RASPETA CRKVA U BOSNI I HERCEGOVINI

VRHBOSANSKA NADBISKUPIJA

Rekose: "Vi ste uvijek bili roblje,
A povijest vasa nalik je na groblje
Na kome niti pravog krsta nema;
Ponegdje ploca, bez imena, nijema;
I korov svuda! Uza sve su pute
Otaca vasih kosti razasute!
U rodnu tlu mrtvaca san ne drijemlju:
Pognojili su kao dubre zemlju
I nestade ih pustih... pez pomena!
Svu proslost vasu zastrla je sjena,
I ovio je mrak!"

Da, to nam kazu,
A sve u meni na to klice: Lazu!
lako nema raka, spomenika,
Zidina, ploca, pergamena, slika,
Ja ipak znam sto bje i kako bje.
Ne razasute na sve cetir strane
Vec u mom tijelu leze ukopane
Otaca mojih put i kosti sve!
Propao nije ni duh im ni lik:
Pognojili su tlo iz koga nikoh,
Njivu sto gradim, putove sto svikoh:
Njih mrtvih ja sam zivi spomenik!
(Vladimir Nazor)

Na podrucju na kojem se danas prostire vrhbosanska metropolija nema nekih znamenitih starih crkvenih i kulturnih spomenika, jer cesti ratni sukobi i dugogodisnja turska vladavina brisali su pred sobom tragove Katolicke Crkve u Bosni. Zato Nazor u svojoj pjemi "Rekose" iznosi ono sto nam se mozda i danas zeli nametnuti kao istina: da smo uvijek bili necije roblje, da nam je proslost zastrta sjenom, da nam je povijest nalik na groblje prekriveno korovom i da smo u vlastitoj kuci stranci. Ipak i kamenje koje iz korova viri, nijeme i bezimene ploce, zidine i ostaci temelja porusenih crkava i samostana, stecci i spisi uvjerljivi su povijesni svjedoci nasega postojanja na ovim prostorima.

Tako je Crkva na podrucju vrhbosanske nadbiskupije bila organizirana jos u rimsko doba. Istina, ne zna se tocno kad je krscanstvo stiglo u ove krajeve, ali je sasvim sigurno da se ono ucvrscivalo u vremenu od I. do IV. stoljeca. Administrativna podjela rimskoga Ilirika na Panoniju i Dalmaciju, s njihovim metropolama Sirmiumom (Srijemskom Mitrovicom) i Salonom (Solinom) povukla je za sobom i uspostavu dviju crkvenih pokrajina sa spomenutim gradovima na celu kao metropolijama. Srijemska metropolija preko svoje biskupije u Ciballae (Vinkovcima) drzala je sjeverni dio danasnje vrhbosanske nadbiskupije, dok je metropolija u Saloni (Solinu) imala vise podrucnih biskupija na danasnjem teritoriju BiH, imena kojih doznajemo uglavnom iz zapisnika solinskih sabora 530. i 533. godine. Jedna od biskupija koja se nalazila na teritoriju danasnje vrhbosanske nadbiskupuje je Bistua Nova ili Bistues (negdje izmedu Zenice i Travnika), na celu koje se god. 533. nalazio biskup Andrija, a druga biskupija za cije ime znamo i koja je postojala na ovom podrucju je biskupija Martari, lokaciju koje bi vjerojatno trebalo traziti na sjevernoj strani Jablanickoga jezera, ili oko izvora Vrbasa. Avarskim pustosenjem i kasnijim seobama slavenskih naroda od IV. do VI. stoljeca unistene su metropolije Sirmium (582.) i Salona (614.), pa njihova propast simbolizira nestanak svih biskupija i velikog dijela krscanstva na ovim stranama. lako je ovim pustosenjima krscanstvo bilo skoro razoreno, krstenjem Hrvata u VII. i VIII. stoljecu, koje se pocinje siriti s Jadrana u unutrasnjost zemlje, ono ponovno ozivljuje u ovim krajevima. Veliki dio Bosne dolazi pod obnovljenu metropoliju u Splitu, koju ce kasnije biskupije priznati svojom glavom. Prihvacajuci krscanstvo, Hrvati su prihvacali i ostatke kulturne civilizacije romaniziranog stanovnistva pokrajina u koje su doselili, pa tako i elemente drustvenoga zivota kao i elemente civilizacije i pucke poboznosti, koja je u pocetku imala vise poganskih nego li krscanskih crta. Intenzivnija pouka uslijedila je tek novom i snaznijom crkvenom organizacijom, tj. uspostavom crkvenih sredista, biskupija.

