RASPETA CRKVA U BOSNI I HERCEGOVINI

msgr. dr. Pero Sudar

SRUŠENE CRKVE - Spomenici prošlosti ili jamstvo budućnosti

Na ovakvim mjestima, kojih u ovoj zemlji toliko ima da od njih vise nema kamo okrenuti glavu, covjek se uvijek osjeca tuzno. Cini mu se kao da stoji nad otvorenim grobom, a da o "pokojniku" posve malo ili nista ne zna. Pitanja izviru iz dubine njegova bica i, ne cekajuci odgovora, potiskuju jedna drugo u istu dubinu iz koje su i dosla stvarajuci u njoj svojevrsno vrtlozenje.

O, kako bih rado saznao tko je i kada gradio ovu crkvu, u kojoj Ijudi od struke prepoznase baziliku iz prvih stoljeca krscanstva! Baziliku u ovom danas tako napustenom, zapustenom i zaboravljenom dijelu zemlje Bosne i Hercegovine! Tko to iz ovoga vremena i ovih prilika moze povjerovati? I samome mi je trebalo dugo vremena da u to povjerujem. Tko zna koliko sam puta prosao tom dugom, lijeskom obraslom gomilom koji smo oduvijek zvali Luka? Iz djetinjstva mi je ostala slika krecana, koje su Ijudi iz sela przili upravo na tom mjestu. U predvecerje smo tako rado krisom dolazili gledati vatru, koja je pobjesnjelo plamtjela uporno htijuci izici van, no jos upornije suzbijana novim natrpavanjem ogromnih kolicina drva u vrela usta nezasitne krecane; pobunila bi se tek izbacujuci ogromne rojeve svojih vrelih krijesnica kroz mali otvor, koje bi u tili cas gasnule, da bi se za cas javile nove, i nove...

K tom smo se mjestu kao malisani u rana proljeca vozili na volovskim saonicama, kojima je odvazan kamen za gradnju kuca i staja u selu.

Sjecanja su mi sada titrala dusom, a dusa se s nevjericom pitala, jesu li ti moji Ijudi znali ili barem slutili sto je tu nekada bilo? Ne, nemoguce, ne vjerujem. Ljudi koji su s toliko strahopostovanja cuvali uspomenu i na grobove onih koji su tko zna kad, i tko zna zbog cega pokopani iza groblja, ne bi odvozili i palili kamen svoje bazilike. Onima kojima za to ne bi bila dostatna vjera, njima bi to, zacijelo, branilo njihovo praznovjerje. Naime, Ijudi ovoga kraja oduvijek su vjerovali u Nekoga ili barem u Nesto.

Obilazim i koracajima mjerim ovaj pusti prostor, vazuci jacinu svoje zelje da dokucim uzroke njegove smrti. Prigibljem se onoj strani ocuvanog zida, po cijem kamenju je pokojni Duro Basler zakljucio da je ovo zdanje unisteno u pozaru. Tko ga i zasto zapali?! Hladan kamen pod mojim rukama sada ne cuti zar plamena koji mu je nekad davno sprzio dusu, ali njegova boja zna pricati daleku proslost ovoga kraja. Sto nije uspjelo opstati nad zemljom ostalo je, evo, svojim malim dijelom zatrpano pod zemljom, da bi svjedocilo o svojoj sudbi onima koji ce stoljecima kasnije doci ovdje, onima koji ce u slicnom vihoru i sami biti zrtve i ostati zameteni kao i oni koji su nekad gradili svoje crkve i bazilike. Njih je nestalo bez traga i glasa. I da nije ovih, otprije petnaestak godina otkrivenih temelja i nedalekog "od pamtivijeka" starog katolickog groblja, povijest ovoga kraja bi brojila jedva kojih sto i pedeset godina. No ovako...

