22.listopada 2015.
HRVATI U ŠVICARSKOJ
Hrvatska administracija: Rezident ili nerezident
piše:Tihomir Nuić

Danas se zanositi Hrvatskom nakon svih iskustava, doživljaja i nesporazuma, ispada gotovo suludo.Priznajem da se još uvijek ubrajam u fosilne rubnike i postranike, u sulude zanesenjake čije biće Hrvatska, kao rijetko što, može dirnuti, ganuti, uzbuditi i potresti.


Gotovo sve, što sam do sada, napisao, objavljeno ili zadržano u pričuvi, određeno je odnosom prema Hrvatskoj. U hrvatskom narodu je moje srce prvi put zakucalo, u njemu sam usisao prve riječi i dobio prve pouke koje me prate do danas. Za ovo razmišljanje, koje slijedi, priznajem, zanos nije primjeren, jer izgleda odsutno i nestvarno, ali optuživati Hrvatsku za sve što u njoj nije časno, plemenito i pravedno, graniči sa samoporicanjem. Hrvatska je pak puno više nego njezina loša administracija, njezine dvojbene ustanove i njezina samodopadna vlast. Hrvatska nije više samo zemljopisni pojam, nego povijesna činjenica – priznata, demokratski ustrojena država, članica UN-a, EU-a i NATO-a. Ne tako davno, bio je to san. Ono što se od hrvatske države, s pravom, traži jest da konačno prestane segregacija kojoj su hrvatski migranti (selioci) bili izloženi desetljećima. U tome se krije ujedno i odgovor na opravdana pitanja o ustanovama hrvatske države.


Činjenica da hrvatskoj državi nedostaje kompetentna, savjesna, učinkovita, odgojena, obrazovana, uljudna, prijazna, časna i poštena administracija, ne stavlja u pitanje pravo na opstojnost hrvatske države, nego na opstojnost politike, s kakvom se suočavamo od kad smo izborili državu do današnjeg dana. Danarod danas doživljava državu, koju se upreže u službu pojedinaca i kojekakvih interesnih skupina, kao oruđe, ponekad i batinu, u rukama političkih elita, djelomice je povezano s komunističkom prošlošću našeg podneblja, ali puno više sa shvaćanjem države i odnosom prema njoj kao općem dobru naroda. Država je zapravo cjelokupnost ustanova čije zajedničko djelovanje jamči trajan i sređen zajednički život ljudi na dotičnom prostoru. Vođen zamisli da će mu država biti jamac trajnog i sređenog života na prostoru kojeg obitava, hrvatski se narod, u prvom trenutku goloruk, suprotstavio srpskoj agresiji i veličanstvenom pobjedom izborio svoju državu. Žrtve su pale i iz njih je trebao proklijati novi život, tà život je najveće i najuzvišenije ovozemaljsko dobro. Nakon 24 godine od proglašenja neovisnosti, pokazatelji govore da političke elite nisu shvatile narodnu poruku. Hrvatska danas ne može prehraniti samu sebe, što zbog uvoza hrane godišnje pojede 3 % rasta narodnog gospodarstva. Da smo proizvodili „sami za sebe vlastitu hranu, posljednjih sedam-osam godina preživjeli bismo bez ove duboke krize, nazadovanja i golemog zaduživanja“, kaže Branko Salaj. Prema jednom izvoru u časopisu Kana, 7/8, 2015. Hrvatska je u zadnjih 20 godina uvezla robe za 900 milijardi kuna više nego izvezla. Iz ovog bi se dalo zaključiti da političke elite ugrožavaju život u Hrvatskoj, odnosno da je politika više usmjerena prema nekrofiliji nego prema životu, što nesporno dokazuju demografski pokazatelji posljednjih dvadesetak godina.