Kao mala oblast uz izvor istoimene rijeke, Bosna se spominje tek u IX. stoljecu. Do XV. stoljeca razvila se u relativno prostrano kraljevstvo, sireci se nakon propasti hrvatske nacionalne dinastije prema sjeveru k Savi i na zapad prema Jajcu i Bihacu. Sudbina bosanske biskupije usko je vezana uz povijest bosanske drzave. Bosanska biskupija spominje se prvi puta sredinom XI. stoljeca, i to da se njezino sjediste nalazi u Brdu u vrhbosanskoj zupi, najprije kao sufragan Splita, koju zatim barski metropolit nastoji podloziti sebi, a kasnije u XII. stoljecu i dubrovacki, da bi se na koncu pojavio i kalocki metropolit kao pretendent na ovo biskupsko sjediste sa zeljom da svoju vlast protegne na Bosnu uz pomoc ugarske drzave. Buduci su ugarsko-hrvatski kraljevi polagali svoje pravo na Bosnu kao vazalnu banovinu, a u Splitu na nadbiskupskoj stolici nalazio se Ugarin, Kulin ban, prijatelj Dubrovnika uspijeva bosansku biskupiju uciniti sufraganom dubrovacke metropolije. Kako je bosanska drzava vec od XII. stoljeca pa sve do pada pod Turke (1463.) bila iznutra razdirana vjerskim sukobima izmedu tzv. "bosanske Crkve" (bosanskih krstjana) i Katolicke Crkve, bosanski su biskupi potrazili sebi mirniji kutak i odselili s Kaptolom na svoje imanje u Djakovo u Slavoniju. Tu su dobili desetak zupa od Pecuske biskupije podlozivsi se kalockom metropolitu, a u Bosnu nisu zalazili nego su njome upravljali preko vikara. "Bosanski krstjani", koji su najvjerojatnije u svojoj srzi bili obdrzavatelji stare nereformirane crkvene prakse i koji su se grcevito opirali novim oblicima feudalne europske crkvenosti, nisu u Bosnu privlacili samo misionare (dominikance i franjevce), nego i ugarske kraljeve koji su poduzimali krizarske pohode kako bi navodno zastitili katolicko pravovjerje u Bosni, docim im je prava namjera bila osvajanje Bosne koju su svojatali.

Ovi vjerski sukobi u Bosni i nesloga velikasa izrucivali su polako bosansku drzavu u ruke Turcima. U XIV. stoljecu Turci su sve zesce prodirali na Balkan zauzimajuci polako pojedine drzavice Balkanskoga poluotoka, a Bosnu su stupnjevito uvlacili u svoje mreze preko njenih velikasa koji su se otimali za vlast. Tako su zapravo Bosnu njezini velikasi, surujuci potajno s Turcima, vlastitu zemlju urucili u njihove ruke i prije one kobne godine 1463. kad je Bosna "saptom pala".

Posljedice turskoga osvajanja Balkanskog poluotoka za Katolicku Crkvu bile su teske. Biskupska su sjedista na cijelom podrucju ostala prazna, a biskupi koje je za te biskupije imenovao Becki dvor, s namjerom da zastiti svoje pravo imenovanja i pravo na te krajeve, zivjeli su na krscanskim dvorovima daleko od svojih biskupija. Tako se do osnutka Propagande u Rimu (1 622.) dogaclalo da u mnogim krajevima pod turskom vlascu nije bilo nikakve pastorizacije. Uz to, katolicima je u Turskom carstvu polozaj otezavala i cinjenica da nisu imali sredene crkvene uprave, jer se njihovo upravno srediste nalazilo u Rimu koji je pak stoljecima bio animator ratova protiv Turaka. Zato tijekom turske vladavine veliki dio katolika iz Bosne seli preko turske granice u slobodnu Hrvatsku, Istru, Gradisce u Austriji i preko mora u Italiju, ili prelazi na pravoslavlje i sam islam. Isto tako seli i pravoslavni zivalj sa svojih podrucja, te se nastanjuje duboko u hrvatskome katolickom podrucju u pogranicnim dijelovima i u samoj Bosni. Time se tijekom turske uprave etnicka i vjerska slika stanovnistva u Bosni bitno promijenila.

