RASPETA CRKVA U BOSNI I HERCEGOVINI

PREDGOVOR

Sveti Pavao javlja kršćanima u Rimu da je po krajevima "...od Jeruzalema pa uokolo sve do Ilirika pronio evanđelje Kristovo" (Rim 15,19). Tako nam prva pisana riječ o propovijedanju Kristova evanđelja na ovim prostorima potekla upravo iz Svetoga Pisma. Nakon smrti cara Honorija i Arkadija rijeka Drina postaje ne samo stalna granica koja dijeli Istočno i Zapadno carstvo, nego i rijeka koja dijeli dvije civilizacije vjerskog i kulturnog svijeta (usp. Katoličanstvo u BiH, Sarajevo, 1993., str. 11).

Kako su preko ovih prostora prelazili mnogi povijesni valovi, ratni su vihori izbrisali brojne povijesne tragove, pa nam ostadoše tek poneki tragovi i znakovi života Crkve iz Salone, Sirmiuma, Narone i Epidaura. Stari zapisi spominju više biskupija na području BiH, a arheolozi i povjesničari trebat će uložiti još puno truda da pronađu i odrede gdje su bile Bistua Nova, Bistua Stara, biskupija Martari itd. Dolaskom Avara uništeno je gotovo sve, pa tek malobrojni sačuvani tragovi daju samo slutnju bujnog kršćanskog života na ovim prostorima.

Dolaskom i krštenjem Hrvata u VII. i VIII. stoljeću ponovno se ovdje budi kršćanski život. Međutim, o njemu znamo samo prema pojedinim toponima jer su mnoge vojne najezde uništile i taj život. Velika uništenja i seobe dogodila su se posebno u vrijeme kada Bosna pada pod Turke, godine 1463., a prvih godina osvajanja nazočna je i jaka islamizacija. Na ovim prostorima, nakon dominikanaca snažno i organizirano djeluju franjevci, koji će za vrijeme turske vladavine biti jedini pastiri.

U ovih nekoliko riječi nisam želio opisati povijest Crkve na ovome prostoru, niti povijest našega stradanja, nego razapinjanja. Obnovom hijerarhije 1881. godine Crkva se ponovno diže iz pepela, a grad Sarajevo tek u desetljećima koja slijede dobiva sliku multireligioznosti, jer se gradi katolička katedrala, pravoslavna saborna crkva i židovska sinagoga... Ratovi su uvijek donosili pustošenja, ali i političke opcije činile su svoje. Dovoljno je samo prisjetiti se onih teških vremena nakon II. svjetskog rata, kada se tolikim svećenicima i vjernicima u raznim kazamatima izgubio svaki trag; ili višegodišnjih nastojanja da se "isprosi" poneka dozvola za adaptaciju i gradnju crkve...

Nakon tolikih stoljeća razapinjanja došao i ovaj teški i nemili rat kojim su njegovi tvorci htjeli izravnati neke stare račune i ostvariti svoje političke opcije. I sada, kad se vratim mislima u prve ratne dane, teško mi je razlučiti između onoga što smo znali da će se dogoditi, i onoga u što nismo htjeli vjerovati da će se dogoditi. lako smo vidjeli, da se od širenja mržnje u medijima do prebacivanja i dijeljenja oružja sve sprema za rat, mi smo htjeli da rata ne bude jer smo dobro znali kakve će biti njegove posljedice. Sredstva priopćavanja su na zastrašujuće brz način uspijevala lažima zatrovati životno ozračje i usaditi klicu mržnje u ljudska srca i međuljudske odnose. Bilo je teško i potresno biti svjedokom tolikog prolijevanja krvi, grabeži i paljevine koja bi ponekad zamračila nebo. Strah i jeza su se sve više uvlačili u ljude jer su neljudi, obuzeti mržnjom doslovno izmišljali načine mučenja i progonjenja.

Tvorci političke opcije osvajanja teritorija smišljeno su najprije pustošili i rušili znakove nazočnosti drugih i drugačijih, a to su prije svega vjerski objekti. Uistinu je bilo teško vjerovati da se vodi rat koji želi zatrti čak i znakove postojanja drugih. Neću se moći otrgnuti bolnom dojmu, koji je na mene i na tolike druge ostavila hladnoća međunarodnih predstavnika i pripadnika njihovih vojnih postrojba. lako se sve događalo pred njihovim očima, uporno su postavljali pitanje: tko sve to čini? Od takvih pitanja stala bi nam pamet. Ovu krivnju međunarodne zajednice nije moguće oprati nikakvom isprikom.

U svojim rukama imate knjigu u kojoj su riječju i slikom zabilježene činjenice, i barem dijelom prikazani užasni tragovi mržnje koja se širila poput zaraze i trovala ljudska srca te oduzimala pamet vodama i njihovim sljedbenicima. lako je Katolička Crkva dizala glas protiv zla, ipak je to bio samo glas vapijućeg u pustinji. Više nije bilo moguće zaustaviti lavinu mržnje koja je krenula putem rata. Nakon svega - preostalo nam je samo brojiti mrtve, ranjene, prognane, ožalošćene, obespravljene, beznadne...

Osim ljudi, željeli smo slovom i slikom zabilježiti i ono što je tako vezano uz čovjeka - njegove svetinje. Toliko puta sam susretao ljude dok tupo gledaju u zgarište svoga doma, bolno uzdišu, ali - ne plaču. Isti ti ljudi, kada bi došli pred crkvu u kojoj su kršteni i rasli te vidjeli što je učinila mržnja njihovom tako dragom zdanju - zajecali bi poput djece.

Upravo ove i ovakve suze skupljene su i sabrane u ovoj knjizi, kako bi ostale zapamćene.

lako želimo zabilježiti plodove mržnje, ne želimo pozivati na mržnju i osvetu, nego krenuti putem uljudbe, praštanja i ljubavi, putem pomirenja i povjerenja. Cilj nam je bio prikupiti dokumente o oštećenim i uništenim zdanjima Katoličke Crkve u BiH. Nismo uspjeli obuhvatiti sve vjerske objekte, što zbog vremena, što zbog inih okolnosti, pa tako nismo uspjeli obuhvatiti ni stradanja vjerskih objekata Islamske zajednice, Srpske pravoslavne Crkve i drugih zajednica. A rušeni su i njihovi vjerski objekti, posebno je uništen i oštećen veliki broj džamija.

Svjesni smo da je to bila destrukcija ne samo zdanja, nego i ljudskih srdaca, javnog ozračja i svih razina ljudskog života i djelovanja. No uvjeren sam da je čovjek ovoga podneblja još uvijek u stanju dići se iz pepela i krenuti ispočetka te, živeći na svojim korijenima, predati budućim pokoljenjima ono divno blago vjere koje baštinismo od svojih otaca.

Zahvaljujem svima onima koji su uložili nemali trud u skupljanju ovih materijala i svima koji su napisali tekstove, jer će sve to služiti za pamćenje budućim pokoljenjima.

Iskrena hvala svima koji su omogućili da ova knjiga ugleda svjetlo dana.

Pozivam sve ljude dobre volje da nam pomognu da ova raspeta Crkva u BiH ne umre na svom križu, nego da se oporavi i zaživi novi život za dobro budućih pokoljenja. U tom duhu sve pozdravljam i zazivam moćni zagovor Marije naše Majke, da nas prati na našem hodu u treće tisućljeće.

U Sarajevu, o svetkovini Bezgrešnog začeća BI. Dj. Marije 1997.

Vinko kardinal Puljić
nadbiskup i metropolit vrhbosanski
predsjednik BK BiH