Program potreban za čitanje dokumenata u .pdf formatu možete naći ovdje:

JUČER - DANAS - ...

 

Memorandum SANU




Dossier RSK
Sekretar Savo Štrbac, koeficijent 4,70
Prisajedinjenje ili odlazak u otadžbinu
Srpski terorizam finan_ ciran je iz Beograda

Pripreme za odlazak iz Hrvatske

Za odlazak spremni
Terorističke vlade provele su dvostruko etničko čišćenje
Washingtonska uputa
JNA podelite Uviše delova

Evropa može samo da besni

Sudija Čedomir posu_ đuje pisaću mašinu
Ljubane,sad Te pozivam, ono nisi bio Ti
S ustašama nema pregovora!
Magare koje je prevelo "Silovanje Srbije"
Stojan Španović: Zaustavili smo Nemačku
Mile Novaković:Naši su problemi ljudi i pare
Božić u Borovo Naselju 1992.
Umjesto u Osijek pravac Vojvodina


VLADA RSK


 

 

Čitali smo za vas

KRAJNA KROZ VIJEKOVE (II.dio)

 

Odaberite knjigu!


cijena 150 Kn

 



Ovaj banner možete
postaviti na
svoju stranicu

 

 

Domovinski rat

5. kolovoza 2006.
EKSKLUZIVNO
General pukovnik Krešimir Ćosić, svjedok sudbonosnih pregovora u SAD-u
Pentagon 1994.
Hrvati kazali vojnom vrhu SAD-a: Napadamo

Autor DAVOR IVANKOVIĆ

Dosad neobjavljena fotografija: general Hughes, direktor američke vojnoobavještajne agencije, izlaže Hrvatima kako pomoći Bihaću koji je pred padom
Hrvatska vojna delegacija u više je navrata tijekom studenoga 1994. boravila u Washingtonu i Pentagonu, gdje su u potpunoj tajnosti Hrvati pregovarali s političkim i vojno-obavještajnim vrhom SAD-a o planiranim vojnim operacijama hrvatskih snaga. Hrvati su imali dvojaki cilj - osloboditi okupirane krajeve Hrvatske i spasiti od pada u srpske ruke Bihać i tamošnji 5. korpus Armije BiH, koji je trpio velike gubitke. Bihaćko je područje bilo pred padom i pokojni predsjednik Franjo Tuđman odlučio je alarmirati svjetsku politiku.

Hrvati, naime, nisu mogli dopustiti potpuno povezivanje krajinskih i Srba iz Karadžićeve Republike Srpske. To bi bilo ravno gubitku rata. Svjetska politika istodobno Washington uvjerava kako je rat ionako gotov, Bihać sigurno pada i Hrvati ne smiju krenuti u akciju. Posebno je u sprječavanju Hrvata tada bio agilan lord David Owen, predsjednik tzv. Kontaktne skupine. Tuđman hitro šalje u Pentagon generala Janka Bobetka, general pukovnika Krešimira Ćosića i ministra obrane Gojka Šuška. Počinju pregovori koji, u zadnji čas, tek nekoliko sati prije pada Bihaća, rezultiraju pokretanjem akcije Hrvatskih snaga - kreće operacija "Zima '94".

Napravljena je prekretnica u Domovinskom i ratu u BiH. Kako je, 12 godina poslije tih događaja, Pentagon počeo otvarati svoje arhive, jedini živi sudionik tih tajnih i dramatičnih sastanaka, Krešimir Ćosić, sada umirovljeni general HV-a i saborski zastupnik HDZ-a, odlučio je otvoriti priču i s hrvatske strane.

Pobjedonosna Zima '94.
Ćosić se dobro sjeća mnogih detalja, u čemu mu pomažu stotine dokumenata što ih posjeduje u svojoj arhivi. - Bez ikakva pretjerivanja s ove vremenske distance slobodno mogu reći da je tada Hrvatska vojska operacijom Zima '94. spriječila pad Bihaća i završetak rata u kojem su kao njegovi pobjednici, ni manje ni više, mogli postati Karadžić, Mladić, Martić i društvo.


Svakako, to će mnoge iznenaditi, ali vjerujem samo one koji danas svojim svjedočenjima i izjavama pokušavaju preoblikovati noviju hrvatsku povijest kako bi možda u njoj za sebe našli odgovarajuće mjesto, pa ako treba i obmanama. No tu su izvorni dokumenti i činjenice o tome kako smo još potkraj 1994. godine branili i obranili Hrvatsku, ali i Bosnu i Hercegovinu u suradnji s 5. korpusom Armije BiH. Mnogi u međunarodnoj zajednici mislili su u to vrijeme da je pad Bihaća samo pitanje dana.