Ništa bolji odnos političkih elita nije prema onom dijelu naroda koji živi u migraciji.„Brigu“ o 
migrantima vode sa strane države Hrvatska matica iseljenika, saborski Odbor za Hrvate izvan Republike Hrvatske, Državni ured za Hrvate izvan Republike Hrvatske sa svojim Savjetom Vlade RH za Hrvate izvan RH. Graniči s neukusom ovo gomilanje brigonositelja o migrantima, kad je općepoznato da nisu kadri ni potvrditi primtak običnog dopisa a kamoli pokušati objasniti najobičniji upit. Ogromni je to stroj,koji u očima običnog čovjeka budi čuđenje, ali nije sposoban ni šum čuti dok stabla nemilosrdno padaju.Postoje i državni instituti koji se bave migracijom kao Institut Ivo Pilar, Institut za migracije i narodnosti. Od proglašenja samostalne, neovisne i demokratske Republike Hrvatske 1991. godine sve što se do danas učinilo na području migrantskih kretanja svodi se na prigodu. I to je potvrda sklonosti politčara da se radije bave nestankom (smrti) nego opstankom (životom) naroda. Politika uporno i trajno manipulira obećanjima, znanstvena zajednica nagađa počevši od licitiranja brojem migranata do aktualnog stanja u migraciji. Sve je to daleko od sustavnog rada i ozbiljnog, sveobuhvatnog istraživanja koje bi dalo trajnije plodove i korisnije naputke ne samo da se puk ne iseljava nego da se onaj iseljeni dio s razlogom vraća. Još uvijek ne postoji ono što bi trebalo postojati: jedna središnja državna ustanova koja bi ne samo obradila povijesne migracijske tijekove nego se i ozbiljno pozabavila aktualnim stanjem migracije i ukazala na njezine mogućnosti, želje i očekivanja, ali i na poteškoće i probleme. Za državu bi bilo daleko jeftinije a za njezin narod učinkovitije da umjesto tromog, nekompetentnog i neodgovorno ozakonjenog Državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske organizira jedan ured s desetak obrazovanih i ovlaštenih namještenika koji bi danonoćno stajali na raspolaganju hrvatskoj migraciji diljem svijeta i davali kompetentne odgovore na migrantske upite te pružali pomoć pri nesporazumima s državnom administracijom.

Zbog aktualne drame s kojom je suočena hrvatska migracija (neumjereno oporezivanje mirovina, suludo poništavanje osobnih iskaznica) valja ponovno postaviti pitanje onima koji odlučuju iz udobnih fotelja iupravljaju sudbinama svojih građana: kakvu državu grade, kakvu državu ostavljaju i kome je ostavljaju? Poteškoće s nepotrebno nabujalom administracijom (uprava, službenici) kriju se u njezinoj snažnojindoktrinaciji koja isključuje zdravorazumsko prosuđivanje i ponašanje. Postavši vjernom vojskomodređene politike ili ideologije, administracija postaje oruđem svog gospodara a ne uslužna voditeljica i pratilja svoga naroda, zbog kojeg uopće postoji, koji samo želi živjeti urednim i sređenim životom. Nsuprot tome narod bespotrebno trpi batine i šikaniranja, jer administracija komplicira najjednostavnije stvari i pri tom nije ni svjesna da o njoj ovise ne samo ljudske sudbine nego i njihov odnos prema državi.K tome valja dodati da administracija u Hrvatskoj pati od tradicionalno uvriježene slabosti: ne razlikuje osobno od poslovnog. Najvažnije je znati tko je i čiji je ovaj klijent i tko stoji iza njega kako bi isključila neugodnost za se ako klijentu uskrati uslugu na koju on inače ima pravo. Uistinu je krajnje vrijeme da sestvari postave na prirodan način i da odgovarajuća mjesta zauzmu kompetentni, uljudni i savjesni ljudi koji će svojim ustrajnim marom i sustavnošću administraciju učiniti puno tanjom ali zato daleko učinkovitijom. Doista je zapuštena hrvatska admnistracija i čovjek se pita kako se može govoriti o oslobođenoj zemlji ako nije čovjek u njoj oslobođen. Nastojanje da se sredi birački popis kao i popis poreznih obveznika valja cijeniti, ali kad nakovanj razbija čekić nešto s majstorom nije u redu.