I dok ovako razmisljam, pitam se zasto su u svim ratovima u ovoj zemlji rusene najprije crkve i druge bogomolje? Zasto je ova zemlja puna njihovih temeIja? S temelja ove bazilike iz petoga stoljeca covjek jacega glasa moze "dozvati'' crkvu iz dvanaestog stoljeca koju krije humak u Bulinu. Od Narone na jugu, dc Balonije na sjeveru, na prostoru danasnje drzave Bosne i Hercegovine zemlja krije cak sest poznatih, materijalno utvrdenih biskupijskih sjedista i cetrdeset i sest crkvenih objekata iz vremena ranog krscanstva. Ako njima dodamo srednjovjekovna zdanja nestala u turskom pohodu i cetiri stoljeca dugom zulumu, zemljovid ove zemlje vec je prepun crkvi i drugih sakralnih objekata, no ne i potpun. Ostalo bi nam pribrojiti i one sto nestase u Prvom i Drugom svjetskom ratu. Ako vrijeme koje zivimo prekrije i ono poruseno u ovome ratu i ono sto je doruseno u ovome cudnom miru, Bosnu i Hercegovinu cemo moci nazvati grobljem crkava i drugih sakralnih objekata. Zasto? Odgovor je tesko naci. Cini se da crkve kao svjedoci vjere, kulture i civilizacije ne nestaju s lica ove zemlje zato sto ne trebaju ovim Ijudima, nego zbog necega drugoga. Ako vec postoje razlozi njihova nestajanja, oni zaista moraju lezati u necemu sasvim drugome!

Crkve i sakralni objekti su, istina, prije svega mjesta u kojima Ijudi ispovijedaju, svjedoce, ali i hrane svoju vjeru. Ali one nikad i nigdje nisu bile niti jesu samo to, pogotovo nisu u Bosni i Hercegovini. Na ovom razmedu i susretistu razlicitoga one su bile, jesu i ostat ce - sve dok ih bude bilo - znakovi prepoznavanja i raspoznavanja. One su znak i dokaz uraslosti covjeka, vjernika, naroda i vjerske zajednice u ovo tle. U zemlji u kojoj su u kuci uz kucu, u selu uz selo, evo, stoljecima zivjeli pripadnici razlicitih religija, crkve, dzamije i hramovi gradeni su jedni pored drugih kao znakovi prepoznavanja. Treba li to dokazivati? Onima, koji su imali srecu roditi se ovdje, pa im na srcima sume plime stradanja i oseke umiranja, zasigurno je suvisno svako dokazivanje. Njima je ta spoznaja usla u dusu majcinim mlijekom. Svatko od njih je bar ponekad cuo starca, kako mladima zanosno prica da su njegovi preci dali ovaj ili onaj dio svog imanja za gradnju crkve. Nisu to cinili samo imucni. Sve do najnovijih vremena, kad je zbog komunisticko-ateistickog sustava bilo opasno pridonositi za Crkvu uopce, a za podizanje novih pogotovo, ovaj svime, osim ponosom i vjerom osiromaseni puk velikodusno i radosno je davao za gradnju svojih crkava. Time su ovi Ijudi jedni pred drugima pokazivali i dokazivali svoju vrijednost i Ijudsko dostojanstvo. Kroz sva vremena stradanja i zatiranja crkve su bile ne samo duhovna, nego i svaka druga sredista. U njima i uz njih je radan i preporadan, hranjen i branjen bitak ovoga puka. To je ovaj puk osjecao i uvijek ih iznova gradio bas zato, usprskos svim teskocama. Znao je da s njima i uz njih ima pravo na novu nadu.

Na tom tragu kao da nam je traziti odgovor zasto je prvo zemlja, a onda i gusto raslinje zaborava stoljecima prekrivalo i skrivalo temelje ove bazilike, i jos skriva temelje mnostva drugih bazilika, crkava i bogomolja diljem ove zemlje, kojoj je Bog podario toliko Ijepote, a Ijudi toliko patnje. Njihovi rusitelji znali su i znaju da ruseci crkvu na najizravniji nacin ruse duhovnu snagu naroda, utvrdu otpora, ruseci ih htjeli su ugasiti nadu narodu. No ona je ispod svake rusevine, ispod svakog kamena uvijek tinjala i nikad nije ugasla. Zato rusenje crkava kao fizicki cin nema svrhu samome sebi.