Bihać već prekrižen
- Nismo se dali impresionirati i zbuniti Karadžićevim, Mladićevim i Martićevim floskulama i prijetnjama, kojima su vrlo dugo i vrlo uspješno obmanjivali međunarodnu zajednicu, te posebno tzv. Kontaktnu skupinu na čelu s lordom Owenom. Operacijom HV-a Zima '94. otvoren je put preko Crnog Luga prema Grahovu i Kninu, a Bihać je bio spašen. Sve što je nakon toga slijedilo u 1995. godini, uključujući i potpisivanje Splitskog sporazuma 22. srpnja 1995. godine, bio je samo logičan nastavak operacije Zima '94., nastavlja umirovljeni general.

- Srpski napadi na Bihać, UN-ovu zaštićenu zonu, dostižu vrhunac 29. 11. 1994., sve je više poginulih, ranjenih, iznemoglih i iscrpljenih, grad je već mjesecima u potpunom okruženju. Očekivao se njegov skori pad. Međunarodna zajednica uglavnom se pripremala za prihvat izbjeglica, humanitarnu pomoć i osiguravanje koridora za izvlačenje civilnog stanovništva.



Preko tzv. Kontaktne skupine vijesti o skorom padu Bihaća šire se od Londona, Pariza sve do Washingtona. U to vrijeme 70 posto Bosne i Hercegovine i gotovo 30 posto Hrvatske bilo je još uvijek okupirano. Koristeći UNPROFOR i sporazum o primirju u Hrvatskoj, Martić pokreće pobunjene hrvatske Srbe koji preko hrvatske državne granice prelaze u Bosnu te zajedno sa Srbima iz BiH i Miloševićevim, Šešeljevim i Arkanovim dobrovoljcima iz Srbije grupiraju sve svoje snage oko Bihaća. Bilo nam je jasno da će se nakon pada Bihaća sve te snage pregrupirati na okupiranim hrvatskim područjima u tzv. srpskoj Krajini. Ako bi se to dogodilo, većina hrvatskih gradova bila bi na dometu topničke vatre pobunjenih Srba. Hrvatska je bila u najtežoj poziciji od početka Domovinskog rata.

Preventivna obrana
- Isto tako Srbi su znali da je područje Bihaćko-cazinske krajine, koje se nalazilo u njihovu potpunom okruženju, a koje je uz velike žrtve mjesecima uspješno branio 5. korpus Armije BiH, glavna prepreka koja onemogućuje potpuno vojno, političko i ekonomsko povezivanje RSK i RS. Zbog toga je konačno uništenje 5. korpusa bio glavni vojni i politički cilj Srba s obje strane granice.



U studenome 1994. Bihać postaje ključ rata kako za RH tako i za BiH. Jednostavno rečeno, RH bi se našla u slučaju pada Bihaća izravno ili neizravno u potpuno izgubljenoj vojničkoj poziciji, a pregovori na razini Kontaktne skupine jednostavno više ne bi imali nikakva smisla. Jednostavno rečeno, bili smo prisiljeni na tzv. preventivnu aktivnu obranu - kaže Ćosić.
U to je vrijeme hrvatska državna politika vrlo intenzivno tražila diplomatske putove za rješenje krize na prostorima RH i BiH. Nakon potpisivanja Washingtonskih sporazuma u razrješavanje te najsloženije i najozbiljnije svjetske krize sve se snažnije uključuju i SAD.

Owen podržavao Srbe
Srpske stavove najjasnije je iskazivao lord Owen, predsjedatelj Kontaktne skupine, koji je često isticao: "Nemojte se nadati da ćete za zelenim stolom dobiti ono što niste kadri osvojiti na vojnom planu." - I sve je bilo jasno, u uvjetima rata morate znati da je vaša politička pozicija uvijek proporcionalna isključivo vašoj vojnoj snazi i uvjerljivosti na terenu - zaključuje Ćosić.
Ćosić objašnjava kako se u krizu napokon uključila i američka administracija:

- S obzirom na to da UN-ov obavještajni sustav jednostavno nije funkcionirao te je vrlo često, umjesto pouzdanih informacija, slao dezinformacije koje su uglavnom zbunjivale predstavnike međunarodne zajednice, američka administracija prioritetno je nastojala uspostaviti svoj obavještajni sustav kako bi imala što bolji i potpuniji uvid u stvarno stanje snaga na terenu. Stav hrvatske državne politike bio je jasan, ali i odlučan: ako Srbi s privremeno okupiranih teritorija Republike Hrvatske nastave napade na Bihać, nesmetano prelazeći međunarodno priznatu granicu između Republike Hrvatske i BiH, HV će pokrenuti napad na svim crtama razdvajanja kako bi zaštitio svoje međunarodno priznate granice. To je ipak zabrinulo američku administraciju, ali i širu međunarodnu zajednicu.

Ključni sastanak
U 11 sati u glavnoj dvorani za sastanke Ministarstva obrane SAD-a, u Pentagonu počinje ključni sastanak. Sjedim uz ministra Šuška, tu je naš veleposlanik Šarčević i hrvatski vojni izaslanik Hranj, a na američkoj strani pokraj ministra obrane dr. W. Perryja sjede general Wesley Clark, bivši zapovjednik NATO-a, ambasador Holbrooke, predstavnici CIA-e, DIA-e i NSC-a. Kako izbjeći novu eskalaciju sukoba, novu humanitarnu krizu, pad Bihaća, kako unaprijediti američko-hrvatsku vojno-vojnu suradnju, koja je upravo tog jutra i formalno potpisana, bile su teme sastanka.



Ministar Šušak izložio je hrvatski stav te naglasio: "Hrvatska ne zahtijeva nikakvu vojnu pomoć, ali želi razumijevanje ako bude prisiljena napasti kako bi zaštitila svoje međunarodno priznate granice." Nakon što je direktor vojnoobavještajne agencije general Hughes iznio prikaz stanja na terenu, osobno sam na zemljovidu izložio način na koji se može pomoći UN-ovoj zaštićenoj zoni grada Bihaća te spriječiti nova humanitarna kriza nesagledivih razmjera. U vojnom smislu pozicija 5. korpusa ABiH iznimno je teška, no Ćosić kaže:

- Istaknuo sam da HV ima potpun uvid u stanje stvari na terenu i ako bude nužno, svojim će aktivnostima prisiliti srpske snage koje napadaju Bihać iz privremeno okupiranih područja RH na povlačenje te na taj način zaštititi Bihać od daljnjih razaranja. Veleposlanik Holbrooke nije se uključivao u raspravu.

- S vojnog aspekta mogućnosti za oslobođenje privremeno okupiranih hrvatskih teritorija bile su gotovo idealne jer su sve vojne snage tzv. Krajine prešle u područje Bihaća te je Hrvatska vojska bez većih problema mogla osloboditi svoj privremeno okupirani teritorij, koji je ostao gotovo potpuno prazan i bez ikakve obrane, a čuvao ga je umjesto pobunjenih hrvatskih Srba UNPROFOR - nastavlja Ćosić. No, radi traženja mirnog rješenja nastale krize RH nastavlja diplomatske razgovore.

Krenuli smo!
Hrvatska i BiH tog su se trenutka našle u gotovo najtežoj vojnoj, ali i političkoj krizi s obzirom na politiku Kontaktne skupine te posebno lorda Owena. Zvona su zvonila na uzbunu.
U to isto vrijeme Karadžić, Mladić i Martić uz potporu Miloševića obmanjivali su međunarodnu zajednicu svojim mirovnim ponudama. U Ženevi na pregovorima mirotvorstvo i kooperativnost, a oko Bihaća brutalna agresija, granatiranje grada i tisuće civilnih žrtava. - Ključnu ulogu u rješavanju svih ovih problema imala je tada mudra i odlučna hrvatska državna politika kao i snaga Hrvatske vojske. Sve to je ujedno odgovor svima onima koji još i danas tvrde da je Hrvatska dijelila i napadala BiH. Hrvatsko državno vodstvo pokazalo je u tim trenucima svu potrebnu smjelost, hrabrost, odlučnost i mudrost - analizira Ćosić.

