada sjete.

Blokada duga pet kilometara

- U kratkom vremenu skupila se velika kolona automobila. Tenkovi više nikuda nisu mogli proći S jedne strane bila je šuma, s druge voda (Mostarsko blato), a cesta je bila blokirana Narod se brzo okupljao. Sve je to donekle bilo i potaknuto pokoljem hrvatskih specijalaca u Borovu Selu nekoliko dana prije toga.

Nikome nismo dali da prođe iako su to tražili mnogi slučajni prolaznici. Pustili smo jedino Dragana Mandića Gagija i njegova kuma Predraga Barbarića Peju, koji su otišli izvidjet dokle su tenkovi stigli - priča Mladen.

Tenkovi na Žovnici

Kad su se Dragan i Predrag vratili rekli su da su tenkovi na vrh Žovnice te da prvi na sebi ima grnu (nešto kao ralica, op.a.) te može razmaknuti sve pred sobom.

Tada smo - nastavlja Mladen uzbudljivu priču maknuli oko pedeset vozila te na početak barikade premjestili MAN s prikolicom nato varenom boksitom, kojim je upravljao izvjesni Damir s Bune iz Mostara, a koji je ukupno težio oko 50 tona. Prije nego što su tenkovi stigli kolo na, ili bolje reći blokada, bila je duga oko pet kilometara. U 11.25 sati do barikade su stigli tenkovi i zaustavili se. Ostala događanja su manje-više većini poznata - zaključuje Mladen priču o ustanku golorukog naroda protiv moćne armije. Nakon zaustavljanja tenkova zapovjednik Milojko Pantelić ponašao se vrlo korektno.

Generalova psovka

- Bio sam u prilici - priča Mladen - čuti njegov razgovor s generalom Kadijevićemo "Beži bre u p.. materinu. Ti sediš u kancelariji i n e znaš ti kako je ovde. Ovde su ljudi naoružani do zuba. Desno šuma, levo voda. Daj mi sto hiljada vojnika i ja ću da probijem kordon", navodno su riječi kojima se Pantelić obratio Kadijeviću nakon primljene zapovijedi da se probije barikada.



Vijesti | Audio | Dom i svijet | Turizam | HIC TV | Oglasnik | Knjige | Hrvati izvan domovine | Linkovi | Marketing | O nama

Copyright 1999 - 2001 Croatian Information Centre. All rights reserved.
Included in this bulletin: Reproduction or copying of images is prohibited.
Croatian Information Centre - Service Agreements
Contact Croatian Information Centre