Koliko god u dusi bili sinovi komunistickog bezvjerstva, Ijudi ovoga podneblja jos imaju urodeno strahopostovanje prema svetinjama, bez razlike komu pripadale. Kako su ih, dakle, ovako bezdusno i bezboznicki mogli rusiti? U ovoj zemlji granicara, kroz koju su mnoga "carstva" crtala granice svoje moci, srusiti crkvu ili, u novije doba, i drugu bogomolju, znacilo je prije svega pokusati ukloniti dokaze da se svoje carstvo gradi na tudem. Nista manje vazna bila im je nakana dati do znanja onima kojima to pripada, da im tu vise nema mjesta.

Svi osvajaci znaju da osvojeno nije sigurno, dok god u srcima onih cije su osvojili tinja i najmanji plamicak Ijubavi prema onome sto im je oteto. Ako je hranjen nadom, negdje u dubini covjeka mora biti zivi korijen, koji ce s prvim proIjecem, pun radosti i obnovljene snage potaci novi izdanak, novu mladicu. Zahvaljujuci tome cudu Ijubavi prema svome, stabla nekih naroda, medu kojima i hrvatskoga, izdrzala su nevjerojatne bure i oluje, ne dajuci se iscupati s korijenjem iz tla u koje su duboko urasli. Ispod rusevina od zemlje i kamena, betona i zeljeza uvijek je iznova, po tko zna koji put ustajala ziva Crkva podizuci sebi nove crkve, svjedoke svoje bitnosti i svoje nazocnosti. Makar male i neugledne, one su oduvijek bile katedrale naseg duha i vjere, nase snage i neunistivosti.

U znaku tesko prepoznatljivih sjena nase proslosti, kao da nam se daje razumjeti ili bar naslutiti znacenje, ali i poruka ovoga sto nam se dogada u sadasnjosti. Obilazeci u ovom ratu srusene crkve u Bosni i Hercegovini, slike kojih donosi i ova knjiga, i posjecujuci nase vjernike rastjerane po svijetu, sve dublje sam osjecao neraskidivu svezu izmedu ove dvije stvarnosti: zive i umiru, opstaju i nestaju zajedno. Stoga nije nimalo slucajno da se u decimalu podudaraju postoci porusenih crkava i prognanih vjernika. Teska stvarnost i teski postoci! Prigodom svakog susreta, osobito u prvo vrijeme, Ijudi su nekom nutarnjom prirodnoscu najprije pitali sto je s njihovom crkvom, gdje im je zupnik? U tome kao da su trazili zadnji razlog svojoj mucnoj dvojbi: predati se ili zivjeti u nadi. Kasnije, kad bi saznali sto se sve dogadalo nakon njihova progona, obicno se moglo cuti: "Cemu cemo se nadati, kamo se vratiti, i zasto se vratiti kad su nam i crkvu srusili?" Kad su Ijudi iz jednoga sela u srednjoj Bosni bjezali pred jedinicama Armije BiH, jedna starica je odbila napustiti svoj dom, uz objasnjenje da je "grijota" ostaviti crkvu "bez igdi ikoga". Djecu je blagoslovila i sa suzama ih ispratila, a sama je ostala uz svoju crkvu. Danas nema ni starice ni crkve. Ostala je, pak, poruka i veza koju ni smrt ni zar plamena sto je zeljezo istopio, nije i ne moze raskinuti i unistiti.

Uloga Crkve Kristove ponajprije je u tome da Ijudima pomogne shvatiti i prihvatiti daje Nebo "starije" od zemlje, daje Ijubavjaca od mrznje i da ce dobrota pustiti suzu nad grobom u koji ce nakon duge borbe, duboko i konacno biti zakopana zloca. Sve sto ona jest i sto posjeduje treba biti u sluzbi te zadace, na koju se treba svoditi i cemu mora voditi sve sto cini. U tom nastojanju se tka veza izmedu crkava, vidljivih zdanja od kamena, i zive Crkve Ijudi od krvi i mesa, koji se trude taj nauk ucitelja i stradalnika iz Nazareta uciniti pravilom vlastitoga zivota. Bez ovog stalnog nastojanja i zive zelje u srcima njezinih clanova, Crkve i ne bi bilo. Vidljiva zdanja su znakovi koji svjedoce o tom nastojanju, ali i poziv da se od njega nikad ne odustane. Planskim rusenjem ovih znakova Bozje nazocnosti medu Ijudima zeljelo se pokazati i dokazati da ovaj navjestaj vjere i moralnog reda, slobode i prava covjeka nema smisla, da ga ova danasnja nasa stvarnost, kao ni jedna prije, konacno osporava. A sto bi bila Crkva bez te vjere i uvjerenja, da nakon krika na krizu slijedi poklik uskrsnuca - Kristova, ali i svih za koje je umro i radi kojih je uskrsnuo? Cemu i kome bi sluzile crkve bez Ijudi? U to i nakon svih stradanja vjeruju!