Za razliku od drugih krajeva pod turskom okupacijom, u Bosni su s narodom ostali franjevci, koji su se odjeveni u turska odijela borili na Visokoj porti za katolicka prava, te su svoje djelovanje prosirili na citavom turskom podrucju, od Ugarske do Jadranskoga i Crnoga mora. Uz franjevce je u Bosni bilo i svjetovnog klera, pa i malobrojnih misionara iz drugih redova, posebno isusovaca i dominikanaca, ali se nisu mogli dugo odrzati na polju koje su franjevci drzali iskljucivo sebi pridrzanom. U zemlji su djelovali i svecenici glagoljasi, koji su vecinom bili skromni i neuki, te im nije bilo sudeno doprijeti dalje od kapelanske sluzbe. Posljednja trojica glagoljasa u Bosni umiru 1839. godine.

Godine 1735. uspostavlja se bosanski vikarijat koji preuzimaju franjevci vrseci provizornu biskupsku sluzbu. U ovakvim uvjetima franjevci su razvili relativno bogatu religioznu knjizevnu djelatnost, tiskajuci svoja djela najprije na bosancici, kasnije na latinici. Ipak, uza sve napore ni oni nisu mogli izmijeniti tijek povijesti niti omoguciti Crkvi u Bosni njezin organski razvoj. Tek nakon ustanka i austrougarske okupacije Bosne dozrijevaju prilike da se obnovi redovita crkvena uprava u Bosni i Hercegovini. Godine 1881. papa Leon XIII. bulom "Ex hac augusta" uspostavlja u Sarajevu (staroj Vrhbosni) vrhbosansku nadbiskupiju i metropoliju, dodijeljujuci joj kao sufragane novoosnovanu banjalucku i mostarsko-duvanjsku biskupiju, kojoj je kasnije pridruzena i postojeca trebinjsko-mrkanjska biskupija. Istom bulom papa zapovijeda da se uspostavi Kaptol u Sarajevu, te centralno sjemeniste za odgoj biskupijskog klera za cijelu pokrajinu. Za prvoga nadbiskupa vrhbosanske nadbiskupije bio je imenovan Josip Stadler, svecenik zagrebacke nadbiskupije i profesor fundamentalne teologije na Katolickom bogoslovnom fakultetu. Dosavsi pocetkom 1882. godine u Bosnu, Josip Stadler prima nadbiskupiju koja postoji samo na papiru, bez ikakve materijalne podloge i bez svjetovnog svecenstva. Stadler je vremenu od preuzimanja vrhbosanske nadbiskupije 1882., pa do svoje smrti 1918. godine oblikovao Kaptol, podigao katedralu, sagradio veliko i malo sjemeniste za odgoj svjetovnoga klera, doveo u Bosnu isusovce i sestre Kceri Bozje Ijubavi, sagradio nekoliko crkava, osnovao redovnicku Druzbu sluzavki maloga Isusa kojima je povjerio svoja sirotista, te osnivao gospodarstva za uzdrzavanje stvorenih institucija. Sarajevo se u Stadlerovo vrijeme razvija u osebujno srediste katolickog tiska medu Hrvatima, koji Stadler potice, promice i podupire. Ali vec od samog pocetka mlada nadbiskupija pati od unutarnjih nesuglasica i vanjskih nemira, a posljedice tih nemira protegnut ce se kroz citavo stoljece njezina postojanja.

Nakon Stadlerove smrti i u politickim prilikama nove drzavne tvorevine Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca (kasnije Jugoslavije) upravu Vrhbosanske nadbiskupije preuzima nadbiskup Ivan Saric (1922.-1960.). U vihoru II. svjetskog rata i u poratnom razdoblju komunisticke vladavine nadbiskupija je pretrpila velike gubitke. Nadbiskup Saric odlazi u emigraciju, Crkvi se oduzimlju odgojne ustanove i imovina, redovnice protjeruju iz Bosne, svecenike zatvaraju (mnogi se nisu ni vratili iz zatvora). U vrijeme odsutnosti nadbiskupa Sarica, nadbiskupijom upravlja najprije kao generalni provikar, zatim kao generalni vikar (1945.-1960.), a nakon toga od 1960. do 1 968. i kao nadbiskup Marko Alaupovic. Njega nasljeduje nadbiskup Smiljan Franjo Cekada (1968.-1976.) koji 1969. godine ponovno otvara Bogoslovno sjemeniste u Sarajevu. Nakon smrti nadbiskupa Cekade za vrhbosanskog nadbiskupa imenovan je Marko Jozinovic (1977.-1989.), a godine 1990. nadbiskupiju preuzima Vinko Puljic, kojega je papa Ivan Pavao II. 1994. godine uvrstio u Kardinalski zbor, tako da je Bosna prvi puta u svojoj povijesti dobila i svoga kardinala.