Krvoproliće u Livnu
Hrvatska državna politika suzdržala se od općeg napada i eskalacije sukoba, ali je koncentriranim napadom preko Dinare i Livanjskog polja 30. 11. 1994. stvorila pretpostavke za zaustavljanje opsade Bihaća. - Operacija Zima '94. bila je potpuno iznenađenje za Karadžića, Mladića i Martića te ih je dovela u stanje potpunog ratnog bezumlja. 24. 12. 1994. točno na Badnjak pozvao me je u svoj kabinet načelnik



Glavnog stožera HV-a general Bobetko. "Ćosiću, imamo informacije da Srbi planiraju zračni napad s aerodroma u Udbini na livanjsku crkvu tijekom božićne polnoćke kako bi nas prisilili da se povučemo s Dinare i Livanjskog polja." Sve smo učinili što je bilo potrebno kako bismo spriječili to bezumno i brutalno krvoproliće koje su planirali Karadžić, Mladić i Martić. Srbi su jednostavno tada bili spremni učiniti sve. Bili su spremni i na tu vrstu zločina kako bi zaustavili operaciju Zima '94. i prodor HV-a Dinarom i Livanjskim poljem preko Crnog Luga i Grahova prema Kninu. NATO, međutim, čini svoje i srpski zrakoplovi ne smiju poletjeti s aerodroma u Udbini, objašnjava Ćosić.

A da nismo krenuli?
Što bi bilo da nismo krenuli? Ćosić objašnjava: - Potpuna iscrpljenost 5. korpusa, koji je imao velik broj poginulih i ranjenih, višemjesečna blokada grada, stalna topnička granatiranja i zračni napadi uvjetovali bi pad Bihaća i humanitarnu tragediju UN-ove zaštićene zone ravne onoj srebreničkoj.

Padom Bihaća Hrvatska bi nakon toga iznimno teško uspostavila ozbiljnu vojnu, ali i političku ravnotežu i bila bi jednostavno prisiljena prihvatiti gotovo sve uvjete Martića, Karadžića i Mladića. Svakako sve to treba posebno naglasiti zbog današnjih generacija. U svakom ratu, pa tako i u ovom našem, naša politička pozicija isključivo je bila proporcionalna našoj vojnoj snazi. Takva je bila hrvatska stvarnost tijekom Domovinskog rata.

Da nismo tada krenuli, ne bi bilo ni Bljeska ni Oluje. Bila je to operacija, bez ikakva pretjerivanja, koja je promijenila tijek rata. To je već vrlo brzo bilo vidljivo u operacijama HV-a koje su nakon toga slijedile. Već koji mjesec nakon početka operacije Zima '94. u srpskim redovima zavladao je potpun kaos i nered, što najbolje ilustriraju dokumenti Vojske Republike Srpske.



Na sastanku Komande 2. Krajiškog korpusa (veljača 1995.) predsjednik Karadžić ističe: "Opasnost od dezinformacija, glasina, napada na vlast, nedostatak goriva, municije, obuće, odeće, kruže glasine da je general Milovanović dobio milione maraka da ne osvoji Bihać, ne funkcionira vojna i državna bezbednost, neko namerno i organizovano ulazi u narod i vojsku i prenosi dezinformacije sa strašnim posledicama, podriva se vlast i SDS, organizuju se preki sudovi, imamo neprijatelje u svojim redovima, optužuju se ustaške snage i 5. korpus ABiH za koordinirane aktivnosti, istaknuta je nužnost suzbijanja glasina i dezinformacija jer to razorno utiče na moral boraca, ističe se veliki broj ranjenih i bolesnih, 20% poginulih, zadaci se izvršavaju sa 50% snaga, nema goriva za sanitet, a kamoli za tenkove..."

5. svibnja 1995., na sastanku Glavnog štaba Vojske Republike Srpske, Karadžić, Krajišnik, general Ninković, Martić, general Čeleketić, itd., ističu probleme na Dinari, Livanjskom polju, Plješivici, opasnost od spajanja ustaša s 5. korpusom ABiH i ugrožavanje prijestolnice Knina. Karadžić posebno ističe: "Lično smatram da je Srpska vojska Krajine u nokdaunu, dok istovremeno Muslimani prebacuju sve snage prema Izačiću, i u slučaju napada ustaša u cilju spajanja sa 5. korpusom imaće mnogo problema i neće se odbraniti." Ističe se nedostatak ubojitih sredstava, pogonskog goriva i ljudstva.

No sve to nije smetalo Karadžiću i Martiću da ponovno u ljeto 1995. godine u Ženevi bahato glumataju kako je srpska vojska pred pobjedom. Tragedija koja je spriječena tada u Bihaću operacijom Zima '94. dogodila se, na žalost, nekoliko mjeseci poslije u Srebrenici, a Olujom 5. kolovoza 1995. slična tragedija u Bihaću spriječena je drugi put, zaključuje K. Ćosić.