Meni se cini da je bas to temeljni razlog zbog kojeg su bogomolje i u ovom ratu, zapravo pohodu na sve sto je Ijudsko, i pored urodenog strahopostovanja ili barem straha, tako nemilosrdno i planski rusene. Sigurno je da oni koji su bili fizicki izvodaci njihova rusenja nisu svjesni cilja kojem su sluzili. Ali jesu oni koji su im to dali u zadatak i koji su ih, u duhu komunizma po kojem voda ima pravo sve narediti, oslobodili moralne odgovornosti i nutarnjih veza strahopostovanja. Samo tako je moguce bar donekle shvatiti da po sebi uvjereni vjernik moze sudjelovati u rusenje "tude" bogomolje.

I ovo razmisljanje bi se slilo u rijeku dvolicnosti i krscanina vjernika nedostojne nedosljednosti, ako bi u njemu ostala presucena cinjenica da su i oni koji su bar formalno clanovi Crkve katolicke rusili bogomolje drugih. Sluzbeno vodstvo ove mjesne Crkve je svaki put osudilo takve cine, naglasavajuci da oni koji to cine dokazuju da nisu i ne mogu biti vjernici. "Ako 'krscanin' ili bilo tko rusi ne samo svoje - krscanske, nego bilo cije svetinje i zatire najvecu svetinju - covjeka, svima bi nam trebalo biti jasno da nisu ni krscani ni vjernici", jasno je receno u jednom od brojnih priopcenja i apela. K tome je izricito naglasavano da nitko nema pravo rusiti bogomolje drugih, pravdajuci to cinjenicom da i oni ruse nase.

Dirljiv je primjer o kojem svjedoci svecenik kojemu je jednoga dana, u ranu zoru dosao vojnik moleci ga za ispovijed jer mu je naredeno da gada "nasu crkvu", koju je kao utvrdu koristio neprijatelj. Zbog toga nije imao mira. I to je to strahopostovanje, prirodeno dusi ovoga covjeka prema svemu sto je sveto. Ostaje vrlo vazno, nezaobilazno pitanje, je li onoga ili druge vojnike "katolike" progonila savjest, ako su rusili ili nakon sto su rusili bogomolje koje pripadaju drugim vjerskim zajednicama? Crkva je rusenje njezinih sakralnih objekata i rusenje bogomolja drugih u moralnom znacenju dozivjela i javno priznala kao "dvije strane iste rane". Ostaje joj trud i nastojanje da to ocitovanje poprati punom mjerom iskrenosti, koja svoju potvrdu nalazi u odlucnosti da ga posreduje svim svojim clanovima koji je zele cuti. To joj je jedini put i nacin opstanka u okviru bez kojega, ma ne znam kako lijepa i snazna, ne bi znacila nista jer vise ne bi bila Kristova. Jer, to je jedini nacin lijecenja nevidljivih rana koje su nanesene covjeku, a srusene bogomolje su njihovi vidljivi znakovi. One su podizane kao znakovi Bozje nazocnosti medu Ijudima. Srusene, i ne htijuci, postale su dokazi postojanja mrznje i iskljucivosti medu tim istim Ijudima. Onima koji su ovim ratom rekli ne svim moralnim nacelima i Ijudskim pravima, a time samom Bogu i covjeku, zasmetale su bogomolje jer su u njima gledali zajednicu onih koji ce reci ne njihovom bezboznom planu s covjekom. Koliko god bili slabi, najslabiji i u velikom strahu da cemo tesko prezivjeti zadobivene rane, mi kao Crkva zelimo slijediti Kristov poziv sireci samaritanski duh u ovom vremenu bezdusnosti. Svjesni smo tog Bozjeg poslanja koje hrabri, kao i vlastite slabosti koja plasi.