Slučaj jedne Lucije

Ovdje donosimo jednu, glede nesagledivih posljedica još uvijek nedovršenu priču koja nam ilustrira aktualnu situaciju odnosa hrvatske administracije prema migrantima. Ovu mi je priču ispričala Lucija S. koja preko 30 godina živi i radi u Švicarskoj u jednoj velikoj kantonalnoj bolnici. Davno je kupila kuću na jadranskoj obali, kako bi svoje umirovljeničke dane provela u neopisivim mirisima i neiskazivoj svjetlosti Dalmacije. S njezinim izričitem dopuštenjem opisujem njezin slučaj u svoj kratkoći.

Luciji se 22. 12. 2014. dogodilo nešto neobično u Generalnom konzulatu RH u Zürichu, kad je htjela regulirati svoj status prema odredbama Ministarstva unutarnjih poslova RH. Službenik konzulata joj je uzeo, tada još važeću, osobnu iskaznicu i rekao da je mora poništiti i da to za nju nema nikakvih posljedica, a ako to ne učini sada, u suprotnom će morati još jedanput dolaziti k njemu na poništenje i snositi možebitne posljedice, primjerice novčanu kaznu. Prije nego što je u ruke dobila izjavu, koju je morala potpisati, ne sluteći da ću time biti proglašena „nerezidentnom“ hrvatskom državljankom sa svim posljedicama, službenik je poništio osobnu iskaznicu. Nikad nije ni pomislila da će trajno ostati u inozemstvu, pa zbog toga nije ni tražila švicarsko državljanstvo. Kupila je kuću da se ima gdje vratiti. Njezino prebivalište u Švicarskoj je samo privremeni boravak, premda traje desetljećima.


Već polovicom srpnja 2015. stiže dopis Porezne uprave u kojem ju se proglašava nerezidentom, što znači da nema ni prebivalište niti uobičajeno boravište u Republici Hrvatskoj, praktično ju se proglašava strankinjom. Ljeti je preko službene agencije iznajmljivala jedan stan gostima i redovito plaćala sve dažbine. Od nje se sad traži da „u roku od od osam (8) dana od dana primitka Zahtjeva“ dostavi popunjenu izjavu i dokumentaciju na hrvatskom jeziku. Slijedeća dokumentacija je zatražena: porezni broj u zemlji rezidentnosti (potvrda o rezidentnosti poreznog tijela države u kojoj ima prebivalište); djelatnost u zemlji rezidentnosti (dokaz o registriranoj djelatnosti, potvrda inozemnog poreznog tijela o obavljanju djelatnosti); način obavljanja djelatnosti; obveznik poreza na dobit u zemlji rezidentnosti, obveznik poreza na dohodak u zemlji rezidentnosti, obveznik poreza na dodatnu vrijednost u zemlji rezidentnosti; porezni status vrijedi od .... Ovu bi izjavu najprije trebalo prevesti na njemački, odnijeti poreznoj upravi i zamoliti ju da je ispuni, onda bi tu istu trebalo prevesti na hrvatski, taj bi prijevod morao biti ovjeren pečatom, što je za hrvatsku admnistraciju jako važno, i u roku od 8 dana dostaviti poreznoj upravi. I to sve u vrijeme godišnjih odmora. Zatraženi rok je jednostavno apsurdan, a pogotovo kad se zna kako je hrvatska administracija spora.