Danas nadbiskupija obuhvaca 22.401 cetvorni kilometar. Podijeljena je u cetiri arhidakonata i 1 3 dekanata. Nadbiskupija se nalazi pod zastitom Presvetog Srca Isusova, Blazene Djevice Marije i sv. Josipa. Prije ovoga rata koji je u Bosni zapoceo u travnju 1992. godine (u Hercegovini pak jos u jesen 1991 . napadom jedinica JNA i srpskih paravojnih postrojba na hrvatsko selo Ravno, kad su se vlasti u Sarajevu ponasale kao da ne znaju o cemu se radi) nadbiskupija je imala 528.000 katolika u 144 zupe, te 204 svecenika koji su zajedno s franjevcima provincije Bosne Srebrene (koja je imala 240 svecenika redovnika) radili medu svojim pukom. Mnogi su biskupijski svecenici djelovali i u drugim hrvatskim krajevima i u inozemstvu. Osim toga, u nadbiskupiji su djelovala cetiri isusovca i dva dominikanca. U Sarajevu su bile dvije teoloske skole, jedna za odgoj dijecezanskog klera na kojoj se broj sveucilistaraca kretao izmedu 65 i 75, a na novootvorenom Teoloskom institutu bilo je upisano 192 sveucilistarca laika. Druga visokoteoloska ustanova bila je za odgoj franjevackog podmlatka, na kojoj se broj sveucilistaraca kretao izmedu 75 i 80. Franjevci su imali i sjemenisnu gimnaziju u Visokom, dok su se nadbiskupijski sjemenistarci gimnazijalci skolovali na Nadbiskupskoj gimnaziji u Zadru. U nadbiskupiji je bilo mnogo redovnica. Postojale su tri provincijalne zajednice: bosansko-hrvatska provincija Skolskih sestara sv. Franje, provincija Sluzavki maloga Isusa i provincija Milosrdnih sestara sv. Vinka Paulskoga koje su na podrucju nadbiskupije imale 335 sestara. Osim ovih sestara, u nadbiskupiji je djelovalo jos sestara iz drugih redovnickih zajednica. Redovnice su imale 24 samostana, a radile su po zupama, bolnicama i starackim domovima.

Nakon II. svjetskog rata katolici u Bosni uspjeli su uz pomoc izvana i usprkos protivljenju komunistickih vlasti obnoviti sve vjerske objekte koji su ostali u rukama Crkve. Veci dio crkvenih objekata bio je nanovo izgraden. Kao sto je vec u uvodu spomenuto, vrhbosanska nadbiskupija nema nekih posebnih povijesnih spomenika, jer su ih Turci tijekom 450 godina svoje vladavine razorili i unistili. Od starih samostana koji su postojali i prije turskoga osvajanja Bosne, odrzala su se samo tri. U tim se samostanima cuvaju mnoge dragocjenosti vazne za nasu povijest: arhivi, knjiznice, pinakoteke, liturgijski predmeti.

Sada na teritoriju vrhbosanske nadbiskupuje zivi oko 200.000 katolika, a mnogi od njih nisu u svojim domovima. U 50 zupa svecenicima jos ni danas nije moguce pastoralno djelovati, a u velikom broju zupa ostao je tek mali broj katolika. Nadbiskupija ima 208 dijecezanskih svecenika, od kojih 110 djeluje na teritoriju nadbiskupije. U ovoj nadbiskupiji djeluje i 140 svecenika franjevaca, od kojih su 94 ukljucena u zupni pastoral, zatim tri isusovca, tri salezijanca i jedan dominikanac, te oko 150 redovnica.

Ratna pustosenja u Bosni i Hercegovini zapocela su u jesen 1 991 . godine napadom srpske vojske na hrvatsko selo Ravno u Hercegovini. Zapocevsi prethodno kratkotrajni rat u Sloveniji, zatim izvrsivsi agresiju na Hrvatsku pod izgovorom ugrozenosti Srba od Hrvata, s istim izgovorom da su i ovdje ugrozeni od Hrvata i Muslimana, Srbi su poceli vrsiti genocid nad nesrpskim stanovnistvom i u Bosni i Hercegovini. Posljedice ove srpske agresije za Katolicku Crkvu u Bosni i Hercegovini su strasne. Srpske oruzane snage unistile su na podrucju vrhbosanske nadbiskupije 62 zupe, a s njima i gotovo svu arhivsku gradu. Zupnici su samo iz pojedinih zupa uspjeli spasiti crkvene matice. Nakon sto su Srbi zaposjeli 70 posto teritorija Bosne i Hercegovine, na kojemu je doista provedeno etnicko ciscenje, stanovnistvo Bosne i Hercegovine seli ili u trece zemlje ili se naseljava u slobodnim zonama Bosne i Hercegovine. Hrvati i Muslimani u pocetku zajedno brane ova podrucja, ali utjecajem sa strane posijano je sjeme nepovjerenja medu njih. Stvaranje zivotnoga prostora i islamski fundamentalizam bio je uzrokom sukoba u dijelovima gdje su zivjeli katolicki Hrvati. Tijekom tih sukoba muslimanska je vojska devastirala ili unistila brojne crkve i crkvene zgrade.