Nakana s kojom su rusene crkve i bogomolje je, pored svih zamagljivanja, jasna. Hoce li ovog puta ziva Crkva u zemlji, u kojoj je Kriz duboko posaden i kao malo gdje krvlju zaliven, pristati da je ovaj vihor zla konacno iskorijeni? Je li u nama ponestalo snage, kojom smo se uvijek iznova podizali? Hoce li zivotna nacela, kojima su kroz stoljeca do mucenistva bili vjerni sinovi i kceri ove Crkve, po svijetu rastjerani, izdrzati u vatri ove kusnje? Prejaka je razorna snaga zla kojim smo udareni. Do nepodnosljivosti je narasla ravnodusnost svijeta i onih koji o nama odlucuju. Tim vise i porusene crkve po Bosni i Hercegovini, domovini Hrvata, koju im sa svih strana, pa i od dijela njih samih sve vise nijecu, nisu samo sruseni objekti od kamena i svih drugih plemenitih materijala. Oni svakim danom prerastaju u svjedocenje i jamstvo nase moguce buducnosti ili, ne daj, Boze, spomenici zivota - zivotnosti kojom smo toliko puta i nemoguce izdrzali, ideala i hrabrosti koje smo imali.

Na ovom raskrizju svjetova mi smo jos jedanput na prekretnici. Svaka nasa srusena crkva kao da se pretvorila u upitnik i pitanje: kome od nas, koji smo rodeni na ovoj grudi, moze i smije biti svejedno hoce li one postati svjedoci nase buducnosti ili nadgrobni spomenici nase proslosti? Hoce li znakovi vjere u Boga i snaga prihvacanja od njega primljenog poslanja biti nepokolebljivim svjedocima njegove Ijubavi prema svakom covjeku u ovoj nam obecanoj zemlji, ostaje pitanje za svakoga od nas. Je li i kako nam je, u tom svjetlu, moguce moliti Vjerovanje u nekoj drugoj crkvi, osjecati Ijubav prema nekoj drugoj zemlji, prije nego sto smo ucinili sve da Crkva Kristova i hrvatski narod opstanu, i u ovim teskim vremenima izvrse svoje krscansko i Ijudsko poslanje u ovoj zemlji?

Ovo nije moje pitanje! Da je moje, ne bih ga imao hrabrosti postaviti nikome. Ovo je krik ove Crkve, sto sam ga cuo ispod rusevine svake od ovih crkava. A znamo tko je u njima ostao i nakon sto smo mi otisli! To je Njegovo pitanje i trebamo ga cuti svi! Zaloziti se za zivot ove Crkve, "cak i uz cijenu velikih zrtava... znak je Ijubavi prema Kristu i Njegovoj Crkvi", porucio nam je Papa u srcu ove mjesne Crkve, u sarajevskoj katedrali.

I kao sto su ove srusene crkve neraskidivo povezane sa zivotima onih, koji cine zivu Crkvu u BiH, tako je nasa vjera i vjernost neraskidivo vezana za buducnost ovih znakova. Koliko budemo ulozili truda i nastojanja da njihovi tornjevi iz rusevina "ustanu" prema nebu, mozda ce zazvucati tvrdo i presmiono, ali nesto me iznutra goni da kazem, da se samo s toliko sigurnosti smijemo nadati da cemo i sami iz grobova smrti ustati na puninu zivota.

Ova knjiga, kao i tragedija Crkve, naroda i covjeka o kojoj svjedoci nije samo krik i poziv nama koji smo rodeni ovdje. Onaje pozivsvim Ijudima dobre volje, a prije svega onima koji mogu pomoci da ovo umiranje Crkve Kristove, razapete na krizu Ijudskoga izmedu Istoka i Zapada, postanu znak novog radanja. Unatoc i I i u pravo zbog bolnog iskustva zla i smrti ona zeli cuti, prepoznati i prihvatiti glas Krista u glasu njegova namjesnika Ivana Pavla II. i ugraditi se u djelo nade i mira, po kojem ce ova zemlja "za Europu postati uzor suzivota i miroljubive suradnje medu razlicitim narodima i vjerama" (propovijed na sv. misi u Sarajevu).