Holbrooke se vrpoljio na stolcu
- Karadžić, Mladić i Martić čine sve kako bi novom mobilizacijom osigurali svježe snage za završni napad na Bihać. Svakog dana, svaki sat rasla je napetost i opasnost od eskalacije i širenja sukoba, ne samo oko Bihaća nego gotovo na svim crtama bojišta. Dobro se još sjećam Holbrookove reakcije. Počeo se nervozno vrpoljiti na svom stolcu nakon odlučne Bobetkove izjave: "Krećemo u napad na svim frontama." Čini mi se da je to zaista bilo jedno od najkritičnijih razdoblja Domovinskog rata.

Hrvatska neće mirno gledati propast Bihaća'
Početkom studenoga 1994. godine ponovno sam u Washingtonu, ovaj put s načelnikom Glavnog stožera HV-a generalom Bobetkom. U State Departmentu razgovarali smo s ambasadorom Holbrookeom, a nakon toga u Pentagonu s načelnikom združenog stožera američke vojske generalom Shalikasvilijem i njegovim suradnicima generalom Sulivanom te generalom Wesleyjem Clarkom (Slika 2 - Sastanak Pentagon). "Hrvatska neće mirno gledati sve ovo što se događa oko Bihaća", naglašavao je general Bobetko. "Bit ćemo prisiljeni reagirati. To jednostavno moramo učiniti kako bismo u slučaju pada Bihaća spriječili prodor vojske bosanskih Srba na privremeno okupirana hrvatska područja te da bismo spriječili srpski masakr civilnog stanovništva u Bihaću", govorio je Bobetko. "Ne smijete krenuti, u takvoj se vojnoj operaciji širokih razmjera ne bi mogle izbjeći goleme žrtve i novi veliki val izbjeglica", uzvratio je Holbrooke. Dobro se još sjećam reakcije generala Bobetka koji je, iznenađen odgovorom Holbrookea, rekao: "To je vaš stav. Mi sada idemo u Pentagon i tamo ću razgovarati s generalom Shalikasvilijem. On sigurno dobro razumije ozbiljnost i složenost nastale situacije s vojnog aspekta." Nakon pola sata general John Shalikasvili, načelnik združenog stožera američke vojske, dočekao nas je istim riječima: "HV ne smije krenuti u vojnu operaciju širokih razmjera", ne prihvaćajući pritom Bobetkovo objašnjenje da je to jedini način da se spriječi genocid u Bihaću. Pokazalo se da je Holbrooke odmah nazvao Shalikasvilija i "pripremio" ga za razgovor s Hrvatima.

Vrući razgovor Šuška i Tuđmana

Dva tjedna poslije, 29. 11. 1994., opet sam u Washingtonu, ovaj put s ministrom Šuškom. Nalazimo se u hotelu kojih stotinjak metara udaljenom od Pentagona. "Predsjedniče, ovdje ima sve više onih koji tvrde da se pad Bihaća ne može spriječiti i da je time rat u Bosni i Hercegovini praktički završen pobjedom Karadžića i Mladića", govorio je ministar Šušak predsjedniku Tuđmanu preko telefona. Karadžićev utjecaj na Kontaktnu skupinu proširio se i do Washingtona. Bili smo iznenađeni. Pad Bihaća pitanje je sata, a ne više dana, govorile su povjerljive obavještajne informacije. "Naš stav je jasan, Hrvatska vojska neće mirno gledati kako pobunjeni Srbi iz Hrvatske i s hrvatskih područja sudjeluju u agresiji na Bosnu i Hercegovinu, dok im za to vrijeme UNPROFOR čuva leđa. Međunarodna zajednica treba spriječiti eskalaciju sukoba, nove tragedije, nove izbjeglice, više od 600.000 već ih se nalazi u Hrvatskoj...", govorio je uzbuđenim, povišenim, ali i vrlo odlučnim glasom predsjednik Tuđman.

Večernji list (www.vecernji-list.hr)

 


Vijesti | Audio | Dom i svijet | Turizam | HIC TV | Oglasnik | Knjige | Hrvati izvan domovine | Linkovi | Marketing | O nama

Copyright 1999 - 2001 Croatian Information Centre. All rights reserved.
Included in this bulletin: Reproduction or copying of images is prohibited.
Croatian Information Centre - Service Agreements
Contact Croatian Information Centre