Veliki je broj katolika protjeran iz onih dijelova gdje je doslo do otvorenoga sukoba hrvatskih snaga s muslimanskom vojskom. U ratnom vihoru u vremenu od 1992. do 1995. od 528.000 katolika vrhbosanske nadbiskupije na podrucju nadbiskupije ostalo je jos 200.000. Ubijena su tri svecenika i jedna redovnica, a ne zna se koliki je broj katolika Hrvata ubijen ili se vodi kao nestali. Daytonskim sporazumom i podjelom drzave na dva entiteta omogucen je pristup pojedinim zupama tek da se uvidi stvarno stanje. No, put do povratka prognanoga stanovnistva bit ce mukotrpan i tezak, jer su neke crkve, crkveni objekti i stambene zgrade unistavane i nakon ovoga sporazuma, primjerice miniranjem ili paljevinom crkava u Pecinama, Donjem Vakufu, Skopaljskoj Gracanici i Puticevu, ili pak bombaskim napadima na crkvene zgrade u Sarajevu i Kraljevoj Sutjesci. Sve ovo te rusenje obnovljenih kuca ili ubojstva koja su se dogodila u srednjoj Bosni ulijevaju dodatni strah onima koji bi zeljeli vratiti se na svoja ognjsta. Veliko ohrabrenje katolickom puku Bosne i Hercegovine bio je pohod Svetoga Oca Sarajevu 12. i 13. travnja 1997. godine. Njegovi pokusaji da pohodi Sarajevo i da donese, kako sam rece "rijec utjehe i solidarnosti tamosnjem napacenom narodu", da stane "uz njegov bok i ohrabri ga", najzad su urodili plodom. On je dosao, govorio, molio na grobovima nasih predaka i tjesio, govoreci nam: "S vama smo! Hrabro! Imate zagovornika kod Boga. Ime mu je Isus Krist, Pravednik! ... Sarajevo, Bosno i Hercegovino, tvoja povijest, tvoje patnje, tvoje iskustvo iz nedavnih ratnih godina, za koje se nadamo da se vise nikada nece vratiti, imaju zagovornika kod Boga: Isusa Krista, jedinoga Pravednika. U Njemu zagovornika kod Boga imaju toliki mrtvi, kojih su se grobovi umnozili na ovome tlu; onih koje oplakuju majke, udovice, djeca koja postase sirocad. Ta tko bi drugi mogao biti zagovornik, kod Boga, svih tih patnji I svih nevolja? Ta tko bi drugi do kraja mogao procitati ovu stranicu tvoje povijesti…?" Doista, nitko drugi. Ali taj zagovornik kod Boga, taj Isus Krist, jedini Pravednik, trazi od nas da "prastamo i trazimo oprostenje", da se "oprosti I primi mir", jer "trajna je istina da traziti oprostenje I oprostiti jest put posve dostojno covjeka".

Ove rijeci kao napori pravednoga rjesenja sukoba i kriznih situacija u Bosni I Hercegovini ulijevaju nam nadu da ce katolicanstvo u Bosni moci ostati I opstati. A srusene crkve, kapele, devastirana svetista, samostani I groblja, stotine tisuca prognanika i beskucnika, deseci tisuca ranjenih I poginulih, veliki broj ucviljenih I ozaloscenih obitelji izazov su vrhbosanskoj Crkvi da, kao I u prethodnom povijesnim razdobljima, I ovoga puta ustane iz pepela, nadvlada probleme I oporavi se, kako bi bila svjetiljka koja gori I svijetli u kuci koja se zove Vrhbosna. A ona ce to moci, jer ima "zagovornika kod Boga, Isusa Krista, jedinog Pravednika"!

dr. Pavo Jurišić