Nakon svega sto se dogodilo njezinoj djeci, i pored svega sto je cinila i cini, ona sve vise uvida da ne moze sama. I zato se pita, tko ce cuti njezin zov za pomoc? Od koga to smije ocekivati, ako ne od onih koji znaju da bez navjestaja Kristova mira u ovoj zemlji, Europi - kolijevci zivota i civilizacije, prijeti opasnost postati mjestom civilizacije smrti? Kako ne upitati Opcu Crkvu?! Sto to znaci govoriti o misijama i truditi se zasaditi Crkvu tamo gdje je nikad nije bilo, a pustiti da nakon sedamnaest stoljeca cvjetanja u trnju i korovu sutke, nasilnom smrcu umre u srcu Europe? Ne mogu se oteti dojmu posvemasnje slicnosti ovoga s ponasanjem katolika, koji su, ne znajuci o cemu se radi, od temelja svoje bazilike przili krecane i gradili kuce, koje sada zjape sablasno prazne. Smije li se ustvrditi da srusene crkve, ako bi ostale rusevinama, nece biti znakovi i svjedocenja samo mrznje i bezboznosti onih koji su ih srusili, nego i pomanjkanja Ijubavi i vjere svih koji su pozvani da ih ponovno sagrade?!

U bolnom razmisljanju i premisljanju o mogucem sutra ove zive Crkve, kao da se svaki val nade razbija o tvrdi greben sumnje nije li vec sve izgubljeno. Unatoc saznanju o dubini ponora u koji smo i fizicki i duhovno strmoglavljeni, cvrsto vjerujem da nas iz njega hoce i moze izvesti ona ista snaga koja nas je toliko puta izvodila. Koja snaga, gdje je naci?

Vracam se ponovno bazilici i poruci njenih temelja. Prije sedamnaest godina jedan svecenik, snagom Ijubavi prema onima od kojih su svi bjezali, pa i oni sami od sebe, odlucio sagraditi im manju crkvu, da bi im bilo blize dolaziti na sv. Misu; skratio dugi put do nedjeljne sv. mise. Nakon svih razloga za i protiv, i uobicajenih razlicitosti u misljenjima u takvim prilikama, odlucili su o mjestu gradnje. Kopajuci temelje za novu crkvicu, dokopali su do petnaest stoljeca dubokih duhovnih korijena vlastite nazocnosti na tom podrucju! Ova slicica iz zivota, kao i cijela povijest ove i Opce Crkve, potvrduju da je samo snaga Ijubavi njezinih clanova bila dostatna dizati je iz pepela posrnuca, pretvarajuci veceri smrknuca u zore svanuca.

Rusenje crkava i progon - izgon zive Crkve pratila je svestrano razradena akcija ubijanja Ijubavi i osjecaja pripadnosti u srcima onih sto ih je majka ovdje rodila i Crkva krstenjem preporodila. Razoriti crkve tako da vise ne budu podignute i ubiti nadu zive Crkve, tako da vise ne ozivi, moguce je samo nakon sto se ugasi plamen Ijubavi u srcu onih sto su prezivjeli ovdje, ili negdje daleko od doma i domovine. Ljubav u srcu covjeka hranjena i hrabrena na zaru Bozje Ijubavi daje smisao i samom Ijudskom besmislu, ali i potrebnu mjeru hrabrosti da ta Ijubav ne izgori u sebi i za sebe, nego da urodi plodom zivota. Kad prezivjeli izvor takve Ijubavi u svoje vrijeme nabuja u njihovim srcima, otvorit ce joj se putovi Bozje providnosti kojima ce se proliti i razliti ovom zemljom. Nosena snagom vjere pradjedova, grijana zarom Ijubavi, prezivjet ce ziva Crkva u ovoj zemlji dugih zima i neljudskih iskusenja srca Ijudskoga! Tko moze voljeti ovu Crkvu i prezivjeti ovu tragediju bez mjere ove cvrste vjere?