Dakako, Lucija je odmah odgovorila da je švicarski porezni obveznik dok u Švicarskoj ostvaruje „životne interese“ ili „Mittelpunkt der Lebensinteressen“ (središte životnih interesa) kako se to zove u Ugovoru između Republike Hrvatske i Švicarske Konfederacije kojeg su 12. ožujka 1999. u Zagrebu potpisali Pascal Couchpin i Borislav Škegro. Uostalom, spomenutim Ugovorom se regulira dvostruko neoporezivanje građana dviju država. U njezinom slučaju to znači da porez na kuću plaća u Hrvatskoj (čl. 6), a porez na plaću u Švicarskoj (čl. 4). Pismo je poslala preporučeno s potvrdom o primitku koja do danas nije stigla u Švicarsku. Tipična ignorancija hrvatske administracije.

Početkom kolovoza je otišla na odmor i sa sobom ponijela potvrdu bolnice da je u radnom odnosu. Pošto su prevoditelji bili na odmoru, morala je potražiti prevoditelja u Zadru. S tom potvrdom, rodnim listom i cjelokupnom dokumentacijom u svezi s kućom (vlasnički list i katastarski broj kuće) predala je službenici u Zadru i zamolila je da joj izda osobnu iskaznicu. Službenica je pregledala dokumentaciju i rekla da će joj izdati osobnu iskaznicu sa švicarskom adresom jer su takvi propisi u Europskoj uniji. Na to joj je Lucija uzvratila da Švicarska nije članica EU-a. Službenica će na to: „Vi ćete mene poučavati u mom poslu“. Nije pomoglo ni to što ju je Lucija upozorila da Ministarstvo unutarnjih psolova drukčije tumači Zakon o prebivalištu a to tumačenje glasi: „Hrvatski državljanin koji se ne namjerava iseliti iz Republike Hrvatske radi trajnog nastanjenja u drugoj državi, nego privremeno boravi izvan Republike Hrvatske radi obrazovanja, zaposlenja, dugotrajnog liječenja i drugih razloga nije dužan odjaviti prebivalište u Republici Hrvatskoj. Ta osoba je dužna policijskoj upravi ili postaji na čijem području ima prijavljeno prebivalište u Republici Hrvatskoj dojaviti da privremeno boravi u inozemstvu. Osoba koja privremeno boravi u inozemstvu ima i dalje prijavljeno prebivalište u Republici Hrvatskoj i ima pravo na osobnu iskaznicu. Dakle, osobe koje su zaposlene u inozemstvu, ali nemaju namjeru trajno se nastaniti u inozemstvu, nisu dužne odjaviti prebivalište u Republici Hrvatskoj. Te osobe su dužne dojaviti da privremeno borave u inozemstvu i dojavu obnoviti nakon proteka razdoblja od 5 godina te nadalje dojavu o privremenom boravku u inozemstvu obnavljati nakon svakog daljnjeg proteka razdoblja od tri godine, ako i dalje budu boravile u inozemstvu.“

Po tom se Lucija obratila e-mailom Ministarstvu unutarnjih poslova, Ministarstvu vanjskih poslova i europskih integracija, Ombudsmanu i Državnom uredu za Hrvate izvan Republike Hrvatske. Nitko se nije udostojao ni potvrditi primitak e-maila a kamoli napisati nekoliko riječi. Ovo mrcvarenje je na koncu tako završilo da je Lucija, nakon brojnih telefona, došla do nadležnog lica u Zadru koje je uvidjelo da hrvatski državljanin s natpisom u Hrvatskoj ipak ima pravo na osobnu iskaznicu s tim natpisom. Svojom je upornošću postigla ono što joj je normalno zajamčeno zakonom. Međutim, time nije riješila problem s poreznom i općinskom upravom. U pitanju je, očito, novac do kojega se dolazi pravnim smicalicama.

To što je Hrvatski sabor 29. svibnja 2015. usvojio novi Zakon o osobnoj iskaznici (Narodne novine br. 62/2015.), ne mijenja ništa na posljedicama koje su, barem djelomice, naprijed opisane. Razvidno je da hrvatskoj administraciji nedostaje zdravi razum. Pored svih međudržavnih ugovora, po kojima se imovina, u ovom slučaju nekretnine, koja se nalazi u Hrvatskoj, oporezuje u samoj Hrvatskoj i to po onoj vrjednosti koju određuje porezna uprava, nezasitna hrvatska administracija proglašava hrvatske državljane, koji imaju samo hrvatsko državljanstvo, nerezidentima (čudno strano biće!), valjda kako bi oporezivala migrante prema njihovim primanjima a ne prema vrijednosti imovine koju posjeduju u Hrvatskoj. Teško je odgonetnuti što hrvatska administracija podrazumijeva pod netom 
ozakonjenimpojmom nerezident, ako se klasični pojam rezident, prema Klaiću, u širem  značenju rabi
 za građaninaneke zemlje koji stalno živi u drugoj državi. Bilo bi korisno razbistriti pojmove zbog općeg dobra hrvatskog naroda, ali i zbog gubljenja vremena i novca na suvišnu i nepotrebnu papirologiju.
Valjalo bi provjeriti primjenjuje li se ova zakonska odredba i na hrvatske državljane koji svoje „životne interese“ ostvaruju u Srbiji, Bosni i Hercegovini i Crnoj Gori i traže li se odnjih dostavljanje potvrda s prijevodima o plaćanju poreza u tim državama? Moguće je da se ovdje radi o dvostrukim mjerilima prema hrvatskim državljanima i povrjedi jednakopravnosti građana? Možda netko pametan povuče ovo pitanje na Europski sud za ljudska prava u Strassbourgu i na taj način zaustavi pohlepnu hrvatsku administraciju koja se ovakvim metodama, umjesto znojem i radom, bori za svoj kruh! No, kakva god EU bila, do sada je prisilila hrvatsku administraciju da uvede brojne propise prema europskim mjerilima, premda njihovu provedbu ometa upravo ta administracija. A sad će ih ta ista EU prisiliti na smanjenje glomazneadministracije čiji su talac i država i migranti.
Ovdje nije na odmet spomenuti primjere odnosa nekih država prema svojim migrantima. Poljska, kojoj ne prijeti izumiranje, je ovih dana pozvala Poljake diljem svijeta, koji mogu dokazati da su njihovi pretci bili Poljaci, da zatraže poljsko državljanstvo. Njemačka daje socijalnu pomoć ugroženim migrantima s njemačkim državljanstvom. Švicarska je 2014. isplatila 1,6 milijuna franka svojim osiromašenim državljanima diljem svijeta, a radi se o 295 slučajeva ili 442 osobe od ukupno 746 900 migranta. Zatraži li jedan švicarski migrant pomoć švicarske države, posjetit će ga osoba iz diplomatske službe, snimiti njegovo stambeno stanje, prebrojiti osobe u stanu i razjasniti prihode. Tek nakon ovog uvida odlučuje nadležno mjesto u Bernu o (ne)opravdanosti zahtjeva.
I na koncu valja baciti kratki pogled na povijest u kojoj je Hrvatska bila posjed moćnih država. Sve su ove države, koje su vladale Hrvatskom, nastojale iz sebeljublja Hrvatsku materijalno osiromašti idemografski oslabiti. Mora li se to isto ponavljati sad kad imamo svoju državu? Je li hrvatska politika uopće svjesna čijem dobru ona stoji na usluzi? Je li ta politika zaboravila, četvrt stoljeća nakonemocionalnog izljeva ljubavi prema domovini, da par milijuna kuna, ubranih na ovaj način, dugoročnomogu više nanijeti štete nego koristi cijeloj naciji?


Tihomir Nuić , hrvati.ch /HIC








 


Vijesti | Audio | Dom i svijet | Turizam | HIC TV | Oglasnik | Knjige | Hrvati izvan domovine | Linkovi | Marketing | O nama

Copyright 1999 - 2001 Croatian Information Centre. All rights reserved.
Included in this bulletin: Reproduction or copying of images is prohibited.
Croatian Information Centre - Service Agreements
Contact Croatian Information Centre