7. veljače 2012.
OBITELJ LUKŠIĆ:FENOMEN POSLOVNOG CARSTVA
Poduzetnici hrvatskoga Jadrana

Androniko Lukšić nije se rodio u Hrvatskoj, ali je uvijek, u svakoj prilici, govorio kako se osjeća Hrvatom. Njegov je otac s Brača do Čilea potegnuo davne 1910., tamo se oženio Bolivijkom, a Androniko je prvi veći novac zaradio na rudnicima bakra. Kasnije je u Čileu razvio veliko poslovno carstvo, ali su mu rudnici do kraja života ostali strast

Androniko Lukšić pokazuje snažnu ljubav prema Hrvatskoj. Obilazili smo porečke hotele, a oči su mu bile pune suza kada je govorio o ljepotama naše zemlje. U jednom je trenutku zagrlio svog sina i rekao mu: »Vidiš, ovo je naša prelijepa Hrvatska. Vidiš, sada će ovo biti naši hoteli.« Nisam, međutim, sigurna da njegovi nasljednici nose tako snažan patriotski naboj poput Andronika. Meni se više čini kako su oni čisti biznismeni. Ne znam hoće li me budućnost demantirati, rekla nam je bivša uspješna ministrica turizma Pave Župan Rusković kada smo prije mnogo godina razgovarali o ulaganjima najbogatijega hrvatskog iseljenika u našu zemlju.


slika: Androniko Lukšić (umro 2005. u 78.g)

Androniko Lukšić spremao se kupiti nove hotele u Hrvatskoj. Već je tada iza sebe imao nekoliko akvizicija, kupnja i prodaja, te se već tada postavljalo pitanje što će se dogoditi s tim carstvom nakon njegove smrti.
Dubrovačka ministrica, koje se dio njezinih Dubrovčana nedavno odrekao nakon gafa o Australcima i Novozelanđanima, govorila je pozitivno o Androniku Lukšiću, najbogatijem Hrvatu u dijaspori. Više je nedoumica imala o njegovim sinovima koji su jednog dana trebali preuzeti posao.
Androniko se nije rodio u Hrvatskoj, ali je uvijek, u svakoj prilici, govorio kako se osjeća Hrvatom. Njegov je otac s Brača do Čilea potegnuo davne 1910., tamo se oženio Bolivijkom, a Androniko je prvi veći novac zaradio na rudnicima bakra. Kasnije je u Čileu razvio veliko poslovno carstvo, ali su mu rudnici do kraja života ostali strast. Postupno se, pred kraj života, rješavao svih poslovnih obaveza da bi najdulje ostao vezan baš uz rudnike. Pod stare dane čak nije želio davati savjete svojoj djeci koja su preuzela biznis, nego im je govorio neka uzmu konzultante i plate ih, a njega neka puste na miru, da uživa. Jedino čime se volio zanimati bili su rudnici.

Androniko je, dakle, znao izjavljivati da mu je otac usadio snažan osjećaj prema domovini. Govorio je kako vremena nisu bila laka, ali da je osjećao snažnu roditeljsku ljubav.
»Otac me je stalno grlio i ljubio. Takvi smo mi Hrvati, razvijamo snažne veze sa svojom djecom. Ne mogu razumjeti narode poput Engleza ili Nijemaca koji, po našim standardima, imaju prilično hladne veze sa svojim potomcima. Meni je to nepojmljivo. Kako su mene odgajali moji roditelji - s puno ljubavi i discipline - tako sam i ja odgajao svoju djecu«, jednom je prilikom izjavio medijima. U Hrvatsku je, naveo je u jednom kasnijem intervjuu za Nacional, dolazio od 1947. godine. Kazao je kako se osjeća stopostotnim Hrvatom, da se ovdje osjeća kao kod kuće i da mu se sviđa duh naših ljudi. Osjećao se našim premda nikad nije naučio hrvatski jezik. Pokušao je jednom u Čileu, ali je učitelj krenuo težim putem, počevši s gramatikom umjesto s konverzacijom, pa je Androniko brzo odustao.
Očito je, dakle, da bračke veze koje mu je usadio otac nisu pokidane do Andronikove smrti u ljeto 2005. godine, kada je podlegao zloćudnom tumoru. Mnogi će se, međutim, i dan danas sporiti o tome je li ga u Hrvatsku dovela ljubav prema domovini ili čisti poslovni interes.

Androniko Lukšić bio je, naime, prvorazredni biznismen, a u biznisu nema puno emocija. Jedno je, međutim, sigurno: kada je, ubrzo nakon državnog osamostaljenja, kupovao Karlovačku pivovaru nije znao kako će se stvari razvijati. Hrvatska tih godina ne samo da nije izašla iz rata, nego je dolazila »Oluja«, mirna reintegracija istoka države i nitko, pa ni tadašnji predsjednik Franjo Tuđman, koji ga je i pozvao, nije mogao znati što će se događati u idućim godinama.
Iz te pozicije možemo lako zaključiti da je srce pobijedilo razum te da je Lukšić odigrao na slijepo i, na sreću, pogodio. Već je tada bio besramno bogat pa ga gubitak jedne pivovare, koja bi mnoge jake biznismene bacila na koljena, ne bi uništio. Tko zna, možda bi ga ignoriranje potrebe da ulaže u zemlju svojih predaka koja se našla u ratu peklo do kraja života. Ovako je uložio te dobio »i ovce i novce«. Kasnije je prodao Karlovačku pivovaru Heinekenu i na tome dobro zaradio.
I Lukšić i svi ostali znali su da stvari na samom početku - kada ga je, dakle, Tuđman pozvao - nisu izgledale idealno. Bila je to čista kocka, partija u kojoj je Lukšić pobijedio. Kao i mnogo puta dotad.
Genijalac ili hrabar igrač? I jedno i drugo, ali neupitno je da se na ulasku u hrvatski biznis nije vodio čistom poslovnom logikom i da su, barem kod te prve akvizicije, presudile emocije. Možda je sve drugo napravio nakon dugoročnih analiza i dubinskih ispitivanja, ali ga je rat povukao da akviziciju sagleda iz drugih kutova. To mu nikad nitko neće osporiti. Znao je kazati kako je ulaganje vidio kao najbolji način da se pomogne Hrvatskoj, koja je tada, ne treba podsjećati, bila u jako teškoj situaciji. Još ga je nešto razlikovalo od tadašnjih kvaziulagača, kojih nije nedostajalo, a koji su uglavnom kružili državom u potrazi za dobrim besplatnim zalogajem. Lukšićev model privatizacije kupljenih hrvatskih tvrtki bio je jedan od najčišćih koji se proveo kod nas. Svakoj kupnji prethodila je natječajna ponuda, a svaka kupnja isplaćena je u gotovini, za samo nekoliko dana.

»Na vrijeme podmirujem sve svoje obveze. U Hrvatsku ulažem bezuvjetno, što čini priličnu razliku između mene i mnogih drugih stranih investitora«, znao je govoriti.
Obitelj Lukšić s novcem već dugo nema problema. Prema Forbesu, njihova imovina vrijedi basnoslovnih 19,2 milijarde dolara. Samo u Čileu imaju banku, pivovaru, rudnike bakra, telekomunikacijsku kompaniju, vinariju, tvornice pića i tjestenine... Njihova korporacija u cijelom svijetu zapošljava 16.000 ljudi i samo je pretprošle godine imala 4,7 milijardi dolara prometa. Hrvatski su novinari izračunali da je to 40 posto godišnjeg izvoza naše zemlje. Treba li još nešto dodati poslovnoj snazi te obitelji?

Davor Lukšić, koji od nedavno vodi hrvatsku »podružnicu« Lukšićeva carstva, kazat će da u biznis uvijek ulažu vlastiti novac te kako gledaju da na poslovima ne gube, nego da zarađuju. Sada je to, naravno, i sasvim logično, sasvim druga priča nego devedesetih godina prošlog stoljeća kada je prvi posao s nekom hrvatskom tvrtkom zaključio njegov djed Androniko. Unuk Lukšić navest će i kako je njegov djed bio vizionar, da je volio Hrvatsku zbog veza koje su se njegovale u obitelji, ali i da kao biznismen nikad ne bi riskirao veći novac ako bi mislio da njegove investicije ne mogu biti profitabilne.

Uglavnom, procjenjuje se da je obitelj Lukšić dosad u Hrvatsku uložila 600 milijuna eura. Nedavno se spominjalo da namjeravaju uložiti čak i u Hajduk, ali je to ubrzo demantirano - toliki kockari da ulažu u hrvatski nogomet ipak nisu. Usredotočili su se na turizam. Androniko je jednom prilikom rekao i sljedeće: »Turizam u Hrvatskoj ima jedinstvenu poziciju. Sve u Hrvatskoj treba podrediti turizmu.«

na slici:Davor Lukšić

Nijedna naša vlada, međutim, ne podređuje se turizmu, čak mu i ne daje važnost koju zaslužuje. Pokojni Androniko Lukšić imao je, međutim, još jednu viziju. Turizam! Čovjek ne treba biti vrhunski biznismen da bi vidio i osjetio kako nam je turizam jedna od glavnih mogućnosti i za izlazak iz krize u blagostanje. No još je bolje ako to kaže vrhunski poslovni čovjek, čovjek koji je bogatstvo stekao na njuhu za dobre poslove. Kako bilo, turističko carstvo Lukšića nastavilo je rasti i nakon smrti utemeljitelja.
Lanjske je godine odrađen jedan od najvećih poslova za grupaciju. Pritisnut dugovima, Goran Štrok morao je prodati svoje Jadranske luksuzne hotele. Ispočetka je odbijao i pomisao na to da ih proda Lukšićima, a spominjalo se čak i neprijateljsko preuzimanje. Na kraju su Lukšići ostali jedini ozbiljni kupci. Jedini kupci iza kojih se ne vuku repovi, koji se drže riječi i, što je najvažnije, koji plaćaju odmah, u kešu, samo nekoliko dana nakon sklopljenog ugovora. Nikad se neće znati točna svota za koju su kupili Štrokovo carstvo koje je ovaj godinama gradio. Spominjala se svota od 120 milijuna eura, dakle otprilike iznos koji je Štrok, koji je također imao viziju, ali i priličan problem u komunikaciji s ljudima, pogotovo s novinarima, dugovao bankama.

Štrok, naime, ima problem s kontroliranjem emocija, pa se novinari još sjećaju njegova napada na kolegicu iz Slobodne Dalmacije na štandu u Londonu, na njegove nepotrebne i nekulturne svađe sa spomenutom bivšom ministricom turizma, na stalna razračunavanja s neistomišljenicima. I dok se Štrok nepotrebno 'fajtao', drugi su pobirali vrhnje. Kasnije, nakon prodaje svog turističkog carstva, rekao je kako se osjeća kao da su mu iščupali srce.
Lukšići su se, dakle, za relativno mali iznos dokopali prvorazrednih hotela i postali ozbiljni turistički igrači s 22.000 smještajnih jedinica. Po mnogima, birali su najbolje »komade«. U njihovu je vlasništvu - naravno, otprije, davno prije preuzimanja Štrokovih hotela - i 12 hotela, četiri apartmanska naselja i četiri kampa porečke Plave lagune. Uz Valamarove, riječ je o ponajboljim porečkim objektima s dobro pogođenim odnosom vrijednosti za novac. Zbog toga čak i hoteli srednje kategorije - primjerice, Lagune Istre, po nama jednog od ugodnijih jadranskih hotela - imaju svoju stalnu, vjernu, klijentelu. Uglavnom, u hotelskim i apartmanskim kapacitetima Plave lagune krije se 8500 kreveta, u kampovima dodatnih 12.400 parcela.

S istim je ukusom odabrana i cavtatska Croatia, prvorazredni hotel s pet zvjezdica. Croatia ima 450 soba, sve dodatne sadržaje i kongresni centar, a do svojedobnog Bajsova preuzimanja Ministarstva turizma tamo su se godinama održavali Dani hrvatskog turizma. Kasnije su gotovo svi požalili kada je ta praksa ukinuta. Croatia je otmjen hotel koji ulazi pod kožu, bilo da je riječ o šumu valova koji danonoćno oplakuju obližnje stijene ili vrhunskoj hrani na kojoj se ne štedi.
Još jedna pozitivna stavka obiteljskih uzusa Lukšićevih. Nakon svih preuzimanja nastojali su na čelnim pozicijama ostavljati domaće stručnjake pa je tako direktorica prodaje cavtatske Croatije ostala Marija Šebalj, na tom području jedna od stručnijih ljudi u državi, kao, uostalom, i Darko Ivić, njezin kolega iz Plave lagune.

Vizija se vidjela i u kupnji mljetskog Odiseja. Mljet je rajski otok, jedna od hrvatskih posebnosti, a Odisej je jedini ozbiljniji hotel na njemu. Ima, doduše, samo tri zvjezdice, ali i 155 soba i tri apartmana. Naravno da bi Odisej, zbog jedinstvene pozicije na kojoj se nalazi, morao imati koju zvjezdicu više, ali i brijunski se hoteli raspadaju, pa nikome ništa.
Nakon preuzimanja Štrokovih hotela, Lukšići postaju gospodari i kreatori elitnog dubrovačkog turizma. Otprije su kupili i preuredili Argentinu. Doduše, nakon obnove, neki su bili oduševljeni viđenim dok neki nisu krili razočaranje preuređenim hotelom sa 162 sobe i sedam apartmana. Njihova Vila Šeherezada ulazi pak među najskuplje smještajne objekte na Jadranu.
Od Štroka su »naslijedili« same kapitalce. Primjerice, Argentini susjedni hotel Excelsior sa 158 soba, hotel na kojem je počela Štrokova golgota jer su mnogi procijenili da ga je kupio preko veze, za beznačajni novac. No Excelsior je prvorazredan hotel, jedan od najugodnijih u Dubrovniku. Tu je i Dubrovnik Palace, prvorazredni hotelski objekt s 389 soba, te Bellevue, također još jedan prvokategornik s 91 sobom. Dvadesetak soba ima nešto udaljeniji Kompas, još jedan objekt na dobrom položaju.

Ne treba zaboraviti ni riječku Bonaviju čijim je preuređenjem Štrok počeo trnovit put po hrvatskoj turističkoj sceni. Bonavia je od prvog dana bila vrlo solidan hotel - unijela je i novost i dašak glamura u riječku ponudu - ali je Štrok imao problem s tim što Rijeka baš i nije turistički grad. Ipak, nešto se u tom smislu pokušava promijeniti u posljednje vrijeme, pa se glavni grad Kvarnera u nekim hrvatskim agencijama pokušava promovirati kao višednevno odredište.
Naglasak je, međutim, na dubrovačkoj imovini. Obitelj Lukšić s vodstvom Grada pokušava pronaći način kako da se Dubrovnik probudi i zimi, kako da postane cjelogodišnje turističko odredište, dogovaraju se zajednički projekti, kako na najbolji način udružiti potencijale javnog i privatnog sektora.
Lukšići su vlasnici i dubrovačke žičare za Srđ, koju su preuredili, iako će mnogi Dubrovčani i na to imati prigovor. San starog Andronika bio je da u Dubrovniku napravi prvorazredno igralište za golf, pa je po svijetu tražio najbolje arhitekte koji bi mu to osmislili. Kasnije je valjda i on odustao od ideje kad je shvatio da se u Hrvatskoj ne može sve kupiti novcem i da bi, zbog niza birokratskih prepreka i neriješenih imovinsko-pravnih odnosa vezanih uz zemljište, to bio uzaludan trud.


Androniko Lukšić ima tri sina i dvije kćeri. Nakon njegove smrti postavljalo se pitanje kako će se njegovi nasljednici odnositi prema Hrvatskoj, hoće li i dalje ulagati, hoće li prodati imovinu, hoće li ostati ili otići. Govorilo se da će nakon njega sve ostati samo hladan biznis. Posebice se nije znalo što razmišlja Guillermo Lukšić, jedan od njegovih sinova koji je jedno vrijeme vodio poslove u Hrvatskoj. Kasnije je jednom prigodom Guillermo rekao kako ni on ni njegova obitelj nikad neće požaliti zbog ulaganja u našu zemlju.


na slici: Gulliermo Lukšić



»U biznisu nema mjesta sentimentima, ali Hrvatska je iznimka. Mi smo odgojeni da se osjećamo Hrvatima, uvijek smo održavali vezu s Hrvatskom, a tako će i ostati«, riječi su sina Guillerma koje su barem na papiru riješile neke nedoumice.

Nakon očeve smrti, sa sestrom Paulom dogovorio je osnivanje zaklade koja nosi ime njihova oca i potpomaže polaznike poslijediplomskih studija i tečajeva za voditelje javnih službi na elitnom američkom sveučilištu Harvardu. Tako svake godine zahvaljujući obitelji Lukšić šestero Hrvata dobiva priliku studirati na John F. Kennedy School of Government, gdje godišnja školarina iznosi 36.000 dolara. Osim školarine, Zaklada pokriva i sve ostale troškove, od puta do stanovanja, što sve zajedno iznosi oko 60.000 dolara.
Zbog ljubavi prema Hrvatskoj, objasnila je osnivanje zaklade Paula Lukšić, odlučili su pomoći ne samo investiranjem, nego i ulaganjem u obrazovanje posebice za osobe koje rade u javnom sektoru. Plan je obrazovati što više stručnjaka koji će tada svoja znanja primijeniti u praksi za dobrobit cijele nacije.
Androniko Lukšić u grob je odnio tajnu vezu s pradomovinom. Je li ga u Hrvatsku doveo samo biznis, osjećaj za dobar posao - jer ovdje ni na jednom ulaganju nije izgubio - ili je tu bilo i mnogo iracionalnoga, nečeg što se zove ljubav?
Skloni smo vjerovati da ga je u Hrvatsku vratilo srce, a onda svaki digitron, proračun i profit, igra tek drugorazrednu ulogu. Vjesnik