Snagom cvrste vjere i nepokolebljivog pouzdanja, a u svjetlu Kristova nauka shvatit cemo i prihvatiti, da nam za izvrsenje ovoga teskog poslanja nece biti dostatna Ijubav samo prema onomu sto je nase. Tom pouzdanju i tom svjetlu treba pomoci da nade put do srca i onih, koji poput onog mladog oca obitelji, nakon sv. mise, nad grobovima pradjedova na temu povratka, s bolju koju mrznjom blazi, pita: "Ma tko ce se ovdje vratiti?", i odgovara: "Ja nikada! Nakon svega sto su nam ucinili, mi s njima ne mozemo i necemo zivjeti."

Tko god bar i povrsno poznaje dusu covjeka, zna da je lakse podici crkvu iz rusevina nego pomoci ranjenu covjeku podici se iz ponora mrznje. Ovdje se sama od sebe pokazuje bezrazloznost ponovne gradnje crkava i drugih bogomolja, ako one ne bi bile znakovi nase spremnosti "krenuti tim teskim, ali nuznim putem oprastanja, koji vodi k dubokom pomirenju" (Ivan Pavao II., propovijed na misi u Sarajevu).

Rusenje crkava i bogomolja razlicitih vjerskih zajednica trebao je biti i dokaz kako one u ovoj zemlji vise ne mogu postojati jedne pored drugih. I prije, u povijesti, i drugdje u svijetu rusene su i unistavane bogomolje da bi se poslala odredena poruka. Tesko je medutim, naci primjer s kojim bi se, po jacini svoje poruke i razornosti cinjenica ovoga rusenja, dala usporediti. Tako su srusene crkve, protiv volje Crkve, postale jedna od karika u lancu poruka mrznje i iskljucivosti, sto poput bauka kruzi ovom zemljom ostavljajuci pustos u Ijudskim dusama. Upravo zato je nuzno da naporu njihova ponovnog podizanja prethodi i prati ga bezuvjetno i iskreno lijecenje Ijudskih, vjernickih srdaca. Taj teski i dugi proces moze naci svoj prvi korak u iskrenom prihvacanju istine o gubicima na drugim stranama i budenja sucuti s bolju drugoga. Vise sam nego uvjeren da Bog zeli da nas iskorak iz ponora zla bude korak jednih prema drugima. Koliko god on bio olovno tezak i zbog ocitih dokaza da na drugim stranama nema spremnosti, drugoga izbora nema. Ovdje smo u takvo okruzenje smjesteni i rasporedeni, da nas svaki korak naprijed gotovo fizickim zakonom nuzno vodi u susret jedne drugima. Ljudskih i ovozemaljskih razloga za strah od koraka i iskoraka ima previse i za one koji ih ne zele vidjeti.

Od svih njih zajedno Crkvi treba biti veci i odlucujuci razlog da nigdje u danasnjem svijetu i mentalitetu, a u Bosni i Hercegovini napose, nije moguce vjerodostojno navjestati Radosnu vijest Krista Gospodina, ako nije pracena djelom mira i pomirenja, zajednistva i solidarnosti medu Ijudima, vjernicima, narodima, religijama. To je ocito put kojim nas, kao kroz pustinju do obecane zemlje, u ovom dijelu nase povijesti kroz ovu zemlju pradjedova zeli povesti i provesti Bog povijesti, Otac svakog covjeka i svih naroda. Pruzajuci mu ruku s povjerenjem, dobit cemo novu snagu dostatnu da srusene crkve podizemo u znakove zive Crkve i Kristove nazocnosti u ovoj zemlji u tisucljecu koje dolazi. Kako bismo mogli i smjeli zivjeti bez te nade? Kako i cemu bismo mogli i smjeli prezivjeti bez tog ploda svoje vjere, nade i Ijubavi?

Stoga srusene crkve i sve druge bogomolje nisu i ne bi smjele ostati spomenici bezdusne i bezbozne proslosti. One su poziv i izazov da ih podignemo kao svjedoke i jamce Ijudskije buducnosti ove zemlje i svakog covjeka u njoj.

Da' Bog da tako